Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
04 Rebiu -l- ahir – 1439.H. / 22 Decembar 2017.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
POSLJEDNJI TRENUCI U ŽIVOTU SLAVNOG SALAHUDDINA EJJUBIJA
Neka je hvala Allahu Milostivom Samilosnom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir Njegovom miljeniku Muhammedu, poslaniku koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine kao i na naše šehide.
Postovane dzematlije;
„A njih smjenise zli potomci, koji molitvu napustise i za pozudama podjose; oni ce sigurno zlo proci.“ (Merjem, 59)
On je prezirao nepravdu u vremenu tame. Ostavljao je po stranu kritiku onih koji su ga nazivali ludim jer je želio naizgled nemoguće – ujediniti Ummet, ustati protiv krstaša i vratiti čast i ugled ondje gdje pripadaju. Bio je poštovan, kako od strane svojih prijatelja tako i od neprijatelja, i možda je jedan od malog broja ljudi koji evociraju osjećaj časti i ponosa tako velikog broja ljudi u svakom stoljeću i mjestu. Čak i obično antimuslimanska holivudska filmska industrija u americi nije mogla a da ne napravi film, koji sam cak gledao u pripremi ove hutbe, film o časti i pravednosti po kojoj je Salahuddin bio poznat, i koji preporucujem svima nama da pogledamo.
Slavni Salahuddin Ejjubi, osloboditelj Jerusalema, kada je u mladosti vidio kršćanskog vojnika kako muči starog muslimana, zarekao se da se neće nasmijati sve dok ne oslobodi Jerusalem. I ispunio je obećanje. Nasmijao se pred samu svoju smrt, a preselio je na ahiret 04. marta 1193. godine. Toga dana se zadovoljno smijao. Pitali su ga zašto se smije u takvom stanju, pa je rekao: “Jer ću se sresti sa Poslanikom Muhammedom, s.a.v.s. pa kada me bude pitao šta sam učinio za Ummet, reći ću mu: ‘Oslobodio sam mjesto odakle si učinio Mi’radž.’”
U predajama se spominje da je slavni Salahuddin Ejjubija jednoga dana pošao da posjeti hadžije. Pri povratku je padala kiša i bilo je hladno, pa se razbolio. Njegovo zdravstveno stanje se svakodnevno pogoršavalo. El-Imad kaže: “Bio sam sa Salahuddinom kad se razbolio. Tako mi Allaha, kad god bi se Salahuddinovo stanje pogoršalo, njegova vjera u Allahovu milost bi se učvrstila. Što je njegovo tijelo bivalo slabije, njegova vjera u Allaha je bivala sve čvršća.”
Tako bolestan, Salahuddin nije mogao ići u džamiju, ali je insistirao da klanja namaz u džematu. Dovodili su mu imama i pomagali bi mu da ustane da bi klanjao namaz u džematu. Devetog dana, Salahuddin je izgubio svijest. Šejh Džafer spominje: “Učio sam Kur’an kraj njegovog kreveta, i kada sam proučio ajet: ‘On je Allah! Osim Njega drugog boga nema! Znalac je Nevidljivoga i Vidljivoga svijeta, On je Svemilosni, Samilosni!’ (El-Hašr, 22), iako je Salahuddin bio dugo u nesvijesti, čuo sam ga kako tiho izgovara: ‘Istina! Rekao si istinu!’ Tri dana sam učio Kur’an kraj Salahuddinovog kreveta, a pred samu njegovu smrt, proučio sam ajet: ‘On – Allah je Gospodar moj, drugog boga nema osim Njega! Na Njega se ja oslanjam, Njemu mi je povratak!’ (Er-Ra’d, 30) vidio sam kako Salahuddinovo lice zrači nurom. Tada je izgovorio Kelimei-šehadet i napustio ovaj dunjaluk. (Allahu ekber!)
Ibn Šedad kaže da je to bila najveća nesreća koja je zadesila muslimane nakon smrti četverice pravednih halifa. On kaže: “Mnoge sam čuo kako govore: ‘Volio bih da sam ja umro umjesto Salahuddina’, i uvijek sam smatrao da je to pretjerivanje, no istinsko značenje tih riječi sam shvatio tek kada je Salahuddin preselio. I ja sam tada poželio da sam umro umjesto njega.”
Abdullatif, čuveni fizičar, kaže da su ljudi žalili za Salahuddinom kao za Poslanikom, jer su ga svi voljeli. Voljeli su ga dobri i loši, muslimani i nemuslimani. Svi su voljeli Salahuddina.
A šta je ovaj pravedni vladar ostavio iza sebe, kralj Egipta, kralj Sirije, Libana i Jemena….šta je ostavio iza sebe? Ostavio je samo jedan dinar i 47 dirhema, nešto oružja i svog konja! To je sve što je ostavio. Morali su pozajmiti novac za njegovu dženazu.
No, reći ću vam šta je ostavio iza sebe. Ostavio je naslijeđe! Ostavio je veliko i istinsko naslijeđe iza sebe. Preselio je u vrijeme sabah-namaza, a nakon podne-namaza su iznijeli njegovo tijelo. U predajama se spominje da su ljudi plakali kao da je cijeli dunjaluk bio na tom jednom mjestu. Mnogi ljudi nisu mogli povjerovati kada su vidjeli njegovo mrtvo tijelo. Padali su u nesvijest. Nisu htjeli prisustvovati njegovoj dženazi jer nisu mogli prihvatiti da je Salahuddin preselio, da je umro onaj koji je oslobodio Svetu zemlju – Palestinu.
A kako je Salahuddin sahranjen? Subhanallah! Morali su pozajmiti novac za njegovu dženazu. U hadisu se kaže da je pravedan vladar jedna od sedam kategorija ljudi koji će biti u Allahovom hladu na Sudnjem danu, kada drugog hlada ne bude, a Sunce nam tik iznad glava…mi se zalimo na ovodunjalucke vrucine, od po 40 gradi…a kako ce biti samo nama na Danu Suda…kada se budemo kupali od znoja, neko do clanaka, neko do pojasa…neko do guse ili vrata…zavisno od pocinjenih grijeha i shodno tome nasem strahu kako cemo racun Allahu dati.
A gdje su nasi vladari, gdje su nase vodje Ummeta danas. Ukopani u svojim tvrdjavama, uzivajuci u blagodatima ovodunjaluckim, i umrijet ce, a da nisu ni zivjeli. Nista korisno narodu svome, Ummetu ne ostavljaju, nista korisno ne cine, miru ne teze, bolesne ne stite, o sirocetu ne mare, o siromasnima i gladnima brigu ne vode…
Stoga je Kadi Fadil izdao fetvu da Salahuddin treba biti sahranjen sa njegovom sabljom, da bude proživljen i u Božijem hladu naslonjen na nju, da bi svi mogli vidjeti da je on osloboditelj Svete zemlje. Salahuddin je bio čovjek koji je otvorio kapije krstaških tvrđava i zamkova, jednu za drugom.
Salahudin vraca Kuds 1187. god. iz ruku krstasa nakon velike bitke poznate pod imenom ‘Bitka kod Hittina’ i nakon ove slavne pobjede El-Aksa je vraćena u ruke muslimana, nakon što su krstaši vladali Jerusalemom 91 godinu i El-Aksu koristili kao štalu za konje i svinje.
Dok su krstaši, prvi put kad su zauzeli Kuds, poklali 70.000 muslimana, ponajvise žena i djece i to samo za jedan dan veliki Salahudin oslobadja sve slijedeci Sunnet Poslanika, koji pri osvajanju Mekke se ne sveti, uprkos svemu sto su mu Mekkelije uradile i priredile. Pa zar ovo nije pravda Islama i milost imana?! Salahuddin El- Ejjubi je bio jedan od najvećih muslimanskih vladara i vojskovođa. Njegova slava nije ostala samo na prostorima arap¬skog svijeta nego je dosegla i do Evrope. On je bio taj koji je živio u doba krstaša u Palestini, protiv kojih je vodio borbu.
Prenesen je i jedan događaj koji se zbio između Salahuddina i kralja Ričarda – Lavljeg Srca. Poznato nam je da su se između njih dvojice vodile mnoge bitke. U toku primirja, Salahudin cuje da je kralj bolestan, i umjesto da iskoristi priliku i napadne, ne on ne krsi dogovor. Posto su arapski ljekari se u to vrijeme isticali i prednjačili u medicini. On im je naredio da načine lijek za Ričarda. Potom je Salahuddin uzeo lijek sa sobom i uputio se prema Ričardovom logru, i to u prat¬nji svoga sluge i preobučen u odjeću ljekara, i napokon kojim lijeci kralja ne predstavljajuci se.
Dvije vojske su se nakon toga sukobile u nekoliko bitaka. Ričard je potom slučajno doznao ko je zapravo bio onaj ljekar, i obznanio je da više ne želi da se bori protiv Salahuddinove vojske, rekavši: “Ja se ne mogu boriti protiv onoga ko mi je spasio život. Kako da mi bude drago da ubijem onoga ko me spasio smrti?” Ričard po drugi put sklopi primirje sa Salahuddinom i krenu za svoju zemlju Englesku. Na svom putu morao je proći kroz Francusku, čiji ga je kralj pomagao u Palestini. Francuski kralj ne učini ništa drugo do hapšenja Ričarda. Kada su stanovnici Engleske čuli šta se desilo njihovom kralju platiše ogromnu svotu novca za njegov otkup. Pogledajte razliku između ponašanja Salahuddina i ponašanja kralja Francuske! Salahuddinovi postupci su odisali milostivošću i tolerancijom što mu je nalagala njegova uzvišena vjera! Pa zar ovo nije pravda Islama i milost imana?!
A gdje je danas Palestina, na cijim plecima, na cijim ramenima kao grijeh mira nema, na cijoj svijesti i savjesti je rat Palestinaca dug vec preko 60 godina…kome osim Bogu da se obrate. Na njegovom mezaru su napisali: “O Allahu, kao posljednju njegovu pobjedu, otvori mu džennetske kapije!”
Draga i poštovana braćo, znajte da je Salahuddin jedan od najvećih heroja islama. Zato sam odlucio da mu posvetimo danasnju hutbu i naucimo i izvucemo pouke i poruke. Ali problem kod većine muslimana danas, ili kod svih muslimana, je taj što mi živimo od svoje slavne prošlosti! Pjesnik je rekao: “Dolaze na Salahuddinov kabur, stalno dolaze! I šta oni rade? Oni stoje pored Salahuddinovog kabura i govore: “Ustani Salahuddine, ustani! Ustani, trebaš nam! Zar ne vidiš šta se dešava u Iraku? Zar ne vidiš šta se dešava u Afganistanu? Zar ne vidis sta se desava u Palestini i Siriji, sta se desava cjelokupnom Ummetu. Zar ne vidiš kakvi mlitavi beskičmenjaci vladaju nama? O Salahuddine, trebamo te da oslobodiš sveta mjesta!”
Pjesnik, dakle, kaže da ljudi dolaze na Salahuddinov kabur i govore: “Ustani, o Salahuddine, ustani! Sve dok njegov kabur ne počne da se žali zbog smrada koji ga okružuje!” Onda pjesnik kaže: “Koliko puta godišnje ćete pokušavati da probudite Salahuddina?! Koliko ćete još uznemiravati Salahuddina zbog vašeg kukavičluka?” Potom dodaje sarkastično: “Zar je došlo do toga da živi mole umrle za pomoć?!”
Danas niko ne teži tome da postane Salahuddin! Niko se ne trudi da bude pravedan kao Omer ibn el-Hattab ili iskren kao Ebu Bekr ili Ebu Zerr r.a. ili milostiv kao Osman r.a ili hrabar kao Alija r.a. ili Hamza r.a. ili kao Hatidža ili Fatima r.a.! Niko ne čezne za tim da bude poput njih!
Mi živimo od svoje prošlosti! Sjećamo se ovih ljudi, ali niko od nas ne teži tome da bude poput njih! Mi vjerujemo u Onaj svijet, pa kako možemo biti kukavice? Kako možemo veličati Salahuddinov i Omerov život, a potom sami biti kukavice?!
Molim Allah da iskorijeni nepravdu, bar djelimicno, da daa pravdu i spasi tirana napaceni Palestinski narod, da im vrati cast i sigurnost njihovih zivota, te da Jerusalem bude dio sve tri od Boga objavljenje vjere. Amin.
