Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
25 Saffer – 1438 .H. / 25. Novembar 2016. g. –Imam/Hatib: Abdulah Cajlakovic
Musliman ne vlada – On sluzi
Zahvaljujemo se Allahu jednom i jedinom koji nije rodio niti rođen nije i kome niko ravan nije. Salavat i selam šaljemo najodabranijem Poslaniku, Allahovom miljeniku, Muhammedu alejhisselamu, porodici njegovoj, ashabima, tabiinima, šehidima i kao i svim muslimanima.
Postovani dzemate, draga omladino;
Upravo danas je dan Drzavnosti domovine nam BiH i uvijek i iznova se otvara pitanje odnosa ljubavi prema vjeri i odanosti svojoj zemlji. Voljeti svoju zemlju i svoj narod je pohvalno svojstvo. Naš voljeni Poslanik a.s. je to više puta demonstrirao. To je ono što nazivamo patriotizmom. Međutim, kada se bilo koja ljepota i ono što se voli posmatra odvojeno od svog originala, tj. svoga Stvoritelja, ono se pretvara u idol. Kada se svoja zemlja i narod počinju posmatrati odvojeno od svoga Stvoritelja, onda patriotizam postaje nacionalizam i idolatrija, koja svoje obožavatelje tjera da zauzmu stav da je njihova zemlja uvijek u pravu, pa čak i onda kada podržava socijalnu nepravdu. Ovo pravilo bi se moglo jednako primijeniti i na situaciju kada članovi i rukovodioci na svoju političku partiju počinju gledati samo kao na sredstvo za ostvarivanje ličnih interesa.
Muslimani su dužni da se uvijek pridržavaju Allahovih naloga o pravdi. Oni se nikada ne predaju slijepom patriotizmu tj. nacionalizmu, ili partizmu, jer oni u svijest ljudi ubrizgavaju otrovne ideje kako su njihova zemlja, narod i partija superiorniji od drugih, što dalje može voditi šovinizmu i autošovinizmu i neravnopravnom tretiranju drugih i drukčijih.
Pored toga što su nacionalisti i partijski fanatici, slijedom svoje nerazumne “ljubavi” prema svojoj naciji, zemlji i partiji, spremni veličati svoj narod i stranku na račun drugih, oni zanemaruju naloge Allahova zakona, pa ideologiju izdižu na nivo koji je za učenja Islama sasvim neprihvatljiv. Islam je nadnacionalan da ne bi postao sredstvo za promociju jedne nacije na račun druge i da ne bi bio zloupotrijebljen u političke svrhe. Muslimanima je nacionalizam donio Zapad kako bi kolonizirao i okupirao muslimane. Nažalost, muslimani ga se nikada nisu oslobodili. Štaviše, on je i danas bolno prisutan, možda više nego ikada ranije. Da bude gore, zbog njega su se vodili i danas se vode ratovi u kojima se pripadnici Islama na najsuroviji način bore protiv svoje braće s kojom dijele istu i zemlju i vjeru.
Uvažavati simbole, praznike, zastavu, himnu, grb i sl. znači iskazivati spremnost na življenje u toj zemlji, poštujući njene zakone, njenu nezavisnost i suverenitet. Islam nas uči da budemo onakvi kakvi lojalni građani jedne zemlje treba da budu. Da poštujemo zakone, pravo i poredak zemlje u kojoj živimo ali i da se borimo kako za svoja, tako i za prava i pravdu drugih: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali, – pa, Allah zaista zna ono što radite.” (Kur’an, 4:135)
Musliman je dužan da radi na uspravljanju i jačanju one zemlje, koja prihvata i uvažava sve svoje građane bez obzira na rasu, religiju ili jezik; zemlje, koja se bori protiv onih snaga koje se rukovode vizijama isključivosti. Nikada ne treba gubiti iz vida da je Muhammed a.s. opisan kao “milost svjetovima”, znak Allahove ljubavi svima, i muslimanima i onima koji to nisu.
U svom ispoljavanju ljubaznosti, naš Poslanik a.s. nije zaobilazio nevjernike. Štaviše, bio je ljubazan čak i prema paganima Mekke. Odupirao im se samo onda kada je bio napadan. Sa Jevrejima Medine je sklopio ugovore o miru, kojih se pridržavao sve dok ih druga strana ne bi prekršila. U svojoj džamiji je primio grupu kršćana iz Nedžrana na najljubazniji mogući način. Cak je obilazio bolesnog Jevreja koji je pred njega bacao izmet. Toliko je primjera njegovog lijepog ophođenja sa drugim i drukčijim da se Poslanik a.s. može nazvati najljubaznijim bićem svih vremena i prostora. A Poslanik je samo slijedio naloge koje mu je Svemogući slao u Kur’ani-kerimu. Zato, nije neobično što ga je njegova voljena supruga hazreti Aiša r.a. opisala kao “živi Kur’an”, jer je uspio da u praksu pretoči sve Allahove naredbe, uključujući i ovu, koju vjernici svakog petka na džuma-namazu imaju priliku čuti od svog hatiba: “Allah naređuje da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.” (Kur’an, 16:90)
Možda bi bilo previše tvrditi da su riječi Islam i patriotizam i danas sinonimne, u smislu da su ciljevi zemlje u kojoj žive muslimani podudarni sa Božijim ciljevima, ali nije previše da se kaže kako npr. muslimani Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge zemlje imaju i građansku i islamsku dužnost da vole, brane i grade svoju zemlju. Isto tako, možemo zaključiti da je nasilnički bunt protiv svoje države, u stvari, iskazivanje neprijateljstva prema onom na što nas je Bog obavezao.
Biti dobar musliman znači voljeti svoju zemlju i biti njen uzoran i lojalan građanin. Prema tome, na pitanje “Je li Islam kompatibilan sa patriotizmom?”, odgovaramo sa: Patriotizam jeste – nacionalizam i fanatični partizam nisu. A Allah najbolje zna.
U ličnosti poslanika Muhammeda a.s. sjedinjeno je poslanstvo i liderstvo. Poslanstvo se s njim završilo. Lidera poslije sebe nije oporučio. Ostavio je ashabima, ummetu svom je ostavio, da vladara biraju sami. Legitimitet, vladar ima samo ako i podršku naroda ima. Ashabi su između više kandidata izabrali Ebu Bekra. Neke poslanikove postupke i neke riječi Kur’anske, čitali su kao išarete da Ebu Bekra za halifu biraju. Govorili su, ako je u mihrabu mijenjao Poslanika i ako je u Kur’anu spomenut kao jedan od dvojice, onda je moguće, čak poželjno, da ga za vladara izaberemo.
Kada su ga izabrali, on r.a. traži najširu podršku. Traži mišljenje i podršku i onih koji nisu prisustvovali izboru. Ebu Bekr želi biti uvjeren da ima mandat naroda. Nije mu dovoljno to što su ga izabrali uglednici i starješine. Traži mišljenje svih, jer on je vladar svima.
Poslanik je Ebu Bekru odgajatelj. Odgojio ga je tako da je njegov iman veći i jači od imana ummeta. Na jednu stranu stavite iman Ebu Bekrov, a na drugu ostalih ljudi. Pretegnut će Ebu Bekrov. Ovakav, poslanikovom rukom vođen, primjer je svima do dana sudnjega.
On r.a. svoje imenovanje uvjetuje: „Pokoravajte mi se, dok se ja pokoravam Bogu“. On ne traži poslušnost i pokornost onda kad skrene s pravog puta. Nepokornost Bogu je ne biti savjestan na preuzetom poslu. Nepokornost Bogu je ne biti svjestan emaneta povjerenog. Nepokornost Bogu je zagaziti u grijeh kakav je korupcija, kakav je zapošljavanje bez jasnih kriterija a po podobnosti, političkoj ili rodbinskoj. Nepokornost Bogu je ne voditi brigu o potrebama ljudi, a brinuti se samo o sebi i sebi bliskim partijskim i interesnim prijateljima. Kad prestanem činiti ono što je dobro, kad iskoračim sa ispravne staze, kad budete svjedočili moju nepokornost Bogu, oduzmite mi mandat, poručio je Ebu Bekr svojim suvremenicima, a poruku šalje i svima do sudnjega dana.
Narod ima pravo da povjeri mandat, a pravo mu je i da mandat oduzme. Vladar je zaposlenik naroda. Narod ga je izabrao kako bi obavljao dužnosti koje proizilaze iz povjerene mu službe. Ebu Bekr nije dopustio da bude talac elite, plemstva i posebnih interesnih grupa. Rekao je: „Slabi među vama u mene je jak, dok mu ne osiguram ono što mu pripada. A jaki među vama u mene je slab, dok od njega ne uzmem ono što mu je dužnost dati“. Ove halifine riječi trebaju biti vodilja svakom kome smo emanet povjerili kako bismo svi živeći u pravdi i socijalnoj sigurnosti, živjeli dunjalučku sreću.
Iz Ebu Bekrova primjera, i primjera pravednih halifa, vidimo da vladati bukvalno znači, narodu služiti. Biti na vlasti, znači ne uživati nikakve privilegije, već preuzeti odgovornost i istu do kraja nositi. Vladati, to nije put ka bogatstvu. To je put na kojem se služeći narodu stiče dobro koje će biti blagodat velika na Ahiretu. Pravedan vladar će u hlad kad drugog hlada ne bude bilo. Koliko je važno biti pravedan vladar, govori činjenica da je među sedam osoba, uživalaca tog posebnog ahiretskog hlada, prvi spomenut, upravo vladar pravedni.
Vladati znači žrtvovati se za opće dobro. Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija i drugi naši prvaci nisu primorani funkcije se prihvatiti. To su učinili želeći služiti na Božijem putu. Niko ni danas nije natjeran biti ni načelnik, ni u parlamentu, ni premijer, ni ministar… Svi se za to dobrovoljno jave i svesrdno za tu poziciju bore. Islam, vlast definira kao služenje općem dobru. Ko nije spreman kao musliman biti na vlasti, ko nije spreman biti na stazi Ebu Bekrovoj neka uopće ne kreće putem ka funkciji. Sebe će tako zaštiti od dunjalučke neugodnosti i ahiretske kazne, a društvo, zajednicu, drzavu i ummet će zaštiti od nepravde i nereda.
Nered i bezvlašće za muslimane nikad nisu opcija. Nekada cak i cvrsta ruka, posebno nekim narodima je potrebna. Znamo dobro kojima. Poslanika, ashabi nisu u kabur spustili prije nego su,halifu izabrali. Ne smije narod biti bez vođe, država bez vladara, dzemat bez Imama. Znati ko je za šta odgovoran je toliko važno da je prihvatljivije imati nepravedna vladara, vladara nasilnika, nego bezvlašće. Hazreti Alija je govorio: „Vladar nasilnik je bolji od anarhije“.
Vaznost institucija i drzave odliskava i hadis gdje Poslanik kaze: “I ono najgore u Zajednici – dzematu je bolje od onog najboljeg izvan nje ili njega.”
Insistirati na pravednoj i odgovornoj vlasti, zahtjev je naše vjere i dužnost muslimanu. Insistirati na neredu i bezvlašću neprihvatljivo je za muslimana. Zahtijevati da vlast, vrati mandat a nemati način i ne znati put kako doći do druge legitimne vlasti, ne znati kako ostati u okvirima Ustava i zakona, avantura je na koju se muslimani ne odlučuju. Poslanik nije oporučio nasljednika, ali jeste ashabe podučio koliko je važno imati organiziranu i funkcionalnu državu, zajednicu, dzemat i Ummet.
I na kraju, ne mogu a da vam ne ispricam jednu anegdotu a koja govori o tome kako su Bosnje, napravili dzamiju u jednom bh. selu s munarom visokom 40 m. jer Bosnjo konta sto mu je veca munara – veci je i on Musliman. A Sefere je bilo kaze na 35 metara visine. I tako jednoga dana u selo bahne jedan Svabo – covjek avanturista i pun andrenalina i kontajuci kako je skako sa svih visina a sa munare nikada nije, zamolio je okupljenje seljane na meraji da mu dozvole da skoci. On izracuna koliko mu strika treba za skok ode do granapa te kupi 30 metara tesko rastezljivog strika. Popeo se na Munaru, svezao strik za Serefe te skoci. Skok je bio uspjesan a glavom je jedva dodirnuo zelenu travu. Ljudi su mu aplaudirali a tada kod jednog momka – Bosnje proradi inat, jer ko biva kad moze Svabo skakat u njegovom selu s munare moze i on. Te ode do granapa i kupi isti strik i istu duzinu koju je kupio i Svabo. Sveza strik za Serefe i sebi za noge te skoci. Dole je pao i lupio tvrdom bosanskom glavom u tvrdu bosansku zemlju, polomio se i jedva ostao ziv. Hitna ga odvezla a policija pravila uvidjaj. Otisli do granapa da vide jesu li obojca dobili isti strik pa su pitali djevojku koliko je dala metara strika Svabi, kaze 30 koliko je i trazio. A kada su je pitali koliko je dala momku iz sela, rece da je on trazio isto 30 metara, ALI DA MU JE ONA DALA JOS DVA METRA OD SEBE JER JOJ JE ON RODZAK.
Pouka price je da poznanstvo, rodjak, podobnost, mito, korupcija unistava napredak jedne zajednice i drustva i da u istoj nema napretka ako zaposljavamo samo poznane, rodjake i podobne a ne sposobne, vrijedne i kvalitetne kadrove.
Uzvišeni Bože, pomozi nas u svakom hairli poslu, podari nasoj drzavi napredak i jedinstvo Amin! Neka je svima hairli dan drzavnosti nam domovine BiH.
*Osnov za hutbu preuzet iz knjige „Čitanje muslimanskog uma“ autor Hasan Hathout, str. 78.79.
