Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
6 Saffer – 1436.H. / 28 Novembar 2014.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Poslanik nas je obavezao da uvijek protiv nasilja budemo
Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove bogobojazne robove.
Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
“O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani! Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, braća; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On od nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze, da biste na Pravom putu istrajali.” (Ali ‘Imran, 102-103.)
Draga braco, cilj svakog ibadeta je da nas ucini vise bogobojaznim. Najbolji Islam je onaj koji u sebi sadrzi IHSAN – a to je svijest da iako ti Njega ne vidis, Gospodar uvijek vidi tebe. Ta bogobojaznost se ogleda u obuzdavanju svojih želja, strasti i tjelesnih prohtjeva.
Bogobojaznost se djeli na: pojedinačnu i društvenu. Pojedinacna pripada svakom pojedincu i u to ne ulazimo. Medjutim, društveni djelokrug bogobojaznosti koji podrazumijeva čuvanje jedinstva i sloge u zajednici – dzematu, pozivanje na dobro i odvraćanje od zla, kao i snažno uzdržavanje od razdora i nesloge je veoma bitan i, mislim, kompleksniji i teži oblik bogobojaznosti.
– Rijec Habl (حبل) u ajetu ima značenje užeta ili konopca. Kada se neko kreće putem na kojem postoji opasnost od padanja, da bi bio sigurniji, oko sebe veže konopac. Drugi njegov kraj pričvršćuje za neko uporište i na taj način se spašava od pada. – Božije uže (حبل الله) je sredstvo koje uspostavlja vezu između robova i Uzvišenog Boga i koje ih čuva od opasnosti padanja, a uvjet za to je čvrsto držanje za to uže.
U ovom ajetu, u kojem je naređeno čvrsto držanje za Allaha, navedena su dva glavna sredstva za to: Božiji ajeti – to je Kur’an, i Božiji Poslanik – koji je oličenje Kur’ana i tumač kur’anskih ajeta. Božiji ajeti predstavljaju životvorni recept kako za pojedinca, tako i za društvo. Taj recept, poput ostalih recepata, neće izliječiti ni jednu bolest samim čitanjem, ljubljenjem i drzanjem u vitrini. Neophodno je djelovati u skladu s njim i pridržavati se njegovih uputa.
Kur’an je najbolji recept i lijek koji je načinjen za čovječanstvo. Međutim, njegovi dobri učinci će se osjetiti tek onda kada se pokažu i u mišljenju i u ponašanju muslimana. Slijeđenje Božijeg Poslanika i ozbiljno sprovođenje njegovih uputa predstavlja jedini put čvrstog držanja za Božijeg Poslanika. Dakle, razmišljajući ovako vidimo da „Božije uže“ možemo shvatiti kao čvrsto držanje za Kur’an i Poslanikovu a.s. praksu – sunnet. U današnjem razjedinjenom islamskom svijetu vidimo da se deklarativno sve struje pozivaju na Kur’an i Poslanika a.s. pa se postavlja pitanje kako je to moguće da kao rezultat toga imamo razjedinjenost a ne jedinstvo?
Ako znamo koji su učinci bogobojaznosti na čovjeka i to povežemo s ovom temom možemo doći do zaključka da današnji svijet nema istinske bogobojaznosti, istinskog takvaluka te da trenutno pozivanje na Kur’an i Poslanika nije zbog Allaha niti zbog Poslanika kao njegovog prenositelja nego je u službi uskih ljudskih interesa, stoga ni rezultat tog pozivanja nije ono što bi trebalo bit – jedinstvo, nego suportno tome – nejedinstvo, sukob, krvoproliće.
Kada covjek koji je istinski bogobojazan dođe u situaciju da se zbog nekog njegovog ličnog interesa ugrozi stablo jedinstva on će odustati od svog interesa i podrediće se većem interesu, no, kada nema istinske bogobojaznosti onda čovjek proda i sebe i narod i državu za rad koje stotine eura na ličnom računu ili zarad koje funkcije.
Danas se u mnogim sredinama vjera za strast uzela, za sredstvo, pa se njome služi umjesto njoj da se služi. Umjesto da sebe spram istine mjerimo mi sebe istinom uzimamo i onda spram sebe istinu krojimo. To što se pri tom koristimo kur’anskim ajetima i poslanikovim hadisima ne znači da iste slijedimo, jer nismo se mi podredili njima nego njih podređujemo sebi.
Ako neko pod pomaganje rodbine podvede iskorištavanje svog položaja za zapošljavanje svojih najbližih a pri tom zanemari prava drugih, ako neko poslanikov izrek da se sadaka prvo udjeljuje sebi uzme za pravdanje zadvoljavanja svojih i najsitnijih interesa dok drugi ni najkrupnije nemaju itd. onda tu ne govorimo o pokornosti Allahu i Poslaniku Njegovu niti o držanju za Božije uže nego govorimo o teškom obliku nepokornosti koji dovodi do razjedinjavanja muslimana, unošenja nesloge, nezadovoljstva, nereda, u končanici do grubog kršenja Božijih propisa i granica koje je odredio.
Rezultat današnje razjedinjenosti muslimana, mislim, rezultat je korištenja Božijom knjigom bez stjecanja one bitne kvalifikacije kojom Kur’an biva uputa a to je bogobojaznost. Kur’an je upustvo onima koji su bogobojazni, kada nismo bogobojazni onda lahko slazemo, onda lahko potvorimo drugoga, onda lahko izvrcemo rijeci drugoga, kada nema bogobojaznosti korištenje Kur’anom, kao što možemo svjedočiti u današnjem svijetu, samo još više povećava razdor i u konačnici nas lahko dovodi u nevjerovanje. A Allah najbolje zna.
Poslanik nas je obavezao da protiv nasilja uvijek budemo. U emanet nam je ostavio da i nasilnika i onoga kome se nasilje čini pomognemo. „Nasilnika ćete pomoći“: govorio je Poslanik: „tako što ćete ga od nasilja odvratiti, a onoga nad kim se nasilje čini ćete pomoći tako što ćete ga od nasilnika zaštititi“.
Nasilje se u raznim oblicima među ljudima očituje. Nasilje je kad čovjek grijeh čini, pa je zadaća svih da na dobro upućujemo i od grijeha odvraćamo. Obavezni smo istinu vjere širiti i pravi put ljudima pokazivati i objašnjavati ga. Obavezni smo odvraćati ljude od svega što ih u propast gura, ukazivati na pogubnost alkohola, droge, prostitucije, tetovaze, jer sve je to nasilje koje ne uništava samo pojedinca, već društvu cijelom štetu nanosi.
Pravda je ideal kojem Islam teži. Protiv nepravde se boriti zadaća je svakog muslimana jer nepravda društvo nasilničkim čini. Poslanik od nas trazi da spriječimo nasilje i zaštitimo mazluma, jer uspostava društva pravednog cilj je naše vjere.
Nasilje se ne čini samo prema ljudima. Nasilan se može biti i prema drugim stvorenjima Božijim pa je obaveza svih nas da prema svim bićima odnosimo se humano i s dužnom pažnjom. Iz izvora vjere učimo da nam je sve na nebesima i zemlji podvrgnuto i na korištenje dato ali se time treba koristiti tako da ni prema kome i ni prema čemu ne budemo nasilni. Poslanik kaže: „Kad koljete hajvan na lijep način to činite…“. Ove riječi poslanikove čovjeku poručuju da ne smije biti nasilan prema životinji ni divljoj ni domaćoj.
Nasilju smo obavezni stati na put i kad se u obliku ugrožavanja naše okoline pojavi. Kad se zbog pohlepe i gramzivosti nekontrolisano siječe šuma, kad se zagađuju vode i izvori.
A najgori oblik nasilja je kad čovjek ugrožava život drugog čovjeka, kad jedna grupa ili narod napada i želi uništiti drugu grupu ili narod. Allah dž.š. kaže da je to težak zločin i nasilje veliko jer kad ubiješ jednog čovjeka kao da si sve ljude poubijao. Mi smo u nedavnoj prošlosti kao narod bili izloženi nasilju, zulumu i zločinima velikim. Suočili smo se sa opasnošću nestanka i osjetili kako je to kad moćni svijet patnju nedužnih nijemo posmatra. Vidjeli smo kako taj svijet dopušta Srebrenicu, Tomašicu, dopušta da dio naše domovine nazivamo, Dolinom grobnica. Posljedice tog nasilja i danas živimo, trpimo jer nam domovinu tako unerediše da gotovo, pa ne može funkcionisati.
Više od šezdeset godina palestinski narod trpi nasilje. Svijet, čitav svijet na to nasilje uglavnom šuti, okreće glavu i ponaša se kao da se ništa ne događa. Danas, čitav svijet čuje plač djece iz Gaze, čuje krik obespravljenog čovjeka kojem su svezane ruke i onemogućen je da se brani, a kad se s ono malo sredstava brani proglašava ga se krivim, agresorom se proglašava. Čudno je, zaprepašćujuće je, porazno je da sa ulica Kaira, Amana, Tunisa, Kazablanke, Rijada, Medine i Mekke, Kuala Lumpura, Džakarte…, ne čujemo jednu riječ koja bi nas kao sljedbenike Poslanikove učinila prepoznatljivim, učinila borcima protiv nasilja.
Ta tišina ummeta islamskog dok se zlo čini je porazna, sramotna je. A tisina je iz razloga sto se svako to drustvo zaokupilo opet svojim unutrasnjim problemima i nejedinstvu. Još je veće zlo što se zlo i nasilje u ime Islama čini. Čine ga ljudi koji vjeru zloupotrebljavaju i pod plaštom islama, a za čiji interes i čije ciljeve, samo Allah zna, progone, ubijaju, pravo ljudima na dostojan život i sigurnost oduzimaju. Svjedoci smo već dugo, a ovih dana to kulminira, kulminira nasilje koje čini neko ko sebe islamskom državom zove.
Kakva je to država islamska u kojoj nema mjesta za drugog, za drugačijeg, za drugo ubjeđenje za drugačiji pogled na svijet, za drugu vjeru? Islamska je ona država u kojoj svako ima mogućnost i pravo da vjeruje i slijedi put i pravac koji želi. Da je Allah htio svi bi ljudi na zemlji jedne vjere bili. Poslanik je u državi, kojoj je na čelu bio načinio mjesta svima, i Kršćanima i Jevrejima, a i sljedbenici Poslanikovi su isto činili. Omer r.a. je ušao u Jerusalem i nikog nije ugrozio, nikome pravo da vjeruje šta želi oduzeo nije. Nije želio obaviti namaz u crkvi iako je dozvolu crkvenih velikodostojnika imao jer bi ljudi mogli pomisliti da tako trebaju i oni činiti.
U ime kojeg se islama mogu ubijati ljudi koji drugačije vjeruju ili koji ne vjeruju, kad je u temelju naše vjere pravilo „Nema prisile u vjeri“. To što se danas čini u Iraku, Siriji i drugdje, to se ne čini u ime Islama, već za interes neprijatelja Islama i humanosti, za interes malog broja ljudi koji su ogrezli u pohlepi i borbi za moć.
Musliman je obavezan zaštititi životinju, biljku, čovjeka naravno. Obavezan je svugdje i uvijek ustati protiv nasilja. Obavezan je pomoći griješnika i nasilnika tako što će ga od nasilja udaljiti. Ugroženom je dužan pomoći da ugrožen ne bude. To je moguće, samo ako budemo muslimani stvarno a ne samo po izgledu i ne budu nas drugi kao muslimane prepoznavali samo po simbolima njegovim.
Allah je nas Gospodar pa Ga molimo da nas uputi bogobojaznosti i istinskom Božijem užetu koje će nas ujediniti. Amin! Uzvišeni Bože, zastiti nas nasilja i pomozi nas u borbi protiv svakog oblika nasilja i učini nas istinskim sljedbenicima Poslanikovim. Amin!
