Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
30 Saban – 1438.H. / 26 Maj 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Dosao nam je Ramazan
Hvala Allahu. Gospodaru naš, Tebi hvala zato što si nas stvorio, opskrbio, uputio, podučio, spasio i otklonio od nas nevolje. Tebi hvala na islamu i Kur’anu. Tebi hvala na porodici, imetku i zdravlju. Hvala Ti što si sigurnost nama dao, ujedinio naše skupine i učinio dobrim zdravlje naše. Tebi pripada hvala na svim blagodatima koje si nam dao prije i sada, tajno ili javno, posebno ili zajedno, u prisustvu ili odsustvu. Donosimo salawat i selam na Tvoga Miljenika, Muhameda a.s. njegove ashabe, porodicu, tabi’ ine, i nase sehide.
Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
Petak je, kako bi govorio Poslanik a.s. povećani i najbolji dan u sedmici. A ovaj današnji posebno je velik i pun dobrote Allahove jer danas je uoci Ramazana. Zato smo sa punim razlogom današnju hutbu posvetili našem susretu sa Ramazanom.
U Kur’an i Kerimu Allah dž.š. kaže: “U mjesecu Ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravoga puta i razlikovanja dobra od zla.”… (El-Bekare, 185.), i “O vjernici, propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili.” (El-Bekare, 183.)
Poslanik a.s. već iz daleka iščekivao je Ramazan, pripremao se za njega, radovao mu se i učio bi ovu dovu: „Allahumme barik lena fi Redžebe ve Ša’bane ve belligna Ramadane“. “Allahu, blagoslovi nam redžeb i ša’ban i daj nam da dočekamo Ramazan!” I još bi govorio je da je to “častan mjesec, mjesec blagoslova, sreće i napredka. Mjesec u kojem je noć Kadr koja je vrijednija od čitavih hiljadu mjeseci u kojima nema ove noći! Allah vam je naredio da obdan u Ramazanu postite, a da noći Ramazana u dobrovoljnom ibadetu provodite. Ko obavi nafilu u Ramazanu to mu je vrijedno kao da je izvršio farz u nekom drugom vremenu, a ko obavi farz vrijedno mu je kao sedamdeset farzova izvan Ramazana. Ovo je i mjesec strpljivosti a znajte za strpljivost nagrada je Džennet! Uz to ovo je mjesec i međusobnog ispomaganja muslimana u kojem se uvećavaju i prihodi i opskrba vjernicima! (‘Musned’ Haris ibn Usame)
Cijelome čovječanstvu između svih dobara kojima je Allah obilato darovao ljude najvrijedniji dar je ramazanski poklon Kur’ana, koji nam određuje smjer u životu kako pojedincu tako i zajednici; on je jasno dokazan i potvrđen Pravi put; i Kur’an ljudima pokazuje kako da u svom cjelokupnom životu zadobijemo osjećaj za razlikovanje dobrog od lošeg i da se u svoju korist za dobro opredjeljujemo. Na dalje Kur’an dar je takve prirode da nam se on sa svakim novim ramazanom na nov, još nedoživljen način predstavlja. On je neiscrpno Allahovo vrelo koje neprekidno i obilno dobro daje.
Naš ramazanski post, jedan je integralni ibadet koji uključuje cjelokupno čovjekovo biće u služenju Gospodaru čistoćom našeg opredjelenja, osjećanjem srcem, uznošenjem dušom, našim mislima i rasuđivanjem umom, upokorenim i strpljivim tijelom – njegovim pokretima, svim našim čulima i organima.
Vjernici ramazanskim ibadetima, a naročito postom čine prevagu duše srca i uma nad tjelesnošću, strastima i materijalnim.
Uviđamo da mi cijele, jedne duge godine najviše živimo u neprirodnom stanju, uneravnoteženo, isuviše posvećeni tjelesnom, opipljivom, materijalnom i nedovoljno u onom nevidljivom, duhovnom, pa se Ramazan jednostavno u vjerničkoj duši osjeća neophodno potrebnim. Pogledajmo koliko samo truda, vremena i energije trošimo za svakodnevno održavanje svoga tijela njegovim čišćenjem, njegovanjem kože i kose, biranim, raznovrsnim, ukusnim jelima, postizanjem fizičke kondicije, urednim, redovitim posjetama ljekarima, te potom brigom za uvijek udobnim, luksuznim stanovima i namještajem i tehničkom opremljenošću, automobilima, izletima i putovanjima, nastojanjima da se kroz obrazovanje, uspinjanje u karijeri i materijalno uzdizanje u više slojeve društva uključimo, i još mnogo toga.
I onda, u kratkim našim predasima i stankama osjećamo i uviđamo koliko u toku godine u duhovnom i moralnom pogledu gubimo i padamo i zaključujemo da nam je Ramazan nasušno potreban i to mnogo više od onoga kada naše iscrpljeno tijelo zatraži promjenu mjesta i ambijenta, pa potom mi putujemo ka moru ili planinama i živimo jedan drugačiji život iščašeni iz naše svakodnevnice. Naime, nužan je svakodnevan, u propisanim mjerama kontakt čovjekov sa Uzvišenim, kao i kontakt čovjeka sa čovjekom, kako bi se održavali uravnoteženo kao upotpunjeno tjelesno, duhovno i socijalno biće. Ali, ponajčešće mi o ovome ne razmišljamo pa otuda i ne vodimo dovoljnu brigu izuzev o već spomenutom tjelesnom i nešto rijeđe intelektualnom. Mi ne razmišljamo na primjer o blagodatima koje nam pruza Ramazan, ili o tome koliko štete može proizvesti jedan neispošteni ramazanski post, ali na primjer vrlo dobro znamo koliko štete po organizam može izazvati nagomilana masnoća u krvi?! Ili, mi se ne trudimo da saznamo koje su posljedice odumiranja naših međusobnih porodičnih, rodbinskih i komšijskih odnosa koji su islamom strogo propisani, ali zato vrlo lahko preko izleta i godišnjih odmora putem turističkih agencija stupamo u čvrste prijateljske veze sa osobama koje smo istom u avionu, putujući zajedno, prvi puta u životu sreli?! Ili, zašto samo u rijetkih uz silne sobe za svako dijete posebno i sobu za hobije, postoji sobičak za namaz, učenje Kur’ana, čitanje pobožnih štiva?!
Ramazan je nama potreban, ne Bogu. Ramazan je u pustinji zednog nasoj dusi korito da se napijemo sa njega, da svojoj dusi utolimo zedj, da svojoj dusi nadjemo smiraj, nakupljenih raznim stresovima tokom cijele godine.
Stoga, sasvim je opravdano postaviti pitanje kako dočekati ili kako se pripremiti za ulazak u Ramazan, kako bi odmah s početka mjeseca ubirali te ramazanske plodove.
Uvažnog alima Šenkitija su pitali upravo to pitanje: „Šta nam savjetujete da činimo iščekujući dolazak Ramazana?“ On je odgovorio: „Najbolje sa čime ćete ga dočekati jeste da često istigfar činite tj, oprosta tražite, jer grijesi robu uskraćuju uspjeh. Neće se istigfar prihvatiti, a da se srce ne očisti. Ako je slabo srce bilo, istigfar će ga ojačati; ako je bolesno bilo, ozdravit će ga; ako je iskušano bilo, spasit će ga; ako je u nedoumici bilo, uputu će dobiti. Nemirno srce se tek sa istigfarom smiri.“
Naš grijeh je uteg koji nas vuče naniže i ne da nam da se odvojimo i krenemo u približavanju Allahu dž.š. Zato trebamo biti obazrivi i odgovorni prema sebi. Šejh Nablusi je izrekao mudrost riječima: „Vjernik se treba bojati samo Allaha svoga i grijeha svoga!“. Vjerovati u Allaha znači nadati se njegovoj milosti, koja treba pokrenuti vjernika za traženjem oprosta bez obzira na počinjene grijehe. S druge strane, strah prema Allahu jeste također pokretački momenat u čovjeku s porukom da se čovjek ne umisli kako je on dovoljno dobar musliman da to što je činio od dobra jeste dovoljno, te da mu je to garancija ulaska u Džennet.
Druga bojazan koju Nablusi ističe jeste da vjernik bude svjestan razarajuće opasnosti koju činjenje grijeha utiskuje u njegovom životu i utječe na njegovu budućnost.
Prvi momenat koji je ovdje važan istači jeste uočiti i prepoznati učinjeni grijeh. Muslimani nemarna srca ne vide ili ne prepoznaju grijeh, tj. uopće ih „ne žulja“. Vjernik koji prepozna učinjeni grijeh već je na dobrom putu i na njega je spuštena Allahova milost. Drugi dio zadataka jeste ustrajati u oslobađanju od tog grijeha. Tada vjernik treba pokazati sabur tj. ustrajnosti i dosljednost u ostvarenju svoga cilja.
A oni koji od Allaha traže oprosta oni uživaju posebnu zaštitu. H. Omer je rekao: „Kada bi Gospodar kaznio neko mjesto, kaznu bi izbjegao samo onaj ko istigfar čini.“ H. Omer je ustvari na drugi način izrekao misao koju je Allah obajvio u ajetu: „Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti“.
Ali, čovjekov grijeh nije uvijek i samo okrenut prema Allahu dž.š. već vrlo često prema drugom čovjeku. Takva vrsta griješenja se ne može izmiriti, poravnati ili očistiti učenjem istigfara, jer ako su nečija prava zakinuta onda je jedino rješenje da se ta ista prava namire tom čovjeku, odnosno, vrati ono što je tuđe.
Brojini primjeri iz života Božijeg Poslanika a.s. uče da vodimo računa o međusobnim materijalnim i moralnim potraživanjima i hakovima. Dovoljno se sjetiti događaja pred smrt Poslanik a.s. kada je od ashaba tražio oprost za grijehe koje je učinio prema njima a da za njih nije znao. U hadiskim djelima navodi se više slučajeva ovakvog postupanja Božijeg poslanika a.s. što govori koliko je i on, iako Božiji Miljenik, priznavao mogućnost greške i prekršaja i koliko je vodio računa o pravima drugih kod sebe. Nama je najpoznatija verzija vezana za Ukaša kojeg je dirljivo opjevao Rešad Kadič u mevludu u kojem Ukaš (Sevvad b. Gazijja) traži od Poslanika a.s. da mu namiri udarac bičem kojeg je dobio od Poslanika u toku bitke na Bedru dok je ovaj poravnavao bojne redove. Stihovi glase:
Mimberu je priš’o jecajima praćen,
o kako je bio bolešću ispaćen!
A onda je ime Boga spomenuo,
i vaz dirljiv vjernim o smrti držao.
Okren’o se zatim pa vjerne pitao,
je l’ ikome išta krivo učinio
il’ je možda nekom šta dužan ostao?
Tad se Ukaš diže pa ovako zbori:
“Poslaniče Božji, tvoj bič me još boli,
kod Tafe si mene s deve udario,
nehotice bješe, al’ me zaboljelo,
pravedno bi bilo kad bih ti vratio
udarac udarcem kad bih naplatio!”
Džamija zabruja, gnjevan žagor ču se:
Sram te bilo, Ukaš, vječno stidio se,
Pejgamber ih smiri i sa tugom reče:
“Bičuj, bičuj, Ukaš – nek i mene boli!”
U trenu se onda ovo dogodilo:
Ukaš zajecao, Vjernog zagrlio,
pa ozaren srećom kroz suze grcao:
“Poslaniče Božji, uv’jek sam žudio
da naslonim glavu na mubareć grudi
da osluhnem srce koje tol’ko ljubi!”
Naš život je u stalnoj komunikaciji s drugima. U tim odnosima činimo greške prema drugima a i drugi se ogriješe prema nama.
Dok čekamo nastup mjeseca Ramazana, tražeći od Allah dž.š. oprosta za grijehe kojima smo se prema Njemu ogriješili, povedimo računa o našim međusobnim potraživanjima i griješenjima. To može biti prema vlastitoj supruzi ili suprugu, djetetu, rođaku, radnom kolegi i sl.
Posebno želim istaći odnos poslodavca i radnika. Čuvajmo se hakka radnika kojem je uskraćena plaća, ljudsko dostojanstvo i sl. Nema zekata niti bilo kojeg vjerskog davanja datog u dobrotvorne svrhe koje može poravnati dug prema radniku kojem je, recimo, uskraćena plaća, zakinuto osiguranje i sl. Prioritetna su namirenja onih koji su naša odgovornost tj. vlasniku firme je prioritet da odgovorno, profesionalno i moralno izvršava svoje obaveze prema radniku! U ove odnose se Allah dž.š. neće uplitati, niti se mogu namiriti dobrovoljnjim davanjem priloga i sadake u humanitarne svrhe. S druge strane, radnik ima obavezu tj. hak prema svome poslodavcu da radi profesionalno i savjesno, jer uskraćivanje odgovornog rada, nesavjesno poslovanje i sl. znači nanošenje štete firmi i samim tim bespravno zakidanje prava drugih.
Zato je važno da danas i ovih dana se nadamo ramazanskoj nagradi, da naša priprema bude usmjerena traženju oprosta od Allaha Svevišnjega i namirivanju međusobnih potraživanja i prava. Svjesni vlastitog griješenja i činjenjem istigfara imamo pravo nadati se pripremljenom susretu s Ramazanom.
Molimo Allaha da nam ukabuli sva dobra djela ucinjena u mjesecima Redzepa i Sabana, da oprosti nam grijehe, te da nam daa da iskoristimo blagodati ramazana onako kako je najbolje, te nam da sabura – strpljenja i ocisti i napoji nase duse sa ramazanskog vrela. Amin.
