Deset pogrešnih predodžbi kod Bošnjaka

Piše: Senad Agić

Politička dezorijentiranost, socijalna nestabilnost, inflacija, nezaposlenost i stalna opasnost od sukoba. Ovo su samo neke od misli koje naviru kada pomislim na svoj narod. Mi smo na kritičkom raskršću. Živimo u trenutku kada mali propust može da nas odvede u budućnost punu neizvjesnosti.

Mi smo jedan dobar, plemenit, radin i pošten narod. Mogao bih o pozitivnim karakteristikama našeg naroda nadugo pisati, ali to neće pomoći da popravimo one, srećom, malobrojnije loše karakteristike na koje treba ukazati kako bismo ih popravljali i tako postali, s Božijom pomoći, još bolji.

1. Uspjeh drugog ne vidimo kao uspjeh dijela vlastitoga tijela!!!

Kod nas se je nažalost pojavila krilatica da ti naš čovjek može sve oprostiti osim uspjeh – tvoj uspjeh ti neće oprostiti. Pokušaće da ti to ospori, minimizira, omalovaži. Dok god ne budemo vidjeli i vlastiti uspjeh u uspjehu našeg brata muslimana, mi nećemo moći naprijed kao kolektiv, kao zajednica. Jer, kada se sve sabere, uspjesi pojedinaca doprinose uspjehu i snazi zajednice. A bez zajednice, mi smo kao riba bez vode. Osuđeni na postepeno nestajanje. Nije li Vjerovjesnik a.s. Zajednicu muslimana usporedio sa jednim tijelom i nije li tako tražio da na uspjeh drugoga u Zajednici gledamo kao na uspjeh dijela vlastitoga tijela?

2. Sve tuđe nam je slađe, ljepše, bolje!!!

Pod ovim mislim da sebe ne uvažavamo u dovoljnoj mjeri, da nemamo samopoštovanja i da ova osobina vodi gubljenju samopouzdanja. Za nas je svaki drugi musliman, pa makar bio i objektivno gori, ako nije iz našeg naroda, nekako, bolji. Mi uvijek sami sebe stavljamo na dno ljestvice. Hafiz iz druge, pakistanske ili arapske džamije je automatski bolji od našeg, imam iz drugoga džemata je učeniji od našeg imama ,itd. Na polju sporta npr. važnije nam je kako je igrao neki strani nogometni tim od naših domaćih. Na polju muzike, naša omladina više voli ‘pevati pesme’ koje dolaze iz drugih sredina, kultura i sl. Pogledajmo samo kolika se borba vodi da se djeda mraz (Sv. Nikola), koji nema nikakve veze sa nama, zaštiti i da mu se dadne ne samo politički azil, već i bh. državljanstvo.

3. Djeci pomogli samo ako su u naslijeđe dobila materijalna bogatstva!!!

Naš čovjek svoj roditeljski uspjeh često mjeri po tome koliko je djeci ostavio u nasljeđe materijalnih dobara: novca, nekretnina, automobila, zlata i sl. Statistike pokazaju da su najuspješnija ona djeca, koja od svojih roditelja nisu nasljeđivala samo materijalna dobra, jer (nezarađen) novac kvari djecu. Umjesto novca, uspješni roditelji su svojoj djeci omogućili da se školuju, ali prije svega, naučili su ih da budu dobri vjernici, radini ljudi, skromni, ambiciozni i da pravi uspjeh dolazi od vlastitog rada, samoodricanja, požrtvovanosti i oslanjanja na Onog bez čije pomoći je nemoguće zamisliti pravi uspjeh. Nije li Poslanik a.s. isticao da roditelj svom djetetu ne može u naslijeđe ostaviti ništa bolje od lijepog odgoja i da je najbolji vjernik onaj koji je najljepšeg odgoja?

4. Za svaki neuspjeh kriv nam je neko drugi!!!

Umjesto da se suočimo sa pravim uzrocima svoga zaostajanja, nama je najlakše da za svaki neuspjeh okrivimo drugog. Nekada su to kršćani, Srbi i Hrvati, a nerijetko i jevreji. Nekada je to Evropa, pa i čitav svijet. Ponekad je to čak i Turska. A dežurni krivac je Amerika. Umjesto da analizom dođemo do odgovora kako da iziđemo iz krize, trošimo vrijeme raspravljajući o teorijama zavjera protiv muslimana u cjelini, a protiv nas posebno. To nas neće nigdje odvesti. To je samo bezizlazno bježanje od vlastite odgovornosti za vlastito stanje i realnost.

5. Ne uvažavamo na pravi način i u dovoljnoj mjeri svoje predstavnike, lidere, vođe!!!

Činjenica je da mi nikada nismo mogli na duže vrijeme imati, pogotovo ne u miru, lidere, premda smo narod koji je najviše bio zlostavljan, narod koji je strašno patio zbog svog backgrounda. Čim se i ovaj posljednji u nizu ratova protiv nas završio, mi smo gotovo svim svojim liderima, koji u ratu nisu poginuli, okrenuli leđa. I ne samo to, do te mjere smo većinu njih optuživali za vlastite neuspjehe da su jedva čekali da se povuku iz politike i javnog života i da se više nikada tamo ne vrate. Zato mi u političkom smislu nemamo niti možemo imati nacionalno vođstvo i nacionalnog lidera. Naš bi čovjek morao prestati misliti kako je pozicija lidera nešto što tom lideru omogućava samo popularnost, lijep i lagodan život. Biti lider, prije svega, znači prihvatiti se odgovornosti činjenja hizmeta svom narodu, a pravu nagradu očekivati tek na Drugom svijetu.

6. A kvazi-lideri se ponašaju kao da su nepogrešivi i nedodirljivi!!!

Većina naših samonametnutih pa i ‘izabranih’ predstavnika i vođa svaku kritiku dočeka na nož. Učili su nas da je kritika respektovanje vrijednosti i da se kritika upućuje za ono što vrijedi – da bude još bolje. Naši su izabranici suviše osjetljivi na bilo koji vid pokušaja da se podsjete da nešto u svom radu mijenjaju pa da nešto, ako je dobro, bude još bolje. Na takve postupke oni gledaju kao na pokušaj da ih se povrijedi i ponizi i umjesto da kažu ‘hvala’ oni se ljute. Usto, kod nas je prava rijetkost da nam lideri rade u duhu kooperativnosti, prijateljstva i uvažavanja.

7. Više volimo da govorimo nego da slušamo!!!

Kao da zaboravljamo da nam je Stvoritelj dao dva uha i jedan jezik – da dva puta više slušamo nego što govorimo. Kod nas je u najmanju ruku obrnuto. Naši imami npr. na sijelima nerijetko ne mogu doći do riječi od pojedinih džematlija koji pričaju kao navijeni. Umjesto da se okoristimo od prisustva onog od koga možemo nešto naučiti, mi kao da takvom želimo pokazati koliko smo mi pametni. Da ovo nije samo karakteristika našeg naroda i vremena pokazuje i ova izreka Ebu Dželde r.a.: Upamtio sam ljude koji su imali znanje, ali nisu pričali. Danas ljudi ne znaju, a mnogo pričaju”! May Sarton je upozorila da “Most people have to talk so they won’t hear.” Pritom, naš čovjek priča o svemu. I o onom što ga se tiče kao i onom što ga se ne tiče, i o onom o čemu nešto zna, kao i o onom o čemu pojma nema. Poslanik a.s. nas je učio da je jedna od odlika lijepog odgoja da se klonemo onog što nas se ne tiče, tj. da znamo koliko smo intelektualno i duhovno teški i da se u skladu s tim ponašamo kada je u pitanju upotreba jezika.

8.Jedenje svinjskog mesa nam je veći haram od pijenja alkohola i zinaluka (preljube)!!!

Haram je, fikhski gledano, jednako haram i kada pijemo alkohol i kada jedemo svinjsko meso, i kada se čini zinaluk i kada lažemo i sl. Mi smo vrlo skloni da neke harame proglašavamo manje haramom. Još je opasnije proglašavati haram dozvoljenim tj. halaliti ono što je Stvoritelj jasno obznanio kao haram. Naš Bošnjo još uvijek drži da pivo nije haram, iako je Poslanik a.s. jasno rekao da ono što opija u velikoj količini i jačini zabranjeno je konzumirati i u maloj količini i jačini. Imami u mektebima uče djecu da je alkohol strogo zabranjen, a onda ta djeca uhvate roditelja kako, i ne tako krišom, serbez, piju pivo. Nije li Poslanik a.s. rekao da je najbolji muhadžir (emigrant) onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio. Doda li se ovom i činjenica da smo vrlo neosjetljivi na jedenje mesa koje nije halal, onda se mora zaključiti da nam kultura ishrane definitivno nije u potpunom skladu s Vjerom.

9. Petak nam je kao i svaki drugi dan!!!

Petak nam je kao i svaki drugi dan – a loše li je to! Nipošto nije tako i ne smije biti tako!!! Ako petak ne bude petkom, neće nas biti kao muslimana. Gospodar nas upozorava da je jevreje prokleo zbog nepoštivanja subote. Ako Bošnjaci ne budu vodili računa o džuma-namazu koji je propisan kao farz-namaz, koji se ne može bez velikog razloga propuštati, onda će nas to odvesti u tiho i potpuno nestajanje kao muslimana, gdje god živjeli. Islam se ne može živjeti bez džemata, a glavna džematska obaveza je, bez sumnje, zajednički namaz u džamiji, ako ne pet puta dnevno, onda petkom džumu-namaz muškarcu je neizostavno obaviti. Ukoliko se naša porodica ne navikne pojaviti u džamiju barem jednom sedmično, onda nije teško predvidjeti šta će se sa nama dogoditi za kratko vrijeme. Kršćani i jevreji se u Americi ‘održavaju’ preko subote i nedjelje. Gdje smo mi u odnosu na petak? A nema nas u dovoljnoj mjeri ni subotom i nedjeljom u džamiji da barem tada poslušamo predavanje o vjeri i da se na taj način motiviramo i inspiriramo za rad za vjeru do slijedećeg vikenda. Da bi se petku povratilo ono značenje koje mu naš Gosdpodar propisuje, nužno je da se već sada pokrene i u BiH i u zemljama Zapadne Evrope, Amerike i Australije inicijativa za izjednačavanjem muslimana u pravima sa jevrejima i kršćanima tako što bi se i petak proglasio za neradni dan u sedmici. To mora biti strateški interes muslimana.

10. Omladinu neopravdano držimo podalje od rukovodnih funkcija!!!

Distanciranjem mladeži od upravljačkih pozicija u našim organizacijama, činimo najmanje trostruki grijeh:

A. Stariji će biti pitani što upravljačke pozicije nisu povjerili mlađim i sposobnijim.

B. Omladina će nas optuživati što ih izbjegavamo, što sumnjamo u njihove sposobnosti i zato što u njih nemamo povjerenja.

C. Dezintegriramo zajednicu i dovodimo u pitanje svoju i budućnost vlastite djece.

“We must view young people not as empty bottles to be filled but as candles to be lit.” — Robert Shaffer

Naš je problem sada već postao akutan. U gotovo svim našim organizacijama u dijaspori npr. sjede zaslužni pojedinci, ali pojedinci koji nisu u stanju zainteresirati i motivirati omladinu da preuzima pozicije vođenja i odlučivanja. Tako je npr. naša najstarija organizacija u Americi praktično ostala bez nastavljača svoje tradicije, a utemeljena je davne 1906. u Čikagu. Bojimo se da će nam i druge naše organizacije doživjeti istu sudbinu, ne budemo li umjeli blagovremeno uvoditi omladinu u njihov rad.

(Rijaset.ba)