Noc Zelja – Hoćemo li praznih ruku ostati?

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –

             05 Redzep – 1439.H. / 23 Mart 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

 Noc Zelja – Hoćemo li praznih ruku ostati?

Hvala Allahu na svim blagodatima, neka su mir i blagoslov na Njegovog roba i miljenika Muhammeda, na njegovu porodicu, časne ashabe i sve vjernike i vjernice do Sudnjega dana!

Postovane dzematlije,

Poslanik je rekao: „Redžeb je Allahov mjesec, Ša‘ban mjesec Božijeg poslanika, a Ramazan mjesec Ummeta“/Džamiu-sagir/

Poslanik je molio: „Allahumme barik lena fi Redžebe ve Ša‘bane ve belligna Ramadane. Gospodaru moj, blagoslovi nam Redžeb i Ša‘ban i daj nam da dočekamo Ramazan“.

Riječ „Redžeb“ znači veličanstven. Ovaj mjesec ima izuzetno mjesto među mjesecima i jedan je od četiri u kojima je ratovanje zabranjeno. Mufessiri kažu: „Nagrada za dobro djelo u ovom mjesecu učinjeno je znatno veća nego u drugo vrijeme, a razumije se i kazna za grijeh je u ovom mjesecu žešća“. Kada su Poslanika upitali: „Zbog čega se Redžeb naziva Allahov mjesec“? Poslanik je odgovorio: „To je zato što je Redžeb mjesec u kojem Allah dž.š. mnogo prašta. U tom mjesecu je zabranjeno ubijanje“.

U ovom mubarek mjesecu čiji je peti dan danas postoje i dvije noći u kojima se nalazi poseban rahmet. To su sinosnja noc Lejletu –l- Regaib, noć koja označava veliku blagodat i dobročinstvo. A tu je i noć Lejletu-l-Mi’radž, noć Poslanikova uzdignuća. Glagol „Re-ga-be“ znači nešto željeti, htjeti, biti nečemu naklonjen. Ta se noć, a koja sinoc bijase, osim noć želja, u našoj tradiciji još naziva, noć začeća. U predaji jednoj stoji da je hazreti Amina u polusnu u noći regaibskoj vidjela meleka i poslanike odabrane koji su joj došli reći da će biti majka najodabranijeg među ljudima.

Ibrahim a.s. je učio ovu dovu  pomenutu u Kur’anu:  “Gospodaru naš, pošalji im Poslanika jednog od njih koji će im čitati Tvoje ajete, podučavati ih Knjizi i mudrosti i oplemenjivati ih. Zaista si Ti jak i mudar.” Suretul-Bekare, ajet 130.

U noći koju mi označavamo imenom “Lejletu-l-Regaib” ili Noć želja, doživljavajući je simbolično kao noć začeća posljednjeg Božijeg Poslanika a.s. Allah dž.š. se odazvao dovi Ibrahima a.s. i poslao Poslanika iz arapskog naroda, koji će im ajete kazivati i kojeg treba slijediti. Muhammed a.s. je ispunjenje dove našeg praoca Ibrahim a.s.

Posebnost ove noći vezana je za posebnost osjećaja u našim srcima. Ko je odabrao ovu noć da ojača svoju vezu s Gospodarom, Poslanikom, Kur’anom, svoje uže sa našom zajednicom, džematom, onda je ona za nj mubarek, ko mimo toga traži neku specijalnost i misli da u njoj može riješiti sve svoje probleme i ispuniti sve svoje želje, po meni je pogriješio.

Osnova ove noći je prisjećanje na dovu Ibrahima a.s. na njenu veličinu i na njeno ispunjenje. Po meni je ovo “noć spomena i podsjećanja” vjernika na dar dove od dragog Boga, na tu neraskidivu trajnu vezu roba i Rabba.

Ne vidim u ovakvom poimanju mubareka ove noći nikakav problem.

To je noc u kojoj Uzvišeni čovječanstvu, posljednjeg i najodabranijeg Poslanika poklanja. Ako čovjek taj dar obilni koji čovjeku u noći regaibskoj dolazi prihvati, otvaramu se mogućnost ispuniti svoje želje za srećnim dunjalučkim životom i spasom ahiretskim. Ako čovjek prihvati krenuti za Poslanikom, a on je dar obilni sinoćne noći, bit će u prilici biti s Poslanikom i u danu velikog ispita, bit će s Poslanikom u danu kad ljudi ništa neće željeti osim spasa.

Željni spasa, tada kad pred Gospodara stanemo svi ćemo biti. Toj stazi spasa nas poziva Poslanik. Na toj stazi se klanja. Klanja se jer je to naredba Božija i jer je to najbolji i najuzvišeniji način da Mu se na blagodatima neizmjernim zahvali. Na toj stazi se klanja jer je namaz temelj vjere, njen osnovni stub i zadaća mu je čuvati nas od harama i daleko nas od šejtanske spletke držati. Nema ispunjenja želje, da se na danu suda konačnog spasimo ako namaza ne bude.

Na toj stazi kojoj Poslanik, a on je dar obilni noći regaibske, poziva živi se ponizno i skromno. Oholost i samohvala je suprotno onome što su Poslanik i ashabi mu živjeli. Vjernik koji želi želju svoju ispuniti i na danu suda konačnog siguran od kazne biti, zemljom hoda ponizno, svjestan i svoje uloge i svoje zadaće. Svjestan je vjernik svoje ovisnosti o Bogu. Nema spasa onome ko oholo zemljom hodi, ko djela svoja dobra ističe i hvali se s njima i ko uvijek samo sebe vidi i ističe a zajednicu i džemat zanemaruje.

Na toj stazi kojoj Poslanik zove, brat se voli i pomaže mu se. Na toj stazi musliman muslimanu leđa ne okreće, mahane mu ne istražuje, ne uhodi ga i ne čini ništa što može udariti na njegovu čast i ponos. Poslanik je rekao: „Čovjek je djelo Božije i neka je proklet onaj koji to djelo ruši“. Nema spasa, u propast koračaju muslimani kad se brat protiv brata okrene, kad se jedan od drugog udalji, kad jedan pred drugim vrata dobra zatvaraju. Kako bi bilo dobro da u ovom odabranom mjesecu, u mjesecu svetom u kojem je rat i ubijanje zabranjeni, muslimani, žive u miru, pomažući se i tako koračaju ahiretskom hladu.

Na toj stazi kojoj Poslanik zove, vrijeme se ne provodi uzalud. Na danu suda konačnog spasit će se onaj koji je dunjalučki život iskoristio, koji je ovo dunjalučko vrijeme u pokornosti Stvoritelju provodio. Spasit će se onaj koji nije na nagovor šejtanski činjenje dobra odgađao za sutra. Spasit će se onaj koji zna da je namaz obavljen u njegovo vrijeme, najbolje djelo. Želju će svoju ispuniti i u danu konačnoga suda se spasiti onaj koji je svjestan zakletve Božije: „Tako Mi Vremena, svaki čovjek je na gubitku osim dobročinitelja i istinoljubivih“. Nema spasa, ako vrijeme dunjalučko, a ono je blagodat neizmjerna, provodimo u nemaru spram obaveza svojih i ne pripremamo se za preseljenje u vječnost.

 „Znajte da je spas i mir na Mahšeru za one koji ovdje, sada, razmišljaju o tom Danu i koji se boje Allaha, za one koji se klonu nevjerstva i griješenja i koji daju prednost vječnom nad svijetom prolaznim. To su oni koji ne robuju prohtjevima i strastima svojim.

Onaj ko blagodat života dunjalučkog potroši u nepravdi i zlu, ostat će praznih ruku i mnogo će se kajati. Danas ste, o ljudi, vi na mjestu vaših prethodnika, a sumnje nema, na vaše mjesto će doći neki drugi ljudi. Vi vidite da oni što su otišli, ne vraćaju se, i znate da ćete i sami biti naslijeđeni. Htjeli vi to ili ne, doći ćete pred posjednika svega, Allaha dž.š. Svaki dan gledate kako ljudi odlaze, ispraćate ih, u kabur ih spuštate gdje ostaju potpuno sami.

Koliko li su ta bića koja su gorčinu smrti kušali ovisna o milosti Božijoj, koliko li pouke nose za one koji pouku znaju uzeti. Krenuli su u svijet kojeg ne poznaju, rastali se od svojih voljenih, probudili se iz sna nemara, iz prolaznog života. Ali sada je kasno, oni više nemaju mogućnost za popravak. Živjeli su u blagodatima i ljepotama, a sada je crna i hladna zemlja njihov jastuk. Ne mogu se okoristiti imetkom koji su iza sebe ostavili. Sva njihova nadanja usmjerena su na dobra djela koja su učinili, pa čak i ona najmanja. Zar nećete uzeti pouku i o njihovom stanju razmisliti“.

Ovo je, braćo, posljednji govor kojeg je halifa Omer ibn Abdulaziz održao, a na Ahiret je preselio u četrdesetoj godini života.

Allah dž.š. opominjući nas i želeći nas dobru i putu pravom usmjeriti, podsjeća nas, da nas uopće nije bilo, kaže nam, da smo sada tu, govori nam, da nas opet neće biti i obećava, da ćemo opet proživljeni biti i ahiretsku vječnost nastaniti. Ovdje i sad, na Dunjaluku, imamo uputu i pravila. Ko bude slijedio uputu i živio, po od Boga datim, pravilima, neće pred Boga praznih ruku doći. U čovjekovoj je prirodi pohlepa, želja za Dunjalukom nas obuzima, ali kad kaburove nastanimo samo ćemo se u dobra djela moći pouzdati. Bit će nam svako dobro važno, makar kao zrno gorušice bilo malehno.

Neki je halifa, vladar, došao učenom i pobožnom čovjeku i tražio savjet. Učeni pobožnjak mu reče: „O vladaru, pitat ću te nešto, želim da mi bez dvoličnosti odgovoriš“. „Odgovorit ću ti po istini“, reče vladar. „Šta ti je draže, zlato ili neprijatelj“?, upita pobožnjak. „Draže mi je zlato“, odgovori vladar. „Kako to da ćeš ostaviti iza sebe ono što voliš, a sa sobom ponijeti ono što ne voliš, naime neprijatelja, grijeh“?, upita pobožnjak. Zasuziše vladareve oči i on reče: „Divna li savjeta. U ovim riječima sadržani su svi savjeti i mudrosti“.

Komentator Kur’ana Katade kaže: „Postoje tri vrste nepravde i zuluma. Postoji nasilje koje se počinitelju ne prašta, to je širk. Allah dž.š. kaže: „Zaista je mnogoboštvo nepravda velika“. /Lukman,13./. Drugi oblik nasilja je nasilje jednih nad drugima, kada ljudi tlače druge ljude. Ova nepravda, kaže Katade, ne može dugo potrajati.

Treći oblik nasilja je ono koje se počiniocu oprosti, a to je kada čovjek sam sebi čini nasilje, ustrajavajući u grijehu, pa se povrati tewbom svome Gospodaru, Bog mu oprosti, te ga uvede u Džennet“.

Allah dž.š. neće oprostiti širk i kufr. Ne vjerovati u Allaha i ne priznavati Njegovu jednoću – tewhid, to je siguran put ka ahiretskoj propasti.

Oni koji život dunjalučki provedu čineći nepravdu i zulum, koji drugima pravo oduzimaju i ljude tlače, i oni se nemaju čemu nadati jer će praznih ruku na mahšerskom danu ostati. Kada ljudi tlače druge ljude, to je grijeh koji ne prašta Allah, već trebaju, ako hoće, oprostiti, halaliti, ljudi.

Allah dž.š. je EL GAFFAR, On prašta i svako ko se prema Njemu ogriješio, neka ne gubi nadu. Takav još ima priliku ne ostati praznih ruku na mahšerskom danu. Hidžra briše ono što je bilo prije nje, tako kaže Poslanik, a nama je rekao, da nam je hidžra, grijeh ostaviti.

Nevjernici se ne brinu jer u odgovornost pred Bogom ne vjeruju. Griješnici prema Bogu, ako se brinu, spasit će se jer će ih ta briga za odgovornost, tewbi odvesti. Najveći problem imaju oni koji nepravdu i zulum čine ljudima jer ne znaju hoće li im ljudi oprostiti.

Ko zna hoće li, a kabur čeka?

Noć želja i začeća bijaše sinoć. Neka naša neizmjerna želja da se na danu konačnog suda spasimo u nama začne i duboko u naše srce usadi odlučnost da putem pravim idemo, onim kojim je išao Poslanik i ashabi mu. Amin!