Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
02 Zu-l-Kadde – 1437.H./05 Avgust 2016. g. – Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
UZMIMO POUKU IZ DOGADJAJA OKO NAS
Zaista sva zahvala pripada Allahu. Od Njega pomoć i oprosta tražimo. Neka je slavljen Onaj koji nam je podčinio sve što je na Zemlji kako bi se njime koristili i mi ćemo se Allahu vratiti. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika na Allahovog miljenika, Muhammeda s.a.v.s. na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, naše hrabre šehide i na sve one koji slijede Poslanika milosti do sudnjeg dana.
Postovane dzematlije, draga omladino;
U uputstvu Rijaseta IZ-e u BiH upućenom nama Hatibima sirom svijeta a koji držimo hutbe kaže se između ostalog: da za hutbu treba odabirati prikladne i sadržajne teme, te ponuditi odgovor na vjerska pitanja i kretanja u društvu. Hatib treba određenu temu događaj posmatrati sa šireg aspekta i konteksta vremena kako bi hutba imala značajniji utjecaj i ostavila pozitivan dojam kod vjernika.
Kako je hutba sastavni dio džuma namaza, dakle u osnovi ibadet i kako je dužnost kroz nju izvršavati emenet vjere i predanja tim je jasnija činjenica da vrlo često uslijed društvenih događaja na koje po prirodi hutbe Hatib treba dati osvrt vjernicima- nije lahko i jednostavno odgovoriti zadatku. Postoje momenti kada je to izuzetno teško, poput onih u ratnim vremenima kada je trebalo na minber izaći pred gazije, a i dan danas je tesko izaci pred iste i govoriti, posebno o onim ratnim temama, desavanjima itd. a koje su oni sve prozivjeli, dalje – poput trenutaka kada je trebalo govirti o teškim događajima u Libiji, Iraku, Avganistanu, Egiptu, Jemenu, danas Siriji, Palestini, skoro pa vječnoj boli naših generacija… Tako je i danas. Održat hutbu a ne spomenuti skorasnje događaje u Turskoj značilo bi iznevjerit emanet ovog mjesta, značilo bi ponašati se slijepim gdje je vid propisan a opet, osloniti se na zadovoljenje emocija koje ključaju u velikom broju nas značlo bi odustati od razboritosti, umjerenosti i mudrosti, ahlaka našeg vođe, učitelja, Poslanika a.s.
Iako ću u ovoj hutbi shodno navedenom spomenuti trenutne događaje nije mi namjera davati im ocjene jer ne posjedujem znanja za takvo što. Mogao bih o njima izreć samo svoju emociju a to u današnjem vaktu može zanimati samo mene koji ih znam i bez iznošenja u javnost.
U Turskoj je pokušan vojni udar i kako kažu analitičari događaja prevagu je odnio narod.
Nesumljivo taj narod osjeća sreću radost u pobjedi kao što oni koji su pokušali udar osjećaju jad zbog neuspjeha. Moje misli u tijeku ovih događaja zauzele su majke, sestre, sinove i kćeri onih koji su u ovim događajima ostali bez svojih voljenih. I kad narod pobjedi i kada narod izgubi u složenim “matematičkim” formulama koje sačinjavaju “događaje naroda” uvijek nekako po strani u zapećku velikih vijesti o pobjedi ili porazu ostanu one vijesti o bolu i tuzi onih koji u tim pobjedama i porazima izgube svoje najvoljenije.
Neki “mali” široj javnosti nepoznati ljudi su kako vijesti govore učinili velike stvari u događajima na koje se osvrćemo. Hoće li biti na TV-u, hoće li biti na vijestima?
Hoće li „orden naroda“ dobit porodice čiji očevi sinovi nisu kalkulisali i na prvi poziv su spremno skočili u koštac s izazovom i na tom putu dali svoj život, daleko od fotoaparata i TV kamera? Vrijeme će pokazati. Mene lično ovi događaji vratili su sjećanjem na pouke i poruke prvih znakova agresije na BiH i na mnoga lica naših očeva, braće i sinova, koja su učinila isto a nikad kasnije nisam imao priliku da o njima čitam u knjigama, gledam na TV-u… A volio bih. Mnogi od njih nisu među živima ali ima i živih. Volio bih da u domivini neke istinske heroje naše borbe s kojima tu i tamo, ponekad, ispijem kahvu prestanem viđati u kafanama a počnem gledat na TV-u, u novinama na sjednicama gdje bi trebalo da sjede i odlučuju povjerljivi i zaslužni. To su oni koji ne znaju sve o svemu jer događaje nisu gledali izdaleka pa da sve pogledom obuhvate, oni su bili toliko blizu presudnim događajima da osim metka ispaljena u lice nisu mogli vidjet ništa više, a baš taj njihov pogled omogućio je drugima da gledaju široko…
Od svih slika koje dolaze s poporišta mnogih bitaka koje se danas vode, nažalost, većinom u islamskom svijetu ja bih najviše volio vidjet lica onih pokrivenih bijelim čaršafima… Oni su osnovni element radosti onih koji se raduju i tuge i jada onih koji tuguju. Oni su bili u žiži “malih” presudnih događaja koji su prelomili tokove historije i posvjedočili o snazi i važnosti čovjeka. On nisu čekali, nisu kalkulisali, cilj im nije bio određen razumskim vaganjem nego srcem koje ne čeka da vidi šta će biti ko će pobjediti da se priklone, nego šta treba učiniti u presudnom momentu. Hrabrost je stanje srca, a ne uma. I to se zove hrabrost, odvažnost i odlučnost…čin koji i kod prijatelja i kod neprijatelja uvijek izaziva respekt i poštovanje…izaziva strah…
Ja toliko znam, uzeti pouke i toliko ih mogu prenijeti lično. Kao članovi Islamske zajednice u BiH, kao Hatib na minberu ove džamije o kojoj ona na neki nacin vodi brigu, bratskom turskom narodu govorimo “amin” na dovu koju mu je kroz pismo predsjedniku Diyaneta R Turske dr. Mehmetu Görmezu uputo naš duhovni vođa reisu-l-ulema, između ostalog kazavši: Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, imami, muftije i muderrisi, kao i vjernici-pripadnici Islamske zajednice, izražavaju podršku prijateljskom narodu, Predsjedniku i Vladi Republike Turske u nastojanju da očuvaju demokratske tekovine i slobodu koju je izborio slobodarski turski narod…Molimo Allaha dž. š. da vas pomogne da iz ovog iskušenja izađete još jači i snažniji i krenete dalje u jačanje institucija države Turske i Diyaneta. Amin!
U podužem hadisu kojeg prenosi Muaz ibn Džebel nakon što mu Poslanik a.s. nabroja šta treba činiti kako bi se džennetskih perivoja domogao upita ga: ‘A znaš li ti, o Muaze, šta može biti uzrok da sve ovo propadne’: ‘Pouči me, Poslaniče.’ A Poslanik mu pokaza na jezik i reče mu: ‘Čuvaj se svoga jezika.’
Rekoh: ‘Allahov Poslaniče, pa zar ćemo i za govor biti pitani?’ Poslanik odgovori: ‘Da Bog da te majka ne izgubila, Muaze! Pa zar će ljude u Vatru išta drugo bacati na njihova lica.’“
Mi smo često društvo neprimjerenog govora o drugom, lažnih optužbi, potvore, društvo u kojem se pojedinci ne libe uvrijediti, poniziti, lažno optužiti onog pokraj sebe, ili pak iznjeti misljenje o necemu o cemu imamo ograniceno ili pak nikakvo znanje. Mi smo nerijetko društvo koje vrlo često vođeno emocijama zna “zaratiti” međusobom bez da zato ima ikakva zdravog osnova. Uz ove događaje za rad svog dobra ovdje valja nam se prisjetiti nekih činjenica koje svojim jezicima i drugim postupcima često dovodimo u pitanje. Islam, vlast definira kao služenje općem dobru. Ko nije spreman kao musliman biti na vlasti, ko nije spreman biti u ime Boga na vlasti neka uopće ne kreće putem ka funkciji.
Sebe će tako zaštiti od ahiretske kazne, a društvo, zajednicu i ummet će zaštiti od nepravde i nereda. Nered i bezvlašće za muslimane nikad nisu opcija. Ne smije narod biti bez vođe, država bez vladara, dzamija bez Imama.
Koliko je važno imati sistem i poštovati ga svjedoče i riječi hazreti Alije: „Vladar nasilnik je bolji od anarhije/bezvlašća“. Subhanellah koliko ove rijeci h. Alije odslikavaju vaznost zajednice i insitucije, a posebno danas, ma kakva bila, bolja je i od anahrije – bezvlasca.
Nismo mi zaštićeni od sličnih dešavanja ni po pitanju države ni po pitanju jedinstva u vjeri. Ataci i pučevi se pokušavaju na razne načine i na jedno i na drugo, zato treba uzeti pouku i ibret. Propitat se ko smo, što smo, uz kog smo? Jesmo li spremni zarad čuvanja svoje zemlje leći pod tenk, kao što smo lijegali i 1992.g.? Jesmo li spremni za rad čuvanja jedinstva Islamske zajednice i našeg ukupnog jedinstva proširiti sopstvene vidike i odustati od sitnica, koje to jesu, ma šta bile, kada se stave naspram jedinstva i zajednice i dzemata. Jer Zajednica – dzemat – Institucija nema alternative. To vidimo i iz rijeci stovanog h. Alije r.a.
Iskustva iz proslosti draga braco, dobra su smjernica za buducnost.
Mi svaki dan, klanjamo li sve rekate namaske, četrdeset puta molimo: „Uputi nas Bože na pravi put, na put onih kojima si milost Svoju darovao.“ ( Fatiha, 5,6)
Draga braćo, jedna predaja veli: „Svaki čovjek bi se trebao brinuti o pet stvari:
O prošlim grijesima, jer ne zna da li su mu oprošteni; O djelima dobrim, jer ne zna da li su mu primljena; O budoćnosti, jer ne zna kakva je; O ahiretu, jer ne zna gdje će ga smjestiti; O tome da li je Allah s njime zadovoljan.
Osobe koje ove brige zaokupe biće spašene, a osobe koje se o ovome ne brinu njih će:
Čekati kajanje i žaljenje za propuštenim; Čekati kajanje zbog odlaganja činjenja dobrih djela; Čekati kajanje za učinjene grijehe; Čekati ljutnja što moraju svojim dobrima plaćati drugima prema kojima su griješili: Kada vide da je Allah na njih ljut neće imati načina da Ga odobrovolje.“
Jedan mudrac je rekao: „Ko bude smatrao da ima boljeg prijatelja od Allaha, dz.s. malo Ga poznaje. Ko, pak, smatra da ima veceg i ljuceg neprijatelja od samog sebe, taj malo poznaje sebe samoga.“
Zavrsit cu sa rijecima ponovo hazreti Alije da je rekao: Ako steknes prednost nad nekim, postat ces njegov zapovjednik; Ako trazis nesto od nekoga, postat ces njegov zarobljenik; Ako si neovisan od nekoga, ravan si mu. Turska je mozda dostigla taj nivo, pa nekima nije pravo.
Allah nas poziva u mnogim kur’anskim ajetima da uzmemo pouku iz događaja prošlih naroda, to možemo primijeniti i na uzimanje pouke iz događaja oko nas. Molim Allaha da nam podari hajr i ovog i budućeg svijeta! Amin!
