Bogobojaznost se u ponasanju ocituje

Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
08 Dzumade – l – Ula – 1436.H. / 27 Februar 2015.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic

Bogobojaznost se u ponasanju ocituje

Neizmjerna hvala pripada Allahu koji nas je stvorio, dušu u nas udahnuo i koji dobro voli i za njega obilno nagrađuje. Salavat i selam neka su na Poslanika milosti koji voli svoj ummet i koji će se za njega zauzimati na Sudnjem danu. Salavat i selam neka je na njegovu porodicu, na ashabe, tabiine, šehide i sve Allahove dobre robove.

hutbaPostovane dzematlije, draga braco i omladino;

Mnogo je ajeta Kur’anskih koji završavaju porukom da je u njima pouka za razumom obdarene. Seid ibn Musejib kaže: „Omer r.a. Ubej bin Keab i Ebu Hurejre, otišli su kod Poslanika i upitali: ‘Allahov poslaniče, ko su najučeniji ljudi’? On odgovori:’Razumni’. Dalje upitaše: ‘Allahov poslaniče, ko su najpobožniji ljudi’? On reče: ‘Razumni’. Ponovo upitaše: ‘Allahov poslaniče, ko su najvrijedniji ljudi’? Poslanik odgovori:’Razumni’. Nakon ovog odgovora, oni postaviše pitanje: ‘Zar nije razuman onaj čiji je humanizam očit, koji je rječit, čija je ruka darežljiva i koji je ugledan’? Poslanik prouči ajet: „jer sve su to samo uživanja u životu na ovom svijetu, a Onaj svijet u Gospodara tvoga bit će za one koji budu Njegova naređenja izvršavali i Njegovih zabrana se klonili“. /Zuhruf,35./. ‘Razuman je onaj koji je bogobojazan, makar na dunjaluku bio nipodaštavan i niskog porijekla“./Tenbihul gafilin/.
Izvršavati naređeno i kloniti se zabranjenog, to je bogobojaznost. To je takwa. Takvima Allah dž.š. obećava: „A onima koji su se Allaha bojali želje će se ostvariti“. /Nebe,31./. Obećava također: „A oni koji su se Allaha bojali, oni će na sigurnom mjestu biti“./Duhan,51./.
Želje će se ostvariti i na sigurno mjesto će doći, a to znači Džennet nastaniti, oni koji bogobojaznost pokažu, tako što jezik svoj od laži, besposlice i ogovaranja sačuvaju. Poslanik kaže: „Ko vjeruje Allaha i Sudnji dan, neka govori samo ono što je dobro ili neka šuti“./Muslim/.
Bogobojazan je i postići će ono što želi, te sigurno mjesto nastaniti, i onaj koji o stomaku svom brine i u njega ništa od harama ne unosi, a od halala uzima onoliko koliko mu je potrebno, ne pretjeruje. Allah dž.š. nas upozorava da haram ne jedemo i ne pijemo, a Poslanik nas uči da se ne prejedamo i ni u čemu ne pretjerujemo. Govorio nam je da jednu trećinu stomaka hranom zauzmemo, jednu vodom a posljednju ostavimo praznom.
Bogobojazan obara pogled, boji se za svoj vid jer zna: „I sluh i vid i razum, za sve ćete biti pitani“./Isra,36./. Onaj ko želi da mu se želje ostvare i da na sigurno mjesto stigne u zabranjeno ne gleda, niti dunjaluk s požudom posmatra. Njegov pogled je uvijek s ciljem da iz viđenog pouku crpi. Allah dž.š. naređuje da zemljom putujemo i gledamo, posmatramo, te da iz viđenog i doživljenog, pouku uzmemo. Iz onoga što bi, zemljom hodajući vidjeli, mogli bi pouku, u sljedeću rečenicu sročiti. Kad su ljudi svjesni Gospodara i zahvalni Mu bili, živjeli su u miru i blagostanju. Kad su Gospodara zaboravili, a gospodarima se raznim klanjali, djelima svojim nezahvalnost izražavali i Allahu prkosili, tad su patili, uništavani su, a pokoljena kasnija su pozvana da se na tom primjeru uče i pouku uzmu.
Bogobojazni znaju da ce se svako od nas u znoju kupati, zavisno od grijeha, neko do nozni clanaka, neko do koljena, neko do pasa, neko do guse, sto od straha od Allaha i polaganja racuna, sto od Sunca koje ce biti tik iznad nasih glava na Sudnjem Danu. Bogobojazni znaju da će doći dan kad će usta naša zapečaćena biti, a ruke, noge, jezik, tijelo naše će o nama svjedočiti. Ko želi da mu se želja ispuni i na sigurno mjesto, a to znači u Džennet, dođe, ruku za haramom nek ne pruža.
Ruka bogobojaznog marljivo radi da bi halal zalogaj ustima prinijela. Ruka bogobojaznog uvijek i svugdje nastoji biti na pomoći svima a posebno bratu svom. Bogobojazni nikad ne korača tamo gdje će na haram nagaziti. Nikad ne ide stazom koja vodi mjestu nesigurnom. Nesigurno je svako mjesto gdje meleki ne ulaze. Ne ulaze u kladionice, u kafiće, u diskoteke…u kuce gdje se nalaze nase slike.
Srce bogobojaznog je ljubavlju prema Allahu i stvorenjima Njegovim ispunjeno. U tom srcu nema mjesta mržnji i neprijateljstvu, nema mjesta zavisti. Oni koji žele, želju svoju ispuniti i na sigurno mjesto stići, srca su ispunili samilošću prema svim stvorenjima. U srcu im je ljubav prema čovjeku i bratu muslimanu. Njihova srca, kad im se ajeti uče zatrepere. U njima se iman povećava i bivaju spremniji na žrtvu.
Kad se jezik zikrom zaposli, trbuh od harama zaštiti, pogled obori, ruke i noge od grijeha udalje, srce ljubavlju ispuni, tad se u pokornosti, iskrenost, ihlas dokuči i djela se isključivo u ime Allaha čine. Pitali su nekog mudrog čovjeka, koja mu je mudrost najdraža, a on odgovori: „Sedamdeset godina čitam i slušam i nisam naišao na ljepšu od ove: ‘Teškoća u pokornosti prestane, dok nagrada za pokornost, trajno ostane. Slast grijeha prođe, a kazna za grijeh, zapisana zauvijek ostaje“.
Ko je najučeniji? To nije onaj što se sa mnogo diploma kiti i hvali a vjere nema. Iz ahiretske perspektive posmatranja, najučeniji je onaj koji je spoznao svoju prolaznost i o Gospodaru ovisnost.
Ko je najpobožniji’? To nije onaj ko mnogo vremena provodi na sedždi i u zikru. To je onaj koji je razumio štetnost grijeha i klonio ga se. To je onaj koji je shvatio vrijednost dobra i posvetio mu se, te djeli i da mu cak lijeva nezna sta daje desna i koji ljubav siri. Vrijedni su kod Allaha, na Onom svijetu, oni koji su bogobojazni i čija se bogobojaznost u ponašanju njihovom očituje.
Vjera od nas očekuje življenje njenih propisa svakoga dana. Vjera od nas očekuje da je živimo, a ne da se njome hvalimo i pred drugima pokazujemo, a kad se osamimo Gospodara zaboravimo. Vjeri je odgoj zadaća. Sve je u njoj tom cilju podvrgnuto. Vjernik ne bi smio propustiti dan, a da se u njemu ne okiti novom vrlinom ili već postojeću osnaži. Odgoj čovjekov započinje prije rođenja. Imam Gazzali nas je podučavao da odgajajući roditelje, odgajamo djecu, pa je govorio da s odgojem dvadeset godina prije rođenja započnemo.
Ezan i ikamet učeni na uho sedmog dana po rođenju odgajaju također. U biće naše svijest o Bogu utiskuju što je temelj na kojem stasava musliman. Na toj svijesti o Bogu stasava odgovoran čovjek. Sedme godine, da bi odgojeni bili, djecu našu na namaz navikavamo, a od desete se podrazumijeva da namaz ne ostavljaju. U tim godinama u mekteb idu i šarte imanske uče.
Allaha preko svojstava Njegovih spoznaju. Meleke upoznaju i nauče šta je kojem zadaća. Posebno se naglasi uloga Pisara plemenitih, kako bi to dijete u, od grijeha udaljenog, čovjeka stasalo. Objava mu se objasni kao putokaz i svjetlo koje treba slijediti, a poslanike upozna kao ljude koji su došli primjerom pokazati da je objavu moguće živjeti i biti savremen. Sudnji dan je peti šart imanski i kroz njegova druga imena kao što su: Dan vjere, Dan suda, Dan okupljanja, Dan istine, upoznamo se sa neizbježnim susretom sa našim djelima i pripremamo se za susret sa Gospodarom.
Iz lijehe vjere koja je zasijana šartima imanskim, niče plod i vjeru vidljivom učini. Vidljiva je kroz obrede vjere, kroz šarte islamske.
Musliman svjedoči postojanje Boga i Poslanikovo poslanstvo. Musliman klanja, jer zna da je namaz temelj vjere i prvo ahiretsko pitanje. Musliman posti, jer zna da post odgaja, snaži našu volju i gradi u nama čvrst karakter, a i posebnu nagradu nam kod Milostivog osigurava. Musliman dijeli, u granicama svojih mogućnosti i dijeli ono što ima. To radi, jer zna, vjera ga je naučila, da dva puta živi, a jednom umire. Musliman ide na hadž kako bi vjerovanje svoje krunisao i sebe obilježio i svima poručio: ja sam vjerom odgajan i želim živeći je biti drugima primjer.
Nakon što je melek Džibril Poslanika pitao o imanu i islamu, upitao ga je: „Šta je ihsan?“ Poslanik je rekao: „Da vjeruješ Allaha, kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.“
Ovo je cilj kojem islam teži. Cilj je da sebe izgradimo u vjeri tako da ni tajno ne činimo ono što ne bismo činili javno. Kad na ovu deredžu dođemo, te i onda kad nas niko ne vidi budemo svjesni da On, Uzvišeni, sve vidi, sve zna i svugdje je, te kad u samoci pustimo suzu sjetivsi se Allaha i Njegove moci, tad smo odgojem ukrašeni. Ta spoznaja nas od grijeha daleko drži i čini nas spremnim da gradimo sretno društvo i jaku zajednicu.
Ako naša vjera, vjerovanje naše, ostane samo na šartima imanskim i islamskim, ako našu vjeru uokvirimo u obred samo, tada mi nismo ono što vjera od nas želi da budemo. Vjeri je odgoj cilj. Vjeri je cilj imati državne službenike kakav je bio Muaz ibn Džebel. Njega je Omer, r.a. poslao da sakupi porez. Ovaj vrli ashab zapovijed izvrši besprijekorno. Kući dođe, a žena ga upita: „Zar nisi donio ništa od sakupljenih stvari?“ „Ne zamjeri, ženo, ništa nisam mogao uzeti jer sa mnom bijaše nadzornik.“ Žena se začudi, naljuti i reče: „Poslanik je u tebe imao povjerenje, Ebu Bekr također, a Omer sin Hattabov ti ne vjeruje.“ Kad Muaza ne bijaše kod kuće, žena njegova ode halifi, a kako ga ne nađe kod kuće ostavi mu poruku. „Šta se dogodilo pa ti ne vjeruješ mome mužu?“, napisa ona. Omer, r.a. kad poruku vidje začudi se, pozva Muaza i reče mu: „Znam da ti nikada nisi lagao, šta ova poruka znači? Ja s tobom nisam poslao nikakvog nadzornika.“ Muaz reče: „Vođo mu’mina, mene kontrolira Onaj koji mene od mene i tebe od tebe mnogo bolje zna, Gospodar Sveznajući.“ Omeru, r.a. potekoše suze.
Ako vjeru uokvirimo samo u obred i svedemo je na prisustvo vjerskoj ceremoniji, tada mi nismo ono što od nas vjera očekuje. Vjera u nama želi vidjeti odgojena čovjeka, čovjeka kakav je bio čoban kojeg Omer, r.a. pita da mu proda nekoliko ovaca. „Ovce nisu moje, kako ih mogu prodati bez znanja vlasnika?“, reče čoban. „Dobro, kako će vlasnik znati da si ovce prodao? Reci vuk ih pojeo“, reče Omer. Čoban nije poznavao Omera, r.a. pa nastavi: „To ne priliči muslimanu, dođi sebi, ja sam musliman. Ja mogu prevariti vlasnika ovih ovaca, međutim, nije moguće prevariti Allaha, Vlasnika, tog vlasnika i svih nas jer On uistinu sve zna.“ Omer bijaše obradovan ovakvim razmišljanjem, diže ruke Gospodaru i reče: „Gospodaru moj, neka Ti je hvala. Ja se nalazim na čelu ovakvog naroda.“
Ovo su primjeri koji nam kazuju šta je vjera stvarno. Vjera je ahlak, ona se u ponašanju očituje. Tamo kad na ulicu izadjemo. Možemo klanjati koliko hoćemo, postiti i dobrovoljno, ali ako će nam društvo i dalje zbog korupcije, krađe i nepoštenja u siromaštvo tonuti, ako cemo razjedinjeni biti, tada mi nismo ono što tvrdimo da jesmo. Iman nije ušao u naša srca i zbog toga što ga tamo u dovoljnoj mjeri nema, nema ni Muaza ibn Džebela među nama, ni poštenog čobanina koji brine o tuđem kao o svom.
Uzvišeni Bože, pomozi nam da Te istinski spoznamo i budemo svjesni Tvog prisustva svugdje i uvijek. Uzvišeni Bože, uvećaj iman u našim srcima i učvrsti nas na stazi istinske bogobojaznosti. Amin!