Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
21 Zu-l-Hidze– 1437.H. / 23. Septembar 2016.g.–Imam/Hatib: Abdulah Cajlakovic
Mjesec Blagoslova – Zu – l – Hidze
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha dž.š. i svjedočimo da je Muhammed a.s. Allahov rob i poslanik. Neka je salavat i selam na njega, njegov ehlul-bejt i ashabe.
Postovani dzemate, draga omladino;
Mi se danas nalazimo u odabranom danu, danu džume, danu koji spada u odabrane dane u svetom mjesecu Zu-l-hidždžeta. Prvi dan mjeseca zul-hidždžeta je bio 03. septembra, Dan Arefata je bio u nedjelju, 11. septembra, a prvi dan Kurban-bajrama je bio u ponedjeljak, 12. septembra. Danas je 21. Zul Hidze, mjeseca Hadza. Nalazimo se, dakle u svetom i blagoslovljenom mjesecu Zu –l- Hidzeta.
Da prvih deset dana zul-hidždžeta koji su vec dakle prosli imaju izuzetnu vrijednost, dokaz je što se njima Allah dž.š. zaklinje u Suri El-fedžr: “Tako Mi zore, i deset noći.” (El-Fedžr, 1-2) A da su ovo najbolji dani, svjedoče riječi Muhammeda s.a.v.s. koji kaže: “Ne postoje dani u kojima je činjenje dobrih djela draže Allahu od ovih deset dana.” (Buhari) Pošto smo svakim udisajem i izdisajem bliži smrti, koristimo vrijeme.
Iako nas je zaobišla sreća da se i mi ove godine nađemo među milionima sretnika- hadzija, postoji ipak mnogo načina da požanjemo blagoslove ovoga svetog mjeseca.
Hadz je krov Islama, zavrsni dio kuce – vjere. Najvaznija greda koja drzi krov kuce, tj. Hadza je Arefat. Arefat ima značenje i simboliku znanja, spoznaje. Nakon Arefata hadžije prelaze na Muzdelifu ili Maš’ar. Ime ovog mjesta ima značenje i simboliku svijesti i razumijevanja a zatim idu na Minu koja je simbol ljubavi i vjere. Na Arefeatu su se kako predaja kaže susreli Adem i Hava.
Jedan od farzova hadža jeste zaustavljanje na Arefatu u podne. Kad sunce zađe nema više potrebe da se bude na Arefatu. Pada mraka a kako se u mraku ništa ne vidi hadžije se simbolično kreću za suncem ka zapadu, ka Muzdelifi ili Maš’aru što ima značenje i simobliku svijesti. I tu imaju obavezu da se zadrže. Bili su na Arefatu u značenju znanja, dolaze u Maš’ar u značenju svijesti. Prvo znanje potom svijest.
Ako bi bio samo Arefat, samo znanje, ako nebi bilo Muzdelife i Mine imali bi smo razvijen materijalni i znanestveni život no bila bi obezduhovljena civilizacija. Imamo mi primjere toga danas i trebalo bi da su nam jasni. Sta nam rade sve ljudi bez svijeti.
No, ako bi smo imali samo svijest (Maš’ar/Muzdelifu) i Ljubav (Minu) bez znanja (Arefata) značilo bi pogrešno razumijeti našu vjeru. Toliko pogrešno da nam hadž ne bi bio primljen jer bez Arefata nema hadža. A i ovakvih primejra imamo dosta i to baš u svijetu koji nazivmao islamskim.
“Ne pripisuje vam se u grijeh ako od Gospodara svoga molite da vam pomogne da nešto steknete. A kad pođete sa Arefata spominjite Allaha kod Mešarulharama, spominjite Njega, jer vam je On ukazao na pravi put, a prije toga ste bili u zabludi” . “Zatim krenite odakle kreću ostali ljudi i tražite od Allaha oprosta jer Allah uistinu prašta i samilostan je”. “A kad završite obrede vaše, opet spominjite Allaha kao što spominjete pretke vaše i još više Ga spominjite! Ima ljudi koji govore: “Daj ti nama Gospodaru naš na ovome svijetu!” Takvi na onom svijetu neće imati ništa”. A ima i onih koji govore:”Gospodaru naš, podaj nam dobro i na ovom i na onom svijetu i sačuvaj nas patnje u ognju!” (El Bekare 198-202)
Nakon Arefata, da ga slobodno nazovem Dan znanja slijedi put do iduće postaje hadža, u toj postaji hadžije borave noću, a na osnovu usvojenog znanja grade svoju svijest i shodno tome pažljivo odabiru kamenčiće za sutrašnji dan.
Dan kurbana, je dan kad simbolično režemo vrat svezanosti i za šta drugo osim za Allaha. I to je dan kada kamenčićima „svoje svijesti“ hadžije gađaju šejtana.
Dakle, na jedan način možemo reći da Hadzije na Arefatu vide stvari kakve jesu, a zatim te noci na osnovu viđenog shvataju odnos tih stvari, njihovu uzročnost i posljedičnost, te shodno tome imajući informacije o sutrašnjem danu – danu Bajrama shvataju i činjenicu da se za nj treba pripremiti, naoružati da na putu povratka Bogu, na putu povratka do Kabe vreba neprijatelj kojeg treba savladati. I ta borba s neprijateljem neće završiti jednom borbom, ta borba, kamenovanje će se ponoviti i narednog i narednog dana.
Dani mjeseca zu-l-hidždžea, dan Arefata, dani kurbana i hadža, u kojima se nalazimo kroz svoju simboliku, podsjećanje i suštinu poruke objedinjuju pored navedenog i tri povoda Božije milosti: objedinjuju ovisnost i potrebu, potom dovu i traženje, te najposlije trud i pokret.
U kazivanju o Hadžeri i Ismailu a.s. te u onom o Ibrahimu a.s. ocu vjerovjesnika, susrećemo se s jedinstvenim primjerom, u kojem se sve tri ova povoda Božije milosti objedinjuju na jednom mjestu, u jednoj priči.
Kada je Ibrahim a.s. ostavio svoju ženu Hadžeru u neobrađivanoj dolini, a s njom i njenog sina Ismaila a.s. koji je tad bio dojenče, rekao je: Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvog Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali: zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima, da bi zahvalni bili! (Ibrahim, 37)
Ibrahim a.s. Božiji prijatelj, otišao je poslije toga za svojim poslom, onako kako mu je Allah Uzvišeni naredio, ostavivši svoju ženu i dojenče same u ovoj oskudnoj dolini. Uskoro su zalihe vode koje su bile uz njih presahnule i dijete je osjetilo žeđ koja je dosegla krajnje granice. Žena se dala u potragu za vodom, ali od vode nije bilo ni traga, dok je dijete koje se migoljilo i rukama i nogama obuzela vriska i plač. Majka trči tamo-amo, uspinje se na Safu i gleda daleko u obzorje ne bi li opazila vodu, a zatim silazi i opet trči u potrazi za vodom do brda Merva i moli Allaha Uzvišenog da je opskrbi vodom u ovoj oskudnoj dolini. A sve to vrijeme dijete plače. Ovaj čudni prizor tog dana prizvao je Božiju milost, pa je Allah učinio da provre Zemzem u dolini koja nije rađala, načinivši je izvorištem i polazištem za mnoga dobra na ovom blagoslovljenom dijelu zemlje.
Ovaj događaj i prizor Allah je učinio sastavnim dijelom hadža. Koja je to tajna skrivena u ovom događaju i koji su razlozi izlijevanja ove Božije milosti?
Prvi mogući povod: Potreba koju je predstavljala nesnosna žeđ koja je zadesila dojenče, a potreba i ovisnost jedno su od mjesta spuštanja Božije milosti. Ovisnost sama po sebi privlači Božiju milost, te kad god je ovisnost o Allahu veća, povod za spuštanje Božije milosti veći je.
Ali, sve to pod uvjetom da čovjek ne izokrene smisao ovisnosti, pa da pomisli da je on ovisan o imetku i prolaznim dobrima ovog svijeta, ili da je ovisan o nekim ljudima, umjesto da je svjestan njene stvarnosti, odnosno toga da je njegova ovisnost vezana samo za Allaha.
Drugi povod za spuštanje Božije milosti u ovom događaju jeste sa’j (ar. ulaganje truda, nastojanje), a ulaganje truda jeste uvjet spuštanja Božije milosti. Nema opskrbe bez truda. Nema plate i nafake bez rada. Uzvišeni Allah učinio je trud i kretanje u životu čovjeka ključem za svoju milost.
Ako siromaštvo kao činilac od čovjeka zahtijeva da se skrušeno obrati i iskaže svoju potrebu i ovisnost o Bogu, isto tako i trud kao činilac zahtijeva od čovjeka snagu te odlučnost i volju, kao i pokret i djelovanje. Tako, u skladu s čovjekovim kretanjem te trudom i odlučnošću, Allah ga iz obilja Svojih riznica obasipa Svojom milošću, dakle pored plate daje i jos nafaku.
Pokrenula se Ismailova majka kad je kod njih dvoje nestalo vode, a žeđ obuzela Ismaila. Pokrenula se u potrazi za vodom i uložila krajnji trud. Penjala se na Safu i gledala daleko u obzor ne bi li opazila vodu, a zatim silazila i penjala se na Mervu i opet gledala daleko u obzor ne bi li s tog mjesta opazila vodu.
Pa, iako je ona u ovoj kretnji pregledala cijeli obzor iz položaja Safe i Merve i nije pronašla vodu, nije gubila nadu već je ponavljala ove kretnje, penjanje, silazak, trčanje, od Safe do Merve, i nazad sedam puta. Četiri puta od Safe do Merve i 3 puta od Merve do Safe. Znači njena potraga ne završava tamo gdje je počela. Svaki hajirli trud daje napredak.
Da nije bilo te nade i očekivanja, njen trud završio bi se još pri prvom krugu, ali nada i iščekivanje koji su ispunjavali njeno srce svaki put iznova zvali su je da ponovi trud, sve dok Allah nije olakšao njima dovama i dao da provre Zemzem ispod stopala Ismaila. Međutim, njenu nadu ispunio je Allah, a ne ona svojim trudom, jer da je polagala nade samo u svoj trud, ona bi još mnogo ranije odustala, još pri prvom ili drugom krugu.
Treći povod ili uzrok za spuštanje Božije milosti ovdje jeste dova Ismailove majke kao i prethodna dova njegovog oca Ibrahima a.s.
Nije je njeno trčanje odvratilo od Allaha niti ju je predanost Allahu ometala u trčanju i u nastojanju da nađe vodu niti joj je nada stagnirala što je nije našla u jednom krugu. Trčala je sedam puta snažno, s odlučnošću i voljom. A onda se dogodi ono što se nije moglo niti zamisliti – zemlja puca pod nogama dojenčeta i izvire hladna, čista i bistra voda.
Slavljen neka je Allah i hvaljen neka je! Odazvao se Allah njenom trudu i njenoj dovi, ali ne na mjestu gdje je trčala, već pod nogama dojenčeta koje je udaralo nogama i rukama od žeđi tog dana, da bi je Allah podučio da nije ona to ostvarila svojim trčanjem i traganjem.
Tog dana sjedinila su se tri uzroka koja spuštaju Božiju milost: ovisnost, trud i dova. Ovisnost u krajnjoj granici slabosti i neimaštine, trud sa snagom i odlučnošću, kao i dova sa skrušenošću, potpunom predanošću i predanim obraćanjem.
Mi svake godine na hadžu oživljavamo ovaj prizor, da bismo naučili od naše majke, Ismailove majke a.s. kako tražiti Božiju milost te kako prizivati Njegovu milost i dobrotu.
Zanemarivanjem ovih poruka hadža, zanemarivanjem ispravnog odnosa ka znanju – Arefatu mi se dovodimo u situaciju da nemamo ni ispravnu svijest shodno čemu ne prepoznajemo ni načine borbe ni prave neprijatelje. Nama je neprijatelj neznanje.
Svjedoci smo danas kako je jedan broj ljudi koji sebe naziva jedinim pravim muslimanima započeo borbu na Muzdelifi, nije sačekao da svane jutro, nije sačekao da pređe na Minu i da prepozna pravog neprijatelja, nije, rekao bih, shvatio, da je cilj borbe stići do Božije kuće sliti se u različitost Božijih robova sjedinjenih u jedinstven hod-tavaf.
Svjedoci smo danas mnogih koji čine samo dove. Zbog tog što oni čine samo dove ne vršeći nikakve aktivnosti na njihovom ispunjenju, ne trčeći i ne tragajući opetovano od Safe do Merve mnogi naši Ismaili umiru od žeđi i gladi.
Svjedoci smo i nas samih koji pređemo put od Safe do Merve, neki to ponove i dva put i onda stanemo i kažemo, nema pomoći, nemam šta više tražit… nema izlaza sve je gotovo.
Zanemarujemo primjere hazreti Hadžere. Mi Bošnjaci smo u porošlom ratu prešli put od Arefata preko Muzdelife i Mine do Kabe. Od neznanja i komunizma i zaostalosti došli smo kao narod do spoznaje Boga i Božije kuće, no, nakon te borbe, nakon tog procesa padamo na ispitu Saja. Padamo na ispitu izdržljivosti, truda, tevekkula i dove.
Mi mislimo da za razliku od Hadžere imamo koga drugog osim Boga dozvati u pomoć i dozivamo. Ali naš Ismail plače, gladan je, žedan je, bez krova nad glavom u ove dane kad zimu vec iščekujemo.
Hoćemo li uzeti poruke hadža, poruke naših kurbana, a kurban ima značenje približiti se, zbližiti se. Znamo li nakon ove priče gdje nam je Arefat, gdje nam je Muzdelifa, gdje nam je Mina, znamo li se i imamo li snage vratiti se Kabi i u jedinstvu učiniti tafav oko nje i na primjerima hazreti Hadžerinim tragati i stići do spasonosnog Zemzema čija voda zavisno od potrebe onog ko je pije žednom žeđ gasi a gladnom glad utaljuje?
Molim Uzvišenog Allaha da nam podari dobro i da nas učini od onih koji će priskrbiti sebi darove i blagodati ovih mubark dana! Amin!
