Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
02 Sa’aban – 1438.H. / 28 April 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Poniznost a ne ponizenje
Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove dobre robove.
Postovane dzematlije, draga braco i omladino;
“Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju…” (Al-Mu’minun, 1-2.) Allah dž.š. u suri El-Ahzab, spominjući osobine vjernika kojima je obećao Svoj oprost i veliku nagradu, spominje: … i poniznim muškarcima i poniznim ženama (Al-Ahzab, 35)
A u Hadisi Qudsiju, Allah je rekao: “O, čovječe, grijeh koji prouzrokuje poniznost prema Meni, draži mi je od pokornosti koja će te učiniti uobraženim i oholim. Draži Mi je jecaj griješnika dok me doziva da mu oprostim od slavljenja umišljenog.”
Poniznost (el-hušu’) je potpuna potčinjenost i pokornost srca, njegova smirenost i naklonjenost Uzvišenom Allahu, uz osjećaj stvarne niskosti pred Njim, kao i potrebe, te istinska vjera u Njega i susret sa Njim.
Nasuprot poniznosti je oholost a znamo dobro ko je njen začetnik. “Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.” (Žene, 36) Od Poslanika a.s. se prenosi: „Neće ući u džennet ko u svom srcu bude imao i trun oholosti.” (Muslim)
Od Sufjana ibn Ujejne, poznatog tabiina, se prenosi da je rekao: Ko bude činio grijeh zbog strasti, moze postojati nada da će mu se oprostiti, ali ko ga bude činio iz oholosti, onda strahuj da će biti proklet od Uzvišenog Allaha, jer je tako postupio Iblis, la’netullahi alejhi. On je iz oholosti učinio grijeh, pa ga je Allah d.š. prokleo.
Vec iz navedenog mozemo zakljuciti da je najgori ohol insan u svome znanju i u svojoj vjeri, koji si umislio da sve zna i koji si umislio da je najbolji vjernik i coik sto bi nas narod rekao. Prema tome, velika je razlika između činjenja grijeha iz slabosti i iz oholosti. Ibn Kudame el-Makdisi veli: Najgora vrsta oholosti jeste ona koja čovjeka sprječava da nešto novo nauči ili da prizna istinu, te da se za njom povodi.
Poniznošću izražavamo Božju veličinu i prisutnost svijesti o Bogu u sebi a oholost izražava zaborav Boga i otrgnuće s puta Njegova. Poniznost je vrlina. Kao i sve druge vrline i ona nam je urođena, stoga je ne trebamo naučiti, nego samo osvijestiti i izražavati. U našem okruženju današnjem poniznost, podređenost, popuštanje i poslušnost interpretiraju se kao slabosti, a ponizne osobe često su krivo shvaćene kao osobe bez osjećaja svoje vrijednosti, koje nemaju ni samopoštovanja niti samopouzdanja, koje uvijek “podvijaju rep”. Tako se uslijed društvene stvarnosti ova vrlina krivo tretira kao mahana jer mnogi pogrešno izjednačavaju poniznost i ponižavanje.
Smatram važnim ukazati na razlikovanje poniznosti i poniženja tj. poniženosti. Dok se poniznost javlja uslijed velikog štovanja, poniženost se javlja uslijed sramote i osjećaja manje vrijednosti ili bezvrjednosti. Ponizna osoba ne osjeća manjak vrijednosti, dapače, veoma je objektivna, vidi i sebe i druge u svojoj izvornosti, svjesna je svoje uloge u svijetu ali i uloge drugih ljudi. Promatra svijet u cjelini i ne stavlja sebe u središte niti na prvo mjesto, jer joj tu i nije mjesto.
Ponizne su osobe svjesne povezanosti svih stvorenja, jer imamo istog Stvoritelja, pa se sukladno tome i odnose prema drugima, poznatima i nepoznatima, kao svojoj braći i sestrama. Ponizna osoba stvara ozračje mira i ljubavi oko sebe jer cijeni vrijednosti drugih i pokazuje poštovanje prema njima. Takva osoba ne hvali sebe nego druge.
Osjećaj svoje vrijednosti temelji na svojim unutarnjim kvalitetama, na svojoj povezanosti s Božijim zakonima, a ne na tome koliko je bolja od drugih ili koliko više ima od drugih. Ponizan čovjek zna da je griješnik i da pred Bogom nitko ne može sakriti svoje mahane i slabosti, stoga se obraća Bogu ponizno, moleći za milost i pomoć.
Nasuprot tome, ohol čovjek sklon je precjenjivanju vlastitih zasluga i hvalisanju, tražeći izdašnu nagradu za svoja dobra djela, pri čemu ne priznaje svoja nedjela.
Oholost se napuhava, nadima se i teži za taštom slavom i čašću, za potvrdom. Često se izdiže iznad drugih i klanja se svojoj sebičnosti.
Prenosi se da je Poslanik a.s. kazao: “Hoćete li da vas upoznam ko će biti od stanovnika džehennema” … “Svaki “ters” (‘atel), nadmeni (dževaz) i oholnik (mustekbir).”
“I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!” (Lukman, 18-19.)
Novac je područje u kojem se duboko ogleda jačina vrline poniznosti. Mnogi podređuju svoj život stjecanju novca. Ta vrsta poniznosti – poniznost prema novcu i svemu materijalnom – ne donosi trajna dobra. Moguće je naravno da čovjek posjeduje veliki imetak, i da on taj imetak troši na Božijem putu. Hazreti Sulejman a.s. imao je, uostalom, neviđeni imetak i najveće kraljevstvo, a opet je bio ponizan i pored sveg imetka, za ručak se zadovoljavao komadom suhoga hljeba, a svoj imetak i moć koristio je za pomaganje ljudima i širenje Božije vjere.
Osim što ne bismo trebali iskazivati poniznost prema novcu i svemu onom što se novcem može kupiti, ne bismo trebali biti ponizni ni prema svom egu, kao ni strahu niti prema bilo kojem drugom “demonu” koji nas žele podrediti sebi. U svakoj situaciji kad osjetimo da ego ili strah ili neka druga napast vuče naše konce trebali bismo se isti tren prisjetiti da nismo sluge egu, nego Bogu. To će nam dati snage i inspiracije da se odupremo napastima i da njima zagospodarimo.
Hafiz Ibnu Kesir rhm. kaže: “Nemojte se oholiti nad ostalim svijetom s onim čime vas je Allah dž.š. darovao, jer vi to niste zaradili, već vam je Allah dž.š. to dodijelio, i s time vas opskrbio, stoga nemojte Allahove blagodati i ni’imete zloupotrebljavati.
Istinskoj pomoci se nadajmo samo od Allah i samo od njega trazimo pomoc i pred njim skruseno molimo, a na ljude se samo i to dobre oslanjajmo. Jer ipak smo tu samo da zajedno zivimo i da Allah vidi kako mi uspostavljamo i na kakav nacin uredjujemo nase odnose. Nikada nesmijemo gubiti nadu u Allahovu milost i Allahovu pomoc.
Čovjek se žalio Hasanu Basriju na sušnu i neplodnu godinu, a on mu je rekao: ”Čini mnogo istigfar (tj. traži mnogo oprost od Allaha).” Drugi mu se žalio na siromaštvo, pa mu je rekao: ”Čini mnogo istigfar.” Treći je tražio od Hasana Basrija da uputi dovu Allahu da mu podari dijete, a Hasan mu je rekao: ”Čini mnogo istigfar i dobit ćeš to što tražiš.” Četvrti mu se žalio na slab urod vočnjaka, pa mu je Hasan Basri rekao: ”Čini mnogo istigfar.” Slušao je sve to njegov prijatelj Rebia bin Sabih, pa mu je rekao:
”Ovi ljudi su ti se žalili na različita iskušenja i nedaće, a ti si im svima preporučio istigfar. Zašto si to učinio?” Hasan Basri je odgovorio: ”Ja im nisam ništa od sebe rekao. Allah dž.š. je u suri Nuh objavio: ”Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati.” (Nuh, 10-12.)
Čovjek je rekao Hasanu Basriju: ”Zašto se mi ne stidimo Allaha? Učinimo grijeh, a onda tražimo oprost, pa opet učinimo grijeh i tražimo oprost, i tako redom.”
Hasan Basri mu je odgovorio: ”Šejtan bi mnogo volio da vas nadvlada taj osjećaj stida, pa da odustanete od istigfara. Zato nipošto i nikada ne ostavljajte istigfar – ma koliko grijeha počinili.” One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju! (Er-Rad 28.)
Bog nam je podario razum, ne zato da bismo ga izgubili ili bili kao roboti. Poniznost prema Bogu ne znači biti poslušni robot. Poniznost nam pomaže da utječemo na svoju sudbinu i uvjete. Što smo ponizniji Bogu to možemo više očekivati Njegovu pomoć i milost. Biti ponizan prema Bogu ne znači samo klečati na sedždi, nego u potpunosti izvršavati sve Njegove zapovijedi i upute, izvrsavati svoje emanete i obaveze prema porodici, drugima, komsijama, rodbini itd. dakle nase medjuljudske odnose.
Hazreti Alija u jednom svom govoru citirao je ajet: “Gospodaru moj,” – reče (šejtan) – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem (Hidžr, 39.) pa nakon toga kazao: „Iako je rekao tako samo nagađajući o budućnosti nepoznatoj i na osnovi pretpostavljanja krivog, ipak sinovi nadutosti, braća pristranosti stranačke, te konjanici oholosti i neznanja vjeruju mu… Pa je u nastavku govora nastavio savjetujući nas: “Zato, utrnite vatre pristranosti stranačke i plamene neznanja koji su pritajeni u srcima vašim. Ta oholost može postojati u muslimanu samo uslijed nagovaranja šejtanovih, bahatosti njegove, navođenja na zlo i utvaranja. Izgradite svijesti svoje da biste imali poniznost nad glavama svojim, da biste zgazili uznositost pod nogama svojim i da biste zbacili uobraženost s vratova svojih. Uzmite poniznost svoju kao oružje između vas i neprijatelja vašeg, Iblisa i vojski njegovih. On zasigurno ima u narodu svakom borce, pomagače, pješadiju i konjicu.”
Vidimo iz ovog kazivanja da je nedostatak poniznosti istinske doveo mnoge od nas pojedinačno i mnoga naša islamska društva skupno u stanje poniženosti pa smo rasplamsali vatre pristrasnosti stranačke i uzdigli ih iznad same poniznosti Bogu, dopustili smo da nam srca obuzmu vatre neznanja i pristali smo na nagovaranja šejtanska. Stranački položaji, vladarske pozicije, direktorske fotelje, društvena zvanja ne smiju biti razlozi naše poniznosti. Poslušajmo savjete hazreti Alije i vratimo se istinskoj poniznosti, zgazimo lažnu uznositost i zbacimo maske i uobraženosti iza kojih se skrivamo. Vratimo svoj mir poniznošću Bogu i svoj ponos nepristajanjem na poniženost koja nastaje kad se ponizimo nečem mimo Boga.
“A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u džennet Moj” (Al-Fadžr, 27-30.) „Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s onima dobrima.“ (Ali-Imran, 193)
Prenosi se od Enesa r.a. da je Poslanik a.s. učio dovu kojom završavam današnju hutbu: „Allahumme ini e‘ūzu bike minel-hemmi vel-hazeni vel-‘adžzi vel-keseli vel-buhli vel-džubni ve dali dejni ve galebetir-ridažli“ „Gospodaru moj utječem ti se od brige i tuge, nemoći i lijenosti, škrtosti i straha, tereta duga i ljudske dominacije.“ Amin
