Dzemat Braunau
Imam jedne džamije ispričao je događaj koji se desio u njegovoj džamiji: Sjedio sam u džamiji između ezana i ikameta učeći Allahovu, tebareke ve te’ala knjigu, kada se iza mene, kod ulaznih vrata, začula nekakva buka koja je zbunila sve prisutne, pa smo se okrenuli da vidimo o čemu se radi. Vidio sam mladića koji je stajao kod vrata, a zatim velikom brzinom pao na sedždu pred vratima džamije, preko obuće koja je tamo stajala. Pomislio sam da je to neki bolesni mladić koji je zalutao u džamiju. Međutim, moje čuđenje je raslo sa svakim njegovim pokretom! Mladić se podigao sa sedžde, laganim koracima ušao u džamiju, stao na jedno mjesto, a zatim, sa potpunom skrušenošću i bogobojaznošću donio početni tekbir te klanjao dva rekata. Po završetku dva rekata, mladić je uzeo mushaf i počeo da uči Kur’an sve do ikameta. Ustali smo, klanjali namaz, a zatim sam požurio prema onom mladiću da vidim o čemu se radi. Kada sam mu se približio, vidio sam njegovo lice obliveno suzama. Poselamio sam ga i dalje ne znajući da li je mladić pri zdravoj pameti ili nije. Nakon njegovog odgovora, upitao sam ga za zdravlje i stanje, a on je učtivo odgovorio na moja pitanja.
Zatim sam rekao: “Brate moj, vidio sam te ispred džamijskih vrata kako si pao na sedždu preko obuće ljudi, je li se nešto desilo pa si to uradio? Šta je razlog takvog postupka?”
Mladić je rekao: “Da, vallahi, dosta toga se desilo!”
Upitao sam: “Šta se desilo?”
Kazao je: ‘’Čuo sam hadis u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Ko bude klanjao Allahu četrdeset dana u džematu, prispjevši na početni tekbir, bit će mu upisano da je čist (spasen) od dvije stvari: čist (spasen) je od Vatre i čist (spasen) je od nifaka (licemjerstva).” (Tirmizi, poglavlje “O posebnosti početnog tekbira”, br. 241.; šejh Albani kaže da je hadis hasen)
Zatim, mladić nastavi: “A, ovaj današnji dan je meni 39. dan otkad nisam propustio početni tekbir u džematu! Ali danas me uhvatio neki nemar, te sam zaspao. Probudio sam se a u džamijama je ezan već bio proučen. Skočio sam poput ludog čovjeka i počeo brzo da abdestim, zatim sam ušao u auto i počeo da vozim ka džamiji plačući i moleći Allaha da mi ne uskrati taj veliki hajr koji je obećao onima koji četrdeset dana budu klanjali u džematu stižući na početni tekbir! Stigao sam ispred mesdžida i nisam čuo nikakve glasove. Kroz glavu mi je prolazilo to da ću ljude zateći na ruku’u, na sedždi, ili na bilo kojem drugom namaskom pokretu.
Došao sam do vrata, a srce kao da mi je doprlo do grla od žurbe, umora i velikog uzbuđenja! Međutim, vidio sam ljude koji sjede učeći Kur’an iščekujući ikamet. U tom trenutku niko nije bio sretniji od mene. Nisam se više kontrolirao, nego sam samo pao Allahu, azze ve dželle, na sedždu, baš tamo kod obuće, iz ogromne zahvalnosti što nisam zakasnio na početni tekbir.”
Potom mladić reče: “I ti se pitaš zašto plačem? Pitaš se zašto suze na mome licu? Ja uživam u svakom početnom tekbiru! Imam neopisivo prelijep osjećaj u tom trenutku dizanja ruku i izgovaranja ‘Allahu ekber’”!
Ovaj mladić je ubijeđen u iskrenost riječi Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem! Ovaj mladić zna da u njegovom govoru nema trunke laži! On je ubijeđen da, ako ispuni ono što je rekao Poslanik, da će biti čist od nifaka i sačuvan od Vatre!
Dragi moj brate i sestro, osjećaš li ti isto što i ovaj mladić? Uživaš li ti u početnom tekbiru namaza u džematu? Jesi li od onih koji klanjaju u džematu? Klanjaš li uopće redovno i na vrijeme? Da li si ti ovako ubijeđen u ono što su ti kazali Allah i Njegov Poslanik?
Ovo su pitanja na koja ja ne želim tvoj odgovor! Na ova pitanja odgovori sam sebi!
(mimber.ba)
