Odbijanje Dova

Islamska zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
07 Zul – Kade – 1434.H. / 13 septembar 2013.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
hutbaODBIJANJE DOVA
Zahvaljujemo se Allahu jednom i jedinom koji nije rodio niti rođen nije i kome niko ravan nije. Salavat i selam šaljemo najodabranijem Poslaniku, Allahovom miljeniku, Muhammedu a.s, njegovoj porodici, ashabima, tabiinima, šehidima i kao i svim muslimanima.

Postovani dzemate, draga braco;

Proslu hutbu smo spomenuli Islamske i Imanske Sarte. Otvorili ciklus hutbi o Imanskim Sartima.
A Imanski Sarti su: Amentu billahi, ve melaiketihi, ve kutubihi, ve rusulihi, vel jevmil ahiri, ve bilkaderi hajrihi ve serrihi mi nellahi teala. Govorili o vjeri – vjerovanju – ubjedjenju – Imanu u Stvoritelja jednog i jedinog, Allaha Uzvisenog.
Danas smo trebali nastaviti sa vjerovanjem u Allahove meleke. Ali to cemo ostaviti za slijedeci put, ako Bog da.
Pa smo isto tako spomenuli definiciju Ibadeta velikog Islamskog mislioca i ucenjaka Ibn Tejmijje rahimehulah, a koji kaze da je Ibadet, dakle dobro koje nam se naredjuje – bilo da se radi javno ili tajno, pored kelime i sehadeta, namaza, posta, zekata, hadza i istinit govor, dostavljanje emaneta, činjenje dobra prema roditeljima, obilaženje rodbine, ispunjavanje obaveza, naređivanje dobra, odvraćanje od zla, dobročinistvo prema komšiji, jetimima, nemoćnim, putniku, prema robu i životinjama. Ibadet je i učenje dove, zikr (spominjanje Allaha), učenje Kur’ana, izučavanje korisne nauke i dr. Takođe, ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, strahopoštovanje (prema Allahu), iskrenost u vjeri, strpljenje (sabur) na Allahovoj odredbi, zahvalnost na Njegovim blagodatima i zadovoljstvo sa onim što je On odredio. Ibadet je i tevekkul (oslanjanje na Allaha) i traženje Njegove milosti i strahovanje od Njegove kazne.

Danas sam, razmisljajuci stavio na hartiju slijedece, pitajuci se zasto nam se dove odbijaju, a gledajuci nerado sta se sve desava u Islamskom svijetu, narocito ovih godina, ovim mjeseci i ovih dana.
Diljem svijeta islamskog i svijeta uopće imami i hatibi uče dove moleći da Svevišnji pomogne muslimane u Egiptu, Siriji, Iraku, Afganistanu… i ne samo mi Imami, nego i obican svijet, dzematlija. Zanimljivo je primijetiti da ne slušamo dove da budu pomognuti muslimani u Americi. Tamo žive slobodno i uživaju sva prava kao američki građani. Ne slušamo dove u kojima se moli da budu pomognuti muslimani u Australiji. I oni žive slobodno i kao svi australski građani uživaju svoja ljudska i građanska prava. Ne slušamo dove da budu pomognuti muslimani u Njemačkoj, Austriji ili nekoj drugoj evropskoj zemlji. Njima je sasvim dobro i ne bi pristali da svoj sadašnji životni prostor zamijene za neki drugi u bilo kojoj zemlji sa muslimanskom većinom.

S pravom se pitamo kad Svemoćnog molimo da pomogne muslimane u Iraku, Libiji, Siriji, Egiptu, protiv koga će ih pomoći? I ona druga strana u tom sukobu moli istog Stvoritelja, Gospodara svjetova kojem se jednako mole i čijoj se kući jednako okreću moleći Njegovu pomoć.
I jedni i drugi se istom Gospodaru mole, istoj kibli okreću, iste šarte vjere uče, na isti način sedždu čine, Kur’an je svima izvor vjere a sunnet im je, barem tako zbore, put kojim idu ili žele ići.

Neki je Jevrej, u predaji stoji, došao Omeru r.a. i rekao: „Kada bi mi imali ajet kojeg imate vi, mi bismo dan u kojem je objavljen blagdanom slavili“. O kojem ajetu govoriš, upita Omer r.a.? O ajetu u kojem se kaže: „Sada sam vam vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam Islam bude vjera“./Maide,3/ Omer r.a. reče: „Tako mi Allaha znam dan, znam sahat i mjesto, kad i gdje je taj ajet objavljen. Bio je to dan Arefata, deveti Zul Hidždže, bio je petak“.
Tu, na Arefatu, u vrijeme Poslanikovog oprosnog hadždža i govora, Allah dž.š. je obavijestio čovječanstvo da je vjeru usavršio i blagodat prema ljudima upotpunio.
Blagodat upotpunio, i ona je potpuna onda kad se u punini živi. Nije blagodat, ako se živi ono što nam je lahko, što nam se sviđa a ostavlja ono što iziskuje žrtvu, čini poteškoću i ne sviđa nam se.

Blagodat objavljena je živa kad u namazu nalazimo smiraj duše i snagu za životne izazove. Blagodat objavljena je živa kad u zekatu nalazimo ravnotežu između ovog i onog svijeta, između materijalnog i duhovnog, pomognemo unesrećenog i jačamo našu Zajednicu. Blagodat objavljena je živa kad učeći Kur’an, mi znamo da čitamo znakove koji su nam putokaz i istovremeno sevape, učeći stičemo.
Širom svijeta Islamskog, blagodat upotpunjena u arefatskom danu se pretvorila u galamu i svela na formu. Ezani sa svih munara grme gotovo do nerazumijevanja riječi njegovih, a snimljena riječ Božija sa svih strana do naših ušiju sa različitih nosača zvuka dopire. Dopire samo do naših ušiju. Srca su nam toj riječi Božijoj nedostupna, zatvorena, na nju neosjetljiva.

Ummet bi živio blagodat u arefatskom danu upotpunjenu kad bi od prve do posljednje naredbe Božije, vjeru živio. Prva bijaše, UČI. Zar bi učeni ljudi, pismeni i odgojeni mogli ući u džamiju kojoj je ista kibla kao i njihovoj i raznijeti se, ubiti braću muslimane?
Allah dž.š. je zaprijetio svakom ko ubije vjernika da će u Džehennem, a Poslanik je rekao da je borba dopuštena sve dok ljudi ne posvjedoče šehadet. Šehadet svjedoče u Siriji obje strane. I oni koji protestvuju, i oni koji im proteste zabranjuju u Egiptu, šehadet svjedoče. I ubice i ubijeni u Iraku kelime-i-šehadet ključem vjere smatraju. I Talibani i obični Afganistanci su muslimani. Koga tu, Allah da pomogne i protiv koga?
Gotovo polovina sljedbenika Poslanikovih je nepismena, i kao takvi odlična su lijeha u koju se sije razdor i potpiruje sukob među braćom i sestrama a dušman uživa u našoj ratobornosti i krvoločnosti jednih prema drugima. Jer neuka i nepismena je najlakse zavesti i smutnju mu podvaliti.

Evo, ovih dana je i širom Islamskog svijeta počela školska godina, kako skolska tako i mektebska. Neka se naša braća i sestre posvete učenju, istinskom spoznavanju suštine života i vjere. Nije vjera prekomjerni decibel u ezanu i gromoglasno učenje Kur’ana. Vjera je, kako kaže Poslanik, savjet. Ona nas savjetuje kako se odnositi prema Stvoritelju i Njegovim zapovijedima. Kako prema Poslaniku i njegovom putu? Kako se odnositi jedni prema drugima? U blagodati, arefatskog dana piše, da smo mi braća. Braća treba da žive tako da se pomažu i ono što ima dijele. Velika je razlika između bogatih i siromašnih u redovima Pejgamberova ummeta. Ovi bogati koristeći, često bespravno, zajedničko dobro koje iz zemlje izbija prekomjerno uživaju a njihovi sunarodnici i ummetska braća ruku za sadakom pružaju. Pomoć im i sažaljenje, gle čuda, stiže iz Amerike, Australije, Evrope… Kako da nas Allah dž.š. pomogne, kad sami sebi ne pomažemo? Zar će Svemoćni doći da gradi škole u Afganistanu, u Somaliji, u Maliju, u Bangladešu… On, Uzvišeni je dao naftu i druga bogatstva koja mnogo vrijede. Treba ih po Njegovoj uputi trošiti i eto pomoći i koristi svima. Eto obrazovanog i odgojenog vjernika koji će u džamiju svaku s poštovanjem a ne s eksplozivom ulaziti i koji će svugdje, na svakom mjestu biti kao musliman cijenjen, ne zato što klanja i što preglasno sa munare ezan pušta, već zato što je društvu koristan, što je ljudima od pomoći i što je živa Božija riječ. Što je ono što su ashabi s Poslanikom bili, a bili su Kur’an koji hoda.

Slušamo dove da Svemoćni pomogne muslimane Iraka, Egipta, Sirije, Afganistana… Opet se pitamo protiv koga, koju stranu da pomogne? Obje bi se strane, tako bi Gospodar svjetova bio zadovoljan, trebale ujediniti, organizovati se, te ulice gradova svojih očistiti i svoju administraciju i društvo u cjelini od korupcije i mita osloboditi. Oni znaju da treba to biti čisto. Znaju da je cistoca pola vjere. Dive se čistoći Berlina a žive u prljavom Kairu. Dive se uređenom Beču a žive u neurednom Bagdadu. Dive se čistoći Minhena a ne poduzimaju ništa da očiste Kabul. Dive se propisanoj proceduri i efikasnosti administracije u neislamskim zemljama a ne poduzimaju ništa da isto naprave u svojoj zemlji. Kad bi to učinili olakšali bi ljudima život i istovremeno Allahovo zadovoljstvo stekli.

Dive se smjenjivosti vlasti u demokratskim državama, a oni s vlasti silaze samo kad ih s nje Azrail odvede ili uz izuzetne ljudske žrtve. Kakvu blagodat to žive?
Palače i dvorci su im ukrašeni kaligrafski ispisanim ajetima Knjige Božije, a u praksi se tim ajetima ismijavaju. Ebu Bekra, prvog halifu dobro poznaju. Znaju da je on o smjenjivosti vlasti govorio kad je u svom nastupnom govoru rekao: „Slijedite me dok Allahovu riječ slijedim, dakle, objavljenu i upotpunjenu blagodat živim. Ako skrenem opomenite me, ako se ne vratim pravom putu, smijenite me, ne slijedite me“. Promijenite me, vapio je Ebu Bekr ako se od puta koji svima treba dobro donijeti udaljim.

Tokom jednog putovanja velikog h.Omera r.a. je zaustavila jedna starica, te mu rece:”Sjecas li se dana kada su te zvali Omerica. Kada si odrastao zvali su te Omer, sada te zovu Vladar Pravovjernih. Boj se Allaha Omere, ili ce te Allah kazniti”. Omerovi saputnici joj rekose: Kako tako razgovaras sa Vladarom Pravovjernih? Omeri m rece: Pusti te je. Znate li ko je ona. To je zena cije je rijeci Allah cuo iznad sedam nebesa. I jos dodao. “Tako mi Allaha, da me je godinu dana zadrzala i korila, nebih se smjesta pomakao.”
To je h. Omer r.a. bio, ta stjena i tvrdjava Imana, pravedni i pravovjerni, El – Faruk koga su zvali.Omer koji je javno priznao svoju gresku jednoj zeni, kada je htio da odredi maksimum MEHRA – Vjencanog dara, pa ga ona ispravila rekavsi: Ako njegov minimum ni maksimum nisu odredili Allah i Njegov Poslanik, nemas pravo ni ti to odredjivati, o vladaru pravovjernih. H. Omer je ustao i rekao.”Zena je u pravu. Omer je pogrijesio.

Jedne prilike je kaze h. Omer svojim ocima vidio dvoje kako cine zinaluk i dosao u dzamiju da to kaze trazeci presudu. Mudri h. Alija r.a. mu rece: Ako nemas svjedoka, suti o Omere. Dobit ces 80 udaraca po ledzima.

Velikan naseg Ummeta i osnivac naseg mezheba Ebu Hanife nije smio i odbio je da bude kadija bojeci se odgovornosti. Ibn Hubejre, namjesnik u Iraku, je pokušao prisiliti imama Ebu Hanifu, rahimehullah, da prihvati poziciju šerijatskog sudije (kadije). Kada je Ebu Hanife odbio tu ponudu, kažnjen je s 110 udaraca bičem. Kada ga je vladar pitao zbog cega, rekao je: Ako budem sudio po Bozijem, ti vladaru neces biti zadovoljan, a ako budem sudio po tvome, nece Allah biti zadovoljan. Pretučen je tako jako da mu je glava natekla i imao je problema čak i da diše. Kažnjavanje i mučenje je hrabro i stoički podnio, ali kad je saznao da mu se majka rastužila zbog njegovog belaja, suze su mu potekle iz očiju.
Kad su ga konačno oslobodili, rekao je: „Tuga moje majke mi je bila teža od bičevanja.“ (Izvor Fada´il Ebu Hanife – Vrline Ebu Hanife).

A kakvi su nasi danas vladari. Iz zlatnih kasika jedu, plesacice narucuju, i sa vlasti se pod cjenu zivota ne daju.

Šta je Islam? Pitao se i jedan pjesnik pa odgovorio: „Ako pitaš šta je Islam evo šta, čisto srce dobra duša koja zna, da je život zdrav i radin krepostan, ko molitva dragom Bogu ugodan“.

Nije molitva samo ono na šta nas poziva ezan. Molitva je školska klupa. Molitva je korak u mekteb. Molitva je čista kuća, prikuca, ulica i grad. Molitva je pomoć bratu. U molitvi je vladar kad pravdu dijeli. U molitvi si kad opominješ drugog i kad od drugog opomenu prihvataš. Molitva je selam. Molitva je komšijski život. Molitva je…
Naši djedovi i pradjedovi nisu imali zvučnike na munari, nisu išli u džamije na noćni namaz, nisu organizovali večeri Kur’ana, kao mi kobojagi danas, ali nisu ni zaključavali štale i hambare, nisu jedni drugima zagrađivali prijelaze i nisu jedni od drugih glave okretali.
Toliko se dova svakog petka u svijetu Islamskom i svijetu uopće prouči u kojima se pomoć muslimanima Sirije, Iraka, Egipta, moli a pomoći nema. Neće Allah promijeniti stanje naroda dok narod ne promijeni sebe.
Blagodat je upotpunjena devetog Zul Hidždžeta, godine 632. . Objave više nema, a pomoć Božija dolazi, jasno nam je, kad sami sebi pomognemo u granicama naših mogućnosti.

A ovo je vrijeme kada i mi Bosanci i Hercegovci mozemo najbolje i najljepse i na najefikasniji nacin sebi pomoci.
Kao vjernici imamo duznosti i prema drzavi. To je nasa druga majka. Narocito sada, da ne dozvolimo utvrdjivanje pazara odnosno velikog genocida, i narocito sada kada smo kroz krvavu borbu izborili sebi pravo po prvi put u historiji da odlucujemo sami o svojoj sudbini, da sami slobodno i samovoljno odlucujemo ko smo i sta smo.
Nekoc je jedan predavac rekao da ove godine imamo ne pet, nego sest Islamski sarti a taj sesti je popis stanovnista na kojim cemo se izjasniti jasno i glasno kao Bosnjaci, Islamske vjeroispovjesti, sa bosanskim jezikom.

Molim Allaha da nas učvrsti u dini-imanu, da naš život ispuni dobrim djelima, da nas upućuje na dobro i da nas čuva od zla. Molim Allaha da nam rastanak sa ovim svijetom učini lahkim i da nam posljednje riječi budu La ilahe illellah Muhammedur-resulullah. Amin
Molimo te Svemoćni Bože, da daš, da nam vjera bude ono što nas zbližava a ne uzrok našem sukobljavanju. Amin!