Dzemat Braunau
1. UVOD: FRAGMENTI IZ MALIKOVOG ŽIVOTA
Puno ime Malikovo jeste Ebu Abdullah Malik ibn Enes ibn Malik ibn Ebi Amir El-Asbehi El-Jemeni. Ro|en je 93. godine po hid`ri u Medini1. Pripadao je arapskom plemenu Zu Asbah koje je bilo stacionirano u Jemenu. Ebu Amir, Malikov djed, zbog tiranije nekih jemenskih vladara neposredno nakon smrti poslanika a.s., migrirao je u Medinu gdje se kasnije proslavio kao jedan od istaknutijih tabi‟ina ~edno{}u, znanjem i bogobojazno{}u. Stekao je znanje u prvom redu od Omera ibn El-Hattaba (23), Osmana ibn Affana (35), Talhe ibn Ubejdullaha (36), Ai{e `ene poslanika (58), i numernih drugih prominentnih poslanikovih ashaba.2
Malik je ro|en u ku}i u kojoj je ozbiljno bavljenje naukom bilo ustaljena i bodrena praksa. Pored djeda, Ebu Amira, i Malikov otac, Enes, je bio dobro upu~en u nauku. Svakako, njegov prvi u~itelj je bio njegov otac, Ebu Amir. Od Malikove bra}e, En-Nedar – najvjerovatnije stariji od Malika – bio je prvi koji se zna~ajnije posvetio nauci. Po{to je i Malik krenuo njegovim stopama, obra~ali su mu se na po~etku u~itelji s Ehu En-Nedar (brat En-Nedarov) potvr|uju}i time bratovu glasovitost a njegovu anonimnost. Me|utim, kada je Malikova reputacija brzo porasla i prevazi{la bratovu, obra~ali su mu se onda u~itelji s Malik, a bratu mu s Ehu Malik (brat Malikov).3
Malik je jo{ kao dijete postao hafizom Kur‟ana. Nakon toga se aktivno posvetio memorisanju hadisa. Na to ga je nedvojbeno nagnao medinski milje – dugogodi{nji dom samom poslaniku te, poslije njegove smrti, dom ogromnom broju njegovih ashaba – koji je zato vazda bio sredi{te istra`ivanja i studiranja hadisa. Spomenu}emo ovdje za primjer ashaba Abdullaha ibn Mes‟uda (32), nedisputnog autoriteta u svim islamskim nau~nim disciplinama, koji je po preseljenju u Irak nastavio tamo aktivno podu~avati i izdavati fetve. Ali, kadgod je odlazio u Medinu i nalazio tamo ne{to {to je bilo u o~iglednoj opre~nosti s njegovim fetvama, objeru~ke bih to prihvatio. Zatim, po povratku u Irak, instantno, ne silaze}i sa svoje deve, obavijestio bih o alteracijama one kome je izdao fetve, i zatra`io da prihvate nove.4 Tako|e, halifa Omer ibn Abdul Aziz (101), kada je odlu~io 100. godine da pokrene inicijativu sabiranja i pisanja hadisa, obratio se nikome drugom do svom guverneru u Medini Ebu Bekru ibn Hazmu.5
Zbog ovakve vjekovne vjerske i nau~ne jedinstvenosti i superiornosti medinske sredine, praksa njenih stanovnika je kasnije za Malika postala izvorom izvo|enja {erijatskih propisa, odmah nakon Kur‟ana, poslanikovog sunneta i konsenzusa (id`ma’).
Malik je imao mnoge u~itelje, {ejhove, od kojih je ~uo i tradirao hadis. Najpoznatiji me|u njima su bili: Ibn [ihab Ez-Zuhri, Abdullah ibn Dinar, Ibn Hermez, Nafi‟, Rebi‟ah Er-Re‟j, Hi{am ibn „Urvah i mnogi drugi.6 Kod njega su kasnije mnogi alimi iz razli~itih krajeva islamske dr`ave slu{ali i prenosili ne samo hadis, nego i njegove li~ne fetve. Najpoznatiji me|u njima su bili: Muhammed ibn „Ukbah, Amr ibn El-Haris, Hammad ibn Zejd, Muhammed ibn El-Hasan E{-[ejbani El-Hanefi, El-Evza‟i, Sufjan Es-Sevri, El-Lejs ibn Sa‟d, Abdullah ibn El-Mubarak i mnogi drugi.7
Malik je bio krajnje revnosan u tra`enju nauke. Nauka je za njega bila izgubljena stvar, gdjegod ju je nalazio, uzimao bih je; i gdjegod je zasigurno znao da }e je na}i, odlazio bih tamo8. Bio je o~ito spreman na ovom putu pretrpiti sve te{ko}e i suo~iti se sa svim vrstama izazova. Tako je vazdan ostajao u dru{tvu svojih u~itelja strpljivo u~e}i obilaze}i ih jednog po jednog. Naj~e{}e je odlazio kod nekog od njih rano ujutru, i obilazio bi ih sve do ve~eri, izuzev ako je za to postojala jaka isprika na njegovoj ili na njihovoj strani. Oti}i ranije od njih je zna~ilo gubljenje dragocijenog i nikada vi{e nadoknadivog vremena. Navodi se da je ponekad dugo u `arkom suncu vrebao u~itelja Nafi‟a pred njegovom ku}om da iza|e u d`amiju pa da ga onda do tamo otprati i ne{to upita. Dalje se prenosi da je jednom na bajram gladan oti{ao ku}i Ibn [ihaba Ez-Zuhrija (124). Govorio je u sebi: “Bajram je zaista povoljna prilika da ga na|em u ku}i samog i nezauzetog.” Nakon {to je dobio permisiju da u|e u ku}u, odbio je da i{ta jede govore}i: “To mi sada ne treba… Ho}u samo da mi govori{ hadise poslanika a.s..” Kada je u d`amiji sa drugima slu{ao hadise, vezao bih na koncu, kojeg je uvijek sa sobom nosio, onoliko ~vorova koliko bih ~uo hadisa. Time je lahko bio u stanju provjeriti da li je i{ta od memorisanog zaboravio. Ako bih slu~ajno zaboravio jedan ili nekoliko hadisa, neodlo`no bih se vra~ao i pitao, ili iznova isto slu{ao. Ponekad je pak nosio nekakve plo~e i na njima pisao {ta bih ~uo. Jedno vrijeme je zbog ovako pretjerane i dugotrajne dedikacije tra`enju nauke bio potpuno osiroma{io. Iznosi se da mu je u tom te{kom periodu ponekad k}er u no}i plakala od gladi.9
Malik je na kraju postao jedan od naj~uvenijih alima svoje epohe, ne samo u Medini nego u ~itavoj islamskoj dr`avi. Postao je slije|eni imam u fikhu. Njegov mezheb konstituira danas jedan od ~etiri priznata mezheba, pored Ebu Hanifinog, [afijinog i Hanbelovog. Autor je El-Muvettaa, najranije i za mnoge najizvrsnije knjige zajedno o fikhu i hadisu. [afija (204) je o njemu kazao: “Kada se spomene ulema, Malik je zvijezda me|u njima.” Tako|e je izjavio: “Da ne bi Malika i Ibn „Ajine, evaporiralo bi znanje Hid`aza… Nema na cijeloj zemlji ispravnije knjige od Malikovog El-Muvettaa… Ljudi ovise o Maliku u oblasti hadisa.”10 Abdurrahman ibn Mehdi je rekao: “Nisam vidio uva`enije, pametnije ni bogobojaznije osobe do Malika.”11
Malik je umro 179. godine u Medini. Prije toga je bio kroni~no bolestan. Bolest mu nije dozvoljavala ni da ide u d`amiju da klanja d`umu namaz, a kamoli da druge ondje podu~ava.12 Cijelo vrijeme je proveo u ku}i klanjaju}i i podu~avaju}i koliko je mogao. Mnogi su mi{ljenja da su mu bolest prouzrokovale zapravo abbasijske vlasti. Naime, D`a‟fer ibn Sulejman (175), namjesnik halife El-Mensura (158) u Medini, ga je zbog fetve koja nije odgovarala vlastima pretukao bi~em od ~ega mu se kasnije izme|u ostalog ruka – u nekim predajama, ruke – osu{ila.13
Malik je pro`ivio 39 godina u emevijskoj i ostatak svog `ivota, odnosno 47 godina, u abbasijskoj dr`avi. U ovom ~lanku }emo poku{ati iznijeti i analizirati njegove stavove prema vladarima i politi~kim zbivanjima svog vremena. Neodlo`no treba ovdje naglasiti da ne egzistiraju nikakve eksplicitne naracije koje govore o Malikovim stavovima prema emevijskom politi~kom establi{mentu. Histori~ari i biografi su nijemi po ovom pitanju najprobabilnije iz razloga {to je on univerzalno sazrio i zato postao obilnije pitan, masovnije slije|en, `eljnije tra`en i vi{e ku{an, ba{ u doba kada je vlast prelazila iz emevijskog u abbasijsko okrilje. Malik se nije glasno izja{njavao o Emevijama i iz razloga {to ih je zatekao u stanju op{te degradacije i deterioracije gotovo na svim poljima. Ovakvo odve} gorko stanje jo{ su pogor~avali anti-vladina propaganda, nemiri i krvavi ustanci njihovih politi~kih rivala i pretendenata na hilafet, specijalno Abbasija, Alevita i Harid`ija. Sve ovo je dodatno primoralo Malika da se za li~nu dobrobit i dobrobit kompletne zajednice po vlastitom naho|enju ogradi od svega i izolovan posveti vjeri i nauci. A nije ba{ ni osje~ao poseban pritisak medinske stvarnosti da to ne ~ini, jer je Medina geografski bila daleko i stoga relativno odsje~ena od `ari{ta svih tih doga|anja: Sirije, Iraka i Horasana.14
2. MALIK I POKU[AJ ABBASIJA DA POT^INE VJERSKO-INTELEKTUALNI RAZVOJ SVOJIM POLITI^KIM AMBICIJAMA
Abbasije su preuzeli vlast od Emevija 132. godine. To je bilo rezultat uspje{no izvedene oru`ane revolucije ~ije pripreme su tajno po~ele jo{ davne 99. godine. Njen centar je bio u Horasanu, jednostavno iz razloga {to je ova nearapska provincija bila daleko od Sirije, centra emevijske mo}i, i zato pretjerano neglektirana posebno u vrijeme slabljenja i dezintegracije emevijskog re`ima, {to je itekako ~inilo mnoge kako autohtone stanovnike Perzijance, nove konvertere u Islam, tako i arape emigrante, krajnje nezadovoljnim. Gre{ke i propusti emevijske vladaju}e elite na politi~kom, vjerskom, ekonomskom i socijalnom polju su maksimalno izrabljivani za vrijeme revolucije kako bih se zadobila podr{ka naroda neophodna za njihovo svrgavanje. Svakako, slatkorje~ivi abbasijski misionari i revolucionari su u naknadu obe}avali nova brojna i vrlo atraktivna rje{enja. Jedno od tih rje{enja je bilo apsolutno primjenjivanje Bo`ije Knjige, Kur‟ana, i poslanikovog Sunneta u svakom aspektu `ivota15. Obe}avali su time pravednost i jednakost za svakoga, dva vrhunska islamska principa nerijetko ignorisana u postupcima emevijskih vladara. Za ovaj segment propagande, shvatili su Abbasije, ulema je bila najkompetentnija. Zato su one koji dobrovoljno prihvati{e dodatno obu~ili, zatim ih otpremili u razne horasanske d`amije i druga javna sastajali{ta da tamo uveli~avaju i razgla{avaju emevijske prijestupe, nedostatake i poroke, te glorificiraju i razgla{avaju vrline, kvalitete i prednosti abbasijskog klana.16 Dakle, jo{ u vrijeme revolucije, odre|ena “laskava ulema” je postala nerazdvojnim i zna~ajnim saveznikom Abbasijama. Nakon ustoli~enja Abbasija na prijestolju hilafeta, veze izme|u dvije strane su vizibilno oja~ale i kooperacija se znatno intenzivirala.
Nakon uspjeha revolucije, Abbasije su postepeno po~eli objelodanjivati da je de fakto njihov primarni cilj – ba{ kao i onaj emevijski prije njih – politi~ka prevlast; sve ostalo je bilo do neke mjere sekundarno i moralo se obazrivo iskoristiti za postizanje tog cilja17. Imali su o~itu intenciju da uz asistenciju uleme koja im se zakle na pokornost i saradnju monopolizuju interpretaciju i implementaciju Bo`ije Knjige i poslanikovog sunneta, jer su oni, kako sami tvrdi{e, “otad`bina objave, kolijevka poslanstva, nosioci vjere, starje{ine Islama, njegovi autoriteti i ~uvari… “18 Jo{ su namjeravali putem razli~itih institucija, kao {to su sudstvo (kada’), divani i fikhski mezhebi, da politiziraju i kontroli{u i vjersko-intelektualni razvoj, te da mu oni determiniraju direkciju kretanja i njegov dinamizam.
U Malikovo vrijeme, ili u prvim fazama abbasijske dr`ave, vjersko-intelektualni razvoj je, separirano od vlasti i politi~kih zbivanja, prolazio kroz presudne faze: hadis se je po~eo intenzivno sabirati i bilje`iti, kapitalna djela iz diferencijalnih nau~nih oblasti su se po~ela pisati, te su se brojne nau~ne discipline postepeno po~ele osamostaljivati jedna od druge. O ovome je ovako napisao [emsuddin Ez-Zehebi (748): “Islamska ulema se u ovom razdoblju (prvo razdoblje abbasijske dr`ave) okrenula pisanju hadisa, fikha i tefsira. Pisao je ibn D`urejd` u Mekki; Malik je napisao El-Muvetta u Medini; El-Evza‟i je pisao u [amu (Siriji), Ibn Ebi „Aruba i Hamad ibn Selema u Basri, Mua‟mmer u Jemenu, Sufjan Es-Sevri u Kufi; ibn Ishak je sastavio svoj El-Megazi; Ebu Hanifa je pisao o fikhu i vlastitom mi{ljenju. zatim su pisali He{im i ibn El-Hej‟a, te ibn El-Mubarak, Ebu Jusuf i ibn Vehb. Bilo je zaista dosta pisanja nauke i klasificiranja njenih disciplina…”19
U sferama vjerskog intelektualnog `ivota po pitanju komprehendiranja Kur‟ana i sunneta – dva supremna islamska izvora -, zatim ekstraktiranja iz njih {erijatskih normi kao respond na do tada bez presedana fenomene i zbivanja, te njihovog implementiranja u `ivotu, postojala su dva pravca ili {kole: hadis (poslanikova tradicija) sa sjedi{tem u Medini, i vlastito mi{ljenje i analogija (re’j i kijas) sa sjedi{tem u Iraku. Prve je predvodio Malik, a druge Ebu Hanifa (150). Razlika izme|u dvije {kole je bila ta {to su drugi ~esto i znatno pribjegavali vlastitom samostalnom mi{ljenju i analogiji su`avaju}i time rajon upotrebljivosti i efikasnosti hadisa, za razliku od prvih koji su favorizovali ~ak slabe hadise, zatim izreke ashaba i tabi‟ina – posebno onih {to cijelo vrijeme obitova{e u Medini – nad independentnim mi{ljenjem i analogijom. Ebu Hanifa, osniva~ {kole re’ja i kijasa, jednom je prononsirao: “Sudim po Kur‟anu ako na|em tamo presudu. Ako je pak tamo ne na|em, sudim onda po sunnetu poslanika a.s.. A ako je i tamo ne na|em, sudim onda onako kako su ashabi ~inili. Me|utim, ako i tamo ni{ta ne na|em pa stvar do|e do Ibrahima En-Nehe‟ija, E{-[a‟bija, Ibn Sirina i Se‟ida ibn El-Musejjeba – a oni svi pripadaju generaciji tabi‟ina – onda independentno odlu~ujem isto onako kako su i oni ~inili.” (u drugoj predaji stoji: “Oni su bili ljudi, a i mi smo”) 20 Malik, osniva~ {kole hadisa, kazao je brane}i svoju poziciju: “… Ljudi slijede praksu stanovnika Medine u kojoj je Kur‟an objavljen… Ako je zato ne{to evidentno i va`e}e u Medini, nebi trebalo biti nikome dozvoljeno da se s tim neslo`i…21” Jer su Medinjani dosljedno primjenjivali Kur‟an i dr`ali u tome neprikosnovenim uzorom samo onoga koji ga prvi primjenjiva{e, Muhammeda a.s..
Obadvije fikhske {kole su imale jake i opravdane motive za ono {to ~ini{e i zagovara{e. Irak, za razliku od Medine, nije obilovao zdravim i autenti~nim hadisima. [ta je gore od toga, vazda je slovio kao popri{te mnogih diljem islamske historije vjerskih i socio-politi~kih nemira. Stranke uvu~ene u ove konflikte su naj~e{}e neodgovorno fabrikovale i cirkulisale u imenznom broju hadise, koji nisu bili tada sakupljeni i zabilje`eni, kako bih uspje{no islamizirale i oja~ale svoje, a diskreditovale i srozale oponentske stavove.22 Nadalje, u Iraku je broj slu~ajeva i fenomena koji zahtijeva{e neodlo`ne vjersko-pravne solucije bio daleko ve}i od onih u Medini. Razlog tome je neosporno bila socijalna struktura stanovni{tva, te njihova vjerska opredjeljenost i posve}enost u obadva podneblja.23
Sve ovo je Ibn Haldun (808) ovako u svojoj El-Mukaddimi sumirao: “Fikh se podijelio na dva pravca: “pravac re’ja (vlastito samostalno mi{ljenje) i kijasa (analogija)” u Iraku, i “pravac hadisa” u Hid`azu. U Iraku nije bilo obilno hadisa pa su Ira~ani morali puno koristiti re’j i kijas. U tome su postali vje{ti i istica{e se nad ostalima, radi ~ega su dobili titulu “stru~njaci u re’ju”. Na njihovom ~elu je stajao Ebu Hanifa koji se zajedno sa svojim u~enicima smatra osniva~em mezheba (re’ja i kijasa). One u Hid`azu je predvodio Malik i kasnije [afija…”24
Unato~ svemu spomenutom, me|utim, nije bilo nikakvih ozbiljnijih konflikata izme|u predstavnika dva kursa. Oni su svi bili iz redova vjerskog i intelektualnog vo|stva, i samo su radili ono {to je po njihovom rasu|ivanju bilo najkorisnije za interese vjere i interese daljne evolucije njenih nauka. Njihova uzajamna neslaganja puna tolerancije, kompromisa i uzajamnog respekta, bila su pro`eta spiritom islamske etike i `arkom `eljom za novim spoznavanjima i usavr{avanjem. Posljedi~no tome svakim danom se sve vi{e i vi{e smanjivao me|uprostor izme|u njih. Kako je hadis po~eo da se sistematski kolektira, bilje`i, rafinira i klasificira, tako su Ira~ani, i svi oni koji bijahu njihovog kova, sve vi{e i vi{e pribjegavali poslanikovoj tradiciji. Jer je, mora se jo{ jednom naglasiti, i kod njih kao i kod Medinjana hadis stajao visoko iznad re’ja i kijasa, no, sticajem okolnosti morali su intenzivirati upotrebu zadnje dvoje vi{e od prvog. U svojim nastojanjima da vi{e pribjegnu upotrebi poslanikove tradicije, Ira~anima je najvi{e mogla pomo~i ipak ulema Medine, onda najpriznatiji patroni i ~uvari te tradicije. Mo`da je najbolji primjer pribli`avanja i susretanja dvije {kole slu~aj Muhammeda ibn El-Hasana E{-[ejbanija (189) – jednog od najrazgla{enijih u~enika Ebu Hanife i kontributora {irenju njegovog mezheba – koji je odlazio u Medinu s namjerom da slu{a Malika i druge tamo{nje alime, pravnike na prvom mjestu. I za Ebu Jusufa (172), jo{ jednog proslavljenog Ebu Hanifinog u~enika, se tvrdi da je kasnije zbog spomenutog procesa obilnije koristio hadise od svog u~itelja.25 ^ak su se sastajali i vo|e ovih {kola, to jest Malik i Ebu Hanifa, da izglade me|usobne razlike i relegiraju iza sebe svoje nesporazume. Malik je li~no o tome rekao: “Sastao sam se s Ebu Hanifom, i dugo smo sjedili razgovaraju}i o brojnim pitanjima. Zaista nisam vidio izvrsnijeg i znanijeg fakiha po pitanjima smisla, ideja i argumenata, od njega.26” Zabilje`eno je da je Malik jedne prilike rekao El-Lejsu ibn Sa‟du (175), Egipatskom fakihu, za Ebu Hanifu: “On je nedisputno veliki fakih moj Egip~aninu.”27
I Medinjani su vremenom podjednako po~eli pribjegavati analogiji i samostalnom rasu|ivanju. Na to ih je primoravala stvarnost koja je bila ispunjena “bezbrojnim i iz dana u dan sve novijim doga|anjima koja treba{e odgovore, a tekstovi bijahu ograni~eni”, kao {to se izrazi E{-[ehrestani (548)28. Poznato je da je Malik osobno studirao i obra|ivao {togod da mu je prispijevalo od Ebu Hanifinih fetvi, bilo to u pismenoj ili usmenoj formi.29 Zato prije svega lahko nalazimo u njegovom El-Muvettau, kojeg je napisao kada je imao 66 godina, primjere oslanjanja na independentno mi{ljenje i analogiju.30
Me|utim, ovakva disparacija u fikhskim metodama se nije ba{ dopadala abbasijskim vlastima koje su ~vrsto od samog po~etka akcentuirale i promulgirale rigidnu centralizaciju sve vlasti u dr`avi. Pri tom nisu imali namjeru ostaviti na miru ni vjersko-intelektualni razvoj, jer je on, a specijalno fikh, precizno regulisao individualne i kolektivne vjerske obrede, odnose pojedinca prema svojim bli`njim, drugim ljudima, zajednici, vlastima i vladarima. Uz asistenciju neke uleme koja im lojalno dade prisegu na pokornost i saradnju, trudili su se da kontroli{u i ovaj segment `ivota, tobo`e s lijepim i konstruktivnim namjerama. Tako je Perzijanac Abdullah ibn El-Mukaffe‟ (145), sekretar halifi El-Mensuru, predlo`io jednog dana da sakupi sva onda poznata podijeljena i proturje~na mi{ljenja i fetve, zatim da selektira ona najispravnija i najbli`a poslanikovom sunnetu, te da ih u~ini oficijelnim kodeksom kome }e se svi, a posebno dr`avne kadije, povinovati. Na ovaj korak su ga prisilila virtualno neobuhvatna razila`enja, ponekad i kod nekih, mora se priznati, pra~ena slijepim fanatizmom i oskudicom islamske etike razmimoila`enja, radi kojih se nejednako izu~avalo, i gore od toga, nejednako sudilo o nekim pitanjima i sporovima u razli~itim provincijama dr`ave. [tavi{e, zabilje`eni su slu~ajevi gdje su kadije druga~ije rje{avali jedne te iste parnice ~ak i u jednom gradu.31
Preovladava mnijenje da je ova sugestija Abdullaha ibn El-Mukaffe‟a jako djelovala na halifu El-Mensura. Zato je u svojoj narednoj posjeti Medini obi{ao Malika i ljubazno zatra`io od njega da mu napi{e knjigu, oficijelni dr`avni kanon, i on }e onda “navratiti sve ljude na nju i ono {to je u njoj.” U drugim naracijama pak stoji da je El-Mensur zatra`io od Malika da “napi{e knjige”, tako|e u funkciji kanona, koje }e on poslati u svaki }o{ak dr`ave, i po kojima }e svi morati raditi32.33
Malik, kao imam u vjeri i njenim naukama, kategori~ki je repudirao ovaj prijedlog govore}i: “Ne ~ini tako, o vladaru pravovjernih! Ljudi su dosta toga ve~ rekli; ~uli su hadise i prenijeli predaje; svaka skupina u svom kraju je uzela znanje od svojih prethodnika i ~vrsto ga se dr`i; pa pusti ih i ono {to su sebi izabrali.”34
Ako kontempliramo Malikov odgovor u svjetlu onda{njih aktuelnih zbivanja na intelektualnom, vjerskom i politi~kom nivou, mo`emo do}i do konkluzije da je odbio El-Mensurov prijedlog primarno zbog tri stvari:
Prva stvar:
Ve} smo negdje istakli da su vjerske nau~ne discipline u Malikovo vrijeme prolazile kroz presudne faze. Mimo spomenutih poticaja ovog fenomena, jo{ }emo dodati da je ulema odavno – ~ak i prije dolaska Abbasija na ar{ hilafeta – vodila ogor~enu borbu sa vlastima oko legitimnosti (me{ru’ijjah) u sferama {erijata: koja strana – ulema ili vladari – ima pravo da donosi i bdije nad implementacijom {erijatskih zakona? Ulema, nasljednici Bo`ijih poslanika, odli~no je znala da je to ekskluzivno njihov prerogativ. No, bili su spremni toplo do~ekati bilo kakvu konstruktivnu inicijativu ili asistenciju od strane bilo kojeg dodatnog dru{tvenog sloja, uklju~uju}i svakako i vladare, do~im su vladari – Emevije i ne{to agresivnije Abbasije – znaju}i kompetenciju uleme, svjesno insistirali na politizaciji ~itavog problema boje}i se otvorenog konflikta izme|u nekih svojih politi~kih poduzimanja, nerijetko osnovanim na neislamskim temeljima, i vjersko-nau~nih dostignu}a uleme. Ukazani prijedlog El-Mensura Maliku nije bio ni{ta drugo do reflekcija tog dugogodi{njeg konflikta i njegova nova dimenzija obojena bojama novog razvoja situacije.
Malik je `elio staviti El-Mensuru do znanja da je tako ne{to neizvodljivo, jer on, kao i svako drugi, ne posjeduje, i ne mo`e nikada posjedovati, kompletno znanje. Postojali su i jo{ uvijek postoje mnogi drugi slavni alimi, fikhski pravnici i muhaddisi, sa abundantnim znanjem koje ljudi s pravom slijede. Nauka je, htio mu je re~i, apstraktna i slobodna, transcendira faktore vremena i prostora, i svako sposoban u svako doba i na svakom mjestu joj mo`e pristupiti i doprinijeti svoj dio.
Dalje, tako ne{to nije u konsonanciji sa duhom nauke. Paralizova}e se, bojao se Malik, njena vitalnost i `ivost, {to }e kasnije nezaustavljivo odvesti ka postepenom zatvaranju vrata id`tihada (davanje maksimalnih napora za rje{avanje vjersko-pravnih pitanja nametnutih vremenom i lokacijom tuma~enjem osnovnih izvora: Kur‟ana i sunneta)35. A zatvaranje vrata
Druga stvar:
Malik, kao imam u fikhu i hadisu koji je ~itav svoj `ivot posvetio vjeri i njenim znanostima, jo{ je namjeravao kazati El-Mensuru da su vjersko-nau~na razila`enja, a posebno ona u fikhu, neminovna, ne {tete i ne dodiruju se fundamenata Islama. Ona su prirodan rezultat prostodu{nosti, rije{enosti i dedikacije uleme da dosljedno obave svoju misiju “ba{tenika Bo`ijih poslanika” – izuzetak je naravno ona nezgrapna i laskava, dodu{e minorna, ulema koja je konsiderirala nauku sredstvom za zara|ivanje slave i drugih ovozemaljskih materijalnih dobara.36 Na drugoj strani, rezultat su disharmonije uleme u svojim nadzorima, metodama i spoznajnim kapacitetima. O ovome je Ibn Haldun eksplicitno napisao: “Znaj da ovaj fikh, ekstraktiran iz vjerskih izvora, obiluje razmimoila`enjima od kojih se ne mo`e pobje}i. Razlog tome je velika diferencija mud`tehida37 u svojim uvidima, prosu|ivanjima i spoznajnim sposobnostima…”38
Sve ovo su onda{nji alimi najbolje znali. Zato ih, sa svojim vo|stvom na pro~elju, vidimo kako se regularno sastaju – mnogi su se i dopisivali, kao {to je bio slu~aj sa Malikom u Medini i El-Lejsom ibn Sa‟dom u Egiptu 39- i sa maksimalnom islamskom u~tivosti, zatim profesionalizmom, te imenznim uzajamnim respektovanjem, vode, naj~e{}e u d`amijama i za vrijeme had`a, dugotrajne i ponekad iznuruju}e debate o brojnim religijskim pitanjima. Interesi vjere i nauke za njih su bili zasa|eni daleko ispred vlastitih interesa i interesa fikhskih {kola kojima su pripadali. O etici i pristojnosti vo|enih debata mo`da najjasnije govore ove [afijine rije~i: “Nisam ni skim diskutirao a da nisam `elio da se istina objelodani na njegovoj, a ne na mojoj, strani.40” Pored primjera na koje smo ve} u nekoliko navrata ukazali, spomenu}emo jo{ da su se vodile rasprave izme|u [afije i Muhammeda ibn El-Hasana E{-[ejbanija41, El-Evza‟ia (157) i Es-Sevrija42 (161), El-Lejsa i Rebi‟ah jednog od Malikovih {ejhova43, Malika i Ebu Hanifinog u~enika Ebu Jusufa 44 i mnoge druge. Prenosi se da su samo 174. godine mnogobrojni fakihi iz Iraka, Sirije i Jemena, nakon obavljanja had`a, iz kurtoazije posjetili Malika u Medini i ~uli li~no od njega njegov El-Muvetta.45
Tre}a stvar:
Napokon, Malik je odbio prijedlog halife El-Mensura i zbog toga {to je on prvo potekao od Abdullaha ibn El-Mukaffe‟a, osobe koja je imala verifikovano lo{u reputaciju u oblastima vjere i njenih znanosti. Stoga se od takvih persona, znao je Malik, u tim podru~jima te{ko mogu anticipirati iskrene namjere, bezuslovna odanost i dedikacija – a to je ba{ bilo i neophodno, i postalo je takore}i lahko prepoznatljiva signatura pripadnosti vjersko-intelektualnom vrhu. Kao da je Malik `elio kazati halifi da guverniranje evolucijom vjerskih znanosti i upravljanje njihovim kursevima radije pripadaju onima koji sve {to ima{e, nerijetko i vlastite `ivote, `rtvova{e za njene dobrobiti i potrebe, a ne nekakvim autsajderima laicima sa ~udnim ili tajanstvenim namjerama, ma kogod oni bili.
Abdullah ibn El-Mukaffe‟ je naime bio na{iroko optu`ivan za herezu i otpadni{tvo od Islama. Govori se da je ismijavao i omalova`avao Islam i poslanika Muhammeda a.s.46, zatim da je po “prelasku” na Islam i dalje nastavio sa ritualima svoje stare med`usijske (obo`avaoci vatre) vjere ponosno govore}i: “Nisam u stanju da zano}im u nekoj drugoj vjeri do u vjeri svojih pradjedova.”47
Jo{ se za njega ka`e da je aktivno prevodio stare perzijske religijske knjige na arapski jezik kako bih doprinio sveop{tem {irenju hereze me|u Perzijancima u za njih novoj dr`avi, a koje je iz dana u dan nakon prelaska vlasti u ruke Abbasija uzimalo sve ve}i mah. Time je jo{ bio u stanju potresti i zbuniti slabe vjernike, stare ili nove konvertere kako Perzijance tako i neperzijance, ~ija srca se jo{ nisu bila smirila u Islamu. Halifa El-Mehdi sin El-Mensura (169), koji je proveo ~itav svoj hilafet tragaju}i i konfrontiraju}i heretike48, zatim to svom sinu El-Hadiju (170), tako|e halifi, uvasijetio49, o njemu je proklamisao: “Nisam nai{ao ni na jednu knjigu o herezi, a da u osnovi nije od Abdullaha ibn El-Mukaffe‟a, ili Muti‟a ibn Ijjasa, ili Jahje ibn Zijada…”50 Tako|e se navodi da se usudio poku{ati napisati knjigu konkurentnu Kur‟anu, no, na kraju je nemo}an odustao51. Na koncu ga je El-Mensurov namjesnik u Basri iz ba{ nepoznatih pobuda 145. godine ubio.52
3. MALIK I ABBASIJSKI VLADARI
Razi{la se ulema prvog perioda abbasijske dr`ave (132-218) po pitanju da li im trema dati prisegu na vjernost ili ne treba, te da li je bolje sura|ivati sa njima ili se distancirati od njih. Jedna grupa je bila mi{ljenja da je najprihvatljivija opcija kompromitovati i dati im prisegu na vjernost, zatim u ramovima vjerskih na~ela kooperirati sa njima kontinuirano ih opominju}i i navra}aju}i da dosljedno vr{e povjerene im obaveze prema svim sekcijama islamskog ummeta. Oslanjali su se na fakt da je ve}ina odve} prihvatila abbasijski politi~ki establi{ment, te da oni doista ispunjavaju ve}inu uvjeta za hilafet kao {to su srodstvo – iz plemena Kurej{ su -, Islam, punoljetnost i sloboda. Bojali su se nemira i, posljedi~no tome, cijepanja jedinstva i solidarnosti me|u muslimana. Nisu `eljeli da se uzaludno proliva nevina muslimanska krv, jer su iz historijskih doga|anja mogli inducirati da oru`ani ustanci opozicije, svejedno bila ispravnost na njihovoj strani ili ne, nisu aproksimativno nikada donosili `eljene i anticipirane rezultate. Najpoznatiji predstavnici ove grupe uleme bili su Ebu Jusuf, Muhammed ibn El-Hassan E{-[ejbani, Jahja ibn Eksem (242), sve vrhovne kadije; Muhammed ibn Abdurrahman ibn Ebi Lejli (158) famozni kufanski kadija; Ebu Abdullah Muhammed El-Vakidi (207) histori~ar i Me‟munov (218) kadija, Muaz ibn Muaz El-„Inberi (196) basranski kadija, i mnogi drugi. Na`alost, bilo je i onih koji u pribli`avanju vladarima spazi{e sredstvo za brzo i efikasno zara|ivanje ugleda, bogatstva, ~asti, uticaja, mo}i i svih drugih ovozemaljskih dobara. Ukaza}emo ovdje na Ebu El-Bahterija (200), tako|e kadiju, koji je mijenjao sadr`aje nekih hadisa zatim druge fabrikovao nebi li impresionirao vladare.53 Similarno je radio i Gijas ibn Ibrahim En-Nehe‟i halifama El-Mehdiju i Harunu Er-Re{idu (198)54. Ne mimoilazi nas ni slu~aj Mu‟tezilita koji su se uporno uvla~ili u dr`avni aparat s intencijom da prvo vladarima prepredeno pa onda drugima prisilom nametnu svoj akaidski mezheb. Najistureniji me|u njima je bio svakako Ahmed ibn Ebi Duad (240), Me‟munov kasni vrhovni kadija, koji je raspalio do tada nevi|enih razmjera “dijalekti~ki rat” za prevlast izme|u Mu‟tezilita i ostalih55. ^etvrti imam muslimana u vjeri i njenim znanostima Ahmed ibn Hanbel (241) je bio jedna od mnogobrojnih nevinih i tla~enih `rtava tog rata.
Druga grupa uleme se nije ba{ slagala sa stavovima one prve. Ali, i oni su priznali, dodu{e mrzovoljno, abbasijski politi~ki establi{ment i dali mu prisegu na vjernost. Unato~ tome, za razliku od prvih, cijelo vrijeme su izolovani ostajali po strani odbijaju}i da imaju ikakvu direktnu saradnju sa njima. Tako|e su u ve}ini slu~ajeva odbijali da podr`e krvave revolucije opozicije, ili u~estvuju u njima, znaju}i da one, pored ogromnog i obilnog zla {to ih obavezno prati, ne donose nikome dobro: niti revolucionarima, niti vlastima, a ni muslimanskim masama. Najpoznatiji predstavnici ove grupe uleme bili su El-Lejs ibn Sa‟d, El-Evza‟i, El-Kasim ibn Mu‟in (175), Ismail ibn „Alijjah (193), [urejk ibn Abdullah En-Nehe‟i (177) i mnogi drugi. Me|utim, predstavnici ove grupe su ipak ponekad, i to samo privremeno, primali – ali pod neizdr`ljivim pritiskom i prijetnjama – obavljanje nekih dr`avnih poslova. Za primjer }emo uzeti samo El-Lejsa ibn Sa‟da, neko vrijeme dr`avnog sudiju, kome su prije toga prijetili smr}u56. Sli~no se desilo El-Kasimu ibn Mu‟inu,57 [urejku ibn Abdullahu En-Nehe‟iju58 i drugima.
Tre}a grupa uleme pak nije priznavala Abbasije kao legitimne vo|e muslimana. Egzistirali su de fakto mnogi drugi dosta kvalifikovaniji za no{enje tog bremena, tvrdili su. Dalje su insistirali da se stvar rukovo|enja dr`avom morala predati svim muslimanima, a nikako samo odre|enoj eliti iz istoga klana, na razmatranje. [tavi{e, mnogi su raznolikim sredstvima suportirali opoziciju i njene oru`ane pobune anticipiraju}i time promjene i dosta svjetliju budu}nost na svim poljima. Nije bila rijetkost, me|utim, da neki od njih sami u~estvuju u tim pobunama. Zbog svega ovoga, vehementno su svi bez iznimke odbijali da na ikakav na~in sara|uju sa vladaju}im re`imom. Mo`emo jo{ podijeliti predstavnike ove grupe u dvije slijede}e sub-grupe: oni koji revnosno i usrdno podr`ava{e opoziciju: Emevije, Alevite59 ili neke tre}e, i u~estvova{e u njenim pubunama; i oni koji razo~arani u postoje}u vlast demonstrira{e blagu i umjerenu nagetost i afinitet prema nekim opozicionim krilima, naj~e{}e Alevitima. U prve na primjer spada izme|u ostalih ulema koja se pridru`ila revoluciji Muhammeda ibn Abdullaha ibn Hasana (145) 145. godine u Medini, i revoluciji njegovog brata Abdullaha (145) iste godine u Basri60, te ulema koja je zauvijek ostala sklona Emevijama, ~ak i nakon njihove propasti61. U druge mo`emo uvrstiti Ebu Hanifu, [afiju, Ahmeda ibn Hanbela, Sufjana Es-Sevrija, Muhammeda ibn Abdurrahmana ibn Ebi Zuejba (159), i mnoge druge.
I Malika mo`emo svrstati u drugu sub-grupu tre}e grupe, odnosno sa onima koji razo~arani u abbasijsku vlast eksponira{e neprekomjerne simpatije i inklinacije prema nekim opozicionim grupama, naj~e{}e Alevitima. Malik je kategori~ki repudirao bilo kakvu saradnju sa abbasijskim vlastima. Ona je za njega bila nepravedna i nasilni~ka, i zato je pribli`avanje njoj bilo ekstremno opasno. Njene ~ari su mogle gradualno zaluditi i obmanuti, posebno one slabe i prevrtljive. Malik je, mimo vlastite spoznaje, dr`ao na umu i upozorenja mnogih alima prije njega i nekih njegovih savremenika. Sufjan Es-Sevri, renomirani fakih i muhaddis svog vremena, na primjer je kazao: “Kada te vladari pozovu da im prou~i{ suru Ihlas, ne idi, jer je njihova blizina uzrok pokvarenosti srca. Mene nije strah njihovog prezira, u kontrastu, strah me je njihove dare`ljivosti i uva`avanja koji zasljepljuju, pa ~ovjek ne vidi zlo zlim.”62 Ebu Hanifa, svojevremeni imam u vjeri i njenim znanostima koji je mnogo belaja pretrpio sa emevijskim i abbasijskim vladarima, jednom je ovako nasavjetovao Ebu Jusufa svog naj~uvenijeg studenta: “… Vlast ne `eli nikome ono {to `eli sebi. Nemoj puno pri~ati kada si s njima! Oni }e poprimiti ono {to govori{ samo da bi kasnije pokazali svojim dvorjanima kako su pametniji od tebe. Time }e ti opasti ugled me|u narodom… Ophodi se s njima kao s vatrom: koristi se, ako ve} mora{, onoloko koliko ti je neophodno, onda se {to je br`e mogu}e udalji.63” Dosta prije Sufjana i Ebu Hanife, ashab Abdullah ibn Mes‟ud je o ovome proglasio: “Desi se da ~ovjek s vjerom u|e kod vladara, a bez nje iza|e. To je zbog toga {to mu uga|a u onome u ~emu ozlovoljava Allaha d`.{..64” I Enes ibn Malik (93), jo{ jedan prominentan ashab, je rekao: “U~enjaci su opunomo}enici poslanika sve dok ne budu imali posla s vlastima.65”
Me|utim, Malikovo odbijanje da sara|uje s Abbasijama nikako ne zna~i da se je on totalno izolirao iz politi~ke stvarnosti. Nikako, on ju je iz dana u dan budno motrio, i u~estalo bez iteke oklijevanja kriti~ki ukazivao na tamo{nje gre{ke, zlodjela i prijestupe nimalo se neosvr~u}i na status po~inilaca, specijalno ako su se naru{avali interesi vjere i nauke, zaista jedine njegove preokupacije. Zabilje`eno je da su jednom Abdullah ibn Tavus (132), jemenski alim, i Malik u{li kod El-Mensura, prije njegovog ustoli~enja na ar{ hilafeta, i `estoko ga iskritikovali, zatim nasavjetovali. Abdullah ibn Tavus je bio dosta glasniji i stro`iji tako da je Malik, kako se sam izrazio, skupio svoje haljine boje}i se da ga ne upr{}e njegova krv 66. Tako|e se prenosi da je Malik u{ao kod El-Mensura, nakon {to je ovaj postao halifa, ali ovaj put s nekoliko alima, i nasavjetovao ga 67. Malik je imao nekoliko puta priliku da sretne i halife El-Mehdija i Haruna Er-Re{ida (193). I njih je kao i njihove prethodnike hrabro bez dlake na jeziku u svjetlu vjere i nauke kritikovao i savjetovao68.
Malik je sumirao na ovaj na~in razloge svojih stavova: “Neopozivo pravo svakog ~ovjeka kome Allah d`.{. podari ne{to znanja jeste da (neometan) u|e kod vladara, pa da mu naredi da radi dobro a ostavi zlo, te da ga nasavjetuje, tako da se raspoznaje ulazak alima kod drugih. Jer alim nare|uje vladaru dobro i odvra}a ga od poroka, a to je dobro~instvo pored kojeg nema drugog dobro~instva.”69 Nema dvojbe u to da su Malika, i one kao {to je on, inspirisali i brojni hadisi Muhammeda a.s. u ovom pogledu. Izdvajamo slijede}a dva: “Najbolji {ehid je Hamza ibn Abdul Mutallib, zatim osoba koja se uputi kod (nepravednog) vladara pa mu naredi da radi dobro a ostavi zlo, i na kraju ga ovaj ubije.70” “Najkvalitetniji d`ihad je izu{}ena rije~ istine kod vladara tiranina.”71
Po`eljno je u ovom kontekstu dr`ati na umu da Malik nije nikada posjetio Bagdad72, prijestolnicu abbasijskog hilafeta, {tavi{e, nije nikada i nigdje izlazio iz Hid`aza. Svi gore istaknuti slu~ajevi su se zbili za vrijeme had`a, ili pak za vrijeme nekih drugih poslovnih posjeta vladara Mekki i Medini. Da je kojim slu~ajem Malik u najmanju ruku okazionalno posje}ivao Bagdad, zasigurno bih njegovi kontakti s vladarima bili dosta frekventniji i intenzivniji. Halifa El-Mehdi je jednog dana poslao glasnika u Medinu da pozove Malika da do|e u Bagdad. Malik je na to odgovorio: “Medina im je bolja, samo kada bi to oni znali.”73
Malik se nije zadovoljavao komuniciranjem jedino s halifama. Pro{irio je opseg svog djelovanja i na neke dr`avne namje{tenike. Naime, napisao je konciznu studiju o kadau (sudstvu), kadijama i kadilucima, koju je poslao nekim dr`avnim kadijama u razli~itim provincijama dr`ave – mo`da je uradio isto i sa nekim valijama. Ondje ih je podsjetio na ozbiljnost i te`inu bremena kojim su se zametnuli, i nasavjetovao ih kako mogu najbolje i najefikasnije obaviti date im obaveze.74
Unato~ svemu, Malik je ponekad primao poklone od vladara koji su mu periodi~no pristizali. Prenosi se da je jednom od halife El-Mensura primio pet hiljada dinara,75 zatim od halife Haruna Er-Re{ida tri hiljade 76. Istina, on je ovo ~inio preko svoje volje i s neizmjernim bolom u du{i jer nije imao drugog izbora. Morao je podmiriti li~ne osnovne potrebe i osnovne potrebe svoje porodice. Prisjetimo se ovdje da je u odre|enim fazama studiranja, i to radi apsolutne posve~enosti tra`enju i transmitiranju nauke, bio sasvim osiroma{io. Ku}a mu je u tim kriti~nim momentima postala virtualno prazna. Kao rezultat, k}er mu je ponekad od gladi u no}i gorko plakala. Na ovo ga je mo`da nagnala i ~injenica da su mnogi ashabi, kao {to su Ebu Hurejra (59), Ebu Se‟id El-Hudri (74), Ebu Ejjub El-Ensari (52), D`abir ibn Abdullah (78), Enes ibn Malik, i drugi, zatim tabi‟ini, kao {to su Amir E{-[a‟bi (103), Ibrahim En-Nehe‟i (96), i drugi,77 primali darove od emevijskih vladara uprkos zlodjelima {to ih ovi po~ini{e. Halifa El-Mehdi mu je jednom poslao sumu od dvije hiljade dinara, a koja mu nije bila plaho potrebna. Ljubazno je odbio govore}i da ima dovoljno. 78 Ovim je Malik ako ni{ta drugo a ono potvrdio da uzima hedije od vladara samo {to je na to primoran, i uzima kada je ve} tako samo onoliko koliko mu treba. Kada je primio od El-Mensura pet hiljada, rekao je, kune}i se Allahom d`.{., da to ~ini samo {to mora79. Zato je neprestano druge, ako nisu bili u njegovom polo`aju, odvra~ao od neprijatnosti kojoj se sam izlagao i ~ije je posljedice, na prvom mjestu one psiholo{ke, svakodnevno morao trpiti. Imao je obi~aj odgovoriti onima koji ga pita{e za ispravnost tog akta: “Zar `eli{ da primaju}i darove od vladara (ugledav{i se na mene) ponese{ svoj i moj grijeh?”80
4. MALIK I ALEVITI
Malik je bio svjedok abbasijskoj nepravdi i brutalnosti prema Alevitima, ~lanovima Poslanikove familije. Kontroverzije izme|u dvije ha{imijske linije: Abbasije i Talibije (Aleviti), su se po prvi put u historiji neizbrisivo ukorijenile i postale virtualno nepremostive po prelasku hilafeta u ruke El-Mensura. [ta se zapravo zbilo, i za{to? Ukratko, abbasijska revolucija protiv Emevija, koja je zapo~ela oko 100. godine, imala je alevidske korijene, i cijelo vrijeme je nosila njihov duh. Zabilje`eno je naime da je Ebu Ha{im (99), jedan od alevitskih lidera, pred svoju smrt, iz dovoljno nepoznatih motiva, uvasijetio Muhammedu ibn Aliu ibn Abdullahu ibn Abbasu ibn Abdul Mutallibu (125), kao renomiranom Ha{imovi}u, vo|stvo (imamet) nad svojim sljedbenicima, – prije toga Abbasije nisu imali nikakve ozbiljnije pretenzije na hilafet – zatim ga upoznao sa svojim planovima i strategijama protiv Emevija, te lojalnim saradnicima i pobornicima od kojih je kune}i ih zatra`io da ga srda~no pomognu i pokorno slijede.81 I to bi po~etak abbasijske prisutnosti na politi~koj pozornici.
Jedno od najizra`ajnijih gesala za vrijeme revolucije bilo je “restauracija hilafeta u poslanikovoj familiji”. Ovo multi-dimenzionalno geslo, iako atraktivno, bilo je istovremeno zagonetno i tajanstveno, i mnoge je zato zbunjivalo. Abbasijsko rukovodstvo je time namjeravalo posti}i dva cilja: prvi: da ne izgubi solidnu podr{ku Alevita koja je na samom po~etku bila presudna; i drugi: da se koliko toliko mirno distancira od uznemiravanja i proganjanja emevijskih vlasti, jer doklegod je propaganda misteriozno koncepirana i nosi u sebi inklinacije prema poslanikovoj familiji, Ha{imovi}ima, dotle }e Emevije instinktivno okretati svu svoju pa`nju prema Alevitima a ne Abbasijama, iz prostog razloga {to su prvi za razliku od drugih vazda reprezentirali aktivno krilo opozicije sa ekstremnim militantnim i subverzivnim tendencijama.
Nakon uspjeha revolucije, Abbasije su odali priznanje Alevitima za pru`enu podr{ku i pomo~, i nedvojbeno indicirali da je budu}a kooperacija s njima itekako dobrodo{la i nadasve o~ekivana.82 Me|utim, ~etiri godine nakon pobjede, kada je na vlast do{ao El-Mensur, realni osniva~ i u~vr{}iva} Abbasijske dr`ave, stvari su se radikalno izmijenile. Stavio je Alevitima do znanja da je novoosnovana dr`ava ipak samo abbasijska i za njih u sferama upravljanja nema nikako mjesta83. Ovakvo razmi{ljanje ga je nu`no ponukalo da se po~ne sve vi{e i vi{e agresivno i s prijezirom ophoditi prema njima, a zasebno s onima koji su u njegovoj perspektivi predstavljali potencijalnu opasnost novom vladaju~em re`imu. Neslaganja su napokon eruptirala u oru`ane pobune, prvo u Medini 145. godine na ~elu s Muhammedom, pa onda u Basri iste godine samo nekoliko mjeseci kasnije, na ~elu s Ibrahimom, sinovima Abdullaha ibn Hasana (145). Obadvije pobune su tragi~no zavr{ile za Alevite. Mnogi su izginuli, i njihovi poglavari, Muhammed i Ibrahim, bi{e nemilosrdno pogubljeni.
Malik je bio u Medini kada je Muhammed poveo revoluciju. Mnogi narod je imao `elju da mu se pridru`i – vidjeli su u njemu potencijalno pravi~nog, besprijekornog i bogobojaznog lidera, kakav je dugo vremena nedostajao za kormilom islamskog ummeta – no, pritiskao ih je tovar prisege na vjernost i pokornost koju pod prinudom i prijetnjama prije dado{e halifi El-Mensuru. Zaokupljeni ovom dilemom, pohrlili su Maliku, svom imamu u vjeri i njenim naukama, da im je on rije{i. Malikova fetva je glasila: “Vi ste mu primorani dali prisegu, a prisega primoranog ne obavezuje.”84 Svoju fetvu je potkrijepio hadisom koji govori da prisiljen razvod braka nije validan.85 Ovo je docnije mnogima poslu`ilo kao povod i opravdanje da poreknu i zbace sa sebe prisegu datu El-Mensuru, te da s odu{kom participiraju u Muhammedovoj pobuni.
Malik, {to je sigurno, nije ovim gestom primarno hu{kao narod na bezuslovnu nepokornost nepravednim vlastima i pobunu protiv njih. Nikako, on je jedino uradio ono {to je trebalo, i {to se od njega uostalom i o~ekivalo. U ovom slu~aju, kao i u bezbroj drugih, nastojao je kao slije|eni imam da u svojim intelektualnim i duhovnim kapacitetima odgovori i poka`e istinu, jer je bio pitan. Masama je u tim kriti~nim trenucima vi{e nego ikada trebao fakti~an i nepatvoren odgovor; trebala im je istina i nezablu|uju}a direktiva, a ko je bio onda u Medini pouzdaniji i kompetentniji od Malika da izdavaju}i fetvu to u~ini? Malik je mogao naslutiti {ta }e njegova fetva u tim momentima
82 Vidi o ovome:
Et-Taberi: Tarih er-rusul ve el-muluk: vol. 7 str. 425-428.
Ibn El-Esir: El-Kamil fi et-tarih, Dar el-kutub el-„ilmijjah, Bejrut, 1987: vol. 5 str. 65-68.
Ez-Zehebi: Sijeru e’lam en-nubela: vol. 8 str. 80.
prouzrokovati, te koje }e politi~ke implikacije u sebi sadr`avati, ali, istina se nije mogla pre{utiti. Znao je dobro da bi njegovu {utnju druga strana, abbasijski vladari, na svoju ruku interpretirali i u vlastitu korist maksimalno iskoristili.
Ne smije se tako|e ignorisati da je Malik, zasebno na politi~kom i dru{tvenom nivou, ipak posjedovao umjerenu nagetost i simpatije prema Alevitima. Za to su postojali brojni razlozi. Najja}i me|u njima su bili pretjerana nepravda i okrutnost, prvo Emevija pa onda Abbasija, prema njima, zatim lahko prepoznatljiva ~estitost, pravednost i religioznost mnogih alevitskih lidera, vis-a-vis nepravde, nasilja i poro~nosti mnogih emevijskih i abbasijskih lidera i njihovih namje{tenika, te nepostojanje tada jasno definisanog koncepta ehlussuna ve el-d`ema’ah.86 Treba jo{ akcentuirati da je D`a‟fer ibn Muhammed Es-Sadik (148), jedan od onda{njih alevitskih starje{ina i znalaca, bio neko vrijeme Malikov u~itelj87.
Zbog svega ovoga, smijemo konstatovati da je Malik duboko u du{i ipak suportirao Muhammeda i `elio mu pobjedu. @elio mu je pobjedu, jer je pouzdano znao da je pobuna odve} ireverzibilno na putu, pa bih svako nastojanje da se ona zaustavi zna~ilo uzaludno gubljenje vremena. Ali, da bih se pobjeda realizovala, Muhammedu je trebala formidabilna moralna, materijalna i ljudska podr{ka sa vi{e strana. Malikova fetva je, kako se i o~ekivalo, indirektno u tom pravcu dosta doprinijela. Malik je donekle to i volio. Zato se nikada za ono je {to je u~inio nije pokajao, ~ak i kada su ga abbasijske vlasti radi toga brutalno tukle. Nadao se je stalno boljoj i svjetlijoj budu}nosti, i Muhammedova revolucija, koju nije mogao sve i da je htio sprije~iti, je bila prava {ansa, mislio je. Sve u svemu, fetva je bila ni{ta vi{e do implementacija Malikovih dugo propagiranih principa po pitanju oru`anog podizanja protiv nasilnih vladara na tmurnu stvarnost koja ga je okru`ivala, a na koju je zbog svog statusa u njoj morao adekvatno respondirati. Malik je u principu bio protiv bezuvjetnih bezglavih oru`anih ustajanja protiv nepravednih vladara. Bio je radije za o{tro kritikovanje njihovih lo{ih akcija te savjetovanje, kao {to je li~nim primjerom demonstrirao. Time }e se oni najprobabilnije po~eti postepeno popravljati, i prirodno, s njima ostale sekcije ummeta. Iznimka su me|utim situacije gdje se moraju braniti vlastiti `ivot i imovina, te preventirati ugnjetavanje muslimana. Pitali su ga jednom da li treba ratovati protiv onih koji se podignu protiv vladara. Odgovorio je: “Da, ako se podignu protiv vladara kao {to je bio Omer ibn Abdul Aziz.” “A {ta ako ne bude doti~ni vladar kao Omer”, potom je slijedilo pitanje. Odgovorio je: “Onda ih pustite neka Allah d`.{. kazni tiranina rukom tiranina, zatim neka ih obojicu kazni.88” Muhammed ibn Abdullah ibn El-Arebi El-Maliki (543) je ovako sumirao ovo Malikovo stajali{te: “Smije se krenuti u borbu samo s pravednim vo|om, svejedno bio on na vlasti ili se pak bude podigao protiv zla i nepravde onih drugih na vlasti…”89
Me|utim, za vrijeme nemira u Medini i Basri 145. godine, Abbasijskim vladarima je bila dovoljna Malikova fetva i {teta koju ona prouzrokova da sve drugo valjano kod njega ostave po strani i zaborave. Malik, kao narodni vo|a u vjeri i njenim znanostima, je za njih u tim trenucima i{~eznuo; ostala je samo ekstremno uticajna osoba koja je u njihovim o~ima s alevitskom opozicijom ozbiljno rovarila protiv vlasti. [to se moglo i o~ekivati, godinu dana nakon neuspjeha Muhammedove bune kada se sve sleglo i razlo`ilo, El-Mensurov guverner u Medini D`a‟fer ibn Sulejman je, uz saglasnost centra vlasti u Bagdadu, bi~evanjem surovo kaznio Malika od ~ega mu se kasnije ruka – u nekim naracijama ruke – osu{ila. Zabilje`eno je jo{ da su ga nakon udaranja obrijali i proveli takvog kroz Medinu.91
Mimo ovog, navode se ponegdje dodatna dva razloga Malikove nesre}e s Abbasijama. Prvi: Malikovo neslaganje s Abdullahom ibn Abbasom koji je dozvolio privremeni brak (mut’u)92; i drugi: njegovo favorizovanje Osmana nad Alijom93. Ali, obadva razloga su slaba i nisu utemeljena na solidnim osnovama. [to se ti~e prvog razloga, neprihvatljiv je zbog fakta da samo {i‟ije odobravaju mut‟u. Zato se pitamo kakav bih bio cilj abbasijske ne{i‟itske vlasti uzeti samo Malika izme|u svih ostalih ne-{i‟itskih alima, pa ga udariti radi ne~ega u {to ni sami nisu vjerovali. Me|u prvim Abbasijama, naime, jedino je halifa El-Me‟mun imao volju da permisira mut‟u, i to kada je namjeravao, dodu{e neuspje{no, predati {i‟ijama kormilo upravljanja dr`avom.94 A i ovaj poku{aj se dogodio ta~no 22 godine nakon Malikove smrti. Dalje se spominje da je Malik udaren u Bagdadu, a svi vode}i historijski i biografski autoriteti Islama se unanimno sla`u da Malik nije nikada zijaretio Bagdad. [to se ti~e drugog razloga, i on je neprihvatljiv zbog toga {to je davanje prednosti Osmanu nad Alijom bilo normalno me|u ne-{i‟ijama, ~ak je do odre|ene mjere bilo i sugnatura nepripadnosti njima.95 I zato se opet pitamo kakav bih bio interes abbasijske ne-{i‟itske vlasti zgrabiti i pretu}i samo Malika, izme|u svih ostalih ne-{i‟itskih alima, radi ne~ega u {to ni sami nisu vjerovali. Ovim bih oni u stvari samo promovisali {i‟izam, a to im je, izuzev El-Me‟muna u jednom relativno kratkom periodu, zasigurno bila zadnja `elja.
Malik je umro 179. godine u Medini. Prije toga je bio kroni~no bolestan. Bolest mu nije dozvoljavala nigdje da izlazi, ~ak i u d`amiju da klanja d`umu namaz. Cijelo vrijeme je provodio u ku}i klanjaju}i i podu~avaju}i koliko je mogao. Mnogi su mi{ljenja da mu je bolest bila razultat bolnih patnji koje je jo{ 146. godine prodeverao sa abbasijskim vlastima.
Tako je Malikova sudbina, kao i sudbina mnogih drugih alima prije i poslije njega, jasno afirmirala postojanje {irokog jaza izme|u interesa onda{njeg politi~kog i vjersko- intelektualnog vo|stva. Kao {to je afirmirala po ko zna koji put odve} egzistiraju}e nepisano pravilo da su konflikti izme|u dvije strane u turbulentnim situacijama gotovo neminovni. O tome je Malik osobno rekao: “Pretu~en sam zbog onoga zbog ~ega su pretu~eni i Se‟id ibn El-Musejjeb, Muhammed ibn El-Munkeder i Rebiah; nema hajra u onome ko se ne napati u ovoj stvari (vjeri i nauci).”96 I zavr{i}emo na{e izlaganje rije~ima Ez-Zehebija koji je o Malikovoj patnji, nazivaju}i je hvalevrijednom, ovako napisao: “…Ona podi`e ~ovjeka na vi{e stepenice kod vjernika. Uostalom, ona je rezultat na{ih zasluga, a Allah d`.{. mnoge prijestupe pra{ta… Ka`e Muhammed a.s.: “Svaka Bo`ija odredba vjerniku je dobro po njega.” Allah d`.{. je rekao: “Mi }emo vas provjeravati sve dok uka`emo na borce i postojane me|u vama…” (Muhammed 31)97 Za vrijeme bitke na Uhudu, Allah d`.{. je objavio: “Zar – kad vas je sna{la nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli, mo`ete re}i: “Otkud sad ovo?!” Reci: “To je od vas samih!”…” (Ali Imran 165) Allah d`.{. je jo{ rekao: “Kakva god vas bijeda zadesi, to je zbog grijehova koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti.” (E{-[ura 30) Tako da se vjernik, kadgod ga nekakva nevolja spopane, strpi i urazumi, zatim zamoli Allaha d`.{. za oprost i ne zaokupljuje se bezvrijednim korenjem i osu|ivanjem onoga ko mu neda}u nanese…”98
