Razgovarao: Ismet Isaković
Razgovor s reisu-l-ulemom dr. Mustafom ef. Cerićem obavljen je 22. septembra 2012. u zagrebačkom hotelu “Westin”, na dan kada je uručio Muraselu prof. dr. Azizu Hasanoviću, čime ga je zvanično promovirao na funkciju zagrebačkog muftije.
Reisu-l-ulema Cerić je isti dan održao i govor na inauguracijskom prijemu, kojemu je prisustvovao cijeli državni vrh Republike Hrvatske. Sutradan su u Sarajevu održani izbori za novog bosansko-hercegovačkog reisa. Dr. Mustafa ef. Cerić ostaje na dužnosti reisa do 15. novembra, kada će ga naslijediti novoizabrani reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, dosadašnji tuzlanski muftija.
Država BiH – garancija fizičkog opstanka Bošnjaka
Preporodov Journal: U maju 1993. godine, u teškim ratnim vremenima, postali ste duhovni lider Bošnjaka. Mnogi Vas ocjenjuju kao najkontraverznijeg i najeksponiranijeg bosanskog reisu-l-ulemu. Vaši istupi su često prelazili u čisto političku sferu, a mnogi su i mišljenja da ste najvažnija politička figura među Bošnjacima u BiH. Da li ste time pokušali pozicionirati Islamsku zajednicu i Vas kao glavne nosioce narodne politike – ili se radi o potrebi vremena jer političari nisu odradili svoj posao?
reisu-l-ulema-izd-3Reisu-l-ulema dr. Cerić: Ne želim komentirati kako su ljudi mene doživljavali. Njihovo je pravo da me ocjenjuju na ovaj ili onaj način – i ja ne želim sada polemizirati sa tim ocjenama. Niti želim potvrditi niti želim osporiti, nego vjerujem u slobodu ljudske misli koja podrazumijeva odgovornost. Sve što sam radio, radio sam iz osobnog uvjerenja da je to najbolje za moju vjeru, za moj narod i za ono što mi je povjereno.
Biti reisu-l-ulema u Bošnjaka je najodgovorniji posao u zadnjih više od 100 godina i najveća čast koju jedan Bošnjak može ponijeti. Osobenost mog obnašanja funkcije ili dužnosti reisu-l-uleme je u tome što sam bio najmlađi reisu-l-ulema u povijesti dosadašnjih reisu-l-ulema, što sam ostao najduže, dvije decenije u kontinuitetu i što sam, zapravo, izabran u odsutnosti – prvi puta, i dva puta sam nakon toga reizabran.
To je samo po sebi jedinstven slučaj. U tom kontekstu se može govoriti da je ono što sam radio, ipak, izraz volje mog naroda kojeg sam ja predstavljao i moje zajednice kojoj sam pripadao.
Preporodov Journal: Po Vašem mišljenju, da li ste se više bavili pitanjima etničkog/ nacionalnog uzdizanja Bošnjaka ili vjerskim životom Bošnjaka? Tko treba voditi bošnjački narod: religijska ili politička svijest?
Reisu-l-ulema dr. Cerić: To ne isključuje jedno drugo. Mi nismo narod koji možemo tako razdjeljivati stvari i tačno precizirati: ovo je religiozno, ovo političko, a ovo kulturno. Mi smo narod koji na Balkanu treba da preživi, zapravo nešto poput Jevreja. To je ono što je za nas jako bitno, što treba stalno ponavljati. Nakon genocida ne smijemo imati neodgovorne ljude koji odlučuju o našoj sudbini. Ne smijemo imati slabo, nesposobno, neinformirano i neupućeno rukovodstvo. Dakle, mi svi moramo, svako sa svoje pozicije – i domaćica u kući, i student na studijama, i političar u politici, i imam u džamiji, i intelektualac za akademskom katedrom, i radnik dok radi – svako na svoj način uvijek mora imati na umu da je smisao našeg postojanja na ovom svijetu da budemo sposobni da se odbranimo od mogućeg budućeg genocida, koji nam se sprema i koji nam se može ponoviti. Sve što radimo mora biti u toj funkciji jer nismo oslobođeni opasnosti od ponavljanja genocida. Mi smo najnezaštićenija, najneorganiziranija i najzapuštenija nacionalna grupa na Balkanu.
Jedino su Bošnjaci na Balkanu “ničiji” narod. Mi smo jedina nacionalna grupa o kojoj ni jedna država ne vodi brigu. Kad se to ima na umu, a imajući u svijesti da imamo iskustvo genocida koji nije tako daleko, mi moramo mnogo učiti od Jevreja kako se suočiti sa posljedicama genocida. Jevreji su nakon Drugog svjetskog rata shvatili da je jedini način da im se to više ne ponovi, da oni sami budu snažni i da imaju takvu državu koja će ih štititi i braniti od holokausta koji im se jednom dogodio. Stoga mi Bošnjaci moramo biti svjesni da ova generacija ima obavezu prema sljedećoj generaciji.
Da svoju djecu učimo ovim stvarima, da ih obrazujemo, da ih jačamo, da snažimo njihovu volju zajedništva, da snažimo našu nacionalnu svijest, da svaki Bošnjak mora biti odgovoran za drugog Bošnjaka. Mi moramo imati državu koja će garantirati naš fizički opstanak na Balkanu. To je naše pravo i naša obaveza. Nije uopće bitno kako će se ta država zvati, kako će nas zbog toga optuživati: da li hoćemo nacionalnu državu ili nešto drugo. Ali, mi moramo imati državu u kojoj ćemo biti sigurni, u koju ćemo imati povjerenje da nas neće izdati. To je zadatak prvoga reda za sva kog Bošnjaka i Bošnjakinju, bez obzira gdje bili: ovdje u Zagrebu, u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Srbiji, Sandžaku, Albaniji, Americi, Australiji, Evropi. Bošnjaka sada ima širom svijeta. Prema tome, sve dotle dok ne bude Bosna jaka i dok Sarajevo ne bude matica svih Bošnjaka, ni vama Bošnjacima ovdje neće biti onako kako treba.
Nećete imati svoja ljudska prava, nećete imati ni pravo na jezik, nećete imati ni pravo na kulturu. Niti ćete biti prepoznati ni priznati kao posebna nacionalna skupina koja ima prava kao sve druge nacionalne skupine u Evropi. To što se nama Bošnjacima dodvoravaju kroz zadovoljavanje naših vjerskih potreba, to je za svaku pohvalu, ali nije dovoljno. Mi smo nacionalna skupina i mi moramo sami imati svijest o tome. Mi moramo imati puna nacionalna prava na Balkanu kao što imaju svi narodi. To znači da i mi, kao nacionalna grupa na Balkanu, imamo pravo na sve što imaju druge nacionalne grupe, uključujući i pravo na državu. Ako Crnogorci imaju pravo na državu sa 600.000 stanovnika, a nas Bošnjaka na Balkanu je nekoliko miliona, to je jasna poruka šta mi zapravo mislimo.
Najvažniji prioritet: odbrana od novog genocida
Preporodov Journal: Kakva je budućnost bošnjačko-muslimanskog naroda u BiH i Europi? Da li je sadašnja bošnjačka politička elita na vlasti dorasla političkom trenutku i funkcijama koje obnašaju?
Reisu-l-ulema dr. Cerić: Ne bih o sadašnjoj političkoj eliti, mi tek treba da odgajamo bošnjačku političku elitu. Mi, nažalost, nemamo bošnjačku političku elitu, a sami smo odgovorni što je nemamo. Moramo kao narod shvatiti da sami sebe moramo odgajati, kao što odgajamo imama ili učitelja, kao što odgajamo intelektualca. Mi sami moramo odgajati političku elitu. Političko stanje u Bosni je refleksija nas kao naroda. Svi ti ljudi u koje prstom pokazujemo kao političare, oni su izašli iz nas. Problem je što mi kao narod nismo na visini povijesnog izazova koji nam se pruža, koji traži od nas da shvatimo da ne možemo očekivati pomoć od drugih, nego moramo sami sebi pomoći. Moramo se unutra organizirati, shvatiti da moramo prihvatiti rizik da živimo od svoga rada, od svoje pameti i da ne moramo plaćati cijenu svoje slobode krvlju.
Mi smo najviše stradali u proteklom ratu, najviše imamo udovica, siročadi, prognanih. Sloboda svakog naroda ima cijenu. Mi kao narod nemamo naftu, kao što imaju Arapi Saudijci, da mogu svoju slobodu kupiti naftom. Mi nemamo dolare, kao što imaju Amerikanci, koji svoju slobodu mogu da kupe dolarima. Mi nemamo englesku kraljicu, koja kupuje slobodu Englezima kroz činjenicu da ima krunu kraljičinu koja nešto znači. Mi nemamo ni naftu, ni dolara, ni kralja, ni kraljicu. Nama je ostalo da svoju slobodu plaćamo – ili krvlju ili pameću.
Mislim da je krajnje vrijeme da shvatimo da je naša krv skupocjena, dragocjena – i da umjesto plaćanja slobode našom krvlju, slobodu plaćamo našom pameću. Ta pamet treba da nas vodi jedinstvu i raspodjeli odgovornosti unutar našeg roda, iz koje će proizaći i politička i intelektualna i ulemanska elita. Tada ćemo i kao narod imati zajednički cilj. Nama je u ovome trenutku najvažniji zajednički cilj kako se odbraniti i boriti protiv mogućeg budućeg genocida. Kako se osposobiti kao muškarci da smo u stanju zaštititi našu majku, sestru i kćerku od silovanja četnika. To je naš prioritet nad svim prioritetima. Ako imamo taj cilj na umu, onda su sve druge razlike koje mi imamo unutar sebe irelevantne, nevažne. Ja ne vidim drugog cilja koji može da nas vodi i u politici, u kulturi, umjetnosti, vjeri i nacionalnom pitanju. Naše pitanje na Balkanu, kao i vas Bošnjaka ovdje u Hrvatskoj, nije vjersko, već nacionalno. Mi smo jedini narod na Balkanu i u Evropi koji nije riješio nacionalno pitanje. To mi moramo početi rješavati.
U tom smislu zamolio bih Bošnjake, a vi to možete u Hrvatskoj, u Zagrebu i kroz vaš “Preporod” – da prestanete prepisivati to što čujete iz Sarajeva. Vi ste ovdje slobodni, vi ovdje morate otvoriti neke procese koji se u Sarajevu ne mogu otvarati. Jer Sarajevo je, nažalost, još uvijek pod blokadom, Sarajevo još nije slobodan grad. Sarajevo je još pod traumama bivšeg komunističkog režima, mozgovi koji su zaleđeni u “komunističkim frižiderima”. Profesori koji sada predaju na Univerzitetima uglavnom imaju doktorate iz marksizma, lenjinizma i samoupravljanja. Oni su još uvijek zaleđeni i dresirani iz Beograda na takav način da ih je strah da razmišljaju o sebi, svojoj kulturi, tradiciji. To je fenomen koji su svojevremeno imali Englezi, nismo mi jedini narod koji prolazi tu fazu. To je sindrom straha od vlastite kuće i vlastite kulture. Zato, kada vam iz Sarajeva dolaze stvari koje su podaničke, vi ih morate nadrasti. Kao Bošnjaci morate iskoristiti slobodu koju imate u Zagrebu i Hrvatskoj, i razvijati nacionalnu ideju Bošnjaka koja će pomoći i Hrvatskoj da shvati ko smo mi i šta smo mi.
I da prema nama ima odnos kakav zaslužujemo, a to je respektabilna nacija koja u sebi sadrži i vjeru i kulturu i sve ono što svaka nacija ima. Uključujući, naravno, i državotvornost.
Prepordov Journal:Da li smo sami najveći krivci? Dok su se bošnjački političari nakon rata bavili donacijama, srpski su učvršćivali genocidnu Republiku Srpsku. Kako na sljedećim lokalnim izborima obraniti Srebrenicu od “mirnodopskog genocida”?
Reisu-l-ulema dr. Cerić: Srebrenica je neiscrpna tema i ona će biti tema do Sudnjega dana. Teško je u jednom intervjuu sve kazati, ali ja ne bih Srebrenicu svodio na ove lokalne izbore. To je jedna epizoda koja će biti i proći. Mi smo uradili ono što smo mogli uraditi. Nije dovoljno, ali treba nastaviti raditi za Srebrenicu.
Mi ne možemo promijeniti prošlost, ono što se dogodilo, ali možemo utjecati na našu budućnost. Prema tome, mi treba da razmišljamo kako spriječiti buduću Srebrenicu. Srebrenica se dogodila i mi tu ništa više ne možemo učiniti. Mi možemo samo sada liječiti rane, iz toga učiti i pouke uzimati. Nama preostaje veliki posao. Nije u Bosni bila samo Srebrenica. U Bosni se dogodio i Prijedor i Foča i Višegrad…
Dakle, cijela Bosna je bila zahvaćena progonima, silovanjima, logorima i stoga predstoji nam veliki posao. Ima jedna misao koja mi se dopada: “Never complain, never explain!” (“Nemoj se žaliti, nemoj objašnjavati – tražiti objašnjenje!”op.ur.). Moramo preći iz zone stalnih pritužbi i kukanja u zonu kreativnog mišljenja i traženje rješenja kako da nam se to ne ponovi.
Treba da znate da su Haški tribunal osnovali Ujedinjeni narodi. To je prvi puta u povijesti UN-a da se osniva Međunarodni sud za ratne zločine na koji su privedeni visoki politički i vojni dužnosnici koji su počinili zločine protiv jednoga naroda, u ovom slučaju protiv Bošnjaka. Ovo je prvi puta da je postignut konsenzus svih relevantnih činilaca u međunarodnoj zajednici da se zbog zločina, koji je počinjen protiv jednoga naroda, privedu politički i vojni dužnosnici – i da se osude. Mi kao Bošnjaci treba da budemo zahvalni međunarodnoj zajednici i UN-u što su formirali taj sud i što su, ipak, doveli Miloševića, Mladića, Karadžića, Šešelja… Naravno, nama nikad niko neće moći objasniti zašto se morao dogoditi genocid u Srebrenici.
Za to je odgovorna međunarodna zajednica, koja je priznala krivicu. Ban Ki-moon je posjetio mezarje Potočari, poklonio se žrtvama genocida i rekao da je ovo sveta zemlja. Naravno, nije to dovoljno, međunarodna zajednica mora više uraditi. Mora pokrenuti proces kompenzacije žrtvama genocida. Mi moramo imati i jedan štap odbrane koji ima planetarno značenje: štap odbrane protiv genocida i štap odbrane protiv negacije genocida. Jer oni koji negiraju genocid, oni su spremni taj genocid ponoviti. Ja sam član “Aladin projekta” pri UNESCO-u, koji ima zadatak da se bori protiv negacije holokausta i genocida. Dakle, u tom smislu, u našim razmišljanjima i pitanjima, mi treba da nadiđemo i iskoračimo korak u kome ćemo biti logika koja mi se dopada: “Never complain, never explain!” Mi nemamo potrebe da se bilo kome žalimo, niti da bilo šta kome objašnjavamo, ali imamo obavezu da sebe pronađemo, da jedni druge hrabrimo, da nadiđemo sve poteškoće, da se oslobodimo svojih strahova.
Panbošnjaštvo – legitimna ideja okupljanja Bošnjaka
Preporodov Journal: Po Vašem mišljenju, na koji način se može postići istinsko pomirenje i dijalog među narodima u BiH? Doprinose li tome npr. istupi srpskog patrijarha Irineja, episkopa zahumsko-hercegovačkog Grigorija i predsjednika srpskog entiteta Dodika, na nedavno održanoj Međunarodnoj konferenciji za mir u Sarajevu? Oni su govorili o “ugroženosti hrišćanstva i Srba u Sarajevu koji su činili glavninu u njemu” i teoriji o navodnoj “želji Islamske zajednice da BiH bude islamska država”. Burno ste reagirali.
Reisu-l-ulema dr. Cerić: Ne bih rekao burno, ja sam reagirao na način kako je trebalo reagirati. Takve izjave mi slušamo svaki dan i ništa nam nije neobično, ali one više nisu relevantne. Jer Beograd više nema aviona, nema tenkova, nema vojske koja će preko Drine da siluje, ubija, ruši. Dakle, prošla su ta vremena. Srpska propaganda je već prokazana, ona je tako providna da se ljudi smiju na takve stvari. Mi nemamo više potrebe da se branimo i nešto dokazujemo, da bilo kome u Beogradu, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu, polažemo račun i objašnjavamo. To su posljednji trzaji koji trebaju da zabavljaju srpski narod i ostatci pameti koja negira zločin i koja je spremna da ponovi zločin. Još uvijek postoji neka žarulja koja tinja u njihovoj svijesti i u njihovoj duši. Naravno, za njih bi bilo bolje da se oslobode takvih gluposti i mračnih mišljenja. I bilo bi dobro, zbog njih, da prestanu sa tom i takvom namjernom šovinističkom propagandom, kojom žele pridobiti neke islamofobe u Evropi. Kad se danas spomene islam i islamska država, nekima se diže kosa na glavi. Time je najlakše sakriti svoje zločinačke namjere kroz razne četničke organizacije koje još uvijek prkose žrtvama genocida.
Ali, mi smo nakon genocida sasvim drugi narod. Omladina u Bosni i Hercegovini nema više tih strahova i takve izjave na njih više nemaju nikakav dojam. Njihova vojna sila, koja je se obrukala pred čitavim svijetom, više ne postoji. I u Evropi postaju ljudi sve više svjesni da ih je srpska politika prevarila, da je ostavila jedan neizbrisivi trag srama na Evropu koja je dopustila da se krajem 20. stoljeća dogodi genocid. Govor kojeg je imao Rompuy, predsjednik Evropskog vijeća, najbolji je odgovor na srpsku propagandu i njihove institucije – i vjerske i akademske i političke. To je jedan hor koji pjeva pjesmu pod palicom Dobrice Ćosića, koji je jednom prilikom iskreno izjavio sljedeće: “Mi lažemo da bi varali sami sebe, da tješimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bi se borili protiv straha, lažemo da ohrabrujemo druge, lažemo da bi skrivali svoj i nečiji drugi jad. Laganje je oblik našeg patriotizma i potvrde naše urođene inteligencije. Mi lažemo na kreativan, maštovit i inventivan način. Laganje je najbolja vrlina srpskog naroda.”
Preporodov Journal: Što za Vas predstavlja “panbošnjaštvo”? O kakvom se konceptu organiziranja Bošnjaka radi?
Reisu-l-ulema dr. Cerić: Ja bih želio da mi nadiđemo, da izađemo iz zone stalnog nepotrebnog preispitivanja, ispitivanja i ubijanja naše kreativne energije.
Panbošnjaštvo je legitimna ideja koja treba da okupi sve Bošnjake na Balkanu, uključujući i Tursku i cijeli svijet, sa ciljem da se branimo i zaštitimo od genocida koji nam se ovoga časa sprema. A to znači da kao muškarci ne dopustimo više sramotu koju smo doživjeli ‘92. godine kada nismo mogli odbraniti svoje majke, svoje sestre i svoje kćerke od četničkog silovanja. Nismo mogli odbraniti naše džamije od rušenja, nismo se mogli odbraniti da ostanemo u svojim domovima. Prognali su nas iz našeg doma i naše kuće. Lutamo i hodamo po cijelome svijetu, ne možemo da sastavimo dvije generacije da sin naslijedi oca u imetku, nego moramo ispočetka počinjati. Kad odem u skandinavske zemlje – u Dansku, Švedsku i Norvešku, vidim da su tamo ljudi otišli sa praznim cekerom. Sad sam bio u Americi, obišao sam Detroit, Siracusu, San Jose, Atlantu, Chicago i New York. Vidio sam naše majke koje nemaju priliku da se uključe u bilo kakav društveni život ni Siracuse, ni San Josea, nego jednostavno trunu, žive prazan život, zatvorene u nekoliko kvadrata stana u kojem žive. Naravno, treba biti zahvalan Americi i svim evropskim zemljama koji su primili naše prognanike, ali treba se pitati: zašto su oni morali da idu iz svoga doma? Zato što su ih zločinci protjerali. A zašto su ih protjerali? Zato što smo mi kao narod bili nesposobni da branimo njihovu slobodu da ostanu i da opstanu. To je ono što mi treba da radimo. I treba da prestanemo postavljati nepotrebna pitanja koja nas vode u krivom smjeru. I stalno pitati: jesmo li Bošnjaci, šta znači panbošnjaštvo!?
Mi trebamo napraviti fond za istraživanje. Mi smo narod koji vjerovatno najmanje ulaže u naučna istraživanja o tome ko smo mi i šta smo. Ja sam na prošloj sjednici Rijaseta pokrenuo da se u okviru zekata otvori ili napravi fond za naučna istraživanja. Da mladim ljudima ponudimo, da ih fokusiramo na neki detalj iz našeg nacionalnog, kulturnog i vjerskog bića. I da se ti mladi ljudi, umjesto da istražuju neke velike teme od kojih ne znam hoće li naša djeca imati ikakve koristi, fokusiraju na one teme koje za nas znače život. Ako se mi ne posvetimo našem nacionalnom pitanju, ako mi ne istražujemo, neće niko to raditi za nas. Zato je pitanje bošnjaštva naš izazov, da vidimo šta znači biti Bošnjak na Balkanu.
Mi smo još uvijek pod okupacijom. Imamo Daytonski ustav koji je legitimirao diskriminaciju na temelju nacije i vjere, to je diskriminatorski Ustav. Ali, zašto se to radi? Samo zato što su Bošnjaci-muslimani većina u Bosni i Hercegovini. Nama se ne dozvoljava da se mi osjećamo kao domaćini u našoj vlastitoj zemlji. Ako mi kažemo da volimo našu Bosnu, da je Bosna Bošnjaka i svih drugih koji žive u njoj, onda se provlači da smo nacionalisti. Ja pristajem da me se proglasi da sam nacionalista, ali tvrdim Bosna pripada Bošnjacima jer mi druge zemlje nemamo. I svima onima koji tu Bosnu vole i koji su spremni da u njoj žive, da dijele sa nama dobro i zlo, kao što je Hrvatska zemlja Hrvata, kao što je Srbija zemlja, kao što oni kažu, Srba i ostalih. Čija je Bosna onda? Ne, oni kažu: “Nit’ je srpska, nit’ je hrvatska, nit’ je muslimanska.” To je najveća podvala koja se nama dogodila. Zašto? Zato što treba kazati da Bosna ne pripada nikome. Onda se kaže: Bosna je i ovih i onih i onih – i to znači ničija.
Ne, Bosna je naša! Bosna je naša zemlja, naša država u kojoj mi moramo imati mir, u kojoj mi moramo imati slobodu, u kojoj mi moramo imati garanciju da nas neće više progoniti i silovati. A da bismo to postigli moramo biti jaki i snažni. Moramo prestati da postavljamo pitanja koja su irelevantna, da trošimo energiju na jalovim stvarima. Moramo se početi baviti stvarima koje za nas znače život, opstanak, borbu i odbranu od genocida.
Islam i Zapad – odnos sijamskih blizanaca
Preprodov Journal: Kakvo je Vaše mišljenje o revolucionarnim gibanjima u arapskom svijetu, tzv. arapskom proljeću? Neki smatraju da se zapravo radi o “arapskom sumraku”, naročito kada se analizira libijski slučaj i situacija u Siriji.
Reisu-l-ulema dr. Cerić: Ne bih ja to tako kazao, to su prejake ocjene i sudovi. Arapsko proljeće je proces koji nije završen, koji je tek otvoren. Prerano je davati bilo kakvu ocjenu. Ali, jedno je izvjesno: da ništa više neće biti kao što je bilo na Bliskom istoku. Zapad mora imati na umu da su se narodi na Bliskom istoku probudili i da Zapad više neće da razgovara samo sa Vladama. I da te Vlade budu samo u funkciji da se disciplinira narod za potrebe nekih politika, koje narod ne razumije i od kojih boli glava. Vanjska i unutarnja politika na Bliskom istoku će biti uređena na način kako narod bude htio da to bude, a ne samo određena vladajuća elita, kao što je to bilo do sada. Kako će se situacija razvijati, koji će rezultati biti – mislim da je neodgovorno davati bilo kakva predviđanja. Ali, razuman i odgovoran čovjek će shvatiti da je otvoren jedan proces koji će dugo trajati. U njemu će se pojaviti jedna sasvim nova generacija Arapa ili nova generacija odgovornih pojedinaca na Bliskom istoku koji će stvari postavljati na principu interesa, a ne na principu ko koga više voli ili ko koga više mrzi.
U Europi i svijetu na djelu je porast islamofobije. Na koji način pružiti adekvatan islamski i civilizacijski odgovor? Na ovogodišnji 11. rujan, na godišnjicu napada na New York i Washington, svijet je ponovo proključao: ovoga puta zbog filma “Nevinost muslimana”.
Vaše mišljenje o spornom uratku i reakcijama muslimana. Mislim da je film samo povod za neke dublje razloge koji nama još nisu jasni. Međutim, na Zapadu, koliko ja mogu da vidim, sloboda govora znači sloboda na provokaciju i sloboda na vrijeđanje, posebno muslimanskih vjerskih osjećanja. Ali, isto tako, ne može se ničim pravdati nasilje, posebno ne može se pravdati ubijanje američkog ambasadora u Libiji i drugih njegovih suradnika. To nije način kako se trebalo da se reaguje na film koji je očito imao za cilj da provocira i da izazove jednu takvu nasilničku reakciju…. Kako bi to opet bio dobar izgovor za daljnje vrijeđanje i daljnje širenje antimuslimanske netrpeljivosti u svijetu, a posebno u nekim zapadnim zemljama. Ono što bih želio kazati je da, nažalost, u muslimanskom svijetu postoje ljudi ili grupe koje ne dopuštaju bilo kakvo približavanje Zapadu. Kao što postoje grupe na Zapadu, u vladajućim centrima, koje bilo kakvo približavanje Bliskom istoku, odnosno rješavanje krize na Bliskom istoku i uspostavljanje mira posebno u Palestini – onemogućavaju na način da proizvode incidente i prave provokacije. Dakle, te dvije grupe, unutar muslimanskog svijeta i na Zapadu, hrane jedni druge.
Oni su, zapravo, prepreka za stabilnost i suživot. U knjizi jednog britanskog autora nedavno sam pročitao da je u povijesti čovječanstva postojalo 12 civilizacija. Od tih 12, sedam je mrtvih i pet je živih. Od živih su kineska, indijska, japanska, zapadna i islamska civilizacija.
Kineska, indijska i japanska su same za sebe posebne civilizacije. Međutim, zapadna i islamska civilizacija, to su sijamski blizanci. Ne može se izvršiti operacija kako bi ih se rastavilo jer su oni vezani i moždanim, i srčanim, i kulturnim, i intelektualnim vrpcama. Jer,zapravo, šta je Evropa? Krleža je stalno ponavljao da Evropa nema ništa svoje, nikakvih kulturnih, povijesnih baština na koje može biti posebno ponosna, nego je crpila ono što je postala iz istočnih kultura.
Na kraju krajeva, i religije koje mi baštinimo, monoteističke religije Ibrahimovske tradicije, sve su one nastale na Istoku. Dakle, nisu nastale ovdje. Odnos između Istoka i Zapada, odnosno Mezopotamije, Egipta, Babilona, Grčke, Sjeverne Afrike… to su sijamski blizanci. Zapadna i islamska kultura su nerastavljivi, nerazdvojivi i oni kao sijamski blizanci moraju shvatiti da ne mogu zaustavljati jedni druge da dišu. Jer, ako se jednom sijamskom blizancu uspori disanje, on automatski uspori disanje drugom – i onda se život zaustavlja.
Dakle, Zapad i islamska civilizacija moraju naučiti da žive u tom sijamskom-blizanskom odnosu jer nemoguće je izvršiti operaciju da ih se razdvoji. Jer razdvajanje znači smrt – i za jednog i za drugog. Prema tome, moraju se naviknuti i naučiti, i muslimani i zapadna civilizacija, kako da u sijamskom odnosu žive, prežive – i da bude i jednom i drugom ugodno. Da ne prave haos, odnosno agoniju jedni drugima.
Preporodov Journal: S čime ćete se baviti nakon odlaska s funkcije reisu-l-uleme? Vaša poruka Bošnjacima/muslimanima na kraju mandata.
Reisu-l-ulema dr. Cerić: Pošto se još sa ženom nisam o tome dogovorio, ne mogu vam odgovoriti. Čim budem znao taj odgovor – vi ćete prvi znati. Poruka Bošnjacima… Neka vas Allah čuva, budite jedinstveni, pazite jedni druge. Svaki Bošnjak je odgovoran za drugog Bošnjaka.
(Preporodov Journal br. 143)