”Nećete se ni okrenuti, a djetinjstvo će vam proći. Kada nastupi dvijehiljadita godina, vi ćete tada biti u najboljim godinama!” Ovako je nama, tadašnjim naivnim i bezbrižnim osmogodišnjacima, u drugom razredu osnovne škole, sada već davne 1985. godine, govorila stroga i radišna učiteljica Mirjana G. Sjećam se da sam tada, potaknut njenim riječima, o dvijehiljaditoj godini razmišljao kao o nečemu što je toliko beskrajno daleko i nedokučivo, da sam sumnjao da ću to ikada doživjeti. Vrijeme mi je tada, kao uostalom i većini onih s kojima danas o tome razgovaram, prolazilo mnogo sporije ili nam se barem samo tako činilo. Međutim, djetinjstvo se zaista zauvijek izgubilo u gustoj magli prošlosti i zaborava, a mi, tek što smo se okrenuli, već smo postali odrasli ljudi. Nastupila je i famozna dvijehiljadita godina o kojoj je bilo toliko mnogo priča i špekulacija da su se na tu temu pisale i zasebne knjige ispunjene mračnim predskazanjima, teorijama zavjere i nagovještajima ratova i velikih svjetskih sukoba. Ne znam da li sam tada uistinu bio u ”najboljim godinama”, kako je to davno kazala moja učiteljica, jer je pojam ”najboljih godina” relativna stvar, ali zasigurno znam da sam izdisaje drugog milenija dočekao na definitivno najboljem, najvrednijem i najljepšem mjestu na kugli zemaljskoj, u Mekki časnoj i svetoj, Allah je čuvao od svakog zla i svih neprimjerenosti. U trenucima kada su se tog 23. ramazana 1420. h.g. ”kazaljke poklopile” i digitalni sat na mojoj ruci kratko otkucao pola noći, imam Mekkanske džamije, Abdurrahman Sudejs, predvodeći noćni namaz najvećem džematu na svijetu, učio je kraj sure Ali Imran. Živ i zdrav sam dočekao smrt drugog i rođenje trećeg milenija, a evo i izmak 2012. godine. Kako će se stvari dalje odvijati, to zna samo Uzvišeni Allah, međutim, ne treba biti mnogo mudar niti pametan pa shvatiti kako rođenje nije ništa drugo do startna pozicija na trkačkoj stazi koja vodi direktno u smrt:
Nečujno, tiho vrijeme leti
Tragove ostavlja, svemu se sveti
I t’jelu i duši, nanosi rane
Spomenar sjetni na prošle dane
Baš kao zrnca iz pješčanog sata
Ističe moja posljednja rata
Decenije, godine, sedmice, sati
Dio su zajma što mora da se vrati
Jer život je kredit, vratit’ se mora
Što manje je rata, to veća je möra
S’jede su vlasi prošarale kosu
Pjege staračke po licu i nosu
Od nekad mladog živahnog t’jela
Koža se tanji, širi se ćela
Ni brada mi nije crna k’o prije
Bjelilo u njoj sve teže se krije
Slabije vidim, đozluke trebam
Bez njih na dalj ni čitati ne znam
Kičma me boli, (pred)osjećam kišu
Ljekari u karton sve češće mi pišu
Hrčem po noći, svako se smije
A ja sam se drugima smijao prije
Još mnoge tegobe godine nose
Oštre k’o britva bez milosti kose
Iako ”tek” mi je trideset neka
Svakoga trena šansa je vel’ka
Da Melek smrti i meni svrati
Te kraj me stigne, što dugo me prati
Zadnje trenutke života već brojim
Uskoro stiže ono čeg’ se bojim
Duša ubrzo napustit će t’jelo
Haba se moje trošno od’jelo
Razdužit ga moram, poput regruta
Što dođe do kraja vojničkog puta
A nada mi duga i živjeti želim[1]
S drugima dun’ja još hoću da d’jelim
Al’ edžel ističe i vječnost me vabi
Gdje ću da skončam? Oprosti mi Rabbi!
Scenarij smišljam, ideje se roje
I k’o da već vidim t’jelo svoje,
K’o led je hladno na podu leži
Plahta na njemu, koža se ježi
Jecaj i plač, okružuje mene
Rodbina brižna od tuge vene
Skrhani bolom, patnjom i tugom
Žale za ocem, bratom i drugom
Jedan za drugim (ne)znanci stižu
Govori hvale, dugo se nižu
A ispod ove imanske žbuke,
Kriju se gr’jesi, mane i bruke
Jer Rabbu ništa skriveno nije
On dobro zna šta Knjiga mi krije
Vakat je doš’o, moram da idem
Posljednji put niz stube da siđem
Ne mogu sam, drugi me nose
Lica im tužna, suze ih rose
Kupanje zadnje sada me čeka
Jer smrt je bolest, nema joj l’jeka
Već gasule moje ledeno t’jelo
Ćefini će biti moje od’jelo
Obično platno neznane marke
Kroje ga vješte hodžine šake
Za pola sata il’ nešto manje
Hodža na meni pokaza znanje
A pred dženazu, pitanja znana:
”Ima l’ halala za ovog insana?”
Ako je dužan, rod će da vrati
Nemoj da džaba u kaburu pati
”Halal mu bilo!”, spontano kažu
Allahu Dragi, ne daj da lažu!
Spreman sam, evo, za duga puta,
U jednom pravcu, poznata ruta
Drveni brod spreman me čeka
Od luke me d’jeli tek mala r’jeka
Tabut je lađa na kojoj plovim
R’jeka su ruke onih koje volim
Stigoh u luku, Mezar joj ime
Usidren čekat ću ljeta i zime,
Do trena kad sve će postati prah
Dana u kojem će vladati strah
I već sam na dnu, gore je graja
Lopate tutnje, trudi se raja
Trpaju žurno jer žele ići
Valja im kući na ručak stići
Zemljana kiša po meni pada
Tek slabašni strop štiti me sada
Prije il’ posl’je i on će pući
Bez krova ću ostat’, a zemlja će ući
Onda tišina, mrtvilo vlada
Gasi se moja posljednja nada
Povorka tiha, nesta’ u daljini
Ostadoh sam u mračnoj dubini
Korake njihove u kaburu čujem[2]
”Ne id’te”, vapim, od smrti bolujem!
Al’ natrag nema, kabur mi je stan
Istina jasna, ne košmar nit’ san
U njemu je tama, a mraka se bojim
I gosta što dođoše zadatkom svojim[3]
Na ispit je doš’o i ovaj pobro
Pitanja sl’jede znana mi dobro:
”Ko ti je Gospodar, poslanik i vjera?
Kaži nam, hajde!”, dvojac me tjera[4]
Da l’ ću da mucam il’ zborit ću jasno
Da l’ ću šaputat’ il’ pričat ću glasno?
Ako mu Allah snage ne dadne
I ovaj će jadnik na testu da padne
A rodbina još će roniti suze
Sudbinu krive što člana im uze
Popiše kahvu i goste već prate
Još vr’jeme neko svi će da pate
Duše ih bole i suze će liti
Pričat će sjetno da teško će biti,
Zaboravit ga nećemo, oni će reći
Al’ vr’jeme leti i sve će poreći
Malo-pomalo u zaborav padam
Samo se dovi još njihovoj nadam
Godine lete, vjekovi, ere
Zemlja je gladna, slasno me ždere
Meso mi truhne, jedu me crvi
Nisam ni zadnji, a nisam ni prvi,
Od čijeg t’jela ništa ne osta’
Sem koščice repne, al’ i to je dosta,[5]
Da Onaj ko iz ništa stvara sve
I mene proživi, iz koščice te
A onda krik![6] Strašan i jak
Zemlja se trese, nestaje mrak
Potres sve drma, dižu se ljudi
Hodaju čudno k’o da su ludi[7]
I svako tek svoje gr’jehe nosi
Na Mahšer žure goli i bosi
Niko u nikog gledati neće
Ima l’ od ovog nevolje veće?![8]
Na sud su došli, čekaju reda
Prizor je strašan, djeca su s’jeda![9]
Sunce je sišlo do iznad glava[10]
Užas svud vlada, trepet i strava!
Djela se važu na preciznoj Vagi[11]
Ne pomaže majka nit’ otac dragi
Novac ne vr’jedi, sada je jasno
Ni slava, ni moć, shvataju kasno
Danas se samo iman mjeri
Kakav si bio u islam vjeri
Da l’ si Allahu na sedždu pad’o
Da li si namaz obavlj’o rado
Za njega prvo pitan ćeš biti[12]
Uzalud tada suze ćeš liti
Povratka nema nikom od nas
Samo kod Rabba tamo je spas
….
Ovako nekako bit će, il’ slično
Svako će od nas doživjeti lično
Trenutak smrti, kabur i Sur
I sve o čem’ priča sura nam Tur[13]
Insan sam bio skrojen od mana
Sva djela moja Rabbu su znana
Farzovi manjkavi, malo nafila
Gr’ješenje moja struka je bila
Ruke mi prazne, opskrba tanka
Dobra mi djela k’o pero su lahka
I ništa ja nemam sem nade u Rabba
Bez rahmeta Njegova sve mi je džaba[14]
Milost On Svoju ne spusti l’ na mene
Duša će s t’jelom ka Vatri da krene
Zato se Njemu Jedinom jadam
Samo se Njegovom oprostu nadam
Rob Tvoj gr’ješni ruke Ti diže
Još malo pred Tebe na sud on stiže
Gr’jesi mu brojni k’o morske kapi
Jadan je, b’jedan, za oprostom vapi
Al’ milost Tvoja od srdžbe je veća[15]
Za sve je ljude to istinska sreća
Velika Kladuša, 9. muharrem 1424 h.g. / 23. 11 2012. g.
[1] Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: ”Po pitanju dvije stvari, srce starca zauvijek ostaje mlado: ljubavi prema ovom svijetu i (ljubavi prema) dugoj nadi (tj. dugom životu).” Buhari, Sahih, br. 6420, od Ebu Hurejre, r.a. [2] Enes b. Malik, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Kada umrli bude položen u svoj kabur, on čuje topot obuće (onih koji su ga dopratili) kada se počnu razilaziti.” (Muslim, Sahih, br. 2870) [3] Hadis u kojem je Poslanik, s.a.v.s., imenovao dvojicu meleka koji će u kaburu ispitivati svakog čovjeka rekavši da se jedan od njih zove Munkir, a drugi Nekīr, bilježi Tirmizi, Sunen, br. 1071, Ibn Hibban, Sahih, br. 3177, od Ebu Hurejre, r.a. [4] U jednom dugom hadisu, pojašnjavajući šta će se sve desiti u kaburu nakon što umrli u njega bude stavljen i zakopan, Poslanik, s.a.v.s., je između ostalog kazao: ”…I doći će mu dva meleka koji će ga staviti u sjedeći položaj i upitati ga: ”Ko ti je Gospodar?…, Koja ti je vjera?… Ko je ovaj čovjek koji vam je bio poslan…” Ahmed, Musned, 4/287, od Bera’a b. Aziba, r.a. [5] Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: ”Sve će od čovjeka istruhnuti izuzev jedne koščice, a to je repna (trtična) kost. Iz nje će na Sudnjem danu stvorenja (ponovno) biti sastavljena.” Buhari, Sahih, br. 4935, Muslim, Sahih, 2955, od Ebu Hurejre, r.a. [6] Rekao je Uzvišeni: ”A kada dođe glas zaglušujući – na Dan kada će čovjek od brata svoga pobjeći, i od majke svoje i od oca svoga, i od drúge svoje i od sinova svojih – toga Dana će se svaki čovjek samo o sebi brinuti.” (Abese, 33-37) [7] Rekao je Uzvišeni: ”O ljudi, Gospodara svoga se bojte! Zaista će potres, kada Smak svijeta nastupi, veliki događaj biti! Na Dan kad ga doživite svaka dojilja će ono što doji zaboraviti, a svaka trudnica će svoj plod pobaciti, i ti ćeš vidjeti ljude pijane, a oni neće pijani biti, već će tako izgledati zato što će Allahova kazna strašna biti.” (El-Hadždž, 1-2) [8] Aiša, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Bit ćete (na Sudnjem danu) proživljeni bosi, goli i neosunećeni”, a ona ga upita: ”Allahov Poslaniče, zar će muškarci i žene jedni u druge gledati?!”, a on joj odgovori: ”Težina situacija (tog dana) će biti takva da ih to uopće neće interesirati.” Buhari, Sahih, br. 6527. [9] Rekao je Uzvišeni: ”Kako ćete se, ako ostanete nevjernici, sačuvati Dana koji će djecu sijedom učiniti?!” (El-Muzzemil, 17) [10] Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: ”Sunce će se na Sudnjem danu ljudima približiti na jednu milju…” Muslim, Sahih, br. 2864, od Mikdada b. Esveda, r.a. [11] Rekao je Uzvišeni Allah: ”Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.” (El-Enbija, 47) [12] Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Prvo za što će ljudi na Sudnjem danu polagati račun jeste namaz…” (Ebu Davud, Sunen, 864, Tirmizi, Sunen, br. 413 i mnogi drugi. [13] Kao i mnoge druge sure iz mekkanskog perioda objave, i sura Et-Tur uglavnom govori o dešavanjima na Sudnjem danu: ”Tako Mi Gore, i Knjige u retke napisane, na koži razvijenoj, i Hrama poklonika punog, i svoda uzdignutog, i mora napunjenog – kazna Gospodara tvoga sigurno će se dogoditi, nitko je neće moći otkloniti na Dan kada se nebo silno uzburka, a planine s mjesta pomaknu! Teško na taj Dan onima koji su poricali, koji su se, ogrezli u laž, zabavljali! – na Dan kada će grubo u vatru džehennemsku biti gurnuti: ‘Ovo je vatra koju ste poricali, pa, je li ovo čarolija, ili vi ne vidite? Pržite se u njoj, isto vam je trpjeli ili ne trpjeli – to vam je kazna za ono što ste radili…”‘ (Et-Tur, 1-16) [14] Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Nikoga u Džennet neće uvesti njegovo djelo.” ”Zar ni tebe, Allahov Poslaniče”, upitaše ga. ”Ni mene osim ako me Allah ne obaspe Svojom neizmjernom milošću”, odgovori on. (Buhari, Sahih, br. 5673, Muslim, Sahih, br. 2816, od Ebu Hurejre, r.a. [15] Rekao je Muhammed, s.a.v.s.: ”Kada je Allah stvorio stvorenja, zapisao je u Svojoj Knjizi (Levhil-Mahfuzu), a ona je kod Njega postavljena iznad Arša: ’Moja je milost nadvladala Moju srdžbu’”. Buhari, Sahih, br. 7404, Muslim, Sahih, br. 2751, od Ebu Hurejre, r.a.Amir Durmic
(Rijaset.ba)