Sta poslije Rebiu-l-ewela

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
05 Rebiu -l- Ahir – 1437.H. / 15 Januar 2016. g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Sta poslije Rebiu-l-ewela

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Milostivom i Samilosnom na mnoštvu blagodati kojima nas svakog trenutka obasipa! Neka je salavat i selam na Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, časne ashabe i sve one koji časno slijede put Istine do Sudnjeg dana.

Postovane dzematlije, draga omladino;

Hiljadu četiristo četrdeset četiri godine su protekle od onog Rebiu-l-ewela u kojem je rođen Miljenik Božiji do ovog kojeg, ispraćamo. U periodu od četrnaest i po vjekova, sljedbenici Poslanikovi, Ummet islamski, je prošao kroz različite periode. Živio je i slavu i poniženje. Prošao i uspone i padove. Od male skupine koja se tajno okupljala, narastao je do skoro dvije milijarde ljudi, koji svakodnevno salavatom slave svog voljenog Poslanika.
Islam je, to smo nebrojeno puta čuli, vjera koja uređuje sve životne aspekte. Kur’an je sadržajem svojim „tibjanen li kulli šej’in“ objašnjenje svakoj stvari. Jednom riječju, može se reći, da je ono što je Poslanik donio, sveobuhvatno. Nema životne sfere a da nije propisom vjere, ajetom, hadisom, mišljenjem ashaba, uređena i definisana.
Unutar ovih četrnaest i po vjekova, postojali su periodi kad su svi drugi hrlili u okrilje hilafeta da uživaju u slobodi i napretku. O jednom takvom periodu, jedan engleski historičar piše: „U tom islamskom svijetu, nastava u osnovnim i srednjim školama je besplatna. Mnogi hrle u Mekku, Bagdad, Damask i Kairo kako bi slušali velike učenjake iz ovih gradova. Putujući, svugdje su nailazili na besplatan smještaj, hranu i nastavu. Jednom riječju, vidimo u jedanaestom i dvanaestom stoljeću nešto što do tad nikada, nigdje nije viđeno. Kud god da kreneš, nailaziš na ogromnu strast za knjigom, na džamije koje obiluju rječitim učenjacima koji kazuju o vjeri, na vladarske dvorce na kojima se održavaju pjesnički i filozofski seminari, a putevi su puni geografa, historičara, teologa koji tragaju za naukom. Bio je to najvažniji intelektualni period islamske historije“.
Kao što je naša vjera propisima svojim sveobuhvatna i samo takva za čovjeka smislena i ispravna, i Ummet Poslanikov je cjelina. Od Poslanika smo učili da je on sličan tijelu ljudskom. Poslanik nam je govorio da kad prst boli, cijelo tijelo osjeća bol, a Ummet je kao tijelo.
Bio je petak, devetnaesti avgust, hiljadu devedeset devete, kada je Ebu Sa’ad el – Harevi bježeći od križara koji su pokorili Jerusalim i u njemu sve uništili i pobili, stigao u Bagdad. U knjizi „Križari u očima arapa“, Amin Maalouf zapisuje ovaj događaj i nastavlja: Dok su ljudi okupljali se u džamiju radi džume, on je sa onima sa kojima je stigao, tu pred džamijom počeo jesti, iako je bio Ramazan. Napali su ga džematlije, vojnici ga opkolili s namjerom da ga uhapse, a on se trže i okupljenima obrati: „Kako to da ste toliko pogođeni povredom obaveznog posta, dok se u isto vrijeme događaju pokolji na hiljade muslimana i uništavaju se časna mjesta islamska a vi to sasvim mirno prihvatate“. Utišavši masu ovim svojim govorom Ebu Sa’ad je nastavio detaljno opisivati zla koja su se događala u Jerusalimu.
I tad, kad je od Poslanikova rođenja bilo prošlo nešto više od pet stoljeća i danas kad je petnaesti vijek hidžretski, pitali su se ljudi učeni, čudilo je svjesne sljedbenike Poslanikove, kako je moguće da se muslimani bave pitanjima i stvarima koje ih ne vuku naprijed a istovremeno znaju koje su to stvari i koja djela, znaju put, koji bi ih uspjehu vodio. Diljem svijeta islamskog, ma diljem svijeta uopće, tamo gdje god žive muslimani, u mjesecu mevluda, održano je na hiljade skupova, posvećenih životu Poslanikovu. Cilj im bijaše da svi mi što bolje upoznamo Poslanika, bio je cilj i da drugima predstavimo Poslanikov život. Tim skupovima, svjedočili smo našu ljubav prema Poslaniku i potvrđivali našu opredijeljenost za jedini ispravni put.
Zamislite braćo, dok se mi okupljamo da o Poslaniku učimo, da salavat na njega donosimo, tu u kairskoj džamiji, ustade El Harevi i reče nam: „Ovdje smo se okupili da u miru i bez brige slavimo Poslanika, a eto tu, nama sasvim blizu u Gazi i Zapadnoj obali naša braća trpe nasilje i nepravdu“. Dok se mi okupljamo u mekanskom i medinskom haremu da u miru slavimo Poslanika, da bezbrižno ibadetimo i u hladu dva časna harema plačemo i Poslaniku kod kabura selam nazivamo ustade između nas Ebu Sa’ad el Harevi i reče nam: „Kako je moguće da ste tako mirni, bezbrižni, opušteni, a eto tu sasvim blizu, u Siriji i Iraku vaša braća nemaju ni sofre, ni kuće, ni tople odjeće i ne vide svoje budućnosti“. Dok se mi okupljamo u malezijskim i indonežanskim džamijama da Poslanika slavimo, Ebu Sa’ad el Harevi ne da nam mira i podsjeća nas: „Vi salavat na Poslanika donosite, na onog Poslanika koji je rekao: ‘Da pomognem bratu svome, draže mi je od čitavog mjeseca u itikafu provedenog’, a tu sasvim blizu nas, naša braća, zovu ih Rohinja muslimani – u Burmi, koji nisu od komšija svojih tretirani kao ljudi“. Da se neko tako odnosi prema životinjama, sigurno bi neko digao glas da ih zaštiti.
Dok nas po gradovima okupljaju razne manifestacije kojima selamimo Poslanika, u kojima naglašavamo našu želju za Resulom i ističemo da nam je on s.a.v.s. uzor, pomoli se među nas Ebu Sa’ad el Harevi i povika: „Braćo, dok se vi ovdje u vašim džamijama, domovima kulture i pozorištima okupljate i o Poslanikovu životu učite, eto tu, tu sasvim blizu vas, tu odmah iza džamije, tu na ulazu u školu, djeca vam u kladionici. Dok vi o Poslaniku učite i svoje propuste u življenju vjere kompenzirate ovim skupovima, tu pored vas hodaju ljudi koji ne vide ni svoje, ni budućnosti svoje djece. Dok se vi okupljate, ne samo po džamijama već i po nekakvim paradžematima, (kao sto je slucaj sada u nasoj domovini) i slušate neku ulemu koja vas želi vratiti u srednji vijek, jer oni samo za taj period imaju gotova rješenja, domivina nam propada, i mi sve više postajemo ovisni o drugima“.
Obavezan je musliman popravljati svoje i stanje zajednice u kojoj živi. Obavezan je to svoje stanje mijenjati na bolje gdje god je to moguće.
Musliman se nikad ne obeshrabruje, ne gubi nadu. Vjera ga uči da uvijek u granicama svojih mogućnosti a potom dovom, nastoji mijenjati okruženje i unapređivati svoj i život svoje zajednice. Vjernik ne pada u očaj. On zna da iz svake neugodne situacije i iz svakog problema ima izlaz, jer Allah dž.š. Gospodar svjetova, neće roba svog vjernog, odanog i marljivog ostaviti na cjedilu.
Svakodnevno svjedočimo s kakvim se belajima, rekli bi nepremostivim i nerješivim, suočava ummet. Kako se riješiti tog zla koje sebe bez ikakva valjana argumenta naziva islamskom državom?
Kako riješiti sukobe u mnogim muslimanskim zemljama, sukobe među muslimanima samim? Brine nas stanje u Siriji, Jemenu, Tunisu, Libiji, Egiptu… Mi smo, međutim, nemoćni da išta učinimo kako bi te od nas fizički i geografski daleke probleme rješavali. Kako smo nemoćni i bez ikakvih resursa koji bi nam bili alat u rješavanju tih problema dalekih, nismo ni dužni ih rješavati. Suosjećamo s braćom i sestrama i molimo Svevišnjeg da im podari vjere, razuma i snage da sve nesuglasice prevaziđu, ostvare mir i u miru žive kako bi svi zajedno mogli davno otvorenu ranu, Palestinu, zaliječiti i nastaviti sa narodima svijeta graditi mir i sretnu budućnost.

Nemoć da rješavamo ove za ummet velike probleme, ne oslobađa nas obaveze da rješavamo one koje možemo, koji su tu među nama. Kako bi bili sretni da smo sposobni riješiti nemile sukobe u Jemenu, Siriji, Libiji…? Ko bi od nas sretniji bio da možemo tu Palestinu učiniti sretnom i vratiti je njenom narodu. Nismo sposobni, pa nismo ni dužni. Možemo braćo sebi dostojanstvo vratiti, mozemo sebe mjenjati i samim time i njima pomoci. Učiniti sebe bogatim, a pristojnim. Učiniti sebe o drugim neovisnim.
Je li musliman obavezan mijenjati svoje stanje i stanje svoje zajednice na bolje? Jest, ako je svjestan obaveza koje iz izvora naše vjere proizilaze. Nagrada za svaki učinjeni korak na putu dobra neće izostati, ona ahiretska bar. Za svaku okalamljenu voćku, za svaku oživljenu parcelu, za svaki precizno i odgovorno odradjeni posao, Poslanik obećava nagradu.

Ja mislim, govori Sa’ad el Harevi, koji se od jerusalimskog pokolja spasio, da su sva ta vaša okupljanja i na taj način iskazivanja pobožnosti i Ummetu pripadnosti, ustvari vaša kompenzacija za neuspjeh, da oživite islam u vasoj porodici, vašem životu i društvo uredite tako kako bi ono bilo poput onog u onom vremenu o kojem britanski historičar pisaše. I Poslanik i svako prisjećanje na njega s.a.v.s. poručuju nam da nas vjera ne stavlja pred izbor između ovog i onog svijeta, već nam ona svesrdno daje i Dunjaluk i Ahiret.
„Radi za ovaj svijet kao da ces vjecno zivjeti, a za buduci – ahiret kao da ces sutra umrijeti.“
Uzvišeni Bože, učini nas svjesnim naših obaveza i naših mogućnosti i pomozi nas na putu dobra, ucini nas neovisnim o drugima i zastiti nas kako sejtanskog tako i ljudskog zla zlih ljudi. Amin!