Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –18 Rebiu-l-evvel – 1441.H. / 15 Novembar 2019.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Neka je sva Slava i Hvala Allahu dz.s. Stvoritelju Uzvisenom, Gospodaru svih svjetova. Onome koji nas nejakim stvara, a onda nam u mladosti nasoj snagu daje, a koju nam opet u starosti nasoj oduzima, nebi li smo na vlastitom primjeru shvatili, da ce sve na nebesima i na zemlji proci i da ce na kraju ostati samo On – Allah dz.s. Gospodar Vjecni i Plemeniti. Neka su mir, spas i blagoslov na Njegovog posljednjeg Poslanika i Vjerovjesnika, Muhameda sina Abdulahovog, na njegovu casnu porodicu, na njegove ashabe. I neka su mir i spas na sve vjernike sa istinom u srcu i djelu do Dana Sudnjega.
Gospodaru moj, rasiri prsa moja, olaksaj zadatak moj, odrijesi uzao sa jezika mog, da bi razumjeli govor moj. Amin.
Postovani dzemate,
Oko 14 i po stoljeca je proslo od onog Rebiu-l-ewwela u kojem je rodjen posljedni Boziji Poslanik do ovog kojeg upravo ispracamo. U vremenu od 14 i po vijekova, sljedbenici Poslanikovi, Ummet islamski, prosao je kroz razlicite periode. Zivio je srecu, dostojanstvo i ponizenje. Prosao uspone i padove. Od male skupine koja se tajno okupljala, narastao do skoro dvije milijarde ljudi koji danas svakodnevno SALAWATOM blagosiljaju, svoga voljenog Poslanika. Islam je, to smo nebrojeno puta slusali vjera koja propisima svojim uredjuje sve aspekte ljudskoga zivota. Kuran je sadrzajem svojim TIBJANEN LI KULLI SEJIN – SVAKOJ STVARI OBJASNJENJE. Ono sto je Poslanik donio, mozemo jednom rijecju opisati, SVEOBUHVATNO JE. Svaki covjekov korak dunjalucki opisan je, definisan ajetom, hadisom, misljenjem ashaba r.anhu, te islamskim ucenjacima, sve do danas.
U tom vremenu od 14 i po vjekova, postojali su braco i takvi periodi, u kojima su drugi, zarko zeljeli nastaniti se unutar hilafeta, unutar islamske drzave, kako bi zivjeli srecu, slobodu i prosperitet.
Jedan takav period opisuje jedan poznati engleski historicar, kaze: U 11 i 12 vjeku, u tom svijetu islamskom, nastava u osnovnim i srednjim skolama je besplatna. Ljudi sa svih strana hrle ka Mekki, Bagdadu, Kairu, Damasku, da studiraju, da slusaju ucenjake u tim gradovima. A kojim god putem da se usmjere ka tamo, svugdje nailaze na besplatnu hranu i smjestaj. Kud god da ste se kretali, zapisuje on, nailazili bi ste na jednu ogromnu STRAST ZA KNJIGOM, na dzamije, koje su odjekivali govorima rjecitih ucenjaka, na vladarske dvorce, na kojima su bili pjesnicki, filozofski, knjizevni govori, bio je to, veli on, NAJSVJETLIJI PERIOD islamske historije.
Kao sto je nasa vjera SVEOBUHVATNA, propisima svojim uredjuje sfere sve nasega zivota, Ummet islamski je jedinstven. On je kao TIJELO. Od Poslanika s.a.v.s. slusamo, da kad, prst boli, cijelo tijelo uznemireno je, a UMMET je, veli Poslanik, kao TIJELO.
Bio je petak, 19 Avgust hiljadu devedesete godine (1090) kada je Ebu Sad el-Harevi sa grupom vojnika uspio izbjeci pokolj u Jerusalemu, nakon sto su ga Krizari pokorili. U njemu sve pobili, spalili, svetinje islamske oskrnavili. U Knjizi „Krizari u ocima Arapa“ AMIIL MA´LUUF nam ovo zapisuje, pa nastavlja, dosao Ebu Sad el-Harevi u Bagdad, bio ramazan, pred dzamiju, u koju se ljudi okupljaju na dzumu. Sa umornim, iznurenim vojnicima, pred dzamijom je poceo jesti. Dzematlije ga napadose. Ubrzo stigose vojnici da ga uhapse. On se trze i rece im: KAKO JE MOGUCE, DA VAS JE TOLIKO POVRIJEDILO SKRNJAVLJENJE OBAVEZNOG POSTA, A TU SASVIM BLIZU VAS, NA HILJADE MUSLIMANA JE UBIJENO, ZAKLANO, MASAKRIRANO, SVETINJE NASE OSKRNAVLJENE, A VI STE TO SASVIM MIRNO PRIHVATILI.
Utisavsi masu, poceo je detaljno opisivati zlocine koji su se te hiljadu devedesete desili u Jerusalemu.
Braco, i tad, kad je bilo od Poslanikovog rodjenja proslo tek nesto vise od pet stoljeca, I DANAS, KAD SMO U PETNESTOM STOLJECU PO HIDZRI, postojali su i postoje uceni ljudi. Postoje svjesni sljedbenici Poslanikovi, koji se pitaju, kako je moguce, da se taj Pejgamberov Ummet bavi stvarima – pitanjima koja ga ne VUKU NAPRIJED, VEC U BLATO I GLIB. A istovremeno, taj Ummet, ti sljedbenici Poslanikovi znaju KOJI JE TO PUT, koji bi ih vodio SRECI, PROSPERITETU, SLOBODI, DOSTOJANSTVU.
Diljem svijeta Islamskog, ma diljem svijeta uopce, svugdje tamo gdje Muslimani zive, u ovom mjesecu Rebiu-l-ewwelskom, odrzano je na hiljade skupova – manifestacija, na kojima se slavio nas voljeni Poslanik. Cilj manifestacija je bio, da se mi, upoznamo sa nasim Poslanikom. Cilj je bio da i drugima pokazemo, sta je to Allah dz.s. saljuci Muhameda s.a.v.s. covjecanstvu poslao. Cilj je bio da jasno manifestiramo – pokazemo nasu odlucnost da cemo biti i ostati na Poslanikovom putu. Cilj je bio da pokazemo nasu neizmjernu ljubav prema njemu s.a.v.s.
I evo, dok se mi – mi muslimani, Pejgamberovi sljedbenici okupljamo, na primjer u Kairskoj dzamiji, da slavimo naseg voljenog Pejgambera Salawatom, da ga Selamimo, ustade izmedju nas Ebu Sad el – Harevi i rece nam: Kako je moguce da ste tako mirni i spokojni, da tako mirno, tu u dzamiji se okupljate, da poslije manifestacije – namaza zucno raspravljate o tome, da li se moze klanjati u kosulji kratkih rukava ili ona mora biti dugih, da li da nosamo kratke pantalone ili mogu i ove malo modernije, a istovremeno, tu sasvim blizu vas, na granici vasoj, u GAZI, na Zapadnoj obali, vasa braca desetljecima trpe teror.
Dok se mi okupljamo u haremima Mekke i Medine, da spokojno – mirno Ibadetimo, da tu u hladu Casnih Harema Ibadetimo i placemo, da naseg voljenog Poslanika Selamimo, opet medju nas dodje taj Ebu Sad el-Harevi i pita nas, kako je moguce da ste tako mirni i spokojni, da tako bezbrizno slavite Bozijeg Poslanika, a poslije manifestacije raspravljate, da li je muslimanu dopusteno koristenje noza, viljuske, kasike ili mu je NUZNO JESTI RUKOM, kako bi slijedio Pejgambera istovremeno. Vasa braca, u Siriji, u Iraku nemaju NI SOFRU, NI KUCU, NI TOPLU ODJECU, kako je to moguce.?
Dok se mi okupljamo u Malezijskim i Indonezanskim dzamijama, znam – bio sam tamo, diljem svijeta Islamskog, da slavimo naseg voljenog Poslanika, da ga Selamimo, Salawat da mu saljemo, opet nam mira neda ovaj koji iz Jerusalema, od pokolja se spasi i tog petka 19. Avgusta hiljadu devedesete, pred Bagdadsku dzamiju bahnu, on nam neda mira, pita nas kako je to moguce, da se tako mirno okupljate u dzamijama, Ibadetite – mislite da je vjera samo to, poslije cete raspravljati koja je to minimalna kolicina vode potrebna za abdest ili trebaju li nam abdeske dove ili ne, u isto vrijeme, tu – na granicama vasim, sasvim blizu vas, vasu bracu, zovu se ROHINJA MUSLIMANI, komsije NE TRETIRAJU NI KAO LJUDE. Vjerujte, da se neko tako prema zivotinjama odnosi, postojala bi neka udruga na svijetu, kao DOG TRUST, koja bi digla svoj glas da zastiti prava tih stvorenja Bozijih, ti zivotinja.
Kako je to moguce, dok se mi u nasoj divnoj zemlji okupljamo, na manifestacijama kojima Selamimo naseg voljenog Pejgambera, u kojima izrazavamo zelju za nasim Resulom, kojima tvrdimo, da nam je on s.a.v.s. i NIKO DRUGI, SAMO ON, UZOR – tu, blizu nas, u Jemenu – svaki dan – svaki dan braco oko cetri stotine djece umiru – izgladnjuju od gladi. A mi cemo citav mjesec raspravljati je li MEVLUD NOVOTARIJA ili NIJE. Jesmo li na stazi ISPRAVNOJ ako se okupimo ili NE. A djeca su nam, buducnost nasa na stazi propasti. Kako je to moguce, pita nas Ebu Sad el-Harevi, koji se spasio od pokolja, da nas upozori PROPAST VAM SE SPREMA DOK VI RASPRAVLJATE O POTPUNO NEVAZNIM STVARIMA I O STVARIMA ZA KOJE NISMO NI POZVANI NI UOPCE NADLEZNI DA RASPRAVLJAMO. Kako je to moguce.? Vi znate PUT, a niste na njemu. Vi znate ISTINU, ali niste s njom. Vi imate Knjigu ali upce je ne citate, nemorate znati je citati na jeziku Objave – na arapskom, ali morate i trebate i to vam je vaznije da je na maternjem jeziku citate i procitate bar jednom godisnje i to sve iznova i iznova.
Dok se mi okupljamo da slavimo naseg voljenog Pejgambera, da izrazavamo zelju za njim, da tvrdimo da nam je uzor, evo s nama samima, u nasoj porodici i avliji je toliko problema. A mi cemo i dalje i poslije toga, i u danima mnogobrojnim raspravljati, da li ja postim, po pravoj, a ti po laznoj ZORI. Pita nas Ebu Sad el-Harevi, jeste li vi NORMALNI. O cemu sve to raspravljate, mene bi sada ovdje, tu, pred Bagdadskom dzamijom razapeli, zato sto ne postim, a sav sam od prasine i u prasini puta na bojnom polju, u srcu pustinje, zedan kao pas i neuhranjen od neimastine bojnoga polja svetog Jerusalema.
Vi znate PUT, zasto niste na PUTU. Vi imate Knjigu. Bog vam je poslao SVIJETLO, a vi TUMARATE U TAMI. Sta poslije Rebiu-l-ewwela. Sta kad se zavrse sve manifestacije.?
Dok se mi okupljamo u noci, u kojoj zelimo naglasiti da smo drugaciji od drugih, organiziramo u tim nocima, koje ni po cemu nisu vazne, VECERI KURANA, samo s namjerom da smo drugaciji od drugih, nasa djeca iz domovine moraju ici raditi kod tih drugih diljem svijeta, jer nemaju tamo sta raditi u domovini kod nasih, a mi cemo raspravljati, o DUZINI PANTALONA. Mi cemo raspravljati, o cemu braco, o pitanjima koja nas ni korak ne VUKU naprijed.
Ebu Sad el-Harevi, pita to nas danas, kao sto je pitao negdje na polovini izmedju petog i sestog stoljeca, pita nas danas, kako je moguce, da znate put, a na putu niste. I sad, dok on nas, sljedbenike Poslanikove, koji su se sirom svijeta Islamskoga okupili, u mjesecu Rebiu-l-ewwelu, da iskazu ljubav prema Poslaniku, ON ZAKLJUCUJE I VELI NAM: MA SVA TA VASA OKUPLJANJA SU USTVARI KOMPENZACIJA ZA VAS NEUSPJEH DA ORGANIZIRATE SEBE I DRUSTVO, DA BUDE ONAKVO KAKO JE OPISAO POZNATI BRITANSKI HISTORICAR, KAD NAM KAZUJE O ISLAMSKOME SVIJETU, U KOJEM KUD GOD DA KRENES SUSRETNES STRAST ZA KNJIGOM, SUSRECES UNIVERZITETE NA KOJE HRLI CITAV SVIJET DA NA NJIMA IZUCAVA I PROUCAVA, SUSRECES PJESNICKE, KNJIZEVNE, FILOZOFSKE HALKE, A MI UMJESTO NA TAKVIM HALKAMA OKUPLJAMO SE PO KAFANAMA ILI RAZLICITIM VAN INSTITUCIONALNIM MJESTIMA, A ISTOVREMENO SVE NABROJANO NAM SE DOGADJA, DA NAM BRACU ROHINJA MUSLIMANE TRETIRAJU GORE OD ZIVOTINJA. A mi svaki dan postajemo ovisni o drugima i o humanitarnoj pomoci, jer nemozemo vidjeti napredna svoga covjeka, jer ne vidimo dalje od nosa. A MI SE UBISMO TUMACECI NASU UZVISENU VJERU – mi koji ni GODINE MEKTEBA NEMAMO, A KAMO LI SREDNJU ISLAMSKU ILI DA NE GOVORIM KAKAV UNIVERZITET, PA MAKAR BIO I KVAZI.
O cemu raspravljaju sljedbenici Poslanikovi, u petnestom vijeku poslije HIDZRE. Zar nas toliko povrijedjuje to ljudi sto su pobjegli od masakra ondasnjeg Jerusalemskog i danasnjeg Mijanmarskog Rohinja Muslimani, iznureni, musafiri, Jemenci gladni, pred dzamijom uz Ramazan jeli, a istovremeno nam je svejedno sto je desetine hiljada muslimana pobijeno, a islamske svetinje oskrnjavljene.
Uzviseni Boze, molimo te da nam pomognes i PUT pokazes. Amin.
