Poruke Uhudskog Poraza

Islamska zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
16 Sevval – 1434.H. / 23 Avgust 2013.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

hutbaNeka je hvala Allahu dz.s. koji je svjetlom Svoje knjige osvijetlio tamu dunjalučkog mraka, koji je s njom uputio zalutala srca, pa ih učinio spokojnim i smirenim u dušama iskrenih vjernika. Neka je najbolji salavat i selam na onoga koji je poslat kao milost svim svjetovima, čije su riječi i djela naš uzor na ovoj prolaznosti. Neka je mir i spas na njegovu časnu porodicu i ashabe radijallahu anhum, ali i na sve one koji koračaju njihovim putem, žive islam i upućuju druge ka uputi sve do Sudnjeg dana.

Postovane dzematlije, draga braco;

Svi znamo, spominjemo, govorimo o bici na Bedru. Prvom trijumfu muslimanske vojske nad nevjernicima. A malo kada spominjemo i malo znamo o drugoj po redu velikoj bitki, koja se desila na Uhudu. Danas je 16 Seval. U ovom mjesecu, Ševalu, njegovom petnestom danu, prema historijskim izvorima, godine 625. ili treće hidžretske bila je Uhudska bitka. Kad spomenemo Uhud on nas asocira na poraz, asocira nas na pogibiju velikana ummeta kakav je bio Hamza ibn Abdulmutalib. Sve to cemo povezati i sa primjerom Davuda, Taluta i Dzaluta.
Izgubljena uhudska bitka nije značila i gubljenje rata za istinu, za vjeru a protiv laži i džahilijeta. Uhud iako porazom rezultirao on je muslimane mnogo čemu poučio pa su poslije njega, a zahvaljujući njemu, odlučnije iz pobjede u pobjedu koračali.
Naučili su da se zapovijedi mudrog i razboritog vođe ne smiju kršiti jer takvo ponašanje vodi porazu. Da su strijelci od Poslanika na postavljeno mjesto, na njemu i ostali i po zapovijedi Poslanikovoj postupili ne bi poraza bilo. Allah dž.š. opominje vjernike kaznom ako se naredbi Poslanikovoj suprostave: „Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju njegovu da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe“ (Nur, 63). Nema kompromisa oko onog što Poslanik od nas traži jer Allah Svemoćni nedvosmisleno u Objavi poručuje: „Što vam Poslanik naredi to činite a što vam zabrani toga se klonite“ (Hašr,7).
Naučili su da pohlepa vodi u poraz i propast. Pohlepa ne uništava samo pohlepnog pojedinca. Ona je zlo društvu čitavom i čitavu zajednicu vodi u propast. Ispravno je reći da je sav nered na zemlji potaknut ljudskom pohlepom. Pohlepa ljude vodi, varanju, potvaranju, laži, otimanju, ubijanju. Vjernik ne smije biti pohlepan. Vjernik zna da mu nafaku niko ne može oduzeti. Ona nekom drugom ne može dopasti, a varanjem i otimanjem stečeni imetak bit će teret na oba svijeta, na budućem posebno.
Šta sve treba podnijeti na putu borbe za opće dobro kazuje nam Uhud kroz primjer Poslanika. Ranjen je u borbi i to je poruka svim našim vođama i izabranim predstavnicima da se ne izdižu iznad drugih i ne izdvajaju na više nivoe jer ko je na višem položaju kod Allaha od Miljenika Njegova, a on sa sabljom i ashabima u borbi, a on sa ashabima sakuplja drva za vatru, a on sa ashabima pravi ćerpić za medinsku džamiju… Naplatiti nerad je nepravda a nepravde nema u Islamu.
Uhud nas uči, da neprijatelju nije dovoljno samo nas poraziti i nad nama vladati već mu je želja da nas uopće nema. Hamza bin Abdulmutalib nije samo ubijen, masakriran je. Hiljade Bosanskih muslimana nije samo bilo ubijeno nego i svirepo muceno.

Historija potvrđuje da su se stoljećima vodile teške borbe i ratovi između vjernika i mnogobožaca, pa bi vjernici pobjeđivali uvijek onda kada bi njihova vjera bila jaka, a gubili onda kada bi njihova vjera slabila.
Kur’an a.š. nam opisuje takvu borbu i u primjeru Davuda a.s. i Džaluta:,,Zar nisi čuo da su prvaci sinova Israilovih nakon Musâa svom vjerovjesniku rekli: “Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili!” “Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?”, reče on. “Zašto da se ne borimo na Allahovom putu”, rekoše, “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?” A kada im borba bi propisana, oni, osim malo njih, zatajiše. A Allah dobro zna one koji su sami prema sebi nepravedni.” (2:246)
Kada je Talut (Saul) postao kralj predvodio je svoju vojsku vjernika u borbama protiv mnogobožačkog naroda.
“Allah vam je odredio Taluta za vladara”- reče im vjerovjesnik njihov – “Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato”, rekoše oni. “Allah je njega da vlada vama izabrao”, reče on, “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve.” (Kur’an: 2:247)

Iako su vjernici bili jakih moralnih osobina, pogled na svoju malobrojnu vojsku unosio je nemir u njihova srca. Znali su da je mnogobožačka vojska izuzetno jaka i brojna. Naročito su se bojali mnogobožačkog predvodnika Džaluta koji je bio neuobičajeno krupne građe i snage, ali i oholosti. Ličio je na istinskog diva i slabo bi se ko usuđivao da mu izađe na megdan. Taj što bi izašao bio bi od Džaluta pobijeđen i nehumano ubijan.
U Talutovoj vojsci nalazio se iskren i hrabar momak po imenu Davud a.s. koji se mnogo uzdao u Allaha dž.š. Vojska je bila umorna i žedna, a prolazila je pored jedne rijeke. Talut je, Allahovom voljom, bio zabranio vojsci da se napije iz te rijeke, dozvolivši im je da popiju vode koliko se samo može u jednoj šaci zahvatiti. To je bio vid iskušavanja morala vojnika i njihove poslušnosti i odanosti vladaru. Međutim, dogodilo se to da većina vojnika nije poslušala, već se napila koliko je htjela. Samo ih je mali broj poslušao.

O tome Kur’an a.š. kaže:,,I kad Talut vojsku izvede reče: “Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je.” I oni se, osim malo njih, napiše iz nje. I kad je pređoše, on i oni koji su s njim vjerovali povikaše: “Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!” Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: “Koliko su puta malobrojne vojske, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne vojske!” A Allah je na strani izdržljivih.“ (2:249)
Svi oni koji nisu poslušali naredbu, nego su se napili vode koliko su htjeli, osjećali su izuzetnu tromost i slabost. Priznali su da se jedva kreću i da nisu sposobni da se bore sa neprijateljskom vojskom, a sa njom su se uskoro i sreli. Sav teret odbrane pao je ono malo poslušnih i sposobnih vojnika. Talut je dao instrukcije malobrojnim sposobnim borcima i još kao dodatnu inspiraciju obećao ruku svoje kćeri Mikale onome ko izađe na megdan i ubije Džaluta.
Uskoro se ukazao strašni div Džalut. Vojnici vjernici su se uznemirili kad su vidjeli njegovu ogromnu konstrukciju, ogromnu sablju i sve na njemu u krupnim dimenzijama. Davud a.s. je znao da ima slabe šanse kad bi na njega krenuo sabljom koja je u odnosu na Džalutovu sablju izgledala minijaturno. Ali, znao je i da posjeduje vještinu koju rijetko ko posjeduje, a to je vješto gađanje praćkom. Istupio je prvi na megdan i stao ispred Džaluta. Njihov omjer snaga bio je očito nepravedan. Svi su se mnogobošci grohotom nasmijali.
Davud a.s. je na megdanu imao samo tri stvari: hrabrost, tevekkul (pouzdanje u Allaha dž.š.) i praćku. U kršćanskoj verziji predaje Davud a.s. i Džalut su poznati kao David i Golijat.
Uzdajući se u Allaha dž.š., Davud je hrabro krenuo na Džaluta, zavitlao vješto kamen iz svoje praćke pravo prema Džalutovoj glavi. Kamen je pogodio diva koji je pao na zemlju. Davud a.s. je brzo prišao i dokrajcio Dzaluta.
,,I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: “Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!” I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, ali Allah je dobar svim svjetovima.” (Kur’an: 2:250,251)
Predaja kaže da je nakon toga narod počeo ukazivati sve počasti Davudu a.s., što je povećalo Talutovu ljubomoru prema njemu.
,,O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; one što skreću sa Allahova puta čeka teška patnja na onome svijetu zato što su zaboravljali na Dan u kome će se račun polagati.” (Kur’an: 38:26)
Međutim, Talut je kasnije uspio da se izbori sa svojom ljubomorom, pokajao se i zatražio oprost od Allaha dž.š. Davud a.s. je postao vladar. Predaja govori da je u jednoj borbi Talut poginuo kao šehid, zajedno sa svojim sinovima.
Allah dž.š. je Davudu a.s. objavio Zebur:,,Mi smo jedne vjerovjesnike nad drugima odlikovali, a Davudu smo Zebur dali.” (Kur’an: 17:55);
Podario mu je Allah dž.š. i mudžize – nadnaravne stvari koje su samo Poslanici imali, da razumije komunikaciju ptica i da sa lahkoćom savija gvožđe. ,,Mi smo Davudu Našu milost ukazali: “O brda, ponavljajte zajedno s njim hvalu, i vi ptice!”; i učinili da mu mekahno gvožđe bude. “Pravi široke pancire i čestito ih pleti!”; i činite dobro, jer Ja vidim šta radite vi.“ (Kur’an: 34:10,11)
Davud a.s. je dobio sina Sulejmana koji je također bio Allahov poslanik:,,Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao.” (38:30)
Sulejman a.s. je dobio mudžizu da razumije komunikaciju ptica i raznih životinja:„I Sulejman naslijedi Davuda i reče: “O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičije glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!” (Kur’an: 27:16)
Primjer Davuda a.s. i Džaluta je i našoj generaciji od velike koristi. Naše navođenje ovog primjera je, ustvari, posvećeno davanju savjeta jednoj kategoriji ljudi i davanju podrške drugoj. Kategorija ljudi koja ne sluša svoje emire, vođe, prolazi kao Talutova vojska koja je ,,na svoju ruku” odlučila da pije vodu iz rijeke. Ta vrsta ljudi ubrzo, kao Talutova vojska, postaje troma i nesposobna za odbranu svojih vrijednosti.

Poslanikovo nastupanje u prvim borbenim redovima kazuje nam da vodeći položaj pripada hrabrim i nepokolebljivim osobama. Kukavice i neodlučni nisu sposobni voditi narode niti donijeti kakvo dobro svom narodu i vremenu u kojem žive. Nama danas upravo fale hrabri i odlučni koji će nas bez kolebanja voditi naprijed, voditi konačnoj pobjedi i odlučno braniti ono što su šehidi naši odbranili i u emanet nam ostavili, a ostavili su nam cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. Da bi je takvom sačuvali na svakom pedlju njenom moramo biti svjesni sebe i jasno na predstojećem popisu stanovništva svima reći da naš jezik zove se Bosanski, da naš narod ima ime Bošnjačko i da naša vjera jeste Islam.
Ne dozvolimoo draga braco da se za popis stanovnista ponovi porazan podatak. Da od 1,3 miliona Bosnja sirom svijeta glasa na izborima samo njih 35.000. Ne dozvolimo da se taj podatak ponovi za popis stanovnista.
Dijaspora ce moci izvrsiti popis putem interneta. Ali jedan djedo nezna i nemoze skinuti obrazac sa interneta, popuniti i poslati ga postom na adresu Statistickog zavoda BiH.
Iako nasa vlada, nasi predstavnici, nase politicke vodje nisu nista uradile kako bi omogucile popis stanovnistva u dijaspori na laksi i konkretniji nacin, mi moramo odati pocast nasim Sehidima time sto cemo njihovu borbu u ratu vratiti im nasom borbom da u miru i sada ucinimo sve kako bi uradili popis nas i nasih porodica.
Poraz koji je zadesio muslimane na Uhudu zlo je koje su sami zaslužili. Njihov propust i njihov grijeh je uzrok tome. Allah dž.š. je nakon Uhuda objavio: „Zar kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli možete reći: ‘Otkud sad ovo’. To je od vas samih, Allah zaista sve može“ (Ali Imran, 165).
Molimo te Bože Svemoćni, učini naš džemat jakim. Naše zajedništvo u svim životnim pitanjima i svakodnevnim akcijama ojačaj. Amin
„Gospodaru naš, očisti naša srca i zbliži ih. Odgnaj od nas, naše neprijatelje, zulum i zavist njihov, klevetu njihovu i budi nam zaštitnik i pomagač od takvih na oba svijeta.Amin
Uzvišeni Bože pomozi nam da iz uhudske bitke, iz tog poraza naučimo da kad nas dobro snađe Ti si mu uzrok, a zlo kad nas pogodi uzrokovali smo ga sami. Amin.