Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a on prenosi od svoga Uzvišenog Gospodara da je rekao: ”Uzvišeni Allah je odredio dobra i loša djela, a zatim je to pojasnio (melekima). Pa ko bude imao namjeru da učini dobro, ali ga ne učini, bit će mu u cijelosti upisano dobro djelo. A ako učini dobro djelo koje je naumio, bit će mu upisano od deset pa do sedam stotina dobrih djela i još više. A ko bude imao namjeru da uradi loše djelo, pa ga ne uradi, Allah će mu ga kod Sebe upisati u potpunosti kao dobro djelo. A ako uradi loše djelo koje namjerava, Allah će ga upisati samo kao jedno loše djelo.”[1]
Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Uzvišeni Allah kaže: ‘Kada Moj rob želi da učini loše djelo, ne zapisujte ga sve dok ga ne učini, pa ako ga učini, tada ga zapišite kao jedno loše djelo. Ako ga ostavi radi Mene, upišite mu to kao jedno dobro djelo. A kada želi da učini dobro djelo, ali ga ne učini, upišite mu to kao jedno dobro djelo, a ako ga uradi, upišite mu ga deseterostruko pa do sedam stotina puta.”[2]
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: ”Uzvišeni Allah – a Njegove riječi su hakk (istina) – rekao je: ‘Kada Moj rob donese namjeru da učini dobro djelo, upišite mu ga kao dobro djelo. A ako ga uradi, upišite mu ga kao deset dobrih djela. Ako donese namjeru da uradi loše djelo, nemojte ga upisivati, pa ako ga uradi, upišite mu ga samo kao jedno loše djelo. Ako odustane od njega – ili je rekao: ‘Ako ga ne uradi’ – upišite mu ga kao dobro djelo.”'[3] Zatim je proučio: ”Ko uradi dobro djelo, bit će deseterostruko nagrađen.”[4]
Od Ebu Zerra, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Uzvišeni Allah kaže: ‘Ko uradi dobro djelo, bit će deseterostruko nagrađen ili još više. A ko uradi loše djelo, bit će kažnjen samo za jedno loše djelo ili ću mu oprostiti. Ko Mi se približi za pedalj, Ja mu se približim za lakat. Ko Mi se približi za lakat, Ja mu se približim za dužinu raširenih ruku. Ko Mi dolazi hodeći, Ja mu dolazim trčeći. Ko Me susretne sa toliko grijeha sa kojima Zemlju može ispuniti, Ja ću mu ih isto toliko oprostiti.”'[5]
Komentar:
Jedno od osnovnih pravila islama jeste da se sve cijeni i mjeri prema namjeri ili nijjetu. Čovjek će biti nagrađen i kažnjen prema svojoj namjeri. Tako, ako čovjek ima namjeru da uradi dobro, pa ga nešto u tome omete, on će imati sevap kao i da je uradio to djelo. A ako bude imao namjeru da uradi zlo, pa odustane iz strahopoštovanja prema Allahu, za to će mu biti upisano jedno dobro djelo. Međutim, ako odustane zbog toga što nije u stanju da ga uradi ili je onemogućen u tome, pisat će mu se kao da je uradio loše djelo, jer imao je čvrstu odluku da ga učini. To potvrđuje hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem kaže: ”Kada se dvojica muslimana sukobe sa sabljama, i ubica i ubijeni će u Džehennem.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan je: ”Allahov Poslaniče, dobro (znamo zašto je tako određeno za) ubicu, ali zašto i ubijeni?” ”Zato što je i on nastojao da ubije svoga protivnika.” (Muslim) Što se tiče same pomisli na grijeh, bez čvrste odluke da se počini, za to se neće odgovarati i neće se pisati kao grijeh, osim ako se u djelo pretvori. Ovakvog mišljenja je najveći broj islamskih pravnika (fakiha) i učenjaka hadisa (muhaddisa). Oni smatraju da će čovjek biti pitan i kažnjen za djela srca, a u djela srca spadaju i namjere. U hadisima je istaknuta Allahova dobrota i plemenitost prema ummemtu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, time što se za dobro djelo njegovi sljedbenici višestruko nagrađuju, što ne važi za loša djela koja se ne pišu višestruko. Također, za samu namjeru da se učini dobro djelo, piše se kao da je djelo u potpunosti i učinjeno, a loše djelo se piše samo ako se učini. To je neizmjerna Allahova milost prema čovjeku, jer da nije tako, malo bi ko u Džennet ušao, zbog toga što čovjek čini mnogo više loših nego dobrih djela.
[1] Buhari u Sahihu, Kitabur-rikak, (6491), Muslim u Sahihu, Kitabul-iman, (131), Ahmed u Musnedu, (2828 i 3402). [2] Muslim u Sahihu, Kitabut-tevhid, (7501) [3] Tirmizi, El-Džami’us-sahih, (3073) [4] El-En’am, 160. [5] Muslim u Sahihu, Kitabuz-zikr, ved-dua’ vet-tevbe vel-istigfar, (2687), Ibn Madže u Sunenu, (3821), Vidi: Sahih Sunen Ibn Madže, (3079) i Sahihul-džami’us-sagir, (8141)Minber.ba