‘Ali ‘Izzet! Rahimehullah!

‘Ali ‘Izzet! Rahimehullah!

Objavljeno petak, 11 Oktobar 2013 09:19

Piše: Mirnes Kovač

Kada danas u dnevnoj štampi pročitam vijest kako se (izdvojiću najsvježije primjere) “bh lideri i nakon šestosatnog sastanka nisu uspjeli dogovoriti” ili kako će “lideri stranaka ići ponovo u Brisel na dogovor”, a u vezi rješavanja jedne antidemokratske i diskriminatorske prakse oko izbora članova Predsjedništva kako bi se implementirala presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju “Sejdić-Finci”, ponajviše mi zasmeta ova engleska riječ “leader”. Učio sam nešto tog engleskog i znam da ta riječ dolazi od glagola “to lead” a znači “voditi” ili “predvoditi”. Dakle, ta bi se riječ, koja je isuviše naprasno ušla u naš svakodnevni jezik, mogla prevesti kao “vođa” ili “predvodnik”. Ukratko, lider je osoba koja predvodi ili komanduje nekom grupom, organizacijom ili zemljom.

alija-izetbegovic-v

Kada danas pogledam našu političku zbilju i naše, poglavito bošnjačke, lidere, često me uhvati jeza koliko je ta riječ neprikladna za ljude koje njom imenujemo. Svi se možemo s pravom zapitati – Zašto?! Možda u nekim teoretskim opservacijama ima spisak osobina koje trebaju biti prisutne kod neke osobe da bi on ili ona bila lider, a moja namjera ovdje nije da se tim bavim, niti da kroz njih sagledavam ovo naše današnje tmurno političko stanje. Držim da je jedna od osnovnih odlika lidera da on ili ona (možda bi nam ženski rod lidera u Bosni više pomogao) ima viziju. Očigledno je da je ova odlika odsutna kod sadašnjih političkih vođa. Umjesto vizije oni imaju svoju ambiciju. Imaju i plan, ponekad ga često znaju nazvati strateškim, da u što kraćem roku, a na što duži period ostvare ono što se ne može ostvariti bez vizije. Ovo svoje razmišljanje skromno delegiram kao jedan od mogućih odgovora nedostatka vizije ne samo kod lidera, već i kod našeg cjelokupnog društva u kome živimo.

A viziju je važno imati bez obzira na okolnosti koje nekada mogu biti itekako teške i nju činiti potpuno idealističkom, da ne kažemo nadrealističkom. Upravo takav je slučaj bio prije i u toku strašne agresije koja je zadesila našu domovinu od 1992. godine. Ovih dana, kada CIA – Centralna obavještajna agencija Sjedinjenih Država – objavljuje dokumente iz tog perioda s kojih je skinuta oznaka tajnosti, mi ustvari možemo vidjeti kroz kakve strašne i teške situacije smo prolazili. Saznajemo da su svi oni naši strahovi i bojazni koje smo u to vrijeme, valjda u nekoj psihološkoj samoodbrani, često znali označavati kao “teorije zavjere” ustvari kao takve ponajbliže bile realnosti, ako ne i gore.

Da, i Evropa i Amerika, evidentno je to sada, su znale šta se Bosni sprema. Nisu ili su kasno reagirale. Kada su, pod pritiskom svoje i svjetske javnosti, Sjedinjene Države i htjele nešto učiniti, često bi bile odvraćane od strane tadašnjih evropskih premijera, predsjednika, kancelara… Kako to, u jednom od objavljenih dokumenata, svjedoči Warren Cristopher, tadašnji američki državni sekretar, njemu je nakon jedne posjete evropskim prijestolnicama i pokušaja da evropske kolege uvjeri u potrebu akcije i zaustavljanja bosanskog krvoprolića sugerirano da se vrati kući, a da situaciju prepusti Evropljanima na rješavanje; čitaj: odugovlačenje, odnosno: odumiranje.

Kako je u takvim teškim okolnostima bilo uopće moguće imati viziju, a da je nemamo danas? Kao što nedavno jedan prijatelj reče: da smo tada odustali od ideala i vizije ne bi nam ni trebale granate da nas pobiju.

I doista, pitamo li se danas, deset godina nakon preseljenja na Bolji svijet predsjednika Alije Izetbegovića kako je moguće da su nas ovi i ovakvi lideri snašli? Jesu li nam kazna ili iskušenje? Jedno sa sigurnošću možemo kazati: Nisu nam ni u kom slučaju Božija blagodat, jer nju smo izgleda zagubili. I postoji li ikakav način da kao narod, sada u drugačijim okolnostima, možda ne tako teškim, ali ipak izazovnim, osluhnemo barem nešto od njegove mudrosti u nedostatku njegove ličnosti.

A o kakvom se lideru radilo moći ćete se, dragi naši čitaoci, podsjetiti kroz par tekstova koje donosimo povodom desetogodišnjice od njegove smrti. Ime i čast ove zemlje i na Istoku i na Zapadu sačuvano je ponajviše zahvaljujući njegovoj mudrosti i viziji. Njegovo liderstvo potvrđuje i poštovanje koje su mu iskazivali i protivnici i podržavatelji. Mnogo smo se puta, svi na različite načine, imali priliku u to uvjeriti, a za ovu priliku dopustite potpisniku ovih redova da iznese jedan detalj.

Upravo prije deset godina u vrijeme hadža, bio je to decembar 2003. godine, nekih tri mjeseca od preseljenja na Ahiret Alije Izetbegovića bio sam počašćen da obavim hadž kao gost rahmetli kralja Fahda. Kao gosti smo imali privilegiju posjetiti hadžske lokacije i prije otpočinjanja obreda. Tako smo jedan dan obilazili Arefat, onako pust sa tek ponekom skupinom zainteresiranih hodočasnika ili radnika koji su bili angažirani na pripremama goleme infrastrukture za Dan Arefata. Dovezli su nas tada i pred džamiju Nemirah. To je ona centralna džamija na arefatskom platou u kojoj se obavlja glavna hutba na Dan Arefata i koja bude ispunjena do posljednjeg mjesta. Bila je prazna i tek tada sam mogao vidjeti njenu prostranost. Uglačani mramorni pod se protezao do u beskraj, a uz stotine džamijskih stubova, gotovo pored svakog, stajali su veliki rashlađivači zraka. I tako dok smo razgledali tu džamiju primjetili smo pokojeg čistača unutar džamije. U jednom trenutku prišao mi je visok čovjek crnac. Pitao me na čistom arapskom jeziku: “A odakle ste vi?” Odgovorio sam mu: “Iz Bosne i Hercegovine.” A čovjek je u kratkom ushićenju, a potom blagoj tuzi, izgovorio: “‘ALI ‘IZZET! RAHIMEHULLAH! ” – Alija Izetbegović! Nek mu se Allah smiluje! Ostao sam šokiran. Kad sam vidio suze u očima tog crnca upitao sam ga odakle je. Odgovorio mi je da je iz Sudana. U svom tom šoku, ali i ponosu oči su mi solidarno zasuzile. Pa, zar je moguće da o mom rahmetli predsjedniku zna čistač, crnac iz Sudana, koji kao gestarbajter radi za vrijeme hadža da zaradi koji rijal i ponese svojoj porodici u Sudan.

I danas, nakon deset godina slika tog čovjeka mi ne izlazi iz glave. Taj prijatni pogled i suzne oči i poštovanje koje je imao prema predsjedniku tamo neke zemlje Bosne, koju bi vjerovatno s teškoćom i na karti pokazao.

I danas, mi suze na oči krenu kada pomislim i vidim koga sve u našoj zemlji zovu liderima. Tobe ja Rabbi, estagfirullah!

P.S.

O rahmetli Predsjedniku, čiju desetogodišnjicu od preseljenja na Bolji svijet obilježavamo ovaj mjesec, imaju pravo i obavezu pisati mnogi iz našeg kulturnog, političkog i umjetničkog miljea. Ali ovaj list ima posebnu obavezu i dužnost podsjetiti da je Alija Izetbegović bio saradnik pisac, doduše pod pseudonimom, i da je neke od svojih veoma važnih tekstova i razmišljanja objavio upravo na stranicama ove novine. Neka mu je Allahov rahmet i magfiret. Amin!

(www.preporod.com)