Islamu primjerom zovi

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
25 Dzumade-l-Uhra – 1438 .H. / 24. Mart 2017. g. –Imam/Hatib: Abdulah Cajlakovic

Islamu primjerom zovi

Neka je hvala Uzvišenom Allahu, Milostivom i Samilosnom na mnoštvu blagodati kojima nas svakog trenutka obasipa! Neka je salavat i selam na Muhammeda a.s. njegovu časnu porodicu, ashabe, ucene, sehide i sve one koji časno slijede put Istine do Sudnjeg dana.

Postovani dzemate, draga omladino;

„I tako smo vas učinili središnjom – umjerenom zajednicom da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude svjedok protiv vas“ (El-Bekare, 143)
Islam nudi sredinu i umjerenost u svim aspektima čovjekova života, i ne samo to, nego upozorava na obje vrste zastranjivanja: i na pretjerivanje u vjeri i na zapostavljanje vjere. Primjeri umjerenosti i središnjosti islamske vjere su mnogobrojni i obuhvataju sve segmente ljudskoga života. Svi islamski propisi su, ustvari, u skladu sa istinom, pravdom i ljudskom prirodom.
Naša planeta predstavlja idealno i do sada jedino nama znano mjesto za život kakav živimo i poznajemo. Imamo vodu, rijeke, okeane neophodne za život i imamo atmosferu koja nas čuva od štetnih utjecaja iz svemira. Atmosfera ima nekoliko slojeva od kojih svaki ima veoma važnu ulogu. Atmosfera štiti površinu Zemlje od prekomjernog zagrijavanja danju i hlađenja noću (da nema atmosfere dneva temperatura bi bila preko 100 C°,a noćna ispod -100 C°), štiti je od opasnog Sunčevog kratkovalnog zračenja, te od opasnih kozmičkih zraka. Zemlja ima i svoje magnetno polje. Između ostalog, uloga ovog polja jeste to što nas ono štiti od pogubnog uticaja solarnog vjetra i kosmičkog zračenja.

Dakle bez obzira što se zemlja nalazi u pojasu tzv. Zlatokose to samo po sebi ne bi bilo dovoljno za opstanak života na njoj da je Allah nije zaštitio atmosferom, magnetnim i drugim znanim i neznanim poljima.
Tako isto, bez obzira što islam za nas predstavlja najljepši pravac, samo deklarativno pripadanje tom pravcu nije dovoljno da se ostvari pravi život koji će garantovati dobrom i na ovom i na budućem svijetu. Potrebno je voditi brigu o atmosferi islama, magnetnom polju islama, gravitaciji islama i sl.

Ako bi smo htjeli sebi predočiti kroz ove primjere islam onda bismo mogli zamisliti vjerovanje kao pojas zlatokose, islamske šarte kao atmosferu i njene slojeve a ove sile recimo kao osnovne principe islamskog života: pravednost, dobročinstvo, čuvanje emaneta, istinoljubivost, strpljivost…
Šta se dešava kad oslabi ozonski omotač, šta bi se desilo kad bi oslabilo magnetno polje, šta kad bi prestala djelovat sila gravitacije???Kako čovjek živi kada uz veliki napor savlada zemljinu atmosferu i otisne se u svemir? Moguće je ali mu treba mnoštvo pomagala a takav život još uvijek, a Bog zna i do kraja svijeta zavisit će od pomoći sa Zemlje.Tako isto ma koliko ljudi iskrivljavali vjeru, ma koliko zastranjivali od pravog, srednjeg puta u suštini civilizacija ne može opstati ukoliko ne postoji skupina koja će se držati tog puta i njegovih principa ovako ili onako i održavati ravnotežu- bez te skupine nastaje katastrofa.

Pojas zlatkose – srednji put nije uzak poput pehlivanskog konopca pa da se čovjek njime kreće uz veliku vještinu, oprez i muku. On je dovoljno širok da u njemu svak nađe sebi najlakšu stazu i najpodesniji hod, no ako ga ipak napusti, njegova vjera će približi li se “suncu” ispariti, il će udaljili se od njeg zalediti je.
U Kur’anu nam se objavljuje: “I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu.” (Al-Anbiya, 32)
Allah nam je podario ajete u prostranstvima svemirskim a i u nama samima, ukoliko hoćemo da ih vidimo i razmišljamo o njima dat će nam pouku.

Draga braćo, Zemlja se još uvijek kreće pojasom zlatkose, atmosfera nas još čuva, Zemljine sile još uvijek blagotvorno djeluju no, međuljudski odnosi na zemlji sve više su narušeni, to narušavanje odnosa povezano je.

Ebu Hurejre r.a. priča: „Kod Poslanika je došao čovjek koji je živio izvan Medine a tek je primio Islam. Reče Poslaniku: „U velikoj sam potrebi, pomozi me“. Poslanik mu nešto dade a potom ga upita: „Jesam li ti učinio dovoljno dobročinstva“? „Ne, nisi mi učinio veliko dobročinstvo“, odgovori čovjek. Čuvši to, neki ashabi naljutiše se i htjedoše reagovati. Poslanik im dade znak da šute i ostanu mirni. Zatim, zovnu čovjeka u kuću i dade mu još nešto i reče: „Ti si od nas zatražio pomoć, mi smo ti nešto dali, potom si rekao da nisi zadovoljan. Da li si sada zadovoljan? „ Da“, odgovori čovjek, a zatim dodade: „Neka te Allah nagradi, tebe, tvoju porodicu i pleme“. Poslanik mu reče: „Sada izađi i isto to reci pred mojim ashabima, kako bi iz njihovih prsa nestala netrpeljivost prema tebi“. Čovjek izađe i reče da je zadovoljan te ponovi ono što je rekao pred Poslanikom. Nakon toga, Allahov Poslanik reče: „Primjer mene i ovog čovjeka je kao primjer čovjeka koji je imao devu koja se prepala i pobjegla. Grupa ljudi je krenula da je uhvati, ali vidjevši ih deva se još više uplaši i još brže poče bježati. Vlasnik deve im reče:’Ostavite mene nasamo sa devom. Ja je poznajem, znam njen tabijat’. Uze snop trave i pruži prema devi. Deva vidjevši travu priđe vlasniku i pokori mu se. „Da sam se ja poveo za vama i da nisam spriječio vašu oštru kritiku, ovaj bi čovjek zbog vaše reakcije otišao u vatru“:/Bezar – Hajsemi/.

U predaji o Ibrahimu a.s. se kaže: „Došao mu je neki čovjek a Ibrahim a.s. nije znao da je nevjernik. Ibrahim a.s. mu reče: „Uđi u kuću, budi moj gost“. Čovjek je sjeo, Ibrahim a.s. je zapalio vatru i otišao donijeti hranu. Kada se vratio vidio je čovjeka kako čini sedždu vatri. Rasrdi se Ibrahim a.s. i reče: „Tako mi Allaha, nećeš biti moj gost niti ćeš jesti kod mene“. Čovjek je otišao a Ibrahimu a.s. je došao Džibril i rekao: „Ibrahime, Uzvišeni ti poručuje: „Zar si se umorio za jedan sahat proveden s njim, a tvoj ga Gospodar podnosi šezdeset godina“? Tada Ibrahim a.s. požuri za onim čovjekom govoreći mu: „Vrati se, Gospodar moj me ukorio zbog tebe“. „Kako“? – upita čovjek. „Rekao mi je“ – reče Ibrahim – „da te ja nisam mogao trpjeti jedan sahat, a On te hrani šezdeset godina“. Tada čovjek reče: „Bog koji tako postupa zaslužuje obožavanje. Svjedočim da nema božanstva osim Allaha“.
Poslanicima je zadaća, zato su poslani, odvraćati ljude od stranputice i od kazne ih spašavati. Ako su kad nehotice, a samo su tako mogli, u tom svom poslu napravili prijestup, bili su od Onoga koji ih šalje, ukoreni. Evo, čudosmo kako je Ibrahim a.s. ukoren bio, a znamo, u Kur’anu nalazimo, da je Allah dž.š. riječi prijekora uputio i Muhammedu a.s. kad se od slijepca okrenuo koji je za istinom tragao.

Poslanici su poslanima uzor. Muhammed a.s. je poslan svima, pa je uzor i svima i zauvijek. Mi koji slijedimo i Ibrahima i Muhammeda a.s. nemamo pravo nikoga odbaciti, nikome suditi, nikome leđa okrenuti. Nemamo pravo nikoga bez šanse za pronalaskom Pravog puta ostaviti. Tirmizi bilježi hadis čija poruka nas treba sve zabrinuti a posebno one koji sebi za pravo uzimaju da griješnike osuđuju. Poslanik kaže: „Ko ponizi svoga brata zbog grijeha, brzo će doći vrijeme kada će njegov brat ostaviti taj grijeh, a on će ga raditi“.
Nemoj razumjeti pogrešno! Nisi oslobođen obaveze da ukažeš na grijeh. Nisi oslobođen obaveze da brata svog posavjetuješ i na posljedice grijeha kojeg čini ukažeš. Nipošto nemaš pravo nikog, pa ni griješnika, bez obzira koliko je u neki grijeh zagazio, osuđivati, ponižavati… Nije rijetkost da mi o ljudima, o braći i sestrama, iznosimo svoj sud. Često čujemo, evo ga došao u džamiju, a znaš šta je do juče radio. Takav pristup je neprihvatljiv. To je ono što nam oba navedena primjera, i onaj Poslanika Muhammeda a.s. i čovjeka koji traži sadaku, i onaj Poslanika Ibrahima i čovjeka kojeg on od sofre odgoni, zabranjuju.

Predaja nam jedna kazuje: „Kada je Adem a.s. okusio plodove zabranjene u Džennetu, počeo je plakati i kajati se. Allah dž.š. ga je pozvao: „Ademe, iskušavam te grijehom, jer volim pokazati Svoje blagodati, oprost, plemenitost i darežljivost. Ademe, nemoj se plašiti Mojih riječi. Izađi iz Dženneta. Za tebe sam ga stvorio, ali siđi na Zemlju. Bori se sa sobom radi Moje ljubavi i kada Me poželiš dođi i uvest ću te u Džennet. Ademe, grijeh zbog kojeg se skrušiš pred Nama, draži Nam je od tespiha kojeg ljudi čine. Ademe, da sam tebe i tvoje potomstvo zaštitio od grijeha, kome bi iskazivao Svoju plemenitost, milost i oprost? Ja primam pokajanje i Milostiv sam“.

U hadisi kudsijji se kaže: „Čovječe, oprostit ću ti grijehe ne obazirući se na njih sve dok Me budeš dozivao i molio. Čovječe, kada bi ti grijesi dostigli nebeske visine, a potom Me zamolio za oprost, oprostio bih ti. Čovječe, kada bi Mi došao sa punom zemljom grijeha i susreo Me bez trunke širka, obasuo bi te sa isto toliko milosti“.
Ko je taj za koga nema mjesta u okrilju Allahove milosti i Njegovog oprosta? Ko to od nas ima pravo riječju svojom, gestom, podsmjehom ili nekim djelom pred bilo kime zatvarati vrata nade u vječni spas? Nepotrošiva i neprolazna blagodat nam je data.Islam se zove i obaveza nam je tu blagodat drugima ponuditi.

Da ashabi zagalamiše na onog čovjeka koji tek što je bio primio Islam, on bi pomislio da je Islam krutost i osionost. Poslanik zna šta je Islam. Islam je darivanje. Islam je olakšavanje. Islam je pružiti pomoć i podsticati na dobro. Islam je utješiti. Islam je davati nadu. Islam je usrećiti. Musliman je onaj koji osvaja djelom i riječju i koji zna da je od Dunjaluka čitavog vrijednije da budeš sebeb da neko od ljudi bude spašen sa šejtanske staze. Musliman zna da je od Dunjaluka vrijednije ako on primjerom svojim u srcu nečijem razbukta ljubav prema Stvoritelju i Poslaniku Njegovu.

Djelo koje Allah dž.š. sigurno voli je da primjerom pokazuješ ljepotu Allahove vjere i budeš uzrok da ljudi u okrilje milosti Božije hite i sreću i spas pronađu.U islamskoj literaturi sam našao zabilježeno: Kada jetim zaplače, Arš zadrhti, a Milostivi poviče: ‘’O Džibrile, ko je rasplakao ovoga? O meleki, uzimam vas za svjedoke da za onoga ko plač jetima zamijeni osmijehom, nema druge nagrade osim Dženneta!’’

Ovih dana u Siriji, Iraku, Jemenu, Libiji…, nažalost većinom sve u islamskim zemljama mnogo jetima je plakalo i plače a malo je onih koji im plač osmijehom zamjenjuju, malo je i onih koje je briga a kad Božiji arš zadrhti teško onima koji su to prouzrokovali ako se ne pokaju i poprave, zato braćo ne gledajmo samo šta ćemo priskrbit za ovaj svijet, okrenimo se oko sebe ima li gladnih, hladnih, žednih, nemoćnih, samih i napuštenih, tu ćemo pronaći i dragog Boga sukladno hadisi -kudsi koji glasi:
“Na Sudnjem danu, Allah dz.s. će reći: ‘O sine Ademov, trebala Mi je hrana, a ti me nisi nahranio.’ ‘Kako sam Te mogao nahraniti kad si Ti Gospodar svjetova?’‘Jesi li znao da je neki od Mojih robova gladan, a ti ga nisi nahranio? Da si to uradio postigao bi nagradu za to kod Mene.’

‘O sine Ademov, bio Sam žedan, a ti Me nisi napojio.’ ‘Gospodaru, kako sam Te mogao napojiti kad si Ti Gospodar svejtova?’ ‘Jesi li znao da je neko od Mojih robova žedan? Da si ga napojio našao bi svoju nagradu kod Mene.’ ‘O sine Ademov, bio Sam bolestan, a ti Me nisi posjetio.’ ‘Gospodaru, kako sam Te mogao posjetiti kad si Ti Gospodar svjetova?’ ‘Jesi li znao da je jedan od Mojih robova bolestan, a ti ga nisi posjetio? Da si ga posjetio, pronašao bi Me tamo.’”

Svjedočimo našu vjeru istinskim primjerima vjerovanja, dobrim djelima a ne besplodnim raspravama i praznom pričom. Budi magnetno polje muslimana, budi dio atmosferskog omotača muslimana, budi gravitaciona sila muslimana koja privlači i sjedinjuje… gdje god i kad god ti se pruži prilika djeluj dobro i dobru se nadaj.

Uzvišeni Bože, daj nam te vjerničke širine i osposobi nas da budemo oni koji zalutale, vlastitim primjerom Istini vode. Amin!