Da li je Muhammed a.s., poslanik za kršćane?

Autor: Christian W. Troll (Muslimani pitaju kršćani odgovaraju)

Islam priznaje sve poslanike. Skoro da ne pravi razlike u njihovom stepenu niti razlike glede istine njihove poslaničke misije. Islam priznaje i Musaa a.s., kojeg židovi visoko cijene. Islam priznaje i Isaa a.s., kojeg kršćani sebi svojataju. Međutim, da li kršćani priznaju sve poslanike kao što to muslimani čine uključujući i Muhammeda a.s.?

muhammed-a.s.-levhaKršćanski pogled

Poslanička harizma je sastavni dio biblijske tradicije Starog i Novog zavjeta. Ona dostiže svoj vrhunac u Isusu, utjelovljenoj Božijoj riječi i poslaniku per excellence. Isus je osnivač i završitelj vjere. (Hebr 12,2).

Duh poslanstva može da bude aktivan i van granica crkve. Takav je slučaj sa svetim ljudima i ženama Starog zavjeta (Melchisedek, Ijob, kraljica od Sabe…). U skorije vrijeme neki mlađi teolozi su još dalje otišli. Na katoličkoj strani npr., Claude Geffre (profesor na katoličkom institutu u Parizu) u toku drugog muslimansko-kršćanskog susreta u Tunisu 1979. zastupao je mišljenje da je objava poslanika Muhammeda Božija riječ, dok je Isus koji je više od poslanika u stvarnosti Božija riječ. Shodno tome teolozi koji pripadaju grupi GRIC (Group de Recherche Islamo-Chretiens, osnovana 1977) priznaju da je ono što se nalazi u Kur’anu Božija riječ, koja je doista drugačija od Božije riječi koja je u Isusu. Razlike i proturječnosti (kao npr., kur’ansko poricanje centralne kršćanske misterije kao što je inkarnacija i trojstvo) su rezultat ljudskog posredovanja neizbježnim kanalima Božije riječi.

Kod nekatoličkih teologa susrećemo sličan razvoj. U svom djelu “Muhamed i kršćanstvo” (1987) anglikanski biskup i svjetski priznat poznavalac islama Kenneth Cragg, poziva kršćane da otvoreno priznaju da je Muhammed zaista poslanik. U isto vrijeme smatra da je Isus više od samog poslanika.

Drugi vatikanski koncil (1962-1965) je bez definitivnog pozicioniranja u vezi ove teme pomogao formiranju jednog otvorenog crkvenog duha glede islama ali bez direktnog pominjanja Muhammeda a.s., po imenu.

„Crkva uzima u obzir muslimane sa visokim poštivanjem“ (ovo je nešto novo) te spominje na Koncilu osnovne dogme i obrede islama koji zaslužuju takvo poštivanje ne poričući bitne razlike. Traženje koncila od kršćana da muslimane kao vjernike i kao praktične monoteiste visoko poštivaju implicira odbacivanje svih polemičkih i negativnih izjava o Muhammedu a.s., u prošlosti. On je osnivač ove zajednice (islama) i njen „najljepši model“ kao što Kur’an kaže (Sura 33, 21).

Papa Paul VI, (1897-1978) i Johannes Paul II. su ovaj duh bratstva u vjeri u jednog Boga uvijek zahtijevali kada god bi se susretali sa muslimanima kao što je bilo prilikom obraćanja pape Johannesa Paulusa II kršćanima u Turskoj u Ankari u novembru 1979 kao i mladim muslimanima na stadionu u Casablanci 17. avgusta 1985, gdje je papa govorio o ovom neobičnom duhovnom bratstvu između muslimana i kršćana.

Regionalne konferencije i teološki seminari su se također u ovom pravcu izrazili, ponekad uopšteno kao npr., na internacionalnoj teološkoj konferenciji u Nagpuru (Indija, 1971), rekavši: „Svete knjige i obredi svjetskih religija mogu biti na različite načine izrazi i sveti putevi božanske manifestacije“.

Što se tiče Muhammeda, kardinal Tarancol nekadašnji arhiepiskop iz Madrida i predsjednik biskupske konferencije u Španiji u svom govoru na otvaranju drugog kršćansko-muslimanskog kongresa (mart, 1977) je pozvao kršćane da priznaju poslanički profil Muhammeda posebno zbog njegove vjere u Boga, njegove borbe protiv idolatrije, i njegove žeđi za pravdom. Još u osmom stoljeću nestorijanski patrijarh Timotheus I. je rekao iste riječi u svom dijalogu sa bagdadskim halifom Al-Mahdijem: „Muhammed je na stazi kojom su kročili poslanici“.

Ovim su kršćani ohrabreni da priznaju moralne i religiozne vrijednosti koje su u životu muslimana od samog početka pa sve do danas bile i ostale žive sve dok takvo poštivanje ne oduzima ništa od onoga što je bitno u kršćanskom vjerovanju. Na ovaj način je kršćanima put otvoren da u Kur’anu prepoznaju Božiju riječ a u Muhammedovom slanju nešto poslaničko.

Kršćani odgovaraju

1.Mi smo ubijeđeni da se istinski dijalog može ostvariti samo na stvarnom partnerstvu. Tome pripada i respekt prema vjeri učesnika u dijalogu. Kao što jedan kršćanin ne može tražiti od jednog muslimana kao uvjet za istinski dijalog da musliman vjeruje da je Isus Božiji sin, isto tako jedan musliman ne može tražiti od jednog kršćanina da vjeruje da je Muhammed „pečat svih poslanika“ i da je Kur’an posljednji važeći kriterij za sve svete knjige. Ovo bi značilo da kršćanin mora da postane muslimanom prije nego započne sa dijalogom ili obrnuto. Kada bi tako bilo, onda ne bi bilo ni interreligijskih dijaloga.

2.Mi kršćani cijenimo većinu poslaniku spomenutih u Kur’anu. Biblija poznaje niz drugih poslanika od kojih su neki kao npr. Jesaja, Jeremia, Ezechiel od posebnog značaja. S druge strane neki poslanici koji su spomenuti u Kur’anu pripadaju arapskoj tradiciji bez njihovog spominjanja u Bibliji. Ono što kršćane sa muslimanima povezuje kada su poslanici u pitanju jeste zajedničko vjerovanje u jednog Boga koji se ljudima obraćao, kao što to drugi vatikanski koncil u Nostra Aetate, 3 formuliše. Kršćani i muslimani ne oslanjaju se kao vjernici samo na razum kako bi Boga otkrili kao što to filozofi čine. Oni se više vežu za riječ Božiju koja putem poslanika prenosi znanje te se podčinjavaju Njegovoj riječi. (Značenje riječi islam i musliman).

3.Najznačajnija razlika između muslimana i kršćana leži u sljedećem: Za muslimane poslanička objava je dostigla svoj vrhunac kao i svoj kraj sa Muhamedom pečatom svih poslanika; za kršćane je poslanička misija dostigla svoj vrhunac sa Isusom, Božijom riječi koja je postala čovjek, koji je na krstu umro a zatim uskrsnuo. U dijalogu bi trebalo izbjegavati da Isusa Krista nazivamo „pečatom svih poslanika“, jer je ovaj naziv specifičan za islam.

4.Kršćansko zagovaranje da je objava dostigla svoj vrhunac sa Isusom ne sprečava ih da prihvate da se Bog objavljivao prije i poslije Isusa. Kada govorimo o Muhammedu i Kur’anu može se primijetiti da Kur’an sadrži Božiju riječ i to ne samo za muslimane nego za sve ljude pa i za mene lično. U objavi koja je data Muhammedu mogu prepoznati jedan veoma bitan dio Isusove poruke kao i poziv da u jednom dubljem skladu živim sa ovom porukom. Ovako gledajući prepoznajem kao kršćanin u vjerničkom kršćanskom odgovoru na pitanje o objavi sadržanoj u Kur’anu da je Muhammed od Boga dobio poslanicu koja donosi proglas o istini, o jedinstvu i transcendentnosti Boga.

5.Dok se muslimani i kršćani zajednički okupljaju u ovom prenošenju istine i predaju se (islam) Božijem djelu kao što je to putem naših objava prenešeno i dok muslimani i kršćani dublje poimaju Božiji plan i volju i djelotvornije je osvjedočavaju time postaju prenosioci ove poslaničke riječi za naš svijet.

Dodatak

Jacques Jomier jedan veoma značajan kršćanski teolog i istraživač islama predstavlja u svom uvodu o islamu svoja razmišljanja o značenju Muhammeda za kršćane.

Kršćanstvo u vrijeme Muhammeda je zahtijevalo jednu reformu i jednu obnovu u Isusovom duhu. Jomier predlaže da se o Muhammedu iz kršćanskog ugla govori kao o reformatoru i da mu se pripiše refomramtorska harizma. Međutim njegov odnos je zbunjujući kada se izraz Poslanik koristi za Muhammeda.

1.Ako bi se izrazu poslanik dalo jedno apsolutno značenje, onda on označava onoga čije riječi koje on u Božije ime obznanjuje, i sa Božijim autoritetom djeluje zahtjeva potpunu pokornost. Ovako interpretiran izraz poslanik kršćani utemeljitelju islama Muhammedu ne mogu priznati. Kršćani na ovaj način ne mogu biti bezuslovno pokorni Muhammedu što bi značilo da su i oni muslimani. Muhammeda kao poslanika priznati tj., vjerovati u njega i njemu se pokoravati za kršćane nije moguće. Kršćani mogu naziv poslanik za Muhammeda samo uz određena ograničenja prihvatiti, drugim riječima, ne mogu sve prihvatiti šta ovaj poslanik govori, nego neke stvari prihvataju a druge odbacuju. Jasno je da muslimani sa svoje strane selektivan pristup prema Muhammedu kao istinskom i posljednjem poslaniku smatraju grijehom.

2.Kršćani akceptiraju kao dio opšte religijske historije da poslanici hebrejske biblije koji su pripremili dolazak Isusa imaju jedinstven položaj. Čak i manje značajni poslanici kao što je Zefania imaju udio u ovom jedinstvenom položaju. Iako su označeni kao manje važni (mali) poslanici oni se nalaze u poslaničkom lancu hebrejske tradicije. Oni kao i tekstovi koji od njih potiču inspirišu vjeru crkve. Naziv poslanik u religijsko-teološkom smislu ne bi trebalo na Muahmmeda primjenjivati. Mi ga trebamo u ovom slučaju samo u ograničenom smislu korisiti. Stoga je bolje da kršćani zauzmu naspram Muhammeda jedan drugi pogled: oni koji priznaju istinu koja je sadržana u islamskoj objavi, koji duhovni put muslimana prihvataju i respektiraju i koji priznaju da je Muhammed jedan religijski i politički genij bio. Mi treba da priznamo da kroz Božiju milost u islamu koja je formirana putem Kur’ana i primjera Muhammeda veliki broj vjernika žive u stvarnom odnosu sa Bogom.

3.Na kraju da li se islam ako ga posmatramo u kontekstu religijske historije može tumačiti kao pokušaj radikalnog reformiranja židovstva i kršćanstva. Islam i njegov poslanik Muhammed se mogu uporediti sa drugim velikim reformatorskim pokretima i njihovim osnivačima. Islam je nastao u jednom okruženju u kojem je preovladavalo židovstvo i kršćanstvo. Kršćanstvo je bilo kroz podjele i dogmatske rasprave pocijepano. Putem Muhammedove reforme dolazi do pojave jednog novog nezavisnog pokreta. Ovaj pokret je bio svjetlo za određene pitanja postojećih Židova i kršćana kao što je npr., pitanje monoteizma, transcendencije, Božijeg upravljanja, kao i poziva ka svakom dobru.

Prijevod sa njemačkog:

Bilal ef. Hodžić

(Rijaset.ba)