Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
02 Zu-l-Kadde– 1437.H. / 12. Avgust 2016.g.– Hatib: Fahir Alimujkic
Neka čovjek ne sudi o čovjeku
Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu na nimetima kojima nas svakodnevno oba sipa. Hvala Allahu koji nas je uputio ka nuru Islama, i koji nas je učinio muslimanima. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda a.s. na njegovu porodicu, časne ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana.
Draga braćo, draga djeco i omladino;
Hatib bilježi da je vođa pravovijernih Alija ibn Ebi Talib upitao:“Hoćete li da vam kažem ko je najučeniji među učenjacima? “Prisutni potvrdno odgovoriše, a on reče:“To je onaj koji ne uzrokuje beznađe kod ljudii u Allahovu milost i ne uzrokuje razočarenje u Allahovu dobrotu. To je onaj koji ne garantira ljudima da će biti pošteđeni ispita pred Allahom i koji ne opravdava ničiji grijeh. To je onaj koji vjernike ne nastanjuje u Dženet niti griješnike nastanjuje u Džehenem, sve dok Allah ne presudi među njima. Ni najbolji u ovom umetu nisu sigurni od Allahove kazne. Uzvišeni Allah kaže:“Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji. “(E˙araf 99). Ni najgori u ovom umetu ne treba da gube nadu u Allahovu milost. Uzvišeni Allah kaže:“Samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost. “(Jusuf 87)
Neka čovjek ne sudi o čovjeku. Sud o nama nije u nama. Ko to od nas može milost Božiju dijeliti i nekima je poklanjati a nekima uskraćivati? Milost Božija je tolika da je našem razumu teško pojmiti njen obujam. Ako je samo jedan njen postotak spušten na zemlju pa se iz njega crpi sva samilost među svim stvorenjima, može li iko zamisliti šta sadrži ostalih devedeset devet dijelova milosti Milostivog i koliko prostora u tome ima za čovjeka. Mi živimo u vremenu i društvu u kojem ljudi lahko prosuđuju i jednostavno donose sud, kome će se Allah smilovati, a kome ne. Najučeniji među učenima se ne upuštaju u takve dubine i nikome ne umanjuju nadu u milost Božiju.
Neka čovjek ne sudi o čovjeku. Sud o nama nije u nama. Bog je konačni i jedini sudija. Ko to od nas ima pravo raspoređivati dobrotu Božiju i nekima je darivati a drugima uskraćivati? Božija dobrota je takva i tolika da On Uzvišeni svim ljudima daje opskrbu, svima omogućava da Dunjalukom hode i na njemu dostojanstveno žive. On to Svevišnji, a On je dobar i voli dobrotu, omogućava i vjernicima i nevjernicima. Neki je kafir, kaže predaja, došao Ibrahimu a. s. i zatražio da jede. Kad je Ibrahim a. s. saznao da je nevjernik uskratio mu je gostoprimstvo. Allah dž. š. je Svog prijatelja Ibrahima a. s. ukorio i objasnio mu. Taj čovjek Mene negira, psuje i ponižava, a Ja mu tolike godine uprkos svemu dajem iz obilja Svoga i jelo i piće i odjeću i blagodati bezbroj. Ti mu samo jednom ne možeš dati zato što je nevjernik. Istinski učen čovjek se ne upušta u te dubine i ne donosi ljudima razočarenje kazujući im o onome što ne zna, a niko ne zna, ma koliko učen bio, kome će Allah iz Svoje dobrote na Ahiretu uskratiti a kome obilje dati.
Neka čovjek ne sudi o čovjeku. Sud o nama nije u nama. Bog je sudija konačni, a ko to od ljudi može ikome biti garant da će pošteđen ispita pred Gospodarom biti, i ko to može grijeh lijepim prikazivati i isti opravdavati? U vremenu i društvu u kojem jesmo, ima onih koji odgovornost pred Gospodarom svjetova relativiziraju, koji i sebe i druge u grješenju tješe i različitim izgovorima svoj i tuđi grijeh opravdavaju. Najučeniji među učenima ne upušta se u takvu avanturu. On, i svojim djelom i riječju svojom, opominje ljude oko sebe i uči ih da će sigurno odgovarati i opominje ih da se grijeh ničim neće moći pravdati.
Ljudi ne sude i neće suditi ljudima. Sud o nama nije u nama. Svevišnji Bog je konačni, pravedni sudija. On će razlučiti bez trunke sumnje u pravednost stanovnike vatre od stanovnika Dženneta. Ko to može, pita Alija ibn Ebi Talib prisutne, bez obzira koliko učen bio ikoga smjestiti u Džennet? Najučeniji su oni koji znaju da o tome nema suda dok u Danu konačnoga suda, Allah ne presudi. Ko to može, ma koliko učen bio, bilo kojeg griješnika smjestiti u vatru? Istinski i stvarno učen čovjek zna da do posljednjega daha čovjekovog postoji mogućnoost da se vatre spasi jer Islam briše ono što je bilo prije njega.
Niko na zemlji, bez obzira koliko čvrsto vjeruje i kako živi, nije siguran od Allahove kazne. Niko na zemlji, bez obzira koliko duboko u grijeh zagazio, ne treba izgubiti nadu u spas od ahiretske propasti.
Čovjekovo nije da sudi. Nema čovjek, ma koliko učen bio, informacije na temelju kojih bi mogao donijeti sud o čovjeku. U jednoj predaji stoji da su vjernik i nevjernik, davno u vremenima prošlim, krenuli da love ribu. Nevjernik je zazivao svoja božanstva i svaki put bi izvukao mrežu punu ulova. Vjernik je dozivao Allaha, ali nikada ništa ne bi ulovio. U sumrak je ulovio jednu ribu, ali ona se koprcala i skliznula u vodu. Vjernik se vratio kući bez ulova a nevjernik sa mnogo ribe. Melek zadužen za vjernika, sažalio se na njega. Kad se uspeo na nebo, Allah dž. š. mu je pokazao vjernikovo mjesto u Džennetu, a melek reče:“Allaha mi, nimalo mu neće biti žao zbog svih nevolja koje ga zadese, kada nastani ovo mjesto. “Onda mu je Allah pokazao nevjernikovo mjesto u Džehennemu, na što je melek rekao:“Allaha mi, neće se moći koristiti svime onim što je postigao na dunjaluku, ako će mu ovo biti boravište. “Naše je da radimo, da se borimo da sva iskušenja i izazove vjernički podnosimo. Naše je da svakim korakom budemo usmjereni ka postizanju Allahovog zadovoljstva. Naše je da se ne obaziremo na ono šta ljudi o nama misle ako nam je zadovoljstvo Božije cilj. Naše je da ne donosimo sud o ljudima, jer samo je Allahov sud o nama i drugima mjerodavan. Uzvišeni Bože, pomozi nas na putu do Tvog zadovoljstva. Amin.
