Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
14 Saffer – 1439.H. / 03 Novembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Za Dzennet je potrebno vise od obreda
Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.
Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
Islam nije samo vjera Ibadeta – namaza, posta, zekata i drugih obreda, to je zapravo sistem života za čovjekov praktični život u svim njegovim aspektima. Islam nije ograničen samo na to da bude vodič na putu do Dženneta, nego je on i način ostvarenja ovosvjetskog blagostanja. Uzvišeni Allah je Poslaniku a.s. na Oprosnom hadždžu objavio sljedeći ajet: „Danas sam vam vašu vjeru usavršio i Svoju blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.“ (El-Maide,3.) Nakon objavljivanja ovog ajeta Allahov Poslanik a.s. živio je još 81 dan. Ovim ajetom Uzvišeni Allah nam naglašava da je vjera islam upotpunjena i kompletna, i da joj ne treba ništa ni dodavati ni oduzimati, odnosno da sadrži sve što je čovjeku potrebno i na ovome i na onome svijetu. Ajet je, takodjer, dokaz da Allah od ljudi prima samo ispravnu vjeru, koju je On upotpunio i usavršio, što potvrdzuje i drugi ajet: „Onaj ko želi neku drugu vjeru mimo islama, neće mu biti primljena i on će na onom svijetu propasti“ (Ali Imran, 85.). Upotpunjavanjem islama i njegovih propisa, upotpunjena je Allahova blagodat prema nama, jer ispravna i potpuna vjera je blagodat i ovoga i onoga svijeta. Savršenost i upotpunjenost islamske vjere ogleda se u tome što ona svojim univerzalnim propisima kvalitetno rješava temeljna pitanja društva i ljudske zajednice.
Rekao je Resulullah a.s: “Nema ni jednog roba koji kaže la ilahe ilallah (nema boga osim Allaha) i umre na tom, a da neće ući u Džennet.” (Odlomak iz hadisa kojeg prenosi Buharij i Muslim). Dakle, nema sumnje da je svjedočenje tevhida – Allahove jednoće uzrok ulaska u Džennet i spas od Džehennema. Međutim, ovaj uzrok je beskoristan ako se ne ispune njegovi šartovi – uvjeti, a to je potvrdio Hasan el-Basri i Vehb ibn Munebbih, Allah im se smilovao, kao i drugi učenjaci. Naime, jednom je prilikom rečeno Hasanu el-Basriju: “Ljudi govore da ko kaže la ilahe illallah ući će u Džennet.” Pa im je odgovorio: “Ko kaže la ilahe illallah i ispuni njegove zahtjeve i obaveze ući će u Džennet”. I to je tačno, jer i licemjeri mogu i izgovaraju te riječi, a Allah nas je obavijestio da su oni u najdubljem dijelu Džehennema. A rečeno je Vehbu ibn Munebbihu: “Zar nije ključ Dženneta la ilahe illallah!? Pa je odgovorio: “Jeste, ali ne postoji ni jedan ključ a da nema zupce, pa ako dođeš sa odgovarajućim ključem otvorit će ti se, a ako ne onda nema ni ulaska.” (Prenosi Buharij)
Uzvišeni Allah je uporedio u Kur’anu ulazak u Džennet sa dobrim djelima, kazavši: “…i nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje. Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju, a Allah voli one koji dobra djela čine”. (Sura Al Imran,133-134.)
S toga, za Dzennet je potrebno nesta vise od obreda. Sjedio je Poslanik sa ashabima zagledavši se u horizont, slušajući ono što mu se tajno i šapatom objavljuje. Pogleda u ashabe i reče: „Uskoro će nam se pridružiti čovjek koji će biti u Džennetu“. Ashabi su nestrpljivo pogledali i nedugo zatim pojavi se Sa’d ibn ebi Wekas. Nakon toga Abdullah ibn Amr ibn As ga je neumorno zapitkivao, koja je to molitva ili djelo koje ti je donijelo takvu nagradu? Sa’d im je rekao: „Ništa više od onoga što svi radimo i kako se svi molimo, s tim da ja nemam ni jednu trunku prkosa i mržnje prema bratu muslimanu“.
Put do Dženneta nije u pretjeranom ibadetu, u beskrajnoj molitvi i previše zikra. Biti musliman, to znači biti normalan čovjek. Normalan, razuman čovjek, vjernik, zahvaljuje Allahu na blagodatima izvršavajući svoje obaveze prema Bogu, izvršavajući Njegove naredbe kroz obred ali ne ograničivši se samo na obred, jer vjera nije i nipošto ne smije biti samo obred. Vjera je praksa, ona je život, potvrđuje se djelom. Ne bismo smjeli biti u sukobu sa sobom. A u sukobu je sa sobom svaki onaj koji klanja, posti, izvršava naredbe Božije koje obredima zovemo, a u svakodnevnici ne živi ono što se od njega kao vjernika očekuje. Od vjernika se očekuje da bude koristan, da dobro čini i naređuje ga, da radi privređuje, da svugdje i uvijek vjeru svjedoči djelom.
Ebu Zerr r.a. kaže: „Moj prijatelj, Poslanik a.s. mi je savjetovao: ‘Da volim siromahe i da se zbližim s njima“. Mi znamo da Allah dž.š. i vjera naša ne cijeni ljude po njihovom dunjalučkom statusu, niti po bogatstvu. Ljudi se cijene isključivo po onome što čine. U Kur’anu se kaže da se ljudi kod Allaha dž.š. cijene po bogobojznosti, a bogobojaznost se, to znamo, djelom očituje. Danas, svi okreću glavu od siromaha a poslušajmo ovaj primjer. Seid ibn Amr bio je namjesnik u Humsu. Vladar je bio, a živio vrlo skromno. Govorili su mu: „Traži više novca za svoju porodicu i slobodno uživaj u dozvoljenim stvarima“. On je uvijek odgovarao: „ Neću da zaostajem za prvim muslimanima. Čuo sam Poslanika da je rekao: „Na dan kada Allah okupi sve ljude, siromašni vjernici će istupiti naprijed kao počasna povorka. Bit će zaustavljeni kako bi odgovarali, ali će oni samopouzdano odgovoriti:’ Nismo imali ništa za šta možemo odgovarati’. Allah dž.š. će reći:’ Istinu su kazali Moji robovi i zato će ući u Džennet prije ostalih“. Vjera nije samo obred, ona je dakle i skromnost.
„Savjetuje mi Poslanik da gledam u one koji su podređeni a ne u one koji su nadređeni“. Allah dž.š. i vjera naša uvijek su na strani slabih. I nas podstiču da slabima, nemoćnima, obespravljenima, budemo na pomoći jer ko pomogne otkloniti nevolju čovjeku ovdje, Allah će otkloniti njegove na Ahiretu.
Omer r.a. kaže Suhejb ibn Sinanu: „Vidio sam da hraniš ljude do te mjere da nepromišljeno trošiš“. Suhejb mu odgovori: „Čuo sam Poslanika da je rekao: „Najbolji među vama je onaj koji hrani druge ljude“. Vjera nije samo obred, ona je dakle i briga za drugog.
„Poslanik mi savjetuje da nikad ni od koga ne tražim milostinju“. Allah dž.š. i vjera naša uvijek su na strani rada, truda, marljivosti. Uče nas da je ruka gornja bolja od doljnje, da je onaj koji dijeli kao zrno iz kojeg nikne sedam klasova a u svakom po stotinu zrna. Dok je ležao na smrtnoj postelji, Selmana el Farisija je posjetio Sa’d ibn ebi Wekas. Došao je da ga obiđe i poselami. Selman je zaplakao. „Zašto plačeš“? Upita ga Sa’d: „Allahov Poslanik je umro a bio je zadovoljan s tobom“. Selman mu odgovori: „Tako mi Boga ne plačem što me je strah smrti, niti što volim ovaj svijet. Poslanik mi je ostavio ove riječi u emanet. Rekao je: „Neka svako od vas na ovom svijetu posjeduje onoliko, koliko je dovoljno putniku, a vidi oko mene koliko stvari ja posjedujem“.
Sa’d kaže: „Pogledao sam okolo i vidio jednu posudu za jelo, jednu za vodu i nekoliko jastuka, sve je podijelio. Rekao sam mu, daj nam oproštajni govor koji bismo slijedili“. Rekao je: „O Sa’de, u brigama svojim, ako ih imaš, sjeti se Allaha, ako sudiš sjeti se Allaha, kada prosuđuješ sjeti se Allaha i sjeti se Allaha kada udjeljuješ“. Vjera nije samo obred, ona je dakle i darežljivost i milosrđe i stalna svijest o konačnom Božijem sudu.
„Savjetuje mi Poslanik da činim dobro rodbini svojoj“. Allah dž.š. i vjera naša, uzdižu i hvale one koji porodici i rodbini posvećuju pažnju i bdiju nad njihovim potrebama i brinu o rodbinskim obavezama i vezama. Najpreče je vjerniku da svoj imetak troši na svoju porodicu. A kad pretekne treba da troši kako bi pomogao rodbinu. A kad pretekne tada je obavezan pomoći ugroženog i unesrećenog u svom džematu. A kad pretekne onda i šire, treba pomoći opće dobro.
Vjernik musliman mora znati šta su prioriteti i u skladu s tim se ponašati. Vjera nije samo obred, ona je dakle i zdrava porodica i složna rodbina i jak džemat.
„Poslanik mi je savjetovao da istinu govorim, makar gorka bila i da se ne bojim ničijeg prigovora i kritike“. Allah dž.š. i vjera naša insistiraju na iskrenosti, na istini, na lijepoj riječi. Čuli smo da kad Poslanik govori o osobinama vjernika naglašava da vjernik ne može biti lažac. Licemjerstvo mora biti daleko od svake osobe koja se muslimanom zove. Ne smije biti razlike između riječi i djela. Ne smije biti neistine u vjernikovu govoru. Vrlina je, a ne mahana kada čovjek govori ono što misli. Nevažno je za vjernika šta neko misli o njemu ako on stalno i svugdje nastoji činiti djela kojima Allahovom zadovoljstvu stremi. Vjera nije samo obred, ona je dakle i iskrenost i istinit govor.
„Savjetovao mi je Poslanik da stalno govorim LA HAVLE VELA KUVVETE ILLA BILLAH. Nema sile ni snage osim Allaha dž.š.“. Izgovarajući ove riječi vjernik sebe svaki put iznova ubjeđuje da nema straha ni od kog osim od Stvoritelja. Ovim riječima sebe stalno podstiče da čini ona djela koja će ga učiniti sigurnim i na Ahiretu od Allahove kazne. Poslanik kaže: „Allah dž.š. je rekao: „Neću ni jednom Mome robu sastaviti dva straha i dvije sigurnosti. Ko Me se bude bojao na Dunjaluku, bit će siguran na Ahiretu. A ko Me se ne bude bojao na Dunjaluku bit će prestravljen na Ahiretu“.
Ne činim ništa neobično. Normalno klanjam. Normalno postim. Normalno ibadetim. Ne činim ništa posebno, ali ne prkosim Allahu niti imam mržnju prema muslimanu, prema čovjeku, prema ljudskome bicu. To me je u Džennet uvelo, veli Sa’d ibn ebi Wekas, jer vjera nije samo obred, ona je dakle, kao zakljucak danasnje hutbe, i naše bratstvo i tako je u njoj naša snaga i naša bolja budućnost.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da poniznost pred Tobom osjećamo i ljubav, uvažavanje i poštovanje između sebe gradimo kako bi Dženneta dostojni bili. Amin!
