ZEMLJOTRESI I POPLAVE KAO UPOZORENJE I MILOST

Islamska zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
17 Redzeb – 1435.H. / 16 Mai 2014.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

hutbaZEMLJOTRESI I POPLAVE KAO UPOZORENJE I MILOST

Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove dobre robove.

Postovani dzemate, draga braco, draga omladino;

Prije svega zelim nas podsjetiti gdje se i sta nalazimo, a zatim se osvrnuti na desavanja ovih dana, na zemljotrese i poplave u nasoj domovini kao upozorenje i milost Uzvisenog Allaha. Nalazimo se u prvom od dva mjeseca koji predstavljaju vjesnike i nagovještavače dolaska blagoslovljenog mjeseca Ramazana. Ta dva mjeseca su redžeb – u kojem se mi trenutno nalazimo i ša’ban za koje je Allahov Poslanik s.a.v.s., govorio: Allahumme barik lena fi redžebe ve ša’ban ve belligna ramadan. Allahu moj, blagoslovi nam redžeb i ša’ban i omogući nam da dočekamo ramazan.
Još nas nesta vise od mjesec dana dijeli od dolaska mjeseca ramazana zato moramo se već sada početi pripremati kako bi ga dočekali, proveli i ispratili na način s kojim je Allah zadovoljan. Prije svega bih htio da ukažem na značaj prvog od ova dva mjeseca koji prethode ramazanu tj. redžebu. Mjesec redžeb je jedan od 4 sveta mjeseca u kojima je zabranjeno prolijevanje krvi i potezanje ili zveckanje oružjem.
Allah kaže:„Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta; to je prava vjera. U njima ne griješite!.“ (Et-Tevbe, 36)
Prenose Buharija i Muslim od Ebi Bekreta r.a. da je Poslanika a.s. rekao: „Godina ima 12 mjeseci, četiri su sveta, tri dolaze jedan iza drugog a to su: zul-ka’de, zul-hidže i muharrem a redžeb je odvojen i dolazi između džumadel-uhra i ša’bana.“ Ovi mjeseci su nazvani svetim zbog dvije stvari: 1.Zbog zabrane ratovanja osim ako se mora odbraniti od neprijatelja. 2.Zato što je činjenje harama daleko teže nego u drugim mjesecima. Zbog toga nam je Allah zabranio da činimo grijehe u tim mjesecima rekavši: (فَلا تَظْلِمُوا فِيهِنَّ أَنْفُسَكُمْ) U njima ne griješite!.
Dakle činiti grijehe u bilo kojem vremenu ili mjestu nema opravdanja i predstavlja jednu vrstu nepokornosti prema Allahu, ali isto tako Allah nas je obavijestio da grijeh koji se počini u određenom vremenu ili mjestu ima veću težinu nego u drugim mjesecima. Kao npr., kada neko pije alkohol to je bez ikakve sumnje grijeh, ali kada pije alkohol u toku ramazana – onda je grijeh daleko veći. Ili ako neko čini zinaluk, čini zasigurno grijeh, ali ako to čini da ga svako vidi njegov grijeh je još veći. Kako god grijeh počinjen u ovim mjesecima ima veću težinu tako i dobro djelo učinjeno u ovim mjesecima ima veći značaj i vrijednost.
U ovom mjesecu je lijepo postiti kako su to nasi stari dobri preci radili, svaki ponedjeljak ili četvrtak te bijele dane 13, 14, i 15 dan svakog hidžretskog mjeseca.
Allah, dž.š., u Kur’anu je objavio: A zar su sigurni oni koji ružne podmuklosti snuju – da ih Allah neće u zemlju utjerati ili da im neće, odakle ne mogu ni pomisliti, kazna doći, ili da ih neće na putovanjima njihovim kazniti – oni neće umaći! Ili da ih neće malo po malo kažnjavati? Ali, Gospodar vaš je doista blag i milostiv. (En-Nahl, 45.-47.).
Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Muhammed, a.s, rekao: “Neće nastupiti Sudnji dan dok se ne sukobe dvije velike skupine čiji je poziv isti, a među kojima će se desiti pokolj, i dok se ne pojave lažovi i dedžali, njih oko trideset, svi će tvrditi da su Allahovi poslanici, i dok se ne podigne znanje sa zemlje i ne učestaju zemljotresi, dok se ne približi vrijeme, dok se ne pojave smutnje i umnoži herdž, a to je masovno i neselektivno ubijanje, dok se ne umnoži i nagomila imetak, tako da će bogataš željeti podijeliti sadaku i kada je ponudi čovjeku za kojeg smatra da je siromah, on će mu reči: ‘Ja nemam potrebe za tim’, i dok se ljudi ne budu natjecali u gradnji kuća i drugih stambenih objekata, i dok čovjek ne prođe pored mezara i kaže, obraćajući se onom u mezaru: ‘Da sam ja bogdo na tvom mjestu’, i dok se sunce ne pojavi sa zapada, a kada se pojavi i ljudi to vide, svi će povjerovati u Allaha. Međutim, tada vjerovanje neće koristiti onome ko prije toga nije vjerovao, ili ako nije, kao vjernik, kakvo dobro uradio.” (Buharija i Muslim).
Poplave koje ovih dana razaraju domove i nasu domovinu su krupan i znakovit događaj koji bi morao da nas zabrine i podstakne na razmišljanje i preispitivanje našeg odnosa prema svijetu i životu koji nas okružuje, prema Allahu Uzvisenom. Međutim, osim početnog straha, jer se pocelo desavati noću dok su ljudi spavali, kod većine nas su i one najvece poplave vrlo brzo postale dio narodne izreke: ‘Svakog čuda tri dana dosta’. Odnos modernog čovjeka prema životu, prirodi, rijekama, događajima, upravo je onakav kako ga Kur’an opisuje kada veli: Čovjek je uistinu stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe, brižan je, a kada mu je dobro, nepristupačan je. (El-Mearidž, 19.-20.).
Protagonisti nauke i tehnoloskog napretka su uspjeli ubijediti modernog čovjeka da se iza svakog događaja u prirodi kriju isključivo materijalni uzroci i da se oni dešavaju stihijski bez bilo kakvog Božanskog uticaja, plana i određenja.
Zbog takvog odnosa prema svijetu i životu, savremeni čovjek je obmanut svojim ogromnim naučno-tehnološkim napretkom, toliko da je ubijeđen da mu niko ništa ne može i da je u stanju ukrotiti prirodu i odbraniti se od svih nedaća i iskušenja. On je sebi umislio da je gospodar Zemlje i da on posjeduje ključeve njenih tajni i njenih riznica. Međutim, Milostivi Allah, s vremena na vrijeme, na izniman način podučava čovjeka, ne bi li, kad već neće putem Objave, došao do spoznaje i povjerovao u Allaha, i ne bi li otvorio oči i konačno spoznao pravu istinu o sebi, a ona glasi: Čovjek je stvoren kao nejako biće. (Kur’an) Kao što ju je spoznao Alija, r.a., rekavši: “Jadni čovjek, mušica mu zadaje problem i bol, obični kašalj ga zamalo udavi i ubije, a od vlastitog znoja se usmrdi.”
Jedna od tih neposrednih lekcija jesu i poplave. Kroz tu praktičnu, ali vrlo bolnu lekciju, Allah je htio da da do znanja čovjeku, tom stvorenju koje se uzobijesti čim se neovisnim učini, da je Allah jedini istinski vladar, da je On svemoćan, Uzvišen i Silan.
Čovjek koji je uspio napraviti kompjuter, avion, koji se vinuo u orbitu, koji je kročio na Mjesec, nije u stanju da učini bilo šta bez Allahove pomoći i dozvole, niti je u stanju da zaustavi i spriječi zemljotrese niti poplave, a niti da ublaži njihovo djelovanje i posljedice, cak nije u stanju ni jedan jedini korak da ucini bez Allahove pomoci i dozvole.
Allah je Taj bez čije volje se ne može desiti zemljotres ili poplave makar se svi materijalni uvjeti ispunili, niti se može zaustaviti dok to On ne odredi. Da vidimo silnika koji se osili cim do malo para dodje, moze li ovih dana kisu da zaustavi ili da je drugdje skrene. U tom smislu su Allahove riječi: I zaista On može, kada nešto hoće, samo za to rekne: “Budi!” – i ono bude. (Jasin, 81.).
A što se pak tiče uzroka zemljotresa, nisu to samo tektonska pomjeranja tla, već prije svega “tektonska” pomjeranja i poremećaji u ljudskoj duši, u ljudskom ponašanju i odnosu prema životu i svim blagodatima koje mu je Allah dao i podredio. Ne dešavaju se zemljotresi samo onda kada tzv. “afrička ploča pređe svoju granicu i podvuče se pod podzemni euroazijski masiv”, kako nas uče seizmolozi, mada mi apriori ne negiramo tu naučnu činjenicu, već prije svega onda kada čovjek pređe granicu Allahovih zabrana, kada okrene leđa Allahovoj uputi, kada strast svoju za svoga boga uzme, kada umjesto na nogama, uspravno, pođe hodati na glavi, natraske, kada ko lud djuska u pabu ili klubu, tada nastaje kuršlus u njegovoj duši, u njegovom vlastitom životu, koji onda ima nesagledivo štetne posljedice na cjelokupni život.
Danas je na Zemlji, na mnogim mjestima, ugašeno svjetlo vjere i upute i na njima vlada tmina zablude i grijeha. Zemlja uistinu trpi ogromni teret ljudskih grijeha: nasilje, razvrat, alkohol, droga, krađa, laž, kamata, mito, korupcija, ogovaranje, potvore, prolijevanje nedužne ljudske krvi, sve su to grijesi koji izazivaju Allahovu srdžbu i zbog kojih Allah šalje razne vidove kazni ne bi li se ljudi pokajali i opametili, na što aludira sljedeći ajet: „Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili“. (Er-Rum, 41.) To zapravo znači da je čovjek uzrok nereda i katastrofa koje se dešavaju na zemlji, kao što bi trebao biti uzrok i reda, mira i harmonije u životu, u zajednici, na osnovu zakonitosti koju je Allah uspostavio, a koja glasi: “Čovječe, ako budeš činio dobro, bit će ti dobro, ako budeš činio zlo, tako će ti se i vratiti.” U Kur’anu stoji: Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. (Er-Ra’d, 11.)
One koji negiraju da su grijesi uzrok kazne i raznih belaja na Zemlji, podsjećamo na povijesne činjenice koje ni jedan razuman čovjek ne može negirati. Naime, šta je drugo izvelo Adema i Havu iz Dženneta, šta je dovelo do općeg potopa u vrijeme Nuha, a.s., zašto je narod Semud uništen stravičnim krikom od kojeg su ljudima srca popucala pa su naprasno umirali, zbog čega je melek Džibril svojim krilom potkopao Sodomu i Gomoru i podigao ih toliko visoko da su stanovnici prvog neba čuli glasove različitih životinja i strahovite ljudske krikove, a zatim ih samo prevrnuo i uništio, zasto i kako je Allah poslao ptice koje su ispustale tesku glinu iz kljunova pa unistio one silnike koji su bili krenuli da Kabu sruse, o cemu govori sura Elem Tere Kejfe…šta je to zbog čega je, pred očima ljudi, zemlja progutala oholog bogataša Karuna iz faraonovog naroda, ako nisu grijesi koje su činili, pa ih je Allah kaznio.
To potvrđuje i sljedeća predaja. Naime, Ibn Ebi Dunya bilježi predaju od Enesa ibn Malika da je on sa još jednim čovjekom ušao kod Aiše, r.a., pa su je upitali: “Majko, obavijesti nas o uzrocima zemljotresa?” Aiša, r.a., odgovorila je: “Kada ljudi sebi ohalale blud, alkohol i muzičke instrumente, Allah kaže Zemlji: ‘Zatresi se ne bi li se pokajali i vratili, a ako se ne pokaju uništi ih!'” Zatim su upitali: “Je li to kazna za njih?” Odgovorila je: “Pouka i milost vjernicima, a kazna i Allahova srdžba nevjernicima.”
I ne samo to, već na osnovu vjerodostojnih predaja saznajemo da čak i životinje osjećaju negativne posljedice ljudskih grijeha. Tako Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Droplja skapava u svom staništu zbog zuluma koji zulumćari čine na zemlji.” Mudžahid je rekao: “Kad nastupi suša, životinje proklinju grješnike i govore: “Zbog ljudskih grijeha i mi ispaštamo.'”

U završnom dijelu hutbe želimo ukazati na pogrešne i istinskim vjernicima neprimjerene interpretacije i tumačenja ajeta i hadisa u kojima se spominje kazna, u ovom slučaj zemljotres ili poplave kao kazna, nevjernicima. Naime, na osnovu izjava pojedinih vjernika nakon spomenutih zemljotresa ili poplava, stiče se dojam, da bi oni bili najsretniji da Allah u jednom trenu uništi sve nevjernike, što navodi na zaključak da su takvi monopolizirali vjeru i uputu, da požuruju kaznu i propast onima koji još nisu spoznali Allaha i nisu se ukrcali u lađu spasa, pa bi oni da ih se što prije kutarišu da više ne čine nered i grijehe na Zemlji. Takav stav je pogrešan i nije u duhu islama iz više razloga. Prvo, Allah je Taj koji upućuje ljudsko srce, a ne čovjek, ne efendija, bez obzira na njegovu učenost i pobožnost, i da Allah hoće sve bi ljude u jednom trenu uputio na pravi put i učinio ih vjernicima. Zato je neprimjereno da ljudi koji vjeruju u Allaha, rezonuju i postupaju tako kao da oni daju uputu i kao da znaju da oni koji trenutno nisu vjernici, nikada to neće ni postati. Možda će oni koji danas hule na Boga i čine najveće grijehe sutra biti bolji vjernici i pobožnjaci od nas, a ono što mi kao vjernici treba da uradimo jeste da ih na najljepši način posavjetujemo i da, prije svega svojim djelima, ponašanjem, a ne riječima, budemo uzorni muslimani preko kojih će drugi spoznati istinu, a ne da našim arogantnim ponašanjem i odbacivanjem ljudi, učinimo da oni ustrajavaju u zabludi.
Naravno, vjernik treba biti ljubomoran prema Allahovim granicama, tužan i srdit kad se one krše, jer se čak i more srdi na grješnike koji razvrat čine i prkose Allahu. Naime, u predaji od Omera, r.a., stoji da je Poslanik, a.s. rekao: “Nema noći da more ne traži od Allaha da potopi ljude”, i meleki to požuruju, a onda im Allah, dž.š., kaže: “Meni ostavite Moje robove.” Ovo je uistinu veličanstven primjer! Meleki, more, planine i ostala stvorenja, ne vole grješnike i bogohulnike, i požuruju im kaznu koju su, po njima zaslužili, ali im Allah, dž.š., iz Svoje neizmjerne milosti i dobrote prema ljudima, kaže: ”Meni ostavite Moje robove!” Tj. ne bi li se pokajali, ne bi li se vratili na pravi put i zaslužili Allahov oprost i milost.
Prenosi se da je Ibrahim, a.s., jedanput ugostio čovjeka koji nije bio vjernik. Kad su sjeli da jedu, Ibrahim je proučio bismillu, a gost nije, pa mu je Ibrahim, a.s., uskratio gostoprimstvo, jer se gost javno izjasnio kao nevjernik. Nakon što je čovjek otišao, Allah je objavio Ibrahimu, a.s.: “Ibrahime, ti si ga prvi put sreo i odmah si mu uskratio jelo zato što je nevjernik, a Ja ga hranim šezdeset godina iako mi je nepokoran.”
Drugo, taj postupak je neispravan i iz razloga što ni mi koji tvrdimo da smo vjernici i prakticiramo vjerske propise, uopće ne znamo kako ćemo završiti dunjalučki život i hoće li naša dobra djela biti primljena kod Allaha. Osim toga, ne čine grijehe samo nevjernici, iako je nevjerstvo najveći grijeh, već i vjernici čine grijehe, male i velike, kako je rekao Poslanik, a.s.: “Svi ljudi su grješnici, a najbolji grješnici su oni koji se mnogo kaju.” Ta, zar se Omer, r.a., nije obratio vjernicima, i to najboljim vjernicima do Sudnjega dana, stanovnicima Medine, i rekao im, kada se desio potres u Medini: “Ovo je zbog grijeha koje ste počinili. Ako se Medina još jednom potrese ja više u njoj neću živjeti.”
Možda su ove, ipak ne tako jake poplave u mjesecu Allahovog oprosta, upravo izraz Allahove milosti prema svim ljudima u BiH, i možda bi, da su se desile mimo ovih sveti mjeseci bile mnogo jače i razornije i ostavile bi vise katastrofalne posljedice.
Zato iskoristimo ovu darovanu milost i blagodati ovog svetog mjeseca i svi se Allahu iskreno pokajmo, i molimo Ga da, kao što je u ovom mjesecu učinio da kapije nebesa i kapije Dženneta budu stalno otvorene, otvori i kapije ljudskih srca, pa da ih obasja svjetlo imana koje će im donijeti sreću i uspjeh na oba svijeta. Amin, ja rabbel alemin!!!