Islamska zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
11 Dzumade-l-Ahir – 1435.H. / 11 April 2014.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu na nimetima i raznovrsnim blagodatima kojima nas svakodnevno obasipa. Hvala Allahu koji nas je uputio ka nuru Islama, i koji nas je učinio muslimanima. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda a.s., na njegovu porodicu, časne ashabe i sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana.
Postovani dzemate, draga braco, draga omladino;
Abdullah ibn Amr ibn As r.a. prenosi da je Poslanik pitao: „Kada osvojite Vizantiju i Perziju, kakvi ćete ljudi biti“? Abdurrahman reče: „Govorit ćemo ono što nam je Allah dž.š., naredio“. Poslanik reče: „Možda će biti drugačije. Vi ćete se natjecati u dunjalučkim užicima, zatim jedni drugima zavidjeti, pa jedni drugima okretati leđa. Međusobno ćete se mrziti i svađati se“./Muslim/.
Druge prilike Poslaniku je došla grupa ashaba, bili su isrpljeni i oskudno obučeni. Poslanik im reče: „Možda ćete doživjeti vrijeme u kojem ćete oblačiti odjeću poput kabenskog platna i jelo će vam se servirati u velikim posudama“. Prisutni upitaše: „Poslaniče, je li nam danas bolje ili će nam tada biti bolje“? Poslanik reče: „Danas ste u boljoj situaciji, međusobno se volite, a tada ćete jedni druge mrziti i svađati se“./Šuabul iman/.
Pravda i ljubav, to čovjeka čini sretnim. Zalud su sva bogatstva, ako je nezahvalnost dominantna i ako je duša prazna – a dusa je prazna ako nema vjere. Poslanik kaže: „Nije bogatstvo u mnoštvu imetka i blaga, bogatstvo je u bogatstvu duše“./Buharija i Muslim/. Duše nam bijahu site, dok smo bili u ratnim okolnostima, bogati smo bili u tim teškim vremenima. Oslanjali smo se jedni na druge, pouzdavali se u brata svog u stroju i rovu i dijeli kruha koru.
Blagostanje i rasipništvo nije garancija dobroga stanja. Kakvo su bogatstvo živjeli ljudi kad su Perziju i Vizantiju osvojili?!. Poslanik se boji za njih tog bogatstva. Strah ga je pohlepe, zavidnosti, mržnje i svađe među njima. Abdullah ibn Abbas r.a. kaže: „Musa a.s., kada je razgovarao sa Gospodarom svjetova upitao je: ‘Gospodaru, koji su ti robovi najdraži’? Allah dž.š., je odgovorio:’Oni koji Me najviše zikr čine’. Musa opet upita:’A ko je od Tvojih robova najpravedniji’? Allah dž.š., odgovori:’Onaj koji sudi sebi isto kao što sudi i ljudima’. Musa opet upita:’Ko je od Tvojih robova najbogatiji’? ‘Onaj koji je zadovoljan onim što sam Mu dao“. /Šuabul iman/.
Inace, mi i naši ljudi su skromni i ne traže puno da budu zadovoljni. Spremni su se žrtvovati da zarade i steknu još. Spremni su se boriti kako bi sebi i djeci svojoj obezbijedili ono osnovno i kako bi u dunjalučkoj kući normalno živjeli. Nezadovoljstvo više prizilazi iz nepravde i iščeznuća ljudskosti, insanijjeta iz nas, onog naseg starog komsiluka. Nezadovoljstvo proizilazi iz urušavanja vrijednosti na kojima opstaje i počiva društvo. Da bi te vrijednosti spasio i da bi ljudi uživali u ljubavi i pravdi, da bi bili sretni i zadovoljni, Ebu Derda piše Selmanu Farisiju, piše bratu svom, nama piše pa započinje: „O moj brate, iskoristi zdravlje i slobodno vrijeme prije nego te zadesi belaj i iskušenje koje niko od ljudi neće moći od tebe odagnati. Brate moj, okoristi se dovom koju će za tebe činiti onaj kojeg je Allah dž.š., stavio na iskušenje“. Dijelimo, braćo, životni prostor, ne ovdje vec u domovini sa ljudima koji teško žive. Iz izvora vjere znamo da se dova nevoljnika prima i svako ko takvog pomogne sebe u tekst njegove dove upisuje.
Zamislimo koliko dova i blagoslova bi teklo sa usana obespravljenih i poniženih ljudi Bosne da je bilo odgovornosti i žrtve, pa da su spašene firme, sačuvana radna mjesta i da je među nama ostala ona sloga i ljubav koja bijaše kad se na referendum izlazilo i kad se život i prag svoj branilo. Pravde i ljubavi su žedni ovi ljudi. Više ljudi je u ovoj zemlji gladno pravde nego kruha.
Draga braco, primjenjivati Islam u životu, živjeti za Islam a ne od Islama je zadaća svih nas. Islam nije vjera koja je nastala kao plod ljudske mašte i želje za slijeđenjem, Islam je religija koja je univerzalna – dakle prilagodljiva za sva vremena, vjera koja je kompletna i dovoljna svakom čovjeku. Objavio je Allah dž.š. preko Svoga Poslanika a.s. i primjenjivati se može samo u cijelosti. Da bi čovjek bio sretan i zadovoljan u svome životu, treba da se trudi da islam ukomponuje u svoj život, da niti njegovog života i islama budu isprepletene jer je Islam došao kao olakšanje ljudima. Islam ne želi da našteti čovjeku niti da ga optereti onoliko koliko on ne može podnijeti.
Nafaka koju nam Allah daje kao blagodat ni u kom slučaju ne smije biti faktor koji će ometati naše slijeđenje pravoga puta, faktor koji će nas odvesti na stranputicu. Nerijetko ćemo naići na primjere koji su u traženju nafake ili kada su je već stekli, zalutali na stranputicu. Također nisu rijetki ni primjeri onih koji nafaku traže na nedozvoljen haram način, i takvom nafakom hrane svoje porodice.
Sve su to primjeri onih koji nisu shvatili da je Allah dž.š taj koji udjeljuje nafaku kao blagodat ljudima. Čovjekovo je da radi i privređuje, a da li će od toga steći nafaku Allahova je dž.š odredba. Allah dž.š je taj koji ne traži opskrbu od nas, On je jedan, nije rođen i nije rodio, a u Kur’anu kaže: „Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da Me hrane.“ (Kur’an, sura ez-Zārijāt, ajet 57.) A Poslanik s.a.v.s nam također preporučuje da u koliko bi se u potpunosti predali Allahu davao bi nam nafaku kao pticama, navečer omrknu bez ičega, a osvanu sa nafakom. Sve ovo nam dovoljno govori o tome da, prvo čovjek ne treba da traži nafaku ni od koga sem od Allaha i da je nafaka Allahova blagodat koju on daje u onoj količini i onako kako On odredi.
U jednom hadisi-kudsijju Allah dž.š kaže: ”Stvorio sam te za ibadet, pa se ne igraj! I odredio sam ti opskrbu pa se ne umaraj! Pa ako budeš zadovoljan sa onim što ti dam, srce i tijelo ti odmornim učinim, a kod mene budeš kao zahvalan upisan! A ako ne budeš zadovoljan sa Mojom odredbom, tako mi Moje veličine, sručit ću na tebe dunjaluk, trčat ćeš po njemu kao životinja u divljini, a od njega će ti doći samo ono što ti je propisano. A kod Mene ćeš kao nezahvalan biti upisan!
Čovječe, stvorio sam nebesa i zemlju i nisam se umorio tim stvaranjem! Zar će me umoriti briga za tvoj život? Čovječe, ne zaboravljam opskrbiti onoga ko mi je nepokoran, pa kako da zaboravim meni odanog? Čovječe, ne traži od mene sutrašnju nafaku, jer ja od tebe ne tražim sutrašnje djelo!” (Hadisi Kudsijj)
Prvo što nam se poručuje u ovom hadisu jeste da smo stvoreni za ibadeta i da se ne izigravamo nipošto sa ibadetom. Drugo, da nam je Uzvišeni odredio opskrbu pa ne trebamo puno da lomimo glavu i sekiramo se o tome što neko ima više od nas a mi imamo dovoljno za preživjeti. U nastavku hadisa, Allah dž.š nam daje recept za miran i harmoničan život. Traži od nas zadovoljstvo sa našim stanjem koje nam je On odredio jer On zna šta je najbolje za nas. Čovjek koji zna da je njegovo stanje odredba od Allaha, koji je toga svjestan i srcem i razumom, živjet će miran i harmoničan život, zahvaljivat će Allahu dž.š na tom stanju ma kakvo ono bilo jer zna da ne može uticati na njega pogotovo ako bude nezadovoljan, a zadovoljnima Allah dž.š. povećava nafaku. Svijet je prepun bogataša koji žive nezadovoljni, kojima je dunjaluk savio kičmu i vide samo ono što je ispred njih.
Ko se ne zadovolji sa propisanim stanjem, trčat će za dunjalukom, tražit će nafake mimo onoga što mu je propisano. Pa zar danas u svijetu ne vlada ovakvo stanje, zar na sve strane ljudi ne traže nafaku koja će ih odvesti u grijeh, nafaku koja nije halal, nafaku koja im nije propisana?
Pa zar vrijedi trčati za Dunjalukom i toliko se umarati da se stekne što više, zar vrijedi biti nezadovoljan svojim stanjem kada ga je odredio onaj koji čovjeka ne opterećava više od njegovih mogućnosti i koji zna šta je za čovjeka najbolje.
„Brate, budi blizak jetimu, pomiluj ga po glavi, budi milostiv prema njemu i nahrani ga onim što ti jedeš. To će ti omekšati srce i ostvarit će ti se želje“. Skrećem pažnju na poruku „nahrani ga onim što ti jedeš“. Da se u ljubavi i pravdi živjelo ispunile bi nam se želje a želja nam je stabilna, jaka, nezavisna zemlja, koja ovih dana obiljezava 22 godine od pocetka strasne agresije na nju.
„Brate moj, čuvaj se sakupljanja onoga na čemu nećeš biti zahvalan. Čuo sam Poslanika da kaže: „Doći će vlasnik imetka koji je bio pokoran, a njegov će imetak ići ispred njega. Kad god posrne na Sirat ćupriji imetak će mu reći: ‘Idi dalje, ti si davao zekat i radio ono što je Allah propisao’. A doći će vlasnik imetka koji nije bio pokoran Allahu. Imetak će mu biti natovaren na leđa. Kad god posrne na Sirat ćupriji imetak će mu reći: ‘Teško tebi, nisi davao zekat i nisi činio ono što je Allah naredio’“. Hoće li te, brate moj, imetak pomagati na Ahiretu ili u provaliju gurati? To zavisi od toga kako si ga stekao i jesi li ga na stazi pokornosti Stvoritelju, trošio.
„Brate moj, čujem da si sebi nabavio slugu, a ja sam čuo Poslanika da kaže: „Čovjek je blizu Allaha i Allah je blizu njega sve dok ga neko ne počne služiti, a kada ga počne neko služiti, polaganje računa mu je neizbježno“. „Mogao sam unajmiti slugu“, veli Ebu Derda, „i žena moja je to željela, ali sam odustao iz straha, kako ću pred Allaha“.
Slugu i hizmet, braćo, treba bolesnik i nemoćni. Ne treba zdravom ni sluga ni hizmet, bez obzira na kojoj poziciji u društvu bio. Primjera radi, u našoj,zemlji, mnogo je novca potrošeno da se služi onima koji su zdravi i sposobni pa tako bijaše uskraćen hizmet onima koji za njim vape – kao sto su ratni heroji, vojni invalidi, sehidske porodice itd. Ljubav i pravda, to je sofra za koju žele sjesti ljudi. Pravda i ljubav, to je ono za čim žude svi ljudi. Služimo, jedni drugima, pa ćemo, kad se s Gospodarom susretnemo hlad Njegov uživati.
„Brate moj“,završava pismo Ebu Derda,“Bilo bi bolje da se pripremamo za susret s Gospodarom. Ne smijemo se zavaravati time što smo živjeli s Poslanikom. Mnogo je vremena prošlo od tada, a Allah zna šta mi radimo“./Šuabul iman/.
Bilo bi nam svima bolje braćo, da se hadisa na početku citiranih sjetimo često. Upozoravaju nas da će nas pohlepa i borba za ovaj svijet odvesti u propast na oba svijeta. Kuda nas vodi borba i natjecanje za dunjalučke užitke? Kuda nas vodi zavidnost, mržnja, ogovaranje i okretanje leđa jednih drugima? Kuda nas vodi svađa? Vodi nas ka fesadu – neredu o kojem smo prije par hutbi govorili, vodi nas u jamu duboku, vodi nas u propast.
Braćo, omladino naša, klonimo se kafića i kafana, okanimo se besposlice i dangube! To je od Allaha dž.š. osuđeno. Nerad je grijeh, ali isto tako prekomjerno trcanje za dunjalukom nas samo odvaja od vjere, danas zaboravimo klanjati, sutra u dzamiju doci, prekosutra izgubimo osjecaj za nekim u potrebi itd. Omladino naša, nemojte ni vjeru pogrešno razumjeti i misliti da je dovoljno samo klanjati, zikriti i Kur’an učiti, te tako Džennet dosegnuti. Rad je ibadet, zato čim se namaz završi, ne ganjajte internetov signal, već tražite mjesto i način, kako i gdje da doprineseš ne samo Sebi,i Porodici, vec i Zajednici – Dzematu i Ummetu.
Na kraju, braco, zelim nama svima skrenuti paznju na jednu cinjenicu. Skoro svi smo prolazili ili prosli kroz golgotu neimanja i neimastine. Danas, vecini nas je Allah podario mjesto i vrijeme da zaradimo i od te zarade nam svima manje vise Gospodar daje blagodat nafake. Budimo zahvalni Allahu i cjenimo tu nafaku time sto necemo bacati hranu, time sto cemo srazmjerno kuhati – kupovati i konzumirati hranu. Bacanje hrane je kao sto bi nasi stari rekli ISRAF I HARAM. Kakav su samo Islam zivjeli nasi stari preci. Kakav cisti Islam u svim sferama zivota. Nebi smio mrviti kad jedes pred njima i svaku mrvu bi morao pobrati govoreci nama djeci da mrve placu. A mi danas se busamo kako zivimo Islam a tone hrane bacamo.
Svake se godine u svijetu baci 1,3 milijarde metrickih tona hrane – to je pretvoreno u novac jednako 750 milijardi dolara. Kaze da samo Velika Britanija godisnje baci 15 miliona tona zdrave hrane. Treci primjer – nama najblizi – kolicine hljeba koje pekari Beca bacaju svaki dan dovoljne su za potrosnju manjeg grada, recimo Graca kaze se u dokumentarcu “We feed the World” – Mi hranimo svijet.
A u svijetu je blizu milijardu ljudi podhranjeno ili u potpunosti gladno – nemaju sta da jedu.
Molim Svevišnjeg Gospodara da poruke upućene ashabima, oslobodiocima Perzije i Vizantije, dođu do našeg srca i budu nam jasna opomena. Molimo Allaha da nam podari halal nafaku, da u našim srcima zavlada mir, harmonija i zadovoljstvo sa stanjem koji nam je Allah dž.š podario. Upućujemo dovu Svevišnjem Gospodaru za nafaku koja nas neće učiniti oholima i nasilnima, upućujemo mu dovu za put koji je pravi put islama, upućujemo mu dovu za vladare koji neće biti naslini i oholi, i koji se neće okrenuti od naroda. Amin!!!