Kršćanski istok i islamski zapad

enes-karic-3Objavljeno utorak, 25 Mart 2014 14:27

Akademik prof. dr. Enes Karić rođen je 1958. godine. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, a potom Fakultet islamskih nauka i Fakultet političkih nauka, sve u Sarajevu. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a doktorirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. Profesor je na FIN-u i na postdiplomskim studijama na FIN-u i Pravnom fakultetu u Sarajevu. Uređivao je Zemzem, Islamsku misao, te bio član redakcije nekoliko časopisa. Objavljivao je rasprave, prijevode, eseje, polemike i prikaze knjiga u sarajevskim, beogradskim, zagrebačkim listovima. Boravio je na više specijalizacija u Egiptu, SAD-u, V. Britaniji, Njemačkoj. Učesnik velikog broja simpozija širom svijeta. Akademik je Kraljevske akademije nauka u Jordanu. Ekspert je UNESCO-a. Napisao je i preveo više od 50 knjiga…

 

Razgovarao: Anes Džunuzović

Diwan: Profesore Kariću, molim Vas da u kratkim crtama za naše čitatelje, posebno naše sugrađane iz Luksemburga, pojasnite kako je islam stigao na Balkan, u Bosnu, i kako je došlo do toga da ga masovno prihvate dobri Bošnjani, odnosno Bošnjaci, narod koji je vijekovima prije islama živio na tlu Bosne?

Dr. Karić: Kad god govorimo o bilo kojoj prošlosti, napose onoj davnoj prošlosti, potrebno je izbjeći opasnost „proricanja unatrag“. Kad je posrijedi moja neposredna zadaća, to jest, da barem ukratko odgovorim na postavljeno pitanje, odmah ću reći da se u Bosni nije radilo o „masovnom“ prelasku na islam. To je, naprosto, jedna naša konstrukcija-ja koju mi fabriciramo i širimo kasnije, tokom XX i XXI stoljeća, u svrhu „afirmacije“ naših savremenih i današnjih nacionalnih potreba, kao i u svrhu naše današnje bošnjačke nacionalne pragmatike. Druga važna zabluda koje se mi često držimo kao neupitne istine jeste vjerovanje da smo mi ovdje islam primili u vrlo kratkom periodu, štaviše da smo mi i prije bili „kriptoislamski (bogumilski, patarenski, katarski) monoteisti“ ili „monoteizmu skloni ljudi“, pa smo se, kad su stigle Sultanove vojske i administracija, nekako automatski prepoznali kao muslimani. Ni to nije bilo baš tako.

Proricanje unatrag

Dokumenti, osmanski dokumenti prije svih, ovakve naše zablude naprosto ne potvrđuju. Istina, ili pretežna istina, je u ovom: Vjerska scena u Bosni u XIV, XV i XVI stoljeću bila je uzburkana, postojale su već unekoliko formirane zajednice katolika, pravoslavnih (npr. u istočnoj Hercegovini), zatim, su tu, u manjoj mjeri, i utjecajni pripadnici tzv. Bosanske crkve, itd. Na Bosnu se vršio vjerski (time i politički) utjecaj i sa mnogih strana, izvana, od Rima, pa Ugarske, Raške (Srbije), itd. Kad dolaze Osmanski upravitelji, započinje i postupno širenje islama i traje tokom nekih stotinu i pedeset godina, pa i duže. Ali, odziv islamu imao je odjeka samo kod jednog dijela bosanskog stanovništva, iako se taj proces odvijao na cijeloj bosanskoj teritoriji. Religijski faktor i (predislamska) religijska scena u Bosni jesu veoma važni u objašnjavanju širenja islama i islamizacije. Neki od naših davnih pra-pra-pra-pra…djedova islam su primili doista iz čisto vjerskih razloga. Međutim, u Bosni je osim širenja islama postojalo i ulaženje u islam na način ulaženja u Osmansku imperiju. Bilo je ljudi koji su bili obuhvaćeni islamom kroz proces kombiniranja vjerskih i ekonomskih razloga, to jest, uz primanje vjere primili su i veće ekonomske i poslovne šanse, treći su islamom obuhvaćeni kroz državničke i administrativne angažmane, stupili su, npr. u službu velike i moćne Osmanske imperije, pa su (budući obuhvaćeni osmanskom kulturom i civilizacijom) kasnije primili i islam kao svoju vjeru. Pogotovo su to činila njihova djeca. I tako dalje. Da ne bude ni kod koga nikakve zabune iz mojih prethodnih riječi, želim reći i ovo: Bez obzira na mnogostruke razloge primanja islama ili ulaženja u islam od strane naših davnih pra-pra-pra-pra…djedova, mi smo danas po vjeri iskreni muslimani, islam nam je mio i drag, jer islam je naša vjera. To je ona naša duhovna intima između nas i Boga. Mnogo toga smo mi dragocjenog ovdje dali iz krila svoje vjere islama: vjerske traktate, teološka djela, književna djela, veliku poeziju nadahnutu islamskim motivima, velika arhitektonska djela, snažnu i prepoznatljivu kulturu življenja, itd. Ali, kad je posrijedi realno objašnjavanje i sagledavanje širenja islama u Bosni (i Hercegovini), te fenomena islamizacije na Balkanu, potrebno je prihvatiti umjereni, srednji put.

Osmanski defteri o širenju islama u Bosni

Naime, prema osmanskim defterima (a defteri su detaljni popisi poreskih obveznika u Osmanskoj carevini, do sada su kod nas objavljeni mnogi defteri), u Bosni se islam širio u XV, XVI i XVII stoljeću i to jednim postepenim procesom koji je potrajao tokom nekih stotinu i šezdeset godina, a u nekim mjestima Bosne širio se i kasnije. Uzmemo li, na primjer, veliki defter sa samog početka sedamnaestog stoljeća (taj defter iz 1604. objavljen je u izdanju Orijentalnog instituta u Sarajevu i Bošnjačkog instituta u Sarajevu, u velika četiri toma, dobrotom i velikim radom Adema Handžića, Amine Kupusović, Snježane Buzov i Lejle Gazić) – mi jasno vidimo da se islam 1604. godine još širi, polahko, postupno, uporno, ali ne i masovno. Naime, islam ne prihvataju svi u Bosni! To naprosto treba znati i prihvatiti tako. Ovi detaljni defteri iz 1604. jasno pokazuju da još postoje domaćinstva i kuće gdje zajedno žive kršćani i muslimani, kao rođaci. Očevi i majke u defterima su označeni često kršćanskim imenima, a djeca su dobila muslimanska imena. Recimo, za neko selo se kaže: U njemu ima trinaest kršćanskih kuća i sedam muslimanskih kuća. Itd. U svojim istraživanjima Adem Handžić je pokazao da su islam u BiH primali iz svih konfesija. Primali su ga i katolici, i pravoslavni, kao i drugi. Defteri navode stotine i stotine imena iz ovakvih porodica, kršćanskih i muslimanskih. Noel Malcolm tvrdi da u Bosni ima primjera da je u jednom periodu islamizacija bila intenzivnija u ruralnim krajevima, onima koji su, na neki način, bili udaljeniji od crkve, koji su bili zabačeniji. No, ni to nije opće pravilo. Dakako, jedan veliki dio stanovništva Bosne (i kasnije Hercegovine) nikada nije primio islam, ostali su katolici i pravoslavci. Sa pripadnicima Crkve Bosanske je posve drugi slučaj, ona nestaje i s vremenom iščezava, postoji mišljenje da je njeno vjerništvo primilo islam. Bosna nikada nije postala zemlja jedne vjere ili religije u premoćnoj većini. Dakako, postojali su kraći ili duži periodi kad je Bosna bila izrazito napučena muslimanskim stanovništvom, recimo nakon pada Budima, Slavonije, Like, itd., izbjegli i prognani muslimani došli su u Bosnu, broj muslimana se uvećao. Ali, ako govorimo

O dugim periodima Bosne, tad se uvijek vidi njena vjerska šarolikost. Administracija Osmanske imperije stanovništvo nije razvrstavala po „narodnosnom korijenu“ već prije svega po vjerskom pripadanju. Sistem milleta koji uspostavlja (prepoznaje i priznaje) Osmanska imperija je prevalentno utemeljen na/po vjerskim razlikama.

Bošnjani su preci bosanskih muslimana, katolika i pravoslavaca

Kad smo kod “Bošnjana“ ili “Dobrih Bošnjana“, pogrešno je da ih danas kao svoje pra-pra-pra-pra…pretke prisvajamo isključivo mi i samo mi – današnji Bošnjaci! Bošnjani i, ako hoćete, Dobri Bošnjani su na svoj način preci i bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca, kao i nekadašnjih pripadnika tzv. Bosanske crkve. Oni su i naši preci, naravno. K tome, Bošnjani nisu nikakva formirana i uniformna (moderna) nacija tamo u XIV, XV ili XVI stoljeću. Bliže je istini ako kažemo da je tadašnji Bošnjanin, da je tadašnji Bošnjak, naprosto jedna prepoznatljiva regionalna i zavičajna oznaka stanovnika Bosne, naroda Bosne, ljudi Bosne. Do modernih (evropski koncipiranih) nacija na tlu BiH dolazi tek u drugoj polovini ili krajem XIX stoljeća. Tada pripadnici katoličkog milleta u BiH postaju nacionalno Hrvati, pravoslavni millet u BiH orijentira se srpski, muslimani sebe (usljed sve jačih pritisaka na bošnjaštvo) imenuju sve više kao muslimani, za takvo nominiranje muslimana ima mnogo razloga, u koje sada nemamo vremena šire ulaziti.

Potiskivanje bošnjaštva

Ipak, spomenimo samo da su i (veliko)hrvatska nacionalna ideja u tadašnjoj BiH, kao i (veliko)srpska nacionalna ideja u tadašnjoj BiH, bile protiv bošnjaštva. Austrougarski ministar finansija, Benjamin Kallay, pokušao je (od 1882. godine) instalirati jedno „nacionalno bošnjaštvo“ za sve ljude, za sve vjere u BiH, ali je njegov projekt propao. Jer, nacionaliziranje katolika u smjeru hrvatstva, te pravoslavnih u smjeru srpstva, bio je već proces koji je odmakao. Kako sam maloprije rekao, i bosansko- hercegovački muslimani sve više se, iz puke nužde, priklanjaju „muslimanstvu“ kao svojoj narodnosnoj odrednici. Bošnjaštvo tada, u dvije zadnje decenije Austrougarske u BiH jenjava i zamire, biva suzbijano, a bosanski jezik je bio zabranjen. Ako pravilno čitamo djela Mustafe Imamovića, Atifa Purivatre, Kasima Suljevića, Muhameda Hadžijahića, Šaćira Filandre… mi posve jasno vidimo kako sami bosanskohercegovački muslimani polahko (tokom prvih decenija XX stoljeća), ali sigurno, gube svoj narodni naziv „Bošnjak“ u službenim krugovima, sve više se nazivaju muslimanima kao svojom „nacionalnom“ i narodnom oznakom. U to vrijeme muslimanstvo je neka vrsta prokrijumčarenog bošnjaštva. Recimo, Mehmed Spaho svoju stranku naziva „Jugoslovenska Muslimanska Organizacija“ (a ne „Jugoslovenska Bošnjačka Organizacija“), ili, pak, Alibeg Firdus svoju stranku osniva još 1906. i naziva je „Muslimanska Narodna Organizacija“, a ne „Bošnjačka Narodna Organizacija“, itd. Sjetimo se da i većina naših čitaonica (ili neke vrste kulturnih klubova) u BiH u prvim decenijama XX stoljeća ima u svome nazivu odrednicu „muslimanska“. Dakako, bosanskohercegovački muslimani koji su se iselili u Tursku, te dalje, u zemlje Bliskog Istoka, sebe nastavljaju nazivati Bošnjacima. Uskoro u BiH u zvaničnoj upotrebi ne samo da posve nestaje naziv Bošnjak, već (državnim djelovanjem) nestaje i mogućnost upotrebe naziva musliman u smislu narodne pripadnosti. Sjetimo se perioda prvih godina komunizma, kad je zvanična politika komunista ugradila i odrednicu „neopredijeljeni“ koja se odnosila isključivo na bosanskohercegovačke muslimane (to jest, ako ti muslimani hoće – mogu biti neopredijeljeni, i u općem popisu stanovništva tako mogu kazati kako nacionalno nisu ni Srbi, niti Hrvati). U nacionalnom smislu i značenju nisu mogli biti muslimani. (Tek kasnije će komunisti u BiH ispraviti ovu „svoju grešku“ i uvesti Musliman sa tzv. velikim M, u smislu nacije). Naravno, to je sada sve historija. Danas smo mi Bošnjaci, to jest, mi smo nacionalno Bošnjaci, tako se nacionalno oslovljavamo mi, ali tako nas danas oslovljava i hrvatska i srpska politika, tako nas oslovljavaju i mediji u zemlji i inostranstvu, tako smo spomenuti i u mnogim današnjim ustavima u BiH, kao i u mnogim skorašnjim međunarodnim dokumentima, itd.

I Franjevci se nazivaju Bošnjaci

Ali, trebamo biti svjesni dubina bosanske povijesti. Kako god su se Bošnjacima oslovljavali naši muslimanski pjesnici, teozofi, teolozi, filozofi, muderisi koji su, npr. studirali u velikim središtima učenosti u Osmanskoj imperiji, tako isto su se „Bošnjacima“ oslovljavali i bosanski franjevci. Franjevački pisci za sebe na stotinama mjesta kažu da su „Bošnjaci“. Recimo, ljetopisi franjevaca Bosne Srebrene govore o Bošnjacima kao o regionalnoj, zavičajnoj, oznaci za stanovnike Bosne, iako pritom često misle na katoličke stanovnike Bosne. Pa i mnogi bosanskohercegovački pravoslavci za sebe su nekada govorili da su „Bošnjaci“. O ovome je dobro pročitati knjigu „Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo“ od Muhsina Rizvića. U kolokvijalnom jeziku u BiH, poglavito tokom Osmanske i Austrougarske imperije, bosanskohercegovački katolici i pravoslavci svoje susjede, bosanskohercegovačke muslimane, najčešće su nazivali „turcima“, kao što su i bosanskohercegovački muslimani svoje nemuslimanske susjede nazivali katolicima ili pravoslavcima, negdje (pogrešno) i „vlasima“. Sve ovo napominjem samo s jednim ciljem: BiH treba proučavati u njezinim kompleksnostima, pa i u njezinim „proturječnostima“. Samo tako se ukaže bosanska cjelovitost na jasan način.

Diwan: Koje su specifičnosti islama u BiH, među Bošnjacima kao autohtonom evropskom narodu u odnosu na druge dominantno muslimanske zemlje koje su uglavnom u Aziji i Africi?

Dr. Karić: Islam u Bosni i Hercegovini karakterizira nekoliko specifičnih (vjerskih, kulturnih i civilizacijskih) značajki. Prvo, islam je ovdje nekoliko stoljeća postepeno rastao kao jedan „urbani islam“ u vjerski razuđenoj i u nekim periodima „vjerski trusnoj“ sredini. Tačno je, naime, da se u BiH islam širio i po selima, među nomadima i stočarima, ali je magistralno tumačenje islama dolazilo iz gradskih i urbanih medresa, a sve te bosanske medrese bile su itekako pod utjecajem carigradskih medresa i njihovih školskih programa. Drugo, islam u BiH poprimio je mnoge sinkretičke karakteristike ovdašnjih predislamskih vremena. Neki predislamski (često kršćanski ili „heretički“) vjerski elementi su površno ili po dubini „islamizirani“. Npr. osim u džamijama i kućama, namaz se klanja(o) i kraj izvora rijeka, na visovima planina, kraj pećina, itd. Mi u BiH imamo primjere „islamskih pro/ ljetnih procesija“, te procesije nosimo iz nekog oblika amalgamiranog kršćanstva u kojem su živjeli neki naši pra-pra-pra-pra…djedovi. „Sinkretizirani islam“ u BiH je itekako vezan za bosanskohercegovačko tlo, mnogi lokaliteti imaju vjersku i islamsku „radijaciju“, mislim ovim na lokalitete „kišnih dova“, „solsticijskih dovišta“ (Ajvatovica, Vrelo Bune kod Mostara, itd), kao i na mnoge lokalitete mevludskih teferiča. Svi ti fenomeni poznati su već stoljećima. O njima je posebno detaljno pisao Muhamed Hadžijahić. Treće, islam u BiH je bio otvoren prema sufizmu, tekijama, hanikasima, dervišima, tu se slijedio opći pravac i opredjeljenje Osmanskog carstva. Islam u BiH u najširim platnima vremena nije bio „puritanski“ islam tipa „čistunskog islama“ iz nekih drugih krajeva. To znači da bosanskohercegovački islam tokom najširih vremenskih dionica nije bio redukcionistički islam, već jedan inkluzivistički islam. Četvrto, sve od 1878. godine bosanskohercegovački muslimani žive u sekularnim „državnim sredinama“, takvo življenje pod sekularnim sistemima je, uz početne poteškoće, prihvaćeno kao normalno, a sama vjera islam, pa i islam kao kultura, islam kao civilizacija, islam kao običajnost, očuvani su u sekularnom državnom i društvenom ozračju.

Izazov tumačenje islama u kontekstu ideologije EU

Pred nama je danas velika zadaća da se pripremimo na/za tumačenja islama u kontekstu nadolazećih ideologija Evropske Unije. Kontekstualna tumačenja svake vjere su vrlo bitna, ona otupljuju oštrice grubih i rigidnih predstavljanja vjere. Kad je posrijedi naša vjera – islam, takva odgovorna i znalački profilirana tumačenja na ovim prostorima islamu će osigurati svježu kontekstualnost. Nadalje, bosanskohercegovački islam je, na jedan bezbolan način, izbjegao prakticiranje nekih šerijatski, inače, dopuštenih stvari. Recimo, naši preci su vrlo elegantno izbjegli prakticiranje braka među srodnicima (u nas se nikada ne uzimaju djeca od dva brata ili od dvije sestre, ili djeca od sestre i brata; u BiH, pa i na Balkanu, takvo što je nezamislivo!). A tako nije u nekim arapskim islamskim sredinama, ili u drugim azijskim i afričkim tradicionalnim muslimanskim društvima. Pa i poligamija, koju šerijat dopušta kao jednu iznimnu mogućnost, u Bosni nije bila nikada prihvaćena od širokog sloja bosanskohercegovačkih muslimana. Sve to dovoljno govori o tome ko su bili naši pra-pra-pra-pra… preci. I govori o posebnostima, ali i punovažnosti, našeg življenja islama u BiH.

Diwan: Jeste li zadovoljni organizacijom IZ u BiH i aktivnostima njenog rukovodstva?

Dr. Karić: U vezi s ovim Vašim pitanjem želim reći nekoliko stvari, u svojstvu običnog pripadnika Islamske zajednice. Prvo, novo rukovodstvo, novo liderstvo Islamske zajednice u BiH je medijski smirilo Islamsku zajednicu. Osim medijske odmjerenosti, do sada je reisu l-ulema Husein ef. Kavazović pokazao da zna odabrati srednji put u svome komuniciranju sa pripadnicima Islamske zajednice. Djelokrug Islamske zajednice nije ni u kojem slučaju istovjetan djelokrugu države, stoga me raduje postupno vraćanje Islamske zajednice svojim poslovima, tradicionalnim područjima svoga rada, ali me raduje i spremnost Islamske zajednice za mnoga inoviranja svoga rada. Naime, Islamska zajednica u BiH može raditi i na novim projektima, socijalnim i „karitativnim“.

IZ postaje inovativna

Primjećujem spremnost reisu l-uleme Kavazovića i nove administracije Islamske zajednice da rade na područjima otvaranja dječjih obdaništa, humanitarnih ustanova, staračkih domova, domova za nezbrinute i slabe, „vjersko- porodičnih“ savjetovališta, fondacija za pomoć ugroženima, bolesnima, ekstremno siromašnima, itd. Također, postoji i spremnost za realiziranje projekata „vjerskog turizma“ u BiH, za uspostavu sistemskih fondacija za stipendiranje đaka i studenata, itd. Drago mi je bilo kad sam čuo da administracija reisu-l-uleme Kavazovića želi provesti opsežnu reformu i izvršiti sinhronizaciju rada naših obrazovnih ustanova (medresa i islamskih fakulteta). Tu se može očekivati osnivanje jednog malog, vrlo pokretljivog i evropskom efikasnošću i metodologijom nadahnutog univerziteta…

Diwan: U kom smjeru se treba razvijati IZ u BiH, koja su strateška pitanja kojima se mora baviti?

Dr. Karić: U odgovoru na Vaše pitanje mogu govoriti samo kao pripadnik Islamske zajednice, ne i kao njen rukovodilac. Smatram da u svome djelovanju u XXI stoljeću Islamska zajednica ima pred sobom nekoliko ravni, od obredne, karitativne, do one vjersko-obrazovne, kulturne i interpretativne. Svaka tradicionalna vjerska zajednica je dužna očuvati tradicionalno prepoznatljivo obavljanje obreda, u slučaju Islamske zajednice, ona je dužna osigurati da se ti obredi vrše u skladu sa našim obrednim nasljeđem, k tome, vršenje obreda treba biti duhovno relaksiranje i okrepljivanje najvišeg ranga.

IZ je dužna da podari blagovremene i razumljive interpretacije islama

S druge strane, Islamska zajednica u XXI stoljeću treba profilirati programe za pomoć onim svojim pripadnicima kojima je ona potrebna. K tome, kroz svoje obrazovne institucije Islamska zajednica je dužna da podari blagovremene i u današnjem jeziku razumljive interpretacije islama. Nedavno uspostavljeni Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka već daje početne rezultate, vjerujem da će i Institut za islamska istraživanja, čije se osnivanje najavljuje u nekoj formi, udovoljiti potrebi razumljivog, otvorenog, prijemčivog i vedrog tumačenja islama, kako za ove prostore zapadnog Balkana, tako i za evropske recepcije islama. Mislim da će šanse Islamske zajednice ostati velike ukoliko njezini mlađi kadrovi budu radili na intelektualnim i duhovnim planovima, i ukoliko budu pokazali otvorenost ne samo spram zahtjeva današnjeg vremena, već i spram obaveza prema svojoj tradiciji, pozvanju i nasljeđu.

Diwan: Islam je na tlo Evrope stigao puno prije nego je stigao među Bošnjake, koliko je islam donio svježine, novine, energije tadašnjoj Evropi i koliko je pomogao renesansi u Evropi?

Dr. Karić: Uzmemo li u obzir Evropu kao kontinent, ima mjesta i regija gdje je islam došao prije kršćanstva. O tome je istraživanja proveo, između ostalih, i profesor Stefan Schreiner, sa Univerziteta Tübingen. Također, sve od pojave islama u VII stoljeću po Isau, a.s. (Isusu Kristu), islam vrši svoj utjecaj na ono što se danas označava evropskim kontinentom. Ali, i ovdje trebamo biti realni. Nije se islam Evropi ukazao samo kao kultura, vjera, civilizacija, već je bilo epoha kad se očitovao u formi neke imperije i kao gospodar! Naime, muslimani su se očitovali i kao vladari, upravitelji i gospodari u Španiji (do kraja XV stoljeća), zatim neko vrijeme na Siciliji, Južnoj Italiji, itd. Balkan je od kraja XIV stoljeća poseban primjer u tom pogledu. Praktički, sve do 1878. godine islam je u BiH bio, na neki način, i „državno“ prisutan.

Renesansa – samonikli evropski pokret

Dakako, postojala je snažna kulturna razmjena između „islamske“ i „evropske“ strane. U Evropi se i danas izdaju rječnici arabizama, turcizama i perzijanizama – sve te „tuđice“ prisutne su u svakodnevnoj komunikaciji u mnogim evropskim jezicima. Uzmite za primjer riječ „džep“, ona je arapska (džejb). I danas je prisutna u hrvatskom, srpskom, bosanskom… Isto je i sa turskom riječju „boja“, svi je koristimo na Balkanu, i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i Crnogorci… Cijela Srbija danas govor „sabaile“, što je mješavina arapskog i turskog da se označi „rano“, ili ono što se treba uraditi „sprva dana“. Ovakvih primjera je na hiljade.

O kulturnim i naučnim prožimanjima napisane su brojne knjige i studije. Postoji neka vrsta konsenzusa među naučnicima o tome da je „islamsko srednjovjekovlje“ bilo umnogome naprednije i „mekše“ od „evropskog srednjovjekovlja“. Postoji i uvriježeno naučno shvatanje da je islam doprinio rađanju evropske Renesanse. I ovdje bih, kao i drugdje, zauzeo srednji put kad god su posrijedi povezivanja pojave evropske Renesanse i islamskih utjecaja. Naime, evropska Renesansa imala je mnoge „radikalne sekularne porive“, čak i odbacivanje religije kao takve. Mislim da se tu ne može tražiti nikakav utjecaj islama. Također, veliki dio renesansne umjetnosti, recimo naturalističko prikazivanje velikih ličnosti Biblije (i eo ipso Kur’ana), jeste nešto što nema veze sa islamom. Osim toga, od Renesanse čovjek se postupno smješta u središte svijeta, dolazi do humanizma… I ovdje mislim da se ne mogu tražiti nikakvi tragovi znatnijeg utjecaja islama. Islam je uvijek, u svim svojim školama mišljenja, insistirao na humanizmu koji je posljedica saradnje čovjeka sa čovjekom u ozračjima saradnje čovječanstva i Boga. Renesansni humanizam ima, povremeno, jednu crtu snažne pobune protiv Boga, protiv Crkve, protiv drevnih autoriteta, itd. Tuprometejsku crtu nikada nije zagovarala nijedna škola u islamu. Renesansu treba umnogome posmatrati kao samonikli evropski pokret. A da li je bilo nekih islamskih utjecaja, to treba istraživati na temelju dokumenata. Ne treba zaboraviti da je Evropa mnogo stoljeća prije Renesanse imala prevedena djela Avicene (Ibn Sine), Averroesa (Ibn Rušda), Algazela (el-Gazalija), Avenpacea (Ibn Badže)… ali do Renesanse nije došlo tada, već početno skraja XIV stoljeća, a potom tokom XV i XVI stoljeća. To treba imati u vidu.

Diwan: Kako ocjenjujete današnji odnos Evrope prema evropskim muslimanima, dakle onim muslimanima koji žive po zemljama Evrope?

Dr. Karić: Evropa (poglavito zapadna Evropa) je neposredno nakon 1945. godine (i sloma fašizma) prihvatila na hiljade muslimana. Muslimanska emigracija je bila, prije svega, ekonomska. Zapadna Evropa je bila u ekonomskom (ali i demokratskom) usponu, muslimani su kasnije, sve od sedamdesetih godina XX stoljeća, u tom dijelu svijeta prisutni u milionima. Općenito uzevši, položaj muslimana u zapadnoj Evropi je daleko bolji od položaja muslimana u mnogim muslimanskim zemljama, pa i kad se tiče prakticiranja islama kao vjere. Učestvovao sam na jednom predavanju na Univerzitetu Paderborn (u sjevernoj Vestfaliji), pita me jedan arapski student o položaju muslimana u Evropi, itd. Prije nego li sam mu dao neku vrstu svoga odgovora, pitao sam ga: Da li biste vi voljeli da vi ili vaši roditelji imaju egipatsku ili njemačku penziju?! Naravno, odgovorio je da bi više volio da ima njemačku penziju. Dakako, vjerska scena muslimanskih (ekonomskih) migranata u Evropi je posebna priča. Džamije i mikromuslimanske zajednice po Evropi su uglavnom djelo entuzijasta, a ne nekog „panevropskog islamskog sistema“. Muslimani u Evropi su razjedinjeni, štetno razjedinjeni. Proveo sam u Minhenu cijelu akademsku 2008-2009. godinu, tamo Bošnjaci imaju, ako se dobro sjećam, četiri džemata, razjedinjeni su, samoisparcelizirani. Niko me ne može uvjeriti u to da ih je Njemačka razjedinila.

Diwan: Kakav je taj odnos prema Bošnjacima, muslimanskom evropskom narodu koji ima svoju državu i koji je politički faktor u njoj?

Dr. Karić: Uzmemo li u obzir period 1992-1995. godine, imamo razloge za mnoge frustracije, pa i gnjev i prezir ne samo prema Evropi, nego i Zapadu u cjelini. Stalno smo tada osjećali (i javno govorili) kako nama Zapad neće da pomogne, neće da intervenira, zato što smo mi muslimani. Da, bilo je zapadnih političara koji su tako mislili i opstruirali intervenciju. Ali, bilo je i mnogih drugih koji su nam stalno pomagali, bez njihove pomoći mi bismo naprosto skapali. Kad Vam ovo kažem, imam u vidu moje življenje, kao i življenje nas tri stotine hiljada u opkoljenom Sarajevu. To iskustvo mene obavezuje.

Muslimani u Evropi imaju bolji položaj nego u većini islamskih zemalja

Također, potrebno je da se sjetimo i proste činjenice da je, recimo, Njemačka primila pola miliona izbjeglica iz BiH, većina su bili Bošnjaci. I mnoge druge evropske zemlje primile su značajne „kvote“ bosanskohercegovačkih izbjegličkih nesretnih ljudi iz reda svih Be-Ha naroda. Osim naših bošnjačkih frustracija, potrebno je pogledati i šanse koje smo dobili evropskim i zapadnim priznanjem Bosne i Hercegovine kao suverene države. Jesmo li mi, Bošnjaci, uvijek radili za dobrobit svoje države, ma kakva ona bila i ma kako da je ustavno nasađena?! Mislim da nismo. Gotovo da je posve stradao politički i kulturni dijalog sa bosanskim Hrvatima i bosanskim Srbima. Također, nema više nikakvog zrelog unutarbošnjačkog dijaloga, nema zrele političke klime. Što je još žalosnije, sve radimo da te klime uopće ne bude! Sve do 2006. godine mi smo se uljuljkivali u jednoj teškoj zabludi o tome kako smo mi Bošnjaci (ili bosanskohercegovački muslimani) mezimčad Međunarodne zajednice. Stvari su poslije došle na naplatu. I, evo, vidimo ovih dana i sve ove strašne posljedice. Palimo državne zgrade, palimo svoju državnu zastavu, mislimo da ćemo fesädom ukloniti fesäd. Teško li onome ko tako misli i snuje.

Diwan: U kojoj mjeri je Evropa danas ekskluzivno kršćanska, zašto nije podjednako i judaistička i islamska?

Dr. Karić: U jednom intervjuu za „Svjetlo Riječi“ prije dvije godine rekao sam otprilike i ovo: Današnja Evropa nema samo jedan identitet. Današnja Evropa ima više identiteta. Naravno, jedan od njenih veoma snažnih identiteta je svakako i kršćanski. I u tome da današnja Evropa ima snažan kršćanski identitet ne vidim ništa sumnjivo, niti sporno. Muslimani to treba da poštuju. Ali, preko današnje Evrope se, kulturalno, prostire i judaistički zapad, pa također i islamski zapad. Jednako tako, Bliski i Srednji istok imaju svoje mnogolike kršćanske identitete. Ima jedan snažan i veoma prisutan kršćanski istok. Drugo je pitanje koliko se taj kršćanski istok iz evropske i američke samodopadnosti i moći priznaje i poznaje. Mislim da mi trebamo izučavati današnje evropske identitete. Evropa je sve od 1945. godine, napose zapadna Evropa, postigla veoma kvalitetan i prosperitetan mir. Milioni muslimana u toj i takvoj Evropi uživaju u miru. Mislim da takvo što treba pozitivno cijeniti.

Diwan: U kojoj mjeri je u evropskim državama, pa i društvima prisutna islamofobija i na koji način utiče na odnos običnog evropskog kršćanina prema muslimanu i obratno?

Dr. Karić: Zapadna Evropa kao cjelina nije zahvaćena jednom općom klimom islamofobije. Naravno, imaju desničarski krugovi u Evropi koji pušu u jedra islamofoba i islamofobnih krugova. Ima medija koji su itekako orijentirani islamofobično. Da bi se islamofobija suzbila, potrebno je da muslimani u Evropi imaju svoje elite na mnogim razinama. I svoje medije na mnogim razinama. Kako god se jevreji u Evropi bore protiv antisemitizma (koji je polubrat islamofobiji), tako se i muslimani trebaju boriti protiv islamofobije.

Protiv islamofobije izlaskom na javnu scenu

Muslimanske elite na Zapadu trebaju da stupe na javnu scenu, potrebno je da se uključe u dijalog koji afirmira građansku Evropu, potrebno je da te elite budu u permanentnom stanju neke vrste monitoringa. Ja sam sa svoje strane dao skromne doprinose protiv islamofobne atmosfere. Nedavno sam objavio roman „Slučajno čovjek“. Tu sam, na jedan način koji pretendira da bude literaran, opisao, između ostalog, neke vidove islamofobnih diskursa, pojava, varničenja, itd.

Diwan: Da li je moguće i na koji način institucionaliziranje islama u Evropi?

Dr. Karić: Na nedavnom savjetovanju o sličnoj temi, održanom u Sarajevu, rekao sam, otprilike, ovo: Veoma važnim treba smatrati i to da sama bosanskohercegovačka muslimanska dijaspora, sa svoje strane, definira svoje vlastito viđenje poboljšanja svoga statusa u onom gdje je ta dijaspora organski i integralni dio – u Islamskoj zajednici u BiH. Bilo bi dobro da se prvo čuju prijedlozi iz same dijaspore za organizacijska, administrativna i funkcionalna poboljšanja njezinoga djelovanja. Mi ne možemo znati potrebe dijaspore bez iskustva ljudi iz dijaspore koji su tamo dvadeset, trideset ili već četrdeset i više godina. Kad kažem „ljudi dijaspore“ mislim podjednako na imame, ali i na džematlije, entuzijaste iz reda njih svih, koji su ovu dijasporu održali u životu i koji je razvijaju. Mogućnost da naša bosanskohercegovačka islamska i muslimanska dijaspora u Evropi i na Zapadu ima muftiju smatram legitimnom, uz uvjet da muftija za tu bosanskohercegovačku muslimansku dijasporu bude organski i integralni dio sistema Islamske zajednice u BiH. Ukratko, da taj muftija bude muftija opečaćen od Islamske zajednice u BiH, sa svim odgovornostima, dužnostima i pravima koja i drugim muftijama pripadaju, koja i druge muftije obavezuju. K tome, smatram da bi podesan naziv tog muftije mogao biti „muftija za bosanskohercegovačku muslimansku dijasporu“. To je, „tematski muftija“, rekao bih, on se bavi muslimanskom dijasporom koja je svojim vjerskim pripadništvom integralni dio IZ-e u BiH. Taj muftija nije „teritorijalni muftija“, on nije „evropski muftija“. Iznova podsjećam da bi eventualno instaliranje „muftije za bosanskohercegovačku muslimansku dijasporu“ moralo biti unutar sadašnjeg sistema Islamske zajednice u BiH. Ovo velim zato jer svi mi imamo dug prema Islamskoj zajednici u BiH. Kako nam je poznato, naša BiH muslimanska dijaspora svoj nastanak, poglavito onaj kadrovski i imamski, zahvaljuje Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Svršenici Gazi Husrev-begove medrese i Fakulteta islamskih nauka u velikoj većini su diljem Evrope i Zapada kreirali, razvijali, profilirali i pozicionirali te bosanskohercegovačke džemate i dijasporalne zajednice, dakako, zajedno sa velikim brojem džematlija entuzijasta.

Muftija za bosanskohercegovačku muslimansku dijasporu

Imam mnoge rezerve spram “krupnih“ naziva, kao što su “evropski muftija“, “muftija za Evropu“, itd. Kad je posrijedi “muftija za Evropu“, ili “evropski muftija“, o čemu se govorilo i govori u našoj javnosti već nekoliko godina, moje rezerve prema uspostavljanju takve vjersko-administrativne instance vidim u sljedećem: Prvo, reisu l-ulema je sve od 1882. godine muftija naš i muftija nas, evropskih muslimana. Ne bih rekao da je reisu-l-ulema “evropski muftija“ ili “panevropski muftija“, ali bih ustvrdio da je “glavni muftija pripadnika Islamske zajednice u BiH“ koji su, svojom geografijom, poviješću, jezikom itd. i Evropljani. K tome, evropsku pozicioniranost reisu-l-uleme kao muftije evropskih, a prije svih bosanskohercegovačkih muslimana, kao i drugih pripadnika Islamske zajednice u BiH koji tu zajednicu prihvataju kao svoju, vidim i u tome što su ga takvim odobrile i učinile legitimnim i legalnim onovremena Osmanska kao i onovremena Austrougarska imperija, obje su na svoj način tada bile evropske. Do 1882. godine Evropa na ovom svom tlu nije poznavala nijednog muftiju u takvim kapacitetima. Ponavljam: te dvije imperije, Austrougarska i Osmanska, bile su, u času instaliranja reisu l-uleme 1882. godine, i evropske imperije. Koliko je meni poznato, od 1882. godine do danas reisu-l-ulema u Sarajevu je u dugom i nikad prekinutom kontinuitetu – najuočljiviji veliki muftija jednoj velikoj evropljanskoj grupaciji muslimana. Šejhu-l-islam u Istanbulu je prestao postojati, također, muftije u muslimana iz istočnoevropskih zemalja nemaju “evropsku priznatost“, “evropsku afirmiranost“ i “evropsku opečaćenost“ u mjeri u kojoj takve prerogative ima reisu-l-ulema iz Sarajeva. Ne vidim pametnog razloga da se guranjem projekta zvanog “evropski muftija“ zalažemo za nešto što će našu s mukom zatemeljenu i očuvanu islamsku vjersko-administrativnu vertikalu sniziti za jednu ili dvije skaline. Drugo, čak i da se polazno i početno složimo da sveukupna islamska i muslimanska dijaspora (bošnjačka, albanska, arapska, turska, pakistanska, bangladeška, indonežanska…) u Evropskoj Uniji treba imati “evropskog muftiju“, moje iskustvo muslimanske scene iz Evrope, iako uglavnom knjiško i simpozijsko, obavezuje me da kažem da je nama mnogo bolje posvetiti se samima sebi. A ako nekada dođe do relaksirane atmosfere među muslimanima u cijeloj Evropi, tada će biti mnogo lakše raspravljati o jednom vjerskom institucionalnom autoritetu za muslimane. Kako sada stvari stoje, islamske i muslimanske dijasporalne zajednice u Evropi su (za dugo vrijeme, nažalost) neizlječivo razjedinjene, gdjegdje one su i posvađane, k tome, one ponekada djeluju naglašeno nacionalno, tribalno, sektaški, mezhebski, itd. Na veliku žalost, međumuslimanska krvoprolića sa Bliskog i Srednjeg istoka osujećuju – na dugi rok – namjere dijasporalnih muslimanskih zajednica na Zapadu da se dobro organiziraju, da iskoriste blagodati zapadne liberalne demokratije, itd.

Diwan: Činjenica je da danas u zemljama sa većinskim muslimanskim življem imamo letargu, apatiju, opuštenost. Sa jedne strane glad, a sa druge maksimalnu raskoš proizvodima, tehnologijama i dostignućima Zapada. Ništa bitno, značajno, novo se ne inovira u tim zemljama. Kako je to moguće ako su te stvari imperativ u islamu?

Dr. Karić: Draga mi je „muslimanska“ samokritičnost koja izvire iz Vašeg pitanja. Već godinama, ako ne i decenijama, ružne slike dolaze iz islamskog svijeta. Nisam jedini koji je opisivao te užase, mnogi muslimanski autori su to činili i čine. A i mnogi drugi proučavatelji Bliskog i Srednjeg Istoka. Ipak, šta je lijek? Šta je izlaz? Mislim da nije dovoljno samo ponavljati ajete iz Kur’ana i uzvikivati: Islam je sve riješio! Niti je dovoljno citirati hadise Božijeg Poslanika, pa potom govoriti: Evo, islam je sve riješio! Kur’an nije automat ili mašina pa da, nekako, sam od sebe pruži rješenja, bez čovjekove spremnosti i samoprijegora da se inspirira sa kur’anskog vrela. Muslimani trebaju uzeti inspiraciju iz Kur’ana, ali i iz današnjeg svijeta, i dati svježa rješenja za svoj boljitak, za koja će vjerovati, ili biti uvjereni, da su islamska rješenja. Da Vam navedem jedan primjer. U Beču je 2005. bila velika konferencija o islamu. Većina muslimanskih govornika sa Bliskog i Srednjeg Istoka navodila je, satima i satima, časne ajete Kur’ana i mnoge časne hadise, i onda zaključivala kako muslimani imaju najbolja rješenja za sve nepravde, najbolje projekte za socijalnu nejednakost, itd. Pri tome, naravno, niko da se sjeti pa upita – zašto je toliko sirotinje diljem muslimanskog svijeta?! Zašto je toliko izbjeglica diljem muslimanskog svijeta?! Zašto je toliko ratova diljem muslimanskog svijeta?!

Kur’an nije politički slogan

Nije danas dovoljno samo imati svima nama dragi i idealni Kur’an na rafi ili na svome radnom stolu. Pa njime mahati kao političkim sloganom. Potrebno je da sami muslimani prionu činiti dobro. I da im države po tome budu prepoznatljive. Da sa ekrana nestanu slike užasa, bombi, srušenih džamija i crkava, a da umjesto njih budu slike prosperiteta i dobra. I nešto drugo je potrebno učiniti na muslimanskoj strani. Naime, potrebno je vidjeti kako drugi ljudi, u drugim krajevima svijeta, smanjuju socijalne razlike, kako imaju efikasne univerzitete, kako imaju države koje služe građanima i ljudima, itd. Nije dovoljno samo prozvati neku državu „islamskom“, ili neki zakon „šerijatskim“, i na zgrade i institucije zakucati table sa natpisima „islamska“ ili „islamski“. Potrebno je da se ono islamsko ogleda u dobru, prosperitetu, blagostanju, slobodi. O današnjem stanju muslimana napisao sam jedan svoj „metaforički komentar“ u knjizi „Pjesme divljih ptica“. Ko ima vremena i strpljenja, preporučujem mu ta moja razmišljanja i te moje strepnje.

Diwan: Postoji li u islamskom svijetu moderna islamska misao utemeljena na fundamentalnim izvorima islama koja može inicirati promjene?

Dr. Karić: Da, u islamskom svijetu postoji moderno islamsko mišljenje. Današnji islamski svijet ima velike i prepoznatljive mislioce, ali je problem u tome što vladajuće krune, elite, vojne hunte ili partijski monopolisti ne uvažavaju rezultate tog mišljenja. Najveći broj muslimanskih zemalja veoma malo izdvaja za nauku. Univerzitetski profesori i sveučilišni personal nije adekvatno stimuliran. Da ne govorim da bi povlačenje bilo kojih ozbiljnih paralela između tih „muslimanskih univerziteta“ sa univerzitetima Evropske Unije dovelo do sasvim razočaravajuće slike na muslimanskoj strani.

Diwan: Šta Bošnjačka ulema može ponuditi u tom kontekstu?

Dr. Karić: Bošnjački alimi su tokom XIX i XX stoljeća u svojim esejima, knjigama i studijama prenosili rezultate savremenog i modernog islamskog mišljenja, urađeni su značajni prijevodi, obavljena su velika istraživanja. Tako su očuvali tradicionalnost islama u BiH, ali su ponuđeni i mnogi inovativni programi. Zadaća bošnjačkih alima u XXI stoljeću treba biti na tom tragu, u očuvanju tradicionalnih vrijednosti našeg islamskog mišljenja, kulture i nasljeđa. Vjera u Boga je jedna moralna dragocjenost, napose u dobu mašine, u dobu megasistema. Vjera nam danas treba i kao utjeha. Napominjem da prijemčivog islamskog mišljenja danas u BiH ne može biti bez uvida u savremeno zapadno mišljenje, kao i bez poznavanja savremenog mišljenja u islamskom svijetu.

Značajni rezultati

Diwan: Koliko IZ u BiH radi na afirmiranju ideje islama u BiH, ali i šire na tlu Evrope na kojoj također djeluje kroz bošnjačke džemate?

Dr. Karić: Ovo što sada i danas imamo od islama i islamskih (obrazovnih, kulturnih…) institucija – to imamo zahvaljujući, uglavnom, viševjekovnom radu bosanskih hodža, alima, muderisa, sufija, šejhova, odnosno radu Islamske zajednice. I do sada je Islamska zajednica uradila epohalne stvari na „afirmiranju ideje islama“, kako Vi kažete. Uzmimo za primjer samo velike izdavačke projekte koje je realizirala Islamska zajednica, objavljena su mnoga izdanja prijevoda Kur’ana, urađena su višetomna djela iz tradicije islama, bez Islamske zajednice bdijenje nad islamskom rukopisnom baštinom bilo bi uveliko marginalizirano. Na tom polju Islamska zajednica uradila je hvale vrijedne projekte i izdanja. Također, Islamska zajednica je velika čuvarica džamija, mekteba, turbeta, mezarja, svega onog što nas i sada oslovljava svojom veličinom. Posebno se doima značajnim to što je Islamska zajednica do sada nastojala svoj rad plasirati posredstvom medija, idući ukorak sa vremenom. Povijesno gledano, Islamska zajednica u BiH je bila pravo žarište pokretanja različitih časopisa, vjerskih kalendara, novina, redakcija, itd. Sada IZ ima i svoj radio (popularni Radio-BIR), a ima nekih nagovještaja da će Islamska zajednica osnovati i svoju televizijsku postaju. Veoma važnim smatram rad na projektima savremene pokretljivosti i efikasnosti medresa i islamskih fakulteta u okviru Islamske zajednice u BiH. Ukoliko želimo sačuvati bosansko- hercegovačku tradicionalnost islama, nužno je pokazivati tu tradicionalnost i plasirati je u kontekstu evropske savremenosti, onim jezikom koji Evropa i Europljani razumiju. Ovdje mislim i na same nas kao Evropljane. Našim bošnjačkim džematima u Evropi potrebno je staviti na raspolaganje najbolje svršenike naših fakulteta, koji su spremni i „obučeni“ tumačiti islam u kontekstu evropske pluralnosti, u kontekstu jedne scene gdje se mnoštvo diskursa ravnopravno natječu za svoje mjesto u javnom prostoru i javnom mnijenju.

Nema i nikada neće biti savršenog stanja

Diwan: Ima li islamofobije u BiH?

Dr. Karić: U Bosni i Hercegovini ima danas svega, ima sporadičnih pojava islamofobije, fašizma, ima i rijetkih protukršćanskih incidenata, ima i ponekih antijevrejskih ispada, itd. Postoje pojave napada na vjerske objekte, na groblja i greblja, itd. Statistike pokazuju da se u BiH veoma često napadaju džamije, ali ima i manji broj napada na druge vjerske objekte. Veoma je važno imati mehanizme, i koristiti ih, kad god je na djelu bilo koja vrsta atavizma, ne-trpeljivosti, ili nesnošljivosti. Jedno je počiniti islamofobni ili neki drugi sličan čin ili akt, a sasvim drugo biti dolično kažnjen za njega. Društvo i država moraju biti opredijeljeni da se takvi napadi odlučno sankcioniraju. Ipak, s obzirom na nedavni strašni rat, agresiju i genocid, mislim da je sada opća klima još uvijek na onoj razini koja se može trpjeti, saburiti. Ne treba zaboraviti da su sve vjerske zajednice u BiH opredijeljene za dijalog. I druge instance pomažu dijalog. Ne treba zanemarivati ni pozitivnu klimu koja na ovom planu dolazi i od kakvog-takvog prisustva Međunarodne zajednice u BiH. Nema i nikada neće biti savršenog stanja. Ali, uvijek je potrebno takvome stanju težiti. Sjetite se jedne Norveške, koja je među prvim zemljama blagostanja danas, pa u njoj islamofob Breivik počini to što počini. Danas je na zemaljskoj kugli blizu osam milijardi ljudi. Kako god je tu mnogo mozgova koji će raditi za dobro, ne treba smetnuti s uma ni one mozgove koji će raditi za zlo.

Dopada mi se raznovrsnost oblasti koje Diwan pokriva

Diwan: Vaše mišljenje o časopisu Diwan, nakon uvida u nekoliko brojeva?

Dr. Karić: Pregledao sam nekoliko brojeva Diwana, dopada mi se raznovrsnost oblasti koje časopis Diwan pokriva, od političkih, do kulturnih i književnih tema. Diwan je, kako to vi već znate, jedna lijepa riječ iz velikih bliskoistočnih i srednjoistočnih kultura, diwan može biti carski i vladarski diwan gdje se raspravljaju (i odlučuju) najvažnije stvari na najvišem mjestu, diwan može biti i zbornik/ antologija najboljih pjesama nekog pjesnika, diwan se kod nas koristi i u riječi divaniti, to jest, lijepo razgovarati, opušteno komentirati o ovom ili onom problem, pitanju… Itd. Vjerujem da ste odabirom riječi diwan za vaš časopis bili svjesni kako ta riječ svojom dubinom i duhovnošću obavezuje.

(Diwan, april 2014. godine)