Jesmo li pcele, slavuji ili gusteri – Mudrosti iz Ibrahimovih i Musaovih suhufa – listova – objava

Islamska zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
21 Sa´ban – 1435.H. / 20 Juni 2014.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

hutbaJesmo li pcele, slavuji ili gusteri – Mudrosti iz Ibrahimovih i Musaovih suhufa – listova – objava

Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove dobre robove.

Poštovane džematlije, draga omladino:

Naslov današnje hutbe je, na prvi pogled, neobičan i pomalo čudan. Na njega me nagnao slučaj odabranog Allahovog Poslanika i Prijatelja – Ibrahima a.s., koji je, zbog svoje vjere, od strane nevjernika bačen u vatru. Naslov danasnje hutbe je: Jesmo li pcele, slavuji ili gusteri – mudrosti iz Ibrahimovih i Musaovih a.s. suhufa ili objava. Ibrahim a.s., je, prije svega, bio čovjek, a čovjek se svojom vjerom i dobrotom može uzdići do tog nivoa da mu zavide i meleki. S druge strane, svojom pokvarenošću i lošim postupcima čovjek se može srozati do nivoa koji ne priliči ni životinjama.
Primjer Ibrahima a.s., nije samo puko kazivanje o nečemu što je bilo i prošlo prije nekoliko hiljada godina. Naprotiv, to je vječna poruka i pouka svim generacijama i ljudima do Sudnjeg dana. Allahov Prijatelj, Ibrahim a.s., bio je simbol vjere i dobra, poslan da opomene i uputi zalutale. A njegov narod bio je zaista zalutao i ogrezao u sve moguće vrste grijeha. Kada su čuli da ih Ibrahim poziva da vjeruju u jednog Boga, počeli su ga ismijavati i praviti mu razne smicalice. Na strani nevjernika bio je i njegov rođeni otac, Azer.
Ibrahim a.s., je znao da je na pravom putu pa nije odustajao niti gubio nadu. Nadu je izgubio njegov pokvareni narod pa su se odlučili konačno obračunati sa njim i baciti ga u ogromnu vatru koju su pripremili. Naravno, iz Svoje moći i milosti, Allah je dao da vatra ne prži Ibrahima a.s., nego da mu bude selamet i spas, ali je, prema brojnim kazivanjima i predajama, ovaj slučaj obilježilo i ponašanje nekih životinja.
Tako je pčela u svojim ustima nosila kapljicu vode i nastojala tako pomoći u gašenju vatre i spasu Ibrahima. Gasiti vatru i pomoći Ibrahimu a.s., pokušavao je i slavuj. Ipak, bilo je i onih životinja koje su bile na strain nevjernika. Kao jedna od takvih spominje se gušter koji je uporno puhao u vatru i nastojao je dodatno raspiriti. Zašto ovo spominjem? Već sam rekao da ovo kur’ansko kazivanje nije samo puka priča nego i pouka do Sudnjeg dana. Napad na Ibrahima a.s., je napad na vjeru, a njegovo bacanje u vatru je pokušaj da se jednom zauvijek ugasi Allahovo svijetlo. Takvih napada i pokušaja je uvijek bilo i ima.
Svjedoci smo i danas svakodnevnih pokušaja da se ponizi vjera i sve ono što je u vezi sa njom, a da se, s druge strane, sve ono što je ružno i nakaradno predstavi kao lijepo. Napad i omalovažavanje naše vjere traži našu reakciju. U tom slučaju možemo biti poput pčele ili slavuja koji su dali skroman, gotovo neznatan doprinos u gašenju vatre i na taj način, sebi priskrbili poseban položaj do Sudnjeg dana. Malo šta se može mjeriti sa ugodnim glasom slavuja a po pčeli cijela jedna kur’anska sura nosi ime; pčela je nadahnuta Objavom i iz njene utrobe izlazi med koji je hrana i lijek.

Gušter je, opet, ostao prezren do Sudnjeg dana. Dakle, pčela i slavuj su bili svjesni da ne mogu ugasiti veliku lomaču u koju je bačen Ibrahim a.s., te da je njihov trud gotovo neprimjetan. Tako i nasi heroji tokom rata svaki pojedniacno nije mogao nista al se organizovao pa porazio tada 4 vojnu silu u Evropi. Tako i u skorasnjim poplavama svaki pojedinac nije mogao puno uciniti ali u zajedinstvu puno toga se odradilo. A to pet sve islo preko dzemata. Dzemat je bio i ostao i dan danas je jedini oblik organizovanog i uspjesnog djelovanja naseg covjeka svagdje a posebno u dijaspori. Sto prije to shvate oni koji ne shvataju prikljuci ce se Allahovoj zajednici i jedinoj iskrenoj i organiziranoj zajednici kod ljudi u dijaspori. Ipak, slavuj i pcela nisu htjeli ostati po strani i pasivno posmatrati uništavanje istine. Na taj način su nam dali veliku pouku i poučili nas lekciji koju stalno moramo imati na umu. Ne smijemo biti pasivni posmatrači zla i ne smijemo se pravdati time da ništa ne možemo promijeniti. Naprotiv, moramo dati svoj doprinos u promociji dobra i suzbijanju zla, makar on bio i neznatan.
Jedne prilike je u predajama stoji Uzviseni Allah poslao kaze meleka da unisti jedan narod, kad je melek dosao, primjetio je jednog covjeka na sedzdi Allahu dz.s. pa se melek vratio i kaze Gospodaru, kako da unistim taj i taj narod kad sam medju njima video covjeka kako ti stalno na sedzdi bdi, a Gospodar odgovara sve da unisti zajedno s njim iz razloga sto taj isti nije ucinio nista da ostale sprjeci u cinjenu losih djela. Konačno, i naš Poslanik, Muhammed a.s., nas savjetuje da nastojimo biti poput pčele, jer ona uzima i hrani se samo onim što je lijepo i čisto a i iza sebe ostavlja ono što je lijepo i čisto.
Nažalost, ima nas i takvih koji nalikujemo gušteru pa svaki pokušaj nevjernika da ponize nas i našu vjeru dočekamo sa odobravanjem ili, nedaj Bože, u tome i pripomognemo. Sa čim drugim porediti onoga ko promoviše zlo, razbija džemat, kvari ljepotu komšiluka i baca ljagu na svoju vjeru i svoju zajednicu nego sa gušterom koji je puhao u vatru u koju je bačen Ibrahim a.s.?
Ipak, vatra nije naudila Ibrahimu a.s., bez obzira što su to zlobnici silno željeli. Siguran sam da, uz Allahovu pomoć, ni vatra iskušenja i spletki kojoj smo, kao vjernici, stalno izloženi, neće nauditi nama ni našoj vjeri. Naravno, na nama je da damo svoj doprinos i to tako što ćemo slijediti primjere pčele i slavuja, a nikako primjer guštera. Sto cemo neumorno koristiti blagodat vremena koje nam Allah da svaku nasu prozivljenu sekundu, minute, sahat, dan, mjesc, godinu, 60 godina it.
Vrijeme je neprocjeniva Božija blagodat koja nam je povjerena kako bismo je iskorisitili u pokornosti Uzvišenom Stvoritelju. Vrijeme teče i mi ne možemo utjecati na njega. Sve što je prošlo – daleko je, i ne može se vratiti, a sve što dolazi – blizu je, i ne može se izbjeći. Vrijeme je nenadoknadivo, pa ga treba koristiti čineći dobra djela kako nam ne bi uzalud prolazilo.
Kao što smo u arapskom dijelu hutbe citirali, Uzvišeni se kune vremenom: “Tako mi vremena, čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (El-Asr, 1-4.)
Dakle, iskrena vjera – iman, prožeta dobrim djelima, istinom i saburom – ključ je uspjeha u životu na oba svijeta. U protivnom, slijedi veliki gubitak na ovom svijetu, a kazna na ahiretu.
Alejhisselam nas u hadisu upozorava da će svako od nas kada stane pred svoga Stvoritelja, biti posebno pitan za četiri Božije blagodati: za život u šta ga je potrošio; za mladost kako ju je proveo; za imetak kako ga je stekao i u šta ga je potrošio i za znanje da li je po njemu postupao i radio.
Zato posebno treba voditi računa o životu, mladosti, imetku i znanju i poslušati Pejgambera a.s. kada nas savjetuje riječima:
“Iskoristi pet blagodati prije nego što dođe pet iskušenja: mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.”
Mnogi ljudi kada dožive duboku starost zapitaju se, u šta su potrošili svoju mladost, i obično se tada kaju, ali bude kasno!
Oni koji su bolesni tek tada shvate kolika je vrijednost zdravlja, i jedino što priželjkuju je da se oporave! Kada imućni izgube imetak, tek tada se sjete onih koji se cijeli živo bore sa siromaštvom, i možda bi im tada i pomogli, ali toga su se sjetili kad više ni sebi ne mogu pomoći!
Oni koji su prezauzeti zbog određenih obaveza stalno maštaju o slobodnom vremenu koje su nekad imali, ali vjerovatno ga nisu iskoristili!
Tako će biti i na smrtnom času! Zapitat će se svako, u čemu mu je život prošao?! Da li je dovoljno klanjao, postio, dijelio sadaku, pazio roditelje, obilazio rodbinu, pomagao komšijama, bio koristan svojoj zajednici… Ima li se s čime vratiti svome Gospodaru?!
Zato, slobodno možemo kazati, da je citirani hadis najbolji recept onome ko želi uspjeh na dunjaluku i na ahiretu.
U dobro poznatom ajetu Allah dž.š. kaže da smo stvoreni radi ibadeta, pa stoga pravilno provesti vrijeme znači provesti ga u ibadetu. Međutim, ovdje treba potcrtati da sve što čovjek čini radi Allahovog zadovoljstva, što je korisno pojedincu i zajednici, u širem smislu, spada u ibadet. Stoga pravilno potrošeno vrijeme nije samo ono vrijeme koje smo dužni potrošiti da izvršimo namaz, zekat, hadž i druge obavezne ibadete, ili vrijeme koje provedemo u dobrovoljnom namazu, postu itd. Ispravno potrošeno vrijeme je svako vrijeme koje ne traćimo u besposlici, nego ga trošimo na sticanje znanja, pošteni rad i sve druge aktivnosti koje su korisne pojedincu i zajednici i koje se ne suprotstavljaju šerijatu. I oni koji su sakupljali pomoc za poplave i bili aktivisti na razne nacine na tom polju su bili u ibadetu.
U jednom dužem hadisu zabilježeno je kako je Ebu Zerr r.a., između ostalog, upitao Poslanika a.s. šta su sadržavali suhufi objavljeni poslanicima Ibrahimu i Musau a.s. Poslanik a.s. je odgovorio: “Same propise (primjere).” Potom je Poslanik a.s. citirao nekoliko rečenica iz suhufa:
“Dužnost svakom pametnom čovjeku je da svoje vrijeme rasporedi u četiri vremenska dijela:
jedan će dio provoditi u munadžatu – razgovoru sa svojim Gopodarom;
jedan će dio vršiti obračun sa samim sobom;
jedan će dio razmišljati o Allahovom stvaranju, a
jedan će dio iskoristiti kako bi zadovoljio životne potrebe.

Pametan čovjek će se zadržati na svom putovanju ka cilju u tri slučaja: da bi obezbijedio opskrbu za povratak, da bi stekao ono što mu je potrebno za život i da bi osjetio slast u onome što mu nije zabranjeno. Dužnost svakom pametnom je da bude dalekovidan u svome vremenu, dakle da vidi dalje od svoga nosa, da se zanima sobom i svojim poslom i da čuva svoj jezik, jer ko uskladi svoj govor sa svojim djelima, govorit će malo i to samo ono što ga se tiče!”
A zatim Ebu Zerr je ponovo priupitao Poslanika a.s.:”Šta su sadržavali suhufi Musa a.s.?” Poslanik je odogovorio: “Same pouke!” Zatim je Poslanik a.s. naveo neke od njih: “Čudim se onome ko vjeruje u smrt kako se može radovati? Čudim se onome ko vjeruje u Džehennem kako se može smijati? Čudim se onome ko vjeruje u Odredbu kako može posustati.
Čudim se onome ko vidi varljivi dunjaluk na kojem njegovi stanovnici jedni druge smjenjuju kako se može na njemu smiriti? I čudim se onome ko vjeruje u Obračun djela kako može ne raditi i ne djelovati?”
Na poslijetku Ebu Zerr je upitao Allahovog Poslanika a.s.: “Allahov Poslaniče! Imamo li mi nešto od onoga što je objavljeno Ibrahimu i Musa-u u onome što je Uzvišeni Allah objavio tebi!” Poslanik odgovori: “Ima, uči, čitaj Ebu Zerre!” I tada je Poslanik citirao posljednje ajete sure El-A’la u kojima Uzvišeni veli: Postići će šta želi onaj koji se očisti i spomene ime Gospodara svoga pa molitvu obavi! Ali, vi više život na ovom svijetu volite, a onaj svijet je bolji i vječan je. Ovo, doista, ima u listovima davnašnjim, listovima Ibrahimovim i Musaovim.”
Draga braćo, ove objavljene Božije riječi u prijašnjim suhufima koje nam je naš Pejgamber prenio su dovoljan razlog da razmislimo o svome životu i vremenu koje živimo, da svaki trenutak svoga života iskoristimo u pokornosti Allahu dž.š. i činjenju dobrih djela! Jer, čim se rodimo, naše vrijeme počne se odbrojavati, naša knjiga djela počne se ispisivati, naša sudbina počne se događati! I tako traje dok Svevišnji našu dušu ne pozove Sebi pa rekne: “Irdži-i” (o dušo, vrati se svome Gospodaru…)
Eto, to je naš život i naše vrijeme za koje ćemo biti pitani jer nećemo odgovarati za vremena naših očeva i djedova ili drugih ljudi. Zato se potrudimo da ne budemo gubitnici, nego oni koje je Allah dž.š. opisao riječima: Oni vjeruju, čine dobra djela, preporučuju istinu jedni drugima i prepuručuju strpljivost!
Nalazimo se vec duboko u mjesecu Sa´abanu. Za kraj samo jedan hadis: Usame, r.a., upitao je Božijeg Poslanika, a.s.: “Allahov Poslaniče, nisam primijetio da i u jednom mjesecu postiš toliko (nafile) kao u šabanu?’ Muhammed, a.s., mu odgovori: ‘To je mjesec kojeg ljudi zanemaruju, on je izmedju redzeba i ramazana. U njemu se uzdižu djela Gospodaru svjetova, i ja želim da moja djela budu podignuta dok sam postač.” (Ahmed)
Zato razmišljajmo o kur’anskim kazivanjima i budimo uvijek na strani dobra, jer, dobro uvijek pobjeđuje.
Molim Svevišnjeg Allaha da nam u tome pomogne! Molimo Allaha dž.š., da nas učini od onih koji naređuju na dobro, odvraćaju od zla i kojima je On zadovoljan, AMIN!