Kamenje na putu – prepreka ili prilika

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
27 Zu – l – Kadde – 1436.H. / 11 Septembar 2015.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Kamenje na putu – prepreka ili prilika

hutba81Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu koji nas je uputio ka nuru Islama, koji nam je poslao Časni Kur’an i koji nam je poslao svog miljenika Muhammeda s.a.v.s. da nam pokaze šta je pravi put a šta zabluda. Neka je salavat i selam na njega, na njegovu porodicu, časne ashabe, nase sehide i sve one koji koracaju putem istine.

Postovane dzematlije, draga omladino;

“I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! a roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima – namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.” (En-Nisa’, 36) “Ko uradi koliko je trun dobra, vidjet će ga.” (Ez-Zelzele, 7.) “Onaj koji čini dobro, sebi ga čini…” (El-Džasije,15.)
Ibn Abbas r.a. prenosi da je Vjerovjesnik a.s. rekao: “Nije vjernik onaj ko je sit, a zna da je njegov komšija gladan.” (El-Bejheki uEs-Sunnenu) Prenosi se preko Enesa r.a. od Vjerovjesnika a.s. da je rekao: “Tako mi onoga u čijoj je ruci moja duša, neće rob biti pravi vjernik sve dok ne bude želio svome komšiji (ili je rekao svome bratu) ono što želi samom sebi.” (Buhari) Poslanik a.s. je rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne nanosi štetu svome komšiji, ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka počasti svoga gosta i ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori ono što je dobro ili neka šuti.” (Buhari i Muslim)
Draga braćo, ovdje smo se podsjetili na nekoliko ajeta i hadisa koji govore na temu obaveze i vrijednosti pomoći i korisnosti drugima. U prvom ajetu Uzvišeni Gospodar nam, između ostalog, navodi bitnost činjenja dobročinstva pa na prvom mjestu objavljuje: “I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte”, bez čega sve drugo nema vrijednosti, a na određeni način, navedeno nakon ovog nam isto tako sugeriše i da naše vjerovanje mora imati svoje vanjske djelatne pokazatelje a oni se iskazuju kroz dobročinstvo roditeljima, rođacima, siročadi, siromasima, komšijama bližnjim, komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima – namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu. Ajet završava riječima: “Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.”
Ovim nam se poručuje da naša dobrota biva upotpunjena kroz iskren nijet tj. u ime Boga, zatim, činjenje samog dobra uz prisustvo skromnosti i tajnosti jer je tajnost bolja od javnosti. Među propise dobra u predajama se navodi jedna veoma važna činjenica, a to je da se ono čini tako da se nečija potreba ispunjava prije nego taj neko postane neovisan o tvojoj pomoći.
Znači, da nije naša obaveza samo pomoći kad nam se neko za pomoć obrati nego voditi računa o onima oko nas, da smo dužni biti upoznati sa njihovim stanjem, pa da preventivno djelujemo, da pomognemo prije nego li taj neko dođe u situaciju da nas moli za nešto.
Ovdje je jasno kako pomaganje drugima u slučaju da se ugrozi obraz druge strane nije nikako poželjno. Zato što su poštovanje i veličina osobe jako bitni.
Mi danas imamo jednu pojavu u društvu koja je dosta česta gdje se zbog raznoraznih dunjalučkih i nefsanskih interesa strogo čeka da se čovjek ponizi i dođe iskati pa da mu izađemo u susret, kako bi istog imali za svoje potrebe i interese na ime te pomoći. Nema u ovakvim postupcima ni lijepa nijeta i vjerom ispunjena djela. Pogotovo je opasno kad se u društvu nečija prava zakidaju a taj neko dovodi u situaciju da moli za svoj hak. Primjer; nasi radnici u domovini koji nisu dobili platu po ko zna koliko mjeseci. Ili kad nam neko radi za mizerne pare, iskoristavajuci tako njegovo ili njeno tesko stanje. Primjer; zena kopa komsiji pet punih dana za 17 KM. To je teško kršenje Božijih propisa i teror nad ljudskom ličnosti. Radnici rade i zarade svoje plate a onda ih neko prisiljava da mole za iste kao da im ih taj neko daje kao sadaku. Raznih ucjena po tom pitanju ima. Zaradio čovjek 6 plata ili više a onda mu poslodavac kaže hoćeš se odreći dvije da ti ovo odmah isplatim ili ako nećeš sad ću ti dati samo jednu pa ćemo vidjet kad će ostale.
Draga braćo, mislim da svako u određenoj situaciji, u skladu sa svojim mogućnostima može pomoći. Usluga, svako dobro djelo, korist, finansijska pomoć, duhovna i kulturna podrška drugima, lijepa riječ kojom ćemo nekom olakšati… i sve treba biti na skroman način i uz shvatanje da to nije namet na nas nego prilika za dobro i ovog i onog svijeta.
Nije efendija dosadan, kada sa hutbe najavi sergiju. Ne ide njemu sergija. Ili kad predsjednik kupi pare za neku dzamiju ili lijecenje bolesnog ili u nevolji nemocnog. Ili bilo ko kad vam zatrazi ili sakuplja neku vrstu pomoci. Takvim ljudima budite zahvalni, jer kako rece jedan muderis oni vam otvaraju vrata Dzenneta. Zaista je pomaganje blagodat za samog pomagača. Mi se u životu susrećemo sa blagodatima pored kojih jednostavno prođemo i ne obraćamo na njih pažnju. Ponekad ljudi kažu kako svako malo neko dolazi i traži pomoć. Trebamo znati da je to što smo potrebni ljudima dar je nama, i zato nemojmo okrenuti leđa darovima. Zapitajmo se je li nam veći problem to što neko traži od nas ili da sami dođemo u situaciju da tražimo od nekog. Šta bi smo odabrali?
Hasan El-Basri veli: “Allah će na Sudnjem danu reći Svojim robovima: ‘Ulazite u džennet po Mojoj milosti i podijelite ga međusobno prema svojim djelima!” Naši dobri prethodnici su kazali: ”Nije pogođen i ožalošćen onaj ko je izgubio svoje najmilije, nego je pogođen i ožalošćen onaj ko je propustio uraditi dobro djelo za koje mu je kod Gospodara bila pripremljena nagrada.”

Iblis je došao kod Jahjaa, sina Zekerijaova… On ga je upitao: “Iblisu, koga najviše voliš, a koga najviše mrziš?” Odgovorio je: “Pobožnog škrticu najviše volim, jer se njegova djela posredstvom škrtosti upropaste, a darežljivog grješnika najviše mrzim, jer ga njegova darežljivost izbavlja ispod moje dominacije i dušu mu čini spašenom.”
Prenosi se da je u prošlim vremenima neki kralj naredio da se na put kojim ljudi prolaze stavi veliki kamen. Zatim su se on i njegovi ljudi sakrili da vide kako će ljudi reagovati. Veliki broj trgovaca i velikaša je prošao pored kamena. Mnogi obični ljudi su takođe prošli pored kamena i proklinjali kralja zašto ne sredi ceste i ne pomogne im. Ali niko nije ništa uradio kako bi sklonio kamen. Nakon nekog vremena jedan seljak, koji je nosio u ruci zelen, naišao je na kamen. On je istog trena kada je stigao do kamena ispustio ono što je nosio i počeo gurati veliki kamen, sve dok ga nije izgurao sa ceste. Nakon što je odgurao kamen, seljak je pronašao vrećicu s novcem na mjestu gdje se nalazio kamen. Kada je to otvorio, ugledao je veliki broj zlatnika i jedan natpis na kojem je pisalo: ”Novac pripada onom ko ukloni kamen ljudima s puta.”
Kralj je na taj način ljude naučio da svaka prepreka koja nam se nađe na putu može biti prilika za napredak i uspjeh isto kao sto sadaka i dobrocinstvo moze biti prilika ili razlog ili ona posljednja slamka za koju se hvatamo na Sudnjem danu da predjemo Sirat Cupriju i udjemo u dzennet. I mi smo danas svjedoci da malo ko sklanja kamen s puta. Smatramo čak naivnim da neko izađe iz auta i skloni prepreku jer “ima neko plaćen za to-što bi ja radio nečiji posao”. Time što je neko plaćen za nešto što mi možemo popravit neće umanjiti naš sevab ako to učinimo. On će nositi breme svoje obaveze a i mi ćemo nositi breme svoje mogućnosti koja nam je pružena.
Kada bi smo danas pogledali koliko je “kamenja na putu” a poznavajući islamske preporuke vjernicima o uklanjanju prepreka zapitali bi se na dosta mjesta ima li ovdje ikako muslimana. Kada bi smo pogledali koliko je smeća oko nas, posebno u nasoj domovini kad odemo, a poznavajući islamske preporuke vjernicima o čistoći zapitali bi se na dosta mjesta ima li ovdje ikako muslimana.
Siriju je napustilo vise od cetri miliona ljudi. Dok su sve oci uprte u Evropu prema kojoj ovi ljudi putuju pjesice prelazeci po 5-6 zemalja, preko 12-13 granica, postavlja se pitanje sta je sa arapskim i islamskim zemljama.
Te iste zemlje koje se nazivaju islamskim svijetom bacaju najblaze receno ljagu na svoje ime jer prema ucenjima Islama iste vjere kojoj pripadaju vecina Sirijaca, duznost je odgovoriti na bol i patnje izbjeglica te im iskazati dobrocinstvo i to ne samo jezikom vec djelom.

Sam Poslanik je bio izbjeglica u Medini i tadasnji muslimani, kojima krscanski kralj Negus daje gostoprimstvo kao sto smo rekli prije neku hutbu. I mi smo bili izbjeglice. Nama su u Bosni parama pomogli. Tu se nema sta reci niti dodati. Da ih Allah nagradi. Ali, podatak da superbogata Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar i Kuwajt nisu primili niti jednu izbjeglicu jednostavno zgrazava. To je moralan i etican cin koji su morali poduzeti.
Arapske zemlje se pravdaju da su odbile gostoprimstvo izbjeglicama zbog straha od mogucih terorista razmisljajuci valjda da je bolje da se tim pitanjem pozabavi Evropa. Ni jedna od ovih drzava nije potpisala Konvenciju izbjeglica 1951 god. koja definira izbjeglicu kao osobu koja iz zemlje bjezi radi progona zbog rase, religije ili nacionalnosti.
Takodjer, porazavajuca je cinjenica podatak da su SAD donirale cetri puta vise pomoc od svih ovih zemalja Arapskog poluostrva, koje se takmice da sagradi sto veci neboder ili da imaju skijaliste usred pustinje.
Samo Turska odslikava pravu sliku Islama i Islamske drzave gdje se trenutno nalazi 1.9 miliona izbjeglica. A vidimo koliko prima Njemacka i Austrija. Ostaje da se vidi hoce li bogati Arapi ostaviti gradnju nebodera po strani bar na par mjeseci ili skijalista u pustinji i malo se osvrnuti na patnju Sirijaca, naroda s kojim dijele isto porijeklo. Pitanje je „ima li danas muslimana“.
Dobrota prema drugima omogućuje u nama samima podlogu za napredak i sreću. Ako nam je Allah dao mogucnost da budemo od onih koji daju, trebali bih biti onda zahvalni na tome, a ne da se osjećamo kako nam je to teret. U nekim predajama se navodi da će Bog odbijemo li činiti dobro nas zamijeniti drugima koji to neće odbijati. Među velika dobra koja možemo učiniti na današnjem vaktu, po meni ima jedno koje od nas ne traži da išta radimo a donijelo bi dosta dobra. Sadržano je u dijelu hadisa u kome stoji: … ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori ono što je dobro ili neka šuti.
Kad bi smo prihvatili ovaj savjet velika bi smo dobra po sebe i naše društvo učinili danas bez da to iziskuje materijalno davanje ili neki fizički trud. Bilo bi puno više tišine i lakše bi se u njoj čulo krčanje crijeva gladnih oko nas. Jedna dobra poslovica kaže: Ne postoje problemi-postoje rješenja! Kamenje na našem putu nije uvijek samo prepreka nego vrlo često i prilika da se zaradi i ovosvjetska i onosvjetska nagrada.
Molim Allaha da nas pomogne i uputi da budemo od onih koji vjeruju, čine dobra djela, koji su istrajni u strpljivosti i istini. Amin!