Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
10 Redzep – 1438.H. / 07 April 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Paradoks naseg vremena
Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove dobre robove.
Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
Danas je petak, kao i svaki mubarek petak za nas muslimane to je najodabraniji dan u sedmici, a za naše komšije katolike slijedeci tj. 14.04. – petak je takozvani tužni petak tj. Karfreitag. Ne bih mnogo govorio o toj temi nego bih spomenuo samo osnovne informacije o uskrsu koji se obilježava širom katoličkog svijeta.
Uskrs ili uskrsnuće Isusa na nebo je činjenica oko koje muslimani i kršćani imaju podijeljeno mišljenje, mišljenje koje je čak štaviše u potpunosti oprečno. Kršćani tvrde da je Isus bio taj koji je dopustio da bude razapet na križu kako bi svojom mučeničkom smrću otkupio ljude od svog prvobitnog grijeha kojeg je počinio njihov praotac Adam. Mi muslimani imamo svoje viđenje te situacije koju spoznajemo iscitavanjem Bozijih rijeci i za koje smatramo i vjerujemo da je istina. Ne trebamo se stidjeti da tu istinu saopćimo i da je zastupamo. Moramo imati na umu da se ovo naučavanje razvilo nakon Isusove smrti i da se kao takvo prenosi sa generacije na generaciju, da se nalazi u Bibliji, i to ne jednoj, nego njih vise, te u svim vjerskim knjigama, svim vjerskim udžbenicima i da je postalo zvanična doktrina kršćanskog učenja. Zbog tog razloga njima je teško da shvate da ono u šta vjeruju sa pozicije islama nije istina. Njih mozda i na neki nacin vrijeđa sama činjenica da mi muslimani ne prihvaćamo njihov način izlaganja događaja. Mi se slažemo samo oko činjenice da je Isus uzdignut na nebo, ali se ne slažemo da je bio razapet na krstu i da je umro.
O tome koliko je za kršćane bitno uskrsnuće govori nam i sljedeća izjava oca Pavla koji kaže: „Uskrsnuće Isusa Krista predstavlja temelj kršćanske vjere. Da Krist nije uskrsnuo, kršćanska crkva ne bi imala apsolutno nikakav osnov za svoje postojanje. Nikakav. Ni sva ona čuda i ozdravljenja ne bi bila dovoljna. Apostol Pavao je napisao vjernicima u korintskoj crkvi (1. Korinćanima 15,14.17): “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera… A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima.” Bez Kristova uskrsnuća se Kristova crkva ne bi niti održala.
Šta je istina? Istinu pronalazimo u jednom ajetu i jednoj cijeloj kratkoj suri, za koju Poslanik kaze da vrijedi trecinu Kur’ana, bas mozda iz ovog razloga, sto u potpunosti i jednostavnosti opovrgava katolicko ucenje, a uspostavlja osnovu naseg vjerovanja. Istina je ono što nam je Allah prenio putem svog Poslanika u Časnom Kur’anu gdje Allah kaže:
وَقَوْلِهِمْ إِنَّا قَتَلْنَا الْمَسِيحَ عِيسَى ابْنَ مَرْيَمَ رَسُولَ اللَّهِ وَمَا قَتَلُوهُ وَمَا صَلَبُوهُ وَلٰكِن شُبِّهَ لَهُمْ وَإِنَّ الَّذِينَ اخْتَلَفُوا فِيهِ لَفِي شَكٍّ مِّنْهُ مَا لَهُم بِهِ مِنْ عِلْمٍ إِلَّا اتِّبَاعَ الظَّنِّ وَمَا قَتَلُوهُ يَقِينًا
„I zbog riječi njihovih; Mi smo Isaa sina Merjemina, Allahova poslanika ubili, a nisu ga ni ubili niti su ga razapeli nego im se pričinilo, oni koji se razilaze u mišljenju i oni sami su u sumnji, oni o tome ne znaju ništa nego samo slijede pretpostavke, a oni ga nisu ubili zasigurno“. (En-Nisaa, 157)
“Reci: On je Allah – Jedan. Allah je utocisce svakom. Nije rodio i rodjen nije. I niko mu ravan nije. (Al – Ihlas)
Ovo je mišljenje islama i s time ćemo se danas zadovoljiti.
Danas bih htio jos i da skrenem pažnju, onako razmisljajuci koje sam stavio na hartiju, da ukazem, na nekoliko paradoksa koji se dešavaju u našem vremenu. Paradoks su stvari koje su čudne, neobične, nekada interesantne, ponekad i smiješne ali istinite. Spomenućemo samo nekoliko tih paradoksa ili interesanata, a koji oslikavaju naše današnje stanje.
Paradoks našeg vremena jeste da danas imamo veće kuće ali manje gostoprimstva. Imamo šire puteve ali uža gledišta. Trošimo više, a imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje, više pogodnosti ali manje vremena.
Danas imamo više diploma, ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja, više stručnjaka ali ipak više problema, više znanja u medicini ali manje zdravlja.
Jedemo i pijemo previše, trošimo nesmotreno, za svoje ćejfove smo spremni sve dati, a za Allaha samo najnužnije. Šta nam se to dešava? Imamo udobna auta, dobre puteve, ali se manje posjećujemo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo jedni na druge, prekasno liježemo, ustajemo previše umorni, čitamo premalo, gledamo TV suviše. Volimo prerijetko i tu ljubav rijetko pokazujemo, dočim mrzimo prečesto i tu mržnju smo spremni uvijek pokazati.
Naučili smo kako da preživljavamo ali ne i da živimo. Dodali smo godine životu ali ne i život godinama. Stigli smo sve do Mjeseca i natrag. Naučili smo kako da hodamo po Mjesecu, ali ne i kako ispravno da živimo na Zemlji. Napravili smo velike stvari ali ne i bolje stvari. Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude.
U današnje vrijeme pišemo više ali učimo manje. Planiramo više ali postižemo manje. Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Tražimo stalno naša prava, ali zaboravljamo šta su naše dužnosti. Braćo draga, ovo su vremena brze hrane i sporog varenja, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa. Ovo su dani luksuznijih kuća ali uništenih domova. Ovo su dani brzih putovanja, ali sve lošijih odnosa.
Naša djeca imaju više igrački nego ikada, ali sve manje vremena provode sa roditeljima. U našim domovima imamo sav namještaj i sve moguće uređaje, ali sve je manje ljubavi i samilosti.
Sve vise je zakona, a manje emaneta – medjusobnog povjerenja. Interesantno kako vjerujemo onome što piše u novinama a sumnjamo u ono sto piše u Kur’anu. Interesantno kako se brzo prilagođavamo i prihvatamo zapadni način života, a kako okrećemo leđa sunnetu našeg Poslanika s.a.v.s. Interesantno koliko želimo da smo u prvom redu bilo na koncertu ili u kinu, a otimamo se za pozadinu džamije.
Paradoks naseg vremena je svijet tehnologije u kojoj zivimo. Sve vise komuniciramo ali sve manje razgovaramo. Ljudi koji ne razgovaraju, ne razumiju jedni druge. Oni koji razgovaraju, razumiju jedni druge, jer razgovor ubija predrasude. Interesantno kako nam je teško naučiti jednostavni Kur’an toliko dobro da ga prenesemo drugima, a tako nam je jednostavno zapamtiti i ponavljati tračeve. Interesantno koliko dugo i uz kakve poteškoće učimo napamet jedan ili dva ajeta iz Kur’ana, a za tren oka naučimo neku pjesmu ili zapamtimo do u detalje neki trac, cak i dodamo koju svoju. Ovo su prilike za nas da vidimo gdje se mi nalazimo. Ne smijemo se samo zadržati na konstatacijima kako nešto nije u redu nego djelujmo i popravimo naše stanje. Startna stanica neka budemo sami mi sebi i nasa porodica.
Volimo jedni druge, ne mrzimo se. Provodimo više vremena sa svojom porodicom, sa svojom djecom, sa suprugom, sa prijateljima i dragim ljudima. Usmjerimo svoj novac ka onom što će nam donijeti koristi na oba svijeta, budimo darežljivi a ne škrti. Dajimo više za Allaha i njegov hatar a manje za svoj. Jer interesantno je kako nam 10 eura izgleda mnogo kad ih dajemo za džamiju, a kako malo kad ih potrošimo na kocku ili neku glupost.
Čitajmo više, učimo, slušajmo i razmišljajmo. Jer interesantno koliko se kanimo da pročitamo jedan džuz Kurana, a kako se brzo odlučimo na čitanje 200/300 stranica najprodanijeg romana. Interesantno kako nam se oduži par sati provedenih u džamiji a kako nam brzo prođu gledajući film. Interesantno kako nam se oduzi jedan sat proveden u ibadetu, a kako nam brzo prodje fudbalska utakmica od 90 min. ili sat vremena dok slušamo muziku. Interesantno kako se radujemo produžecima fudbalske utakmice, a kako se žalimo na produženu hutbu. Interesantno kako svako želi da bude u džennetu, a u isto vrijeme nevjeruje, ne razmišlja, ne govori ili ne radi ništa da bi mu se približio.
Popravimo naše odnose sa rodbinom i prijateljima, nazovimo ih, posjetimo ih, razgovarajmo jedni sa drugima, ne zatvarajmo se u sebe, posebno sa roditeljima razgovarajmo i nazovimo ih. Nemoj da nam bude neuzubillah kao onom starom didu koji je otisao u radnju za popravak mobitela, pa pita sta je sa njegovim mobitelom, a nakon pregleda receno mu je da je mobitel ispravan… a dido stari upita sav u suzama…onako placuci… pa zasto me niko od moje djece onda ne nazove.? Budimo optimisti, vedri, komunikativni. Pomažimo jedni drugima, a nemojmo odmagati i svakim danom se zapitajmo: Moj Bože, šta danas mogu uraditi za Tebe?
Molim Allaha da nas učvrsti u dini-imanu, da naš život ispuni dobrim djelima, da nas upućuje na dobro i da nas čuva od zla. Molim Allaha da nam rastanak sa ovim svijetom učini lahkim i da nam posljednje riječi budu La ilahe illellah Muhammedur-resulullah.
