BOSANSKI I SANDŽAČKI MUSLIMANI SU JEDNO TIJELO

Govor Reisu-l-uleme mr. Huseina ef. Kavazovića na komemorativnoj akademiji „Štrpci bez mezara“
BOSANSKI I SANDŽAČKI MUSLIMANI SU JEDNO TIJELO
Autor: B.net
Objavljeno: 04. March 2013. 06:03:36
Reisu-l-ulema je, 27. februara 2013. godine, prisustvovao komemorativnoj akademiji „Štrpci bez mezara“ kojom je obilježena 20. godišnjica od zločina nad 18 Bošnjaka i jednim Hrvatom u Štrpcima. Tom prilikom reisu-l-ulema je održao govor koji prenosimo u potpunosti:

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.
Neka je salavat i selam na našeg sejjida Muhammeda, na njegovu porodicu, na njegove ashabe i na sve one koji ih slijede do Sudnjeg dana.
Hvala Allahu, Koji je u Svojoj Knjizi rekao: „Neka između vas bude skupina koja će na dobro pozivati i naređivati da se lijepo postupa, a od zla odvraćati! To su oni koji su spašeni. Borite se na Allahovoj strani istinski, on vas je odabrao i u vjeri vam poteškoće nije učinio… I ne recite za one koji su ubijeni na pravdi Boga, da su mrtvi, ne, nego su živi, ali to ne osjećate.“
Draga braćo i sestre, poštovani članovi porodica nastradalih, cijenjena ulemo i muftija Zukorliću, članovi organizacionog odbora, dragi prijatelji!
Za sve nas je ovo tužan dan. Kad god se dobri ljudi prisjećaju zla koje je počinjeno nevinim ljudima, oni ne mogu ništa drugo osjećati do duboku i iskrenu tugu, žalost i gorčinu zbog neljudskog poriva da se čini zlo. Mi, u ovome danu sjećanja na nevino stradale ljude ovdje u Prijepolju, osjećamo tu tugu, saosjećamo s porodicama nastradalih i prizivamo pravdu.
Danas iskazujemo našu sućut porodicama pogubljenih bez krivice, kojih nema više samo zato što su bili muslimani i katolici po vjeroispovijesti i Bošnjaci i Hrvati po nacionalnosti. Danas, dvadeset godina poslije, naša bol i tuga se i dalje uvećavaju, jer ovaj strašni zločin još nije rasvijetljen, žrtve nisu sve ni pronađene, a počinitelji zločina nisu prepoznati i kažnjeni.
Nama dvadeset i sedmi februar nije samo još jedan datum u kalendaru strašnih zlodjela koji su nad nama počinjeni. Mi ga ne obilježavamo da bismo dozvali u sjećanje događaje na jednom od stotina stratišta našeg naroda u novijoj historiji.
Ovo je nama posebno mjesto! Ovo je posljednja stanica na pruzi za Beograd. Ovdje je, tokom te strašne decenije bezumlja, sve počinjalo i sve se završavalo. Iako ne postoje težak i lahak zločin, ni veliki i mali, jer je svaki zločin upravo i isključivo to – zločin, ovaj je, ipak, jedan od najtežih, počinjenih nad našim narodom. Ovdje smo i fizički, i srcem, i umom, i dušom, a imamo osjećaj kao da smo u Šahovićima, na početku XX stoljeća, ili na mjestu strijeljanih srebreničkih dječaka iznad Trnova. Stojimo ovdje, a riječi nam izmiču. Još uvijek živimo u nevjerici, u nemogućnosti da dokučimo motive: kako se to moglo desiti? Hoće li ikada iko moći objasniti zašto se to desilo?
Došli smo danas ovdje da svjedočimo o počinjenom zlu. Da govorimo o zločinu. Da mu pogledamo u lice, ne plašeći ga se, ne skrivajući se pred njim.
Oni koji znaju, ili mogu saznati, oni koji su odgovorni da utvrde činjenice i istinu, govore nam da su neki ljudi počinili zločin, učinili akt bezumlja. A onda nastane šutnja. Dotle danas idu oni koji govore u ime države Srbije. Oni uglavnom pokušavaju prešutiti zločine koji su počinjeni u ime države Srbije. Umjesto toga zločine treba imenovati. To je jedini način ispravnog odnosa prema zločinu kako se ne bi ponovio.
Svako će morati skinuti svoju masku. Ni vlasti Srbije to neće moći izbjeći. Bošnjaci su ogledalo u kojem se ta država trajno zrcali, onakva kakva jeste. Pitamo se, može li Vlada Srbije priznati zločine počinjene u ime ove države. Može li to učiniti bez onoga „ali“?
Mnogi to danas čekaju, nadaju se, žive za vrijeme u kojem će dočekati nepomućenu i iskrenu katarzu. Jer, oni koji ne mogu priznati, ne mogu ni voljeti, a koji ne mogu voljeti, najnesretniji su ljudi.
Jedino pravo čistilište zločincima jesu priznanje i pokajanje. Pokajanje je najviši izraz vjere u Boga. To je prvi čin kojeg je učinio Adem, a.s., nakon što je zgriješio i nakon kojeg je bio spašen. Onaj ko ne zna pronaći Ademov put osuđen je da trajno luta. Došli smo ovdje u Štrpce da ohrabrimo Srbiju, da joj pomognemo da prestane lutati. Danas tražimo pravdu za zločince, za koje je jedina pravda kazna. Danas ne smijemo izdati univerzalne vrijednosti dobrote, otvorenosti, čovjekoljublja i iskrenosti.
Očekujemo da Srbija posluša naš govor. Ako je kasno za žrtve, ne bi smjelo biti kasno za njihove porodice. Potrebna nam je pomoć da pronađemo ubijene i da ih kao ljude sahranimo ili da nam se makar kaže otvoreno i iskreno kakva je njihova sudbina. Vjerujemo da država Srbija ima toliko vjerodostojnosti, morala i kredibiliteta da to učini. Ubijeđeni smo da su naši zahtjevi suštinski važni za srbijansko društvo, kao zalog za njegovo zdravlje i otrežnjenje.
Duboko vjerujem u mogućnost događanja dobrote, koja će ljudsku bešćutnost odmijeniti saosjećanjem za bol i patnju. Muslimani su oduvijek bili posvećeni miru i životu sa svojim komšijama na ovim prostorima. I u teškim trenucima su naši preci, i nakon svega, uspijevali naći način kako da teške prilike preobrate u suživot. Muslimani u Srbiji su dio te zemlje i njene i šire evropske stvarnosti. To su građani na koje Evropa računa. U Srbiji žive muslimani o kojima ta država treba da se brine i da se prema njima odnosi kao prema svojim građanima. Ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg bi se Srbija prema njima odnosila kao prema građanima drugog reda. Zadovoljni muslimani voljet će tu zemlju i doživljavati je kao svoju. Nezadovoljna djeca bježe i iz kuće vlastita oca, kada ih on zlostavlja i teroriše.
Bosanski muslimani i muslimani Sandžaka su jedno tijelo. Oni su organski povezani u jedinstvenu Islamsku zajednicu. Očekujemo da Islamska zajednica u Srbiji, kao jedinstvena zajednica, otvori konstruktivan dijalog među muslimanima o problemima koji su joj nametnuti. Očekujemo od muftije Zukorlića i drugih koji se brinu o toj zajednici da pokažu mudrost, odgovornost, strpljenje i bratsku brigu za potrebe svih muslimana, pa i onih koji su se ogriješili o zajednicu. Kao reisu-l-ulema, vjerujem da postoji rješenje za sve. Mi smo jedna zajednica i potrebni smo jedni drugima. Na to nas obavezuju naši preci Gazi Isa-beg i Gazi Husrev-beg i žrtve naše braće i sestara u Srebrenici.
Braćo i sestre!
Još jednom sjetimo se naših najmilijih kojima nismo bili kadri pomoći i prema kojima
osjećamo dug da ih se sjećamo. Neka sjećanje na njih nikada ne izblijedi. Allahu naš, oprosti nama i onima koji su nas pretekli u vjeri i budi nam milostiv na Danu suda, kazao je na kraju svog obraćanja reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović.

(Bosnjaci.net)