U susret Ramazanu – kako da se pokajemo

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
27 Sa´aban – 1437.H./03 Juni 2016. g. – Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Zahvala pripada Allahu dž.š. salavat i selam neka su na Allahovog Poslanika, njegovu porodicu, sljedbenike i šehide njegovog ummeta, a posebno na šehide BiH.

Postovane dzematlije, draga omladino;

„O vi koji vjerujete, stalno Allaha na umu imajte i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha stalno na umu imajte jer On dobro zna šta radite“. (El-Hašr, 18) U islamskim djelima se navodi da čovjek neće biti među onim koji su svjesni Boga sve dok se ne bude obračunavao sa sobom strožije od obračunavanja sa poslovnim partnerom, dok ne bude, vodeći tako računa, znao odakle je ono što jede, ono što pije i ono što oblači: iz dopuštenog ili iz zabranjenog.

Često čujemo savjete da trebamo svoditi račun sa sobom prije nego nama račun bude svođen, mjeriti sami sebi prije nego što nama bude mjereno.
Nas, draga braćo, od ovogodišnjeg mubarek mjeseca ramazana dijeli par dana. No, niko od nas ovdje nema nikakvu garanciju da ćemo ga dočekati. Allah zna najbolje, ono što iskustvo kazuje jeste da skoro svaki dan cujemo da je preselio ovaj ili onaj. Puno smo više nekada zabavljeni razmišljanjem kako ćemo nešto u životu nego li samom činjenicom hoćemo li to nešto ikako dočekati i šta ćemo ako ne dočekamo?

Mjesec ramazan je mjesec Božije milosti i prilika vjernicima da se očiste, no, ne bi trebalo da se ponašamo na način da ćemo u mubarek mjesecu ramazanu samo postiti od vode i hrane i postići čišćenje. Post je Allahov i On, Uzvišeni, za njeg posebno nagrađuje, no post ne podrazumijeva samo ostavljanje hrane i pića od zore do iftara. Post bi trebao da prožme sve kategorije naše ličnosti, fizičke i duhovne, vanjske i unutrašnje.
Često mi na um panu riječi koje sam čuo od našeg imama rahmetli Ahmeda Zatege, da mu se Allah smiluje, kada je tokom jednog obraćanja kazao da je manji grijeh pojest nešto u vrijeme posta nego slagati, prevariti, ogovoriti. Jer jesti samo po sebi nije haram, haram je samo u vrijeme posta a ovo drugo je haram samo po sebi i bez ramazana a uz ramazan je to onda dupli grijeh. Nije Ahmet efendija naravno ovim riječima pretendirao da iznosi fikhska pravila i fetve nego da nam skrene pažnju na činjenicu da se za ramazan treba pripremiti na mnogim poljima više nego li što trebamo misliti o frižideru i hrani.

Hoćemo li bar tokom ramazan prestati lagati? Hoćemo li se tokom ramazana kanit ogovaranja i prenošenja tuđih riječi? Hoćemo li izbaciti zavist iz naših srca? Hoćemo li prestati gledati mahane drugih a počet razmišljati o svojima? Hoćemo li tokom ramazana manje razmišljati o dunjaluku a više o onome što smo pripremili za ahiret? Hoćemo li se tokom gladi i žeđi fokusirati samo na čekanje iftara ili ćemo razmišljati o gladnim i žednim oko nas? Hoćemo li za vrućih ljetnih dana da razmislimo o vrućini džehenemske vatre? Hoćemo li tokom ramazana nastaviti voditi besplodne rasprave o mezhebima, sektama, strujama, partijama i još više sjeckati naše džemate i narušavati naše jedinstvo? Hoćemo li tokom ramazana tražiti mahane posta drugog ili ćemo obarati svoje poglede od svega što nas na najljepši način ne podsjeća na dragog Allaha? Hoćemo li provoditi vrijeme surfajući po internetu i pišući facebook statuse ili ćemo pročistiti svoje srce, dušu, um, vid, sluh učenjem Kur’ana i razmišljanjem o njegovim porukama?
Ako o ovome ne razmislimo danas i narednih dana ne vjerujem da će prvi sehur mjeseca ramazana tek tako pogasit u nama sve loše navike i pretvoriti nas u iskrene i potpune postače. Svako djelo traži pripremu i svjesnost, naš život traži svjesnost, naša vjera traži svjesnost, naša smrt traži svjesnost, a svjesnosti nema bez razmišljanja i djelovanja. Postoji neka neobjašnjiva pojava kod nas muslimana koja se očituje u određenom stavu da će se nešto promijeniti nako od sebe. “Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe”. (Er-Raad, 11).

Onaj koji svodi račun sa samim sobom i radi za ono poslije smrti označen je kao najpametniji među pametnima dok je onaj ko slijedi svoju strast i od Boga očekuje da mu ispuni kojekakve želje označen kao gubitnik.
Hoćemo li se zapitati, ma koliko mali bili, ima li i u nama razloga što muslimanski svijet nema svoga poglavara? Tražimo li istog, osjećamo li potrebu za njim, dovimo li za njeg ili nam ne treba nikakav vođa jer niko nije pametniji do nas? Koliko smo svjesni obaveze jedinstva među vjernicima, koliko činimo da smanjimo međusobne razmirice i koliko vremena tršimo na poboljšanju a koliko na razgradnji našeg islamskog bića i dzemata?

Mubarek mjesec ramazan bi trebao da bude u pravom smislu te riječi mjesec trezvenosti, mjesec apstinencije od svih navika koje nisu dobre a ovi dani koji mu prethode dani obračunavanja sa sobom, dani konstatiranja koji su to prioriteti i slabosti koje trebamo otkloniti posredstvom posebne milosti Božije u mjesecu ramazanu.
Bez svjesnosti o sebi nema ni svjesnosti Boga, bez svjesnosti svojih slabosti nema ni načina da iste ispravimo. Razmišljajmo zato u ovom danu i noći njegovoj u danima narednim i noćima njihovim o sebi radi sebe. Problemi neće nestati i stanje se neće samo od sebe popraviti dok se njima ne zabavimo a Allah je uz one koji ga traže, odaziva se onima koji ga dozivaju. U mjesecu ramazanu sapet će djelovanje šejtana, lanetullahi alejhi, i pružit svakom tragaču za hajrom uvećanu milost Svoju.
Draga braćo, bliži nam s mjesec ramazan, mjesec Allahove milosti, mjesec u kojem se nagrada vjerniku umnogostručava, kada Allah oprašta grijehe i čisti naša srca. Međutim da bi vjernik dočekao ramazan čistog srca mora prije toga da se pokaje Allahu kako bi ramazan ušao u čisto srce.
Da bi svoju dušu i srce očistili moramo prije svega spoznati jednu neminovnost, a to je da smo mi svi manje ili više griješni i da među nama nema nikoga ko je bez grijeha. Dakle prvi korak je spoznati svoje grijehe, jer se bolesnik ne liječi sve dok ne spozna da je bolestan ili dok ga bolovi ne obuzmu. Nažalost ima onih koji nisu svjesni svojih grijeha i koji smatraju da nemaju potrebe teobu da čine, jer se oni nemarno odnose spram svojih grijeha ne smatrajući ih grijesima ili misle da su njihovi grijesi veoma mali i da će im Allah na Sudnjem danu „progledati kroz prste”. Za ovakve je Poslanik a.s. rekao da liče čovjeku na čije lice padne muha a on samo odmahne rukom i otjera je, takvi su oni koji nisu svjesni težine i opasnosti svojih grijeha, dok se pravi istinski vjernici boje svojih grijeha kao da se nalaze ispod ogromnog brda koje na njih samo što se nije obrušilo. Vjernik se boji svakog svog grijeha bio on veliki ili mali, čak štaviše kada ga zadesi neko zlo, udari se u glavu, posječe prst, ubode ga trn, vjernik se zapita gdje sam pogriješio.
Svima onima koji griješe Allah upućuje poziv koji razgaljuje ljudske duše i privlači ljudska srca, a kako i ne bi kada je to poziv od našeg Rabba svome robu. Allah Milostivi kaže:
وَسَارِعُوا إِلَىٰ مَغْفِرَةٍ مِّن رَّبِّكُمْ وَجَنَّةٍ عَرْضُهَا السَّمَاوَاتُ وَالْأَرْضُ أُعِدَّتْ لِلْمُتَّقِينَ ‌[٣-١٣٣] „…i požurite ka oprostu Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje.” (Alu Imran, 133)
Dragi braco, znajte da je Allahu njadrži glas grijesnika – pokajnika koji se odrekao obožavanja šejtana i okrenuo Allahu. Onaj ko požuri ka Allahu i primakne se samo za jedan pedalj, Allah mu se primakne za dužinu lakta. Ko se Allahu primakne za dužinu lakta Allah mu se primakne za dužinu koraka. Onaj ko krene ka Allahu i načini makar jedan korak, Allah njemu krene u susret trčeći.
Da bi došli do pokajanja moramo prije svega da spoznamo da smo na ovom svijetu sami i da jedini koji nas nikada ne napušta je naš Gospodar i da ćemo se na kraju bez obzira s kim bili i koga voljeli Njemu vratiti.
Allah samilosni kaže: „A zar vas nismo ostavili da živite dovoljno dugo da bi onaj koji je trebalo da razmisli imao vremena da razmisli, a bio vam je došao i onaj koji opominje?” (Fatir, 35)
Subhanallah, svima nama je Allah dao vremena da razmislimo. Ako nismo imali vremena u mladosti imamo ga u starosti, međutim onaj ko hoće da razmišlja i dolazi pokajanju, a onaj ko neće zasigurno će se kajati i moliti Allaha da ga ostavi u životu bar još koji tren, a zašto? Zato da bi se pokajao, da bi dobra djela činio, da bi imetak udjeljivao. Braćo draga, mi smo još uvijek živi zato ne čekajmo takve momente, jer kada melek smrti počne da nam puše za vratom, tada više nema povratka.
Učenjaci kažu da je onaj ko opominje En-Nezir to su sijede dlake. Drugi kažu da je to Kur’an a treći da je opominjač Allahov Poslanik. A istina je da sve ovo su u stvari opominjači. Sijede dlake nas opominju da više nismo mladi, da život prolazi, da sazrijevamo, a plod kad sazrije onda na zemlju pada. Kur’an nas na skoro svakoj stranici opominje da ne gajimo nade u dug život, nade da ćemo džennet zadobiti bez dobrih djela, nade da ćemo se spasiti džehennema zbog dobrote naših djedova itd. Poslanik s.a.v.s. je bio El-Bešir i En-Nezir, onaj koji donosi radosne vijesti, ali i onaj ko opominje.
Historija nam je zabilježila jedno njegovo obraćanje članovima svoje porodice kada je rekao:”Kurejšije, otkupite svoje duše dobrim djelima, jer ja vam kod Allaha ne mogu ni malo pomoći ako budete nevjernici. O potomci Abdul Menafa, otkupite svoje duše dobrim djelima, jer ja vam kod Allaha ne mogu nikakvu korist pribaviti. O Abase sine Abdulmutaliba, otkupi svoju dušu dobrim djelima, jer ja ti kod Allaha ne mogu ni malo pomoći ako budeš nevjernik. O Safija, tetko Allahova Poslanika, otkupi svoju dušu dobrim djelima, jer ja ti kod Allaha ne mogu ni malo pomoći ako budeš nevjernica. O Fatima, kćeri Allahova Poslanika, traži od mog imetka šta želiš, ali ako ne budeš vjernica ne mogu se kod Allaha zauzimati za tebe.
Poslanik nije mogao pomoći ni svom amidži, ni tetki, ni svojoj kćerki Fatimi ako budu nevjernici. Ni nama niko neće moći pomoći ako se ne iskupimo od vatre našim dobrim djelima, a od vatre se jedino možemo spasiti iskrenim pokajanjem.
Neki ljudi slijede uputu određeno vrijeme, međutim nakon izvjesnog vremena skrenu sa pravog puta, zaokupira ih imetak, biznis, žena, djeca, razni grijesi i strasti te oni zaborave da se sjete Allaha, zaborave na pokojanje. A Allah nas upravo na navedene stvari upozorava i kaže: „O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni.”(El-Munafikun, 9)
Čovjek ima samo jedan život na dunjaluku i ako ga ne iskoristi kako treba, ako svoju dušu ne očisti i ako ne dođe pred Allaha sa čistim srcem, zasigurno je da će biti izgubljen.
Molim Allaha, da očisti naša srca i duše. Da nam oprosti naše grijehe. Da nas učini jedino Njemu pokornim. Da nam omili iman, islam i ihsan, a da nam omrzne nevjerovanje, griješenje, i nepokornost. Amin.
Allahumme barik lena fi redžebe ve šabane ve beligna ramadane – Bože podari nam bereket u ovim danima i daj nam da dočekamo ramazan! Amin.