Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
13 Sewal – 1438.H. / 07 Juli 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Prisjecanje na Srebrenicu
Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku, Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.
Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
Iz Ramazana, mjeseca bezgranične Božije milosti i oprosta skoro smo izisli. Preporučujem i sebi i vama istrajnu pokornost Gospodaru svih svjetova i nakon Ramazana. U Ramazanu Allah nam je darovao, milost, zatim oprost, pa će nam biti darovani i spas i zaštita od Vatre, ako Bog da. Ibadeti u Ramazanu sto cinismo predstavljaju neprobojni i trajni štit između nas i puta koji vodi u grijeh i njegove pogubne posljedice. Post je jedan od najpouzdanijih slojeva tog štita. Hvala Allahu Koji nam ga je propisao. Sami ne bismo mogli pronaći ovako savršeno djelo, korisno koliko za duh, toliko i za tijelo.
A potom;
Uzviseni Allah kaze. Upozoravam, ove ajete covjek kada uci ili cita, moze samo koza da mu se najezi: „Tako mi neba sazviježđima okićenog; i Dana već određenog, i prisutnih, i onoga što će biti prisutno; prokleti neka su oni koji su rovove iskopali; i vatrom i gorivom ih napunili; kada su oko nje sjedili; i bili svjedoci onoga što su sa vjernicima radili; A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnog, vjerovali; Čija je vlast i na nebesima i na Zemlji, – a Allah je svemu Svjedok; One koji vjernike i vjernice budu na muke stavljali pa se ne budu pokajali – čeka patnja u džehennemu i isto tako prženje u ognju; a one koji budu vjerovali i dobra djela činili čekaju bašče džennetske kroz koje će rijeke teći, – a to će veliki uspjeh biti; Odmazda Gospodara tvoga će, zaista, užasna biti!
Već je prošlo pune 22 godine od stravičnog holokausta koji je unatoč obećanjima se ponovio na tlu Evrope. Ovaj put su žrtve bili Bošnjaci – Muslimani, a egzekutori – izvršioci četnici. Govorimo danas o svim zlocinima sirom nam domovine Bosne i Hercegovine, a posebno genocida u Srebrebici.
Mi smo Allahovi i Njemu pripadamo. On nas, u Svojoj Časnoj Knjizi, podučava i upozorava i nastavlja dalje. Ponovo upozoravam, covjek ove ajete sure Zil-Zal kada uci ili cita, samo koza da mu se najezi: „Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese i kada Zemlja izbaci terete svoje, i čovjek uzvikne: “Šta joj je?!” – toga Dana će ona vijesti svoje kazivati jer će joj Gospodar tvoj narediti. Tog Dana će se ljudi odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova; onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga. (Ez-Zilzal, 1-8)
Draga braco;
Uzvišeni Stvoritelj svih svjetova je još prije početka ljudske povijesti, s melekima obavio sljedeći razgovor: „A kada Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” (El-Bekare, 30)
Meleki su do tada imali predstavu samo o negativnoj ljudskoj sklonosti. Ta mračna ljudska strana, na žalost i nesreću samog čovjeka, u povijesti se nebrojeno puta pokazala dominantnom, sa svim njenim kobnim posljedicama.
Međutim, Uzvišeni Stvoritelj je znao i pozitivnu ljudsku dimenziju, čija osnova je znanje i svijest o svim važnim pojmovima života na Zemlji i njihovim značenjima. On je čovjeku dao mogućnost da jasno imenuje i razumije stvari i da tako može put dobra prepoznati i od zla ga razlikovati.
Borba između pozitivne i negativne snage u čovjeku, onda kada se ona odvija u njemu samome, ali i onda kada se prenese u njegovo okruženje i na nesretne načine ispolji, prati čovjekovu povijest i zabilježena je u njegovom iskustvu, u prostoru i u vremenu. Kur’ansko kazivanje o dva Ademova a.s. sina Habilu i Kabilu, dobročinitelju i zločinitelju, trajno nas opominje da Allah Uzvišeni prima samo djela koja su s plemenitim motivom i u Njegovo ime iskreno i nesebično učinjena, a osuđuje postupke učinjene iz zlobe i sebičnosti, sa željom da se nepravda i nasilje šire, da se drugi čovjek povrijedi i njegovo pravo prisvoji, da se Božiji i ljudski zakoni prekrše. Ta Kur’anska poruka nas, također, podučava da zločinac i ubica svoga brata čovjeka, zaslijepljen mržnjom, nije u stanju ni da njegovo mrtvo tijelo pokopa na način dostojan čovjeka, i da to bolje čini crni gavran onda kada slijedi zakon poštivanja Božijeg stvorenja i vlastite vrste. I još nešto se važno navodi u tom kazivanju: zločinac se kasno kaje i teško svoj zločin priznaje.
S druge strane, Habil je oličenje onih Ademovih sinova koji se Svemogućem Bogu pokoravaju, poštujući pravila života i uspostavljajući red na Zemlji, radi mira i sreće među ljudima. Takvi neće drugo stvorenje Božije povrijediti, bojeći se teške kazne Onoga Koji je takav čin najstrožije zabranio. Oni svakodnevno žive u bogobojaznosti i čestiti su.
Svaki Ibadet pomaže nam da učvršćujemo svoju bogobojaznost, da razvijamo i produbljujemo svoju svijest o Božijoj sveprisutnosti i našoj odgovornosti pred Njim za sve što činimo.
Ta bogobojaznost nam pomaže i da dunjalučke kušnje i nevolje lakše podnosimo. Svjesni smo značenja Allahovih riječi: „Elif Lām Mīm. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu. Zar misle oni koji zla djela rade da će Nama umaći? – Loše prosuđuju! (El-‘Ankebut, 1-4)
Sve što smo kao narod podnijeli ili podnosimo od agresije na Bosnu i Hercegovinu do danas, dio je provjere naše spremnosti da ostanemo ljudi, u istinskom značenju te riječi, dio je naše borbe da dobro, a ne zlo, vlada svijetom, da humanost a ne teror, preovladava ljudskom sviješću i djelima. Budimo spremni ovim iskušenjima odoljeti hrabro, kako bi ona u nama izbrusila, a izvan nas pokazala, našu odlučnost da ostanemo i opstanemo uz Istinu i pravdu, a protiv laži i nepravde, ovdje i bilo gdje u svijetu.
Svako od nas u svakom trenutku zasigurno može popraviti makar jedan svemirski kutak. Dakle, svaki čovjek neprestano može mijenjati i popravljati samoga sebe. Tako će najbolje pomoći da svijet u kojem živimo ima iskrenije i humanije lice. Budimo odlučni da gradimo svijet mira i solidarnosti, svijet u kojem ima dovoljno mjesta za sve i dovoljno Božijih blagodati za život u blagostanju i zadovoljstvu.
Mir je uslov opstanka ljudi, svuda u svijetu. To je istina koja izvire iz Kur’ana Časnog: „O vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni. (El-Bekare, 208)
Naš plemeniti učitelj, Muhammeda a.s. nam je s Arefata, između ostalog oporučio i ove riječi: „O pravovjerni, bojte se Allaha i budite humani i pravedni između sebe i prema drugima. Ljudi, vaši životi, vaša imanja i vaše časti neka vam budu sveti i neprikosnoveni kao što je za sve nas uzvišen i svet ovaj mjesec, današnji dan i mjesto Arefat na kome se nalazimo sve dok se ne sastanete sa Gospodarom vašim…
Čovjek je djelo Božije i neka je proklet onaj koji to ruši. Mi ćemo svi doći pred Boga i On će nas pitati za naša djela i naš rad…
Ne budite ni tlačitelji ni tlačeni!…Nemojte činiti nepravdu drugome pa će i vama biti dobro…
O ljudi, vas je Allah stvorio od jednog pretka i svi potječete od Adema, a Adem je od zemlje stvoren. Najbolji je kod Boga onaj koji Ga je najbogobojazniji i najčestitiji…
O vjernici, govorite uvjek čistu istinu, neka vas nikada mržnja ne zavede sa staze pravde i pravičnosti. Pravednost je sestra pobožnosti. Bojte se Boga, On poznaje vaša djela…
Svake godine iznova, tabuti i suze majki i sestara i Srebrenice, zajednički poručuju da svako za svoja zlodjela mora odgovarati i da se svaki zločin mora ispravno imenovati.
U utorak je 11. juli, dan istine, tišine, tuge i žalosti. To je dan u kom se i ove godine obilježava 22-je godine od stravničnog zločina, genocida nad bošnjacima Srebrenice, Podrinja i drugih mjesta u Bosni i Hercegovini. U Srebrenicu treba otići, tamo se moramo vratiti, vraćati i živjeti, a Potočare treba posjetiti. Necu i nesmijem reci da nam to treba biti druga CABA. Ali, ako je Kasiom – prostor u Šamu, nulta tačka prvog stradanja čovjeka – ubistvo Habila, onda su Potočari zbir nultih tačaka zločina i genocida stradanja nad našim Bošnjačkim narodom. Potočari su dolina suza, patnje, glas strave i užasa, ogledalo i slika mržnje zločina, koji je učinjen u ime sprskog naroda.
Potočari su nepregledno polje zasijano nišanima koji uspravno stoje kao okamenjene sjene nedužno ubijenih Bošnjaka. One će tako svjedočiti o zločinu genocida do Sudnjega dana. Potočari su prostor, dolina plutajućih duša, nevino ubijenih Bošnjaka koje kucaju na savjest zločinaca koji su zlo učinili kao i onih u čije ime su to uradili, te onih koji su to zlo mogli spriječiti a nisu to učinili.
I moja i tvoja hidžra brate se završava u našim mjestima rođenja ili mjestima odakle smo protjerani, a nikako po bijelom dunjaluku, gdje mnogi od nas vehnemo, osjećajući tegobu i tjeskobu! Ocuvanje cjelovitosti naše drage Domovine Bosne i Hercegovine je farz, ona to od nas očekuje, a na to nas obavezuju rijeke mubarek šehidske krvi, dove i suze majki i očeva bosanskih šehida, koje se slivaju niz njihova od tuge naborana lica, na kojima su te iste suze napravile brazde, u koje jedna za drugom uranjaju, a kada nabujaju bivaju obrisane krajevima mirišljivih šamija i rubaca, drhtavim i žuljevitim vrijednim rukama, nasih majkih, koje se nikada nisu štedile od poštenog posla, obavezuju nas nesigurni i zamagljeli pogledi bosanske mladosti i sirotinje i kamen i drvo i ilovača i rijeka i potok i ćuprija i nakrivljeni i zarasli nišani naših predaka u Podrinju, Istočnoj i Zapadnoj Hercegovini, Posavini i Sjevernoj Bosni!
Smatram korisnim da na kraju današnje hutbe prenesem kratak izvod iz Dekleracije o Genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, koju je donio Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini: Sabor svojom Deklaracijom želi dati doprinos uspostavljanju povjerenja i ostvarenju pomirenja kroz odbacivanje terora, zločina i genocida zauvijek, a gradnjom suverene, demokratske, pravedne, napredne i evropske Bosne i Hercegovine, zemlje koju ćemo svi, kao svoju domovinu, voljeti, čuvati i razvijati, s predanošću jednom Bogu.
„Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje“. (El-‘Asr, 1-3)
Gospodaru naš, podari nam dobro na ovom svijetu i dobro u budućem životu i zaštiti nas od patnje u ognju! Gospodaru naš, zaista ćeš Ti sakupiti čovječanstvo da svojim očima vidi Dan svoje konačne odgovornosti i Tvog pravednog i potpunog Suda o čijem dolasku nema nikakve sumnje! Gospodaru naš, ne dozvoli da nosimo terete koje ne možemo nositi, pobriši nam grijehe naše, i podari nam oprost. Ti si naš Uzvišeni Gospodar, pa nam pomozi protiv onih koji istinu poriču. Olakšaj nam, a ne otežaj, i svakom našem djelu podari lijep završetak. Bože, molimo te, da se zločin genocida nikome i nikada više ne dogodi i da se Srebrenica vise nikada i nikome ne ponovi. Amin.!
