Vier Islam-Vereine gibt es derzeit im Bezirk Braunau, drei davon sind bereits Mitglied des Dachverbandes Islamische Glaubensgemeischaft in Österreich (IGGiÖ) und damit von der wahrscheinlichen Gesetzesänderung kaum betroffen. Das Islamische Friedenszentrum, das am Quellenweg in Braunau einen Treffpunkt hat, ist nicht beim Dachverband.

“Wir haben eine Mitgliedschaft beantragt, weil es uns vom Verfassungsschutz empfohlen wurde, aber keine Rückmeldung bekommen”, erklärt Jasmina Abdelrahman, Öffentlichkeitsarbeiterin des Friedenszentrums. Murat Baser, offizieller Vertreter der Islamischen Religionsgemeinde Oberösterreichs, erklärt, welche Änderungen bevorstehen: “Vereine, die religiöse Inhalte wie Gebetszeiten, Feiern oder Unterricht anbieten, müssen künftig beim Dachverband registriert sein, sonst dürfen sie nur noch kulturelle oder sportliche Angebote machen.”

Alle vier islamischen Vereine im Bezirk bieten derzeit religiöse Elemente an und wollen dies auch weiterhin tun. Im Zentrum “Fatih Camii” in Braunau-Laab und im Interkulturellen Verein Mattighofen (ALIF) versammeln sich vor allem Türken. Bei “Dzemat” in Mauerkirchen kommen die Bosnier zusammen. Diese drei Vereine sind bereits Mitglied des Dachverbands. Änderungen kommen auch auf sie zu: “Sie werden sich ummelden müssen, von einem Verein auf eine Kultusgemeinde”, erklärt Baser und sichert den Mitgliedern Unterstützung zu.

“Schade, dass wir bisher keine Rückmeldung vom Dachverband bekommen haben, wir werden es nochmals versuchen”, kündigt Abdelrahman eine weitere Kontaktaufnahme an und fragt sich: “Was wird, wenn die uns nicht annehmen?” Obmann des Islamischen Friedenszentrums ist der Albaner Urim Krasniqi. Weil die Mitglieder dieser Gruppe aus verschiedensten Staaten kommen, wird dort Deutsch gesprochen – außer beim Hauptgebet, das alle Moslems in Arabisch halten. “Vorurteile abbauen, das Gemeinsame hervorheben”, nennt Abdelrahman, die in Lengau aufgewachsen ist und in Lochen gewohnt hat, die wichtigsten Ziele des Vereins.

Willkommen sei jeder, egal, welcher Religion oder Nation jemand angehöre, betont sie und verweist auf interreligiöse Friedensgebete. “Auch bei Muslimen treten wir für ein moderates Verständnis des Islam ein”, distanziert sie sich von Fundamentalismus und Fanatismus. Nach dem Freitagsgebet legen auch die Vereinsfunktionäre von Fatih Camii dar, worunter sie leiden: “Gegen Muslime wird Hass geschürt. Terrorismus ist absurd, Islam bedeutet Frieden. Man muss Respekt haben vor jedem Lebewesen”, erklärt Erdal Celik. Obmann Cevat Ahiskali bedauert auch, wenn der Islam mit Terrorismus gleichgesetzt wird. In einer Stellungnahme haben die islamischen Religionslehrer Terror verurteilt. Verständnis für die Flüchtlinge, die ihre Heimat verlassen mussten, wird spürbar, die Gruppe hat auch Lebensmittel an die Grenze gebracht. Regen Kontakt mit der katholischen und evangelischen Kirche in Mauerkirchen hat Imam Abdulah Cajlakovic. Die bosnischen Moslems haben sogar für die Kirchturmrenovierung gespendet.

Alle vier Islamvereine im Bezirkbemühen sich, Kontakte mit Einheimischen zu knüpfen und versuchen dies etwa mit Tagen der offenen Tür. Andere beteiligen sich bewusst an Aktionen wie der Flurreinigung im Frühling und arbeiten intensiv mit dem Regionalen Kompetenzzentrum für Integration (ReKI) in Braunau zusammen.

http://www.nachrichten.at/oberoesterreich/innviertel/Ein-Islam-Verein-im-Bezirk-Braunau-vor-ungewisser-Zukunft;art70,2066103

Objavljeno ponedjeljak, 19 Januar 2015 11:33

muhammed-a.s.-levha-1

Piše: Azmir Jusufi

Muslimani priznaju i vole sve poslanike, neka je na sve njih Allahov mir, i među njima ne prave razlike jer ih na to slovo Kur’ana obavezuje. Muslimani Muhammeda, s.a.v.s., posebno osjećaju i doživljavaju u svojim srcima stoga što je on posljednji među Allahovim, dž. š., odabranicima i što pripadaju njegovom ummetu. Oni ga vole zato što ga Allah, dž. š., voli i što ga je uzdigao nad ostalim stvorenjima. Oni ga vole zato što je on simbol islama i poslije Kur’ana, drugi izvor iz kojeg oni crpe sve relevantne spoznaje o Uzvišenom Bogu i svim korisnim znanjima koja se tiču njihovog života i na ovom i na budućem svijetu. Oni ga vole i zbog toga što se u ljubavi prema njemu krije i dunjalučka i ahiretska sreća.

Allah, dž. š., u Kur’anu Plemenitom kaže: ”Vjerovjesnik treba da bude preči vjernicima nego oni sami sebi…” (El-Ahzab, 6)

Osvrčući se na spomenuti ajet, komentatori Kur’ana nude nekoliko mišljenja u vezi s pitanjem njegovog razumijevanja. Muhammed el-Gazali, tumačeći ovaj ajet kaže: ”Muhammed, s.a.v.s., duhovni je otac cijelog ummeta. On najviše brine o uputi i spasu ummeta. On je simbol islama, koji je ljude izveo iz tmine na svjetlo.”

Na temelju toga Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kojeg bilježi El-Buhari od Ebu Hurejrea, r. a., je rekao: ”Nema nijednog vjernika, a da mu ja nisam preči od svih na ovome i Budućem svijetu. Čitajte, ako hoćete: ‘Vjerovjesnik je preči vjernicima od njih samih’. (Buhari)

Ibn Kesir tumačeći ovaj kur’anski ajet kaže: ”Allah, dž. š., znao je kolika je bila pažnja i ljubav Allahovog Poslanika prema njegovom ummetu, kojeg je stalno savjetovao. Odredio je da im on bude preči od njih samih, a njegova presuda među njima da bude ispred njihovog ličnog interesa, kao što Uzvišeni veli: ”I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporazumima međusobnom tebe ne prihvate…” (En-Nisa, 65)

U sahih-hadisu stoji: ”Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moja dusa, ni jedan od vas neče vjerovati sve dok mu ja ne budem draži od njega samog, njegovog imetka, njegove djece i svih ljudi.”

Tumačeći već spomenuti ajet sure el-Ahzab, Imam El-Kurtubi, oslanjajući se na Ibn ‘Atiju, kaže: ”On je preći vjernicima od njih samih, stoga što oni često sebi (svjesno ili nesvjesno) prizivaju propast, a on ih odvraća od toga, pozivajući ih spasu.”

Muhammed Asad, u tumačenju ovog ajeta kaže: ”Ovaj ajet ukazuje na najvišu manifestaciju izbornog, duhovnog srodstva: onog između Vjerovjesnika koga nadahnjuje Bog i osobe koja slobodno izabere da ga slijedi.”

Tumačeći ovaj ajet, Ibn Džuzejj El-Kilbi El-Endelusi, kaže: ”Ove riječi zahtijevaju od vjernika da vole Vjerovjesnika, s.a.v.s., više nego sami sebe, i da pomažu njegovu vjeru više nego što sami sebi pomažu”.

Od Ebu Hurejre, r. a., se prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Primjer mog slučaja je primjer čovjeka koji je potpalio vatru pa kad je ona obasjala okolinu, leptiri i one životinje koje lete na vatru su počeli padati u nju. Taj čovjek ih stane odvraćati, no one uporno nasrću u nju. Eto, to je primjer mog slučaja sa vama: ja vas za obašvu vučem – Bježite od vatre! Bježite od vatre!” (Muslim)

Tumačeći već spomenuti ajet sure el-Ahzab, Šerif Ahmeti u svom prijevodu i komentaru Kur’ana na albanskom jeziku, kaže sljedeće: „Trud, briga, nježnost i ljubav Poslanika, s.a.v.s., prema pitanjima vjernika je bilo na vrhuncu, tako da njegova presuda o nekom pitanju, poštovanje prema njemu, njegov savjet, u odnosu na bilo kod drugog vjernika, ima prednost, preferira se, te je obaveza vjernika da primijenjuje ono što je od Poslanika, prije svih ostalih.“

Allahova, dž. š., ljubav prema Njegovom Habibu, s.a.v.s.

Ma koliko se mi trudili da u cjelosti razumijemo ajete iz kojih isijava ljubav Svevišnjeg prema Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., to zasigurno nećemo biti u stanju. Iz teksta Kur’ana i Sunneta saznajemo da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., kod Allaha, dž. š., uživa visoke počasti i da Mu je najdraži, čak među ostalim vjerovjesnicima. Stoga je od njegovih imena i Habibullah, Allahov miljenik.

Uzvišeni svoga miljenika spominje kao milost svjetovima, rekavši: „A tebe smo kao milost svjetovima poslali.” (El- Enbija’, 107)

Tumačeći ovaj ajet, Muhammed Asad kaže: ”Za razjašnjenje ovog temeljnog načela u poruci Kur’ana, v. 7: 158 i odgovarajuću primjedbu 126. Univerzalnost kur’anske Objave proizlazi iz tri činjenice: prvo, njezino obraćanje čitavom čovječanstvu neovisno o porijeklu, rasi ili kulturnom okruženju; drugo, činjenica da se ona obraća isključivo čovjekovom razumu i, prema tome, ne pretpostavlja nikakvu dogmu koja bi mogla biti prihvaćena samo na temelju slijepe vjere; konačno, činjenica da – suprotno svim drugim svetim knjigama poznatim povijesti – Kur’an je ostao potpuno neizmijenjen u svom doslovnom tekstu od svoje objave prije četrnaest stoljeća…”

Tumačeći ovaj ajet, Ibn Džuzejj El-Kilbi El-Endelusi kaže: ”Ovo je obraćanje našem Sejjidu Muhammedu, s.a.v.s., a u čemu je velika počast za njega. Riječ milost je došla u akuzativu, što ukazuje da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., potpuna milost. Ili: poslali smo te svjetovima kao oni koji su milostivi (…) Došao im je sa najvećom srećom i spasom od najveće nesreće. Pod njegovim rukama ljudi su postigli mnogo dobra oba svijeta. Poučio ih nakon sto su bili neuki. Uputio ih je nakon što su bili u zabludi.”

Govoriti o Muhammedu, s.a.v.s., i o njegovom stepenu kod Allaha, i sve o tome kazati – za to bi bio kratak jedan ljudski život. U jednoj predaji stoji da je Džibril došao Muhammedu, s.a.v.s., i rekao: ”Kaže ti Allah, dž. š., znaš li kako sam uzdigao tvoje ime?” Poslanik mu reče: ”To samo Allah zna!” Reče Allah: ”Kad se Ja spomenem, spominješ se i ti, i potpun iman sam učinio kod vjernika kad se zajedno spomenem”. (Ebu Ja’la, Ibn Hibban, Makdisija).

Što se tiče blagoslova na Muhammeda, s.a.v.s., koje mu mi kao njegovi sljedbenici upućujemo, Šerif Ahmeti kaže sljedeće: ”Naši blagoslovi prema Muhammedu, s.a.v.s., u usporedbi sa onim Božijim, poput su nekog čovjeku koji sa upaljenom svijećom podigne ruke kako bi potpomogao svjetlosti Sunca, kako bi dodao svjetlost nad svjetlosti, no, kakvu svjetlost čini svijeća naspram svjetlosti Sunca.”

Pored svih ukazanih počasti, nas Uzvišeni Gospodar blagosilja Vjerovjesnika, o čemu svjedoči ajet: ” Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu selame!” (El-Ahzab, 56)

U jednom hadisu kojeg bilježi Imam Ahmed, prenoseći od Ebu Talhe el-Ensarija, r. a., kaže se: ”Jednog jutra Allahov Poslanik, s.a.v.s., osvanuo je raspoložen, na licu mu se primjećivala radost. Rekoše: ”Allahov Poslaniče, danas si osvanuo veseo i na licu ti blista radost? On reče: ” Da, došao mi je glasnik od mog Uzvišenog Gospodara i rekao: ” Ko od tvojih sljedbenika na tebe donese jedan salavat (blagoslov), za njega će mu Allah upisati nagradu kao za deset dobrih djela, izbrisati grijeh za deset loših, uzdignuti ga za deset deredža (stepeni) i na njega uzvratiti isto toliko blagoslova.”

Poslanik, s.a.v.s., je jedne prilike rekao: ”U čijem pristupu se spomene moje ime, neka donese na mene salavat. Jer, ko na mene donese jedan salavat, Allah će na njega deset”. (Tirmizi)

Poslanik, s.a.v.s., također je rekao: ”Donosite na mene salavat, jer vas salavat dopire do mene pa ma gdje vi bili.” (Ahmed)

Poznat nam je hadis kojeg bilježi Imam El-Buhari u svom Sahihu, u kojem se spominje slučaj Omera, r. a., koji je Poslaniku, s.a.v.s., rekao da mu on je draži od svog imetka i djece ali ne i samog sebe, na šta mu Poslanik, s.a.v.s., odgovori: ”O Omere i od tebe samog.” Na što će Omer, r.a.: ” O Allahov Poslaniče, draži si mi i od mene samog.” (Buhari)

Tako se ljubav prema Muhammedom, s.a.v.s., prenosila s generacije na generaciju, sve do našeg vremena. Sada je do nas koliko ćemo ovu ljubav gajiti i u našim srcima plodove te ljubavi štititi, čuvati i prenijeti na generacije poslije nas.

Napadanje na ličnost Muhammeda, s.a.v.s.

Napadati Muhammeda, s.a.v.s., koje kojekakvim karikaturama te izrugivati mu se, jednako je napadanju i skrnjavljenju univerzalne ljudske vrijednosti u pravom smislu te rijeci. Rugati se ličnošću Muhammeda, s.a.v.s., znači rugati se Allahom, Kur’anom, Islamom i više od milijarde muslimana svijeta, a kojima je on jedna od svetinja, koji je, kao što smo spominjali, preči i iznad njihovih roditelja, djece i njima samima.

Kada je u pitanju izrugivanje ličnosti pojedinih ljudi (poput političara, sportista, filmskih i muzičkih zvijezda), onda se za to drži da je i materijalna i nematerijalna šteta, zbog nanošenja uvreda, međutim, kada je u pitanju izrugivanje ličnosti Muhammeda, s.a.v.s., onda je jednostavan odgovor da je u pitanju sloboda štampe.

Sloboda štampe je, uistinu, civilizacijsko dostignuće modernog demokratskog društva, koje ima nemjerljivu vrijednost, ali koje se, u određenim situacijama, dobrano zloupotrebljava. Sloboda govora ne podrazumijeva vrijeđanje nečijih svetinja. Jednostavno rečeno, ‘sloboda prestaje tu gdje se krši pravo drugih’, ‘sloboda pojedinaca prestaje ako se tom slobodom krši pravo mnogih ljudi’, kao sto je slučaj sa objavljivanjem karikatura o Muhammedu, s.a.v.s., u satiričnom časopisu ‘Charlie Hebdon’ u Parizu. Smatram da je to sasvim jasno, i nema se tu šta dodavati niti oduzimati, a niti pojašnjavati.

Nasrtaji na časnog Poslanika, s.a.v.s., nisu pojava novijeg doba. Ti se nasrtaji ponavljaju još od doba Poslanika, s.a.v.s. Osvrnemo li se na historijske izvore, vidjet ćemo da su još mekkanski mušrici imali pjesnike koji su pisali tzv. rugalice protiv Vjerovjesnika, s.a.v.s. Na taj oblik propagandnog djelovanja, pjesnici iz reda ashaba kroz ispisanu poeziju uzvraćali su sa veličanjem svoga Poslanika, s.a.v.s., i iznošenjem vrlina koje su ga odlikovale.

Šta se da zaključiti iz ovih rijeci? Da se zaključiti da su ashabi bili tolerantni, a tu tolerantnost su preuzeli kroz ličnost njihovog voljenog Poslanika, s.a.v.s., kojeg su u stopu slijedili, ne upuštajući se u bilo kakve sukobe sa mušricima. Oni su jednostavno kroz poeziju branili i štitili čast Poslanika, s.a.v.s. Kada ne bi bio Muhammed, s.a.v.s., tolerantan, mudar i blage naravi, zasigurno ga ne bi toliki broj ljudi slijedilo.

Poznat je također događaj u Mekki, kada su neprijatelji Muhammeda, s.a.v.s., prozvali sa imenom ”Muzemmem” (Mudhammam) – loš, odvratan. Ovaj njihov postupak je naljutio njegove sljedbenike, s.a.v.s. (ashabe). Međutim, naš voljeni Poslanik, s.a.v.s., je njih smirio, rekavši im: ”Zar nije začuđujuće, kako me moj Gospodar štiti od Kurejšija? Oni omalovažavaju i proklinju osobu zvanom “Muzemmem”, dok sam ja Muhammed (najhvaljeniji).

Što se tiče uvreda na čast Muhammeda, s.a.v.s., prof. dr. Adnan Silajdžić, u svojoj knjizi ”Islam u otkriću kršćanske Evrope”, spominje Toma Akvinskog, koji je Islam okvalificirao kao paganskom ili nekom vrstom biblijskog sinkretizma, a Muhammeda, s.a.v.s. kao prevarantom i začetnikom krive sljedbe.

Isti je slučaj i sa Danteom Aligerijem, koji je u svojoj „Božanskoj komediji“ smjestio Muhammeda, s.a.v.s., u osmi krug Pakla, zajedno sa šizmaticima (otpadnicima od crkvene zajednice).

Označivši islam kao otvorenu i jedinu prijetnju Zapadu, a pod izgovorom borbe protiv terorizma, danas se širi u velikoj mjeri „islamofobija“. Po mišljenju nekih političkih, društvenih i ostalih analitičara, objavljivanje karikatura Muhammeda, s.a.v.s., je kako bi se na engleskom jeziku reklo ”strange thing and event”. Muslimani trebaju biti svjesni svega ovoga, i ni u kom slučaju ne smiju dozvoliti nasilničko ponašanje.

Allah, dž. š., u Kur’anu kaže: ”Jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta, a još je gore ono sto kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze, ako pameti imate.” (‘Ali-Imran, 118)

Allah, dž. š., također kaže u Kur’anu: ”Oni žele utrnuti Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima.” (Es-Saff, 8)

Korištena literatura:

1. ADILOVIĆ, Ahmed, „Uvodnik“, Novi Horizonti, br. 79., Mart 2006.

2. AHMETI, Sherif, Kur’an-i, përkthim me komentim, Starješinstvo IZ RS Srbije, Priština, 1992.

3. AHMETI, Sherif, „Disa fjalë mbi Pejgamberin e fesë Islame”, Edukata Islame, br. 5., Priština, 1972.,

4. ASAD, Muhammed, Poruka Kur’ana, izdavač: El – Kalem, Sarajevo, 2004.

5. BUGARI, Sulejman, Vratimo se Gospodaru, Connectum, Sarajevo, 2005.

6. EL-GAZALI, Muhammed, Tematski tefsir Kur’ana, s arapskog preveli: Dr. Džemaluddin Latić i Zahid ef. Mujkanović, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2013.

7. EL-MUNZIRI, Muslimova zbirka hadisa (sažetak), grupa prevodilaca, El-Kalem, Sarajevo, 2004.

8. Ibn Džuzejj El-Kilbi El-Endelusi, Olakšani komentar Kur’ana, Knjiga 5., Libris d.o.o., Sarajevo, 2014.

9. IBN KESIR, Tefsir Ibn Kesir (skraćeno izdanje), Izabrao najispravnije verzije Muhammed Nesib er-Rifa’i, Grupa prevodilaca, Sarajevo, 2012.

10. KORKUT, Besim, Kur’an s prevodom, Medina Munevvera: Hadimul – Haramejniš – šerifejnil – Melik Fahd za štampanje Mushaf-i Šerifa, 1412. h.

11. MEHMEDOVIĆ, Ahmed, Tako je govorio Muhammed Resulullah, Tuzla, 1991.

12. MEHTIĆ, hfz. Halil, „Zašto volimo Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.?“, Novi Horizonti, broj 79., Mart 2006.

13. SILAJDŽIĆ, Adnan, Islam u otkriću kršćanske Evrope, FIN, Sarajevo, 2003.

Objavljeno utorak, 13 Januar 2015 10:18

ferid-muhic-2

Nakon informacije da časopis izlazi u tri miliona primjeraka, akademik Ferid Muhić dopunio je ovaj ranije objavljeni tekst post scriptumom koji akademik završava konstatacijom, novim karikaturama karikaturisti: “Pljunuli su ti u lice, Charlie! Pljunuli su sami sebi u lice. Tri miliona puta.”

Piše: akademik dr. Ferid Muhić

Čovječanstvo se već duže vremena ubrzano približava tački veoma opasne unutar-rodovske (intra-species) konfrontacije. Ljudi, ta najrazumnija bića svijeta a možda i cijelog Univerzuma, predstavnici roda koji se s pravom klasificira kao homo sapiens sapiens, na pragu su trenutka u kom iracionalna mržnja može da preraste u nemilosrdno uzajamno istrjebljenje epskih proporcija! Iste one koji su razumom toliko obdareni da zaslužuju naziv mudro mudri (sapiens sapiens), već trese prva faza slijepog bijesa, koja u trenutku može njihov svijet pretvoriti u predvorje najveće ludnice svih vremena!

Fenomen unutar-rodovske agresivnosti (intra-species agressivity), jeste najstrašnija differentia specifica ljudskog roda! Prema istraživanjima Konrada Lorenza, za koja je dobio i Nobelovu nagradu, ovaj destruktivni impuls, na žalost, predstavlja rodovsku konstantu. To znači da se ne može trajno eliminisati iz modela ljudskog ponašanja. Ipak, ako se ne može potpuno isključiti, može se kanalisati. Sportovi, od kolektivnih do individualnih, od šaha do ekstremnih disciplina, predstavljaju veoma efikasan metod preusmjeravanja ovog nagona. Međutim, svaki povod koji rezultira socijalnom polarizacijom, munjevito aktivira cijelu skalu ove unutar-rodovske agresivnosti uvećavajući ogromno neposrednu opasnost od bespoštednog konflikta suprotstavljenih strana.

Atentat na novinare u slučaju ‘Charlie Hebdon’ više nego dramatično ilustruje opasnosti od takvog raspleta. Ljudska bića su žestoko i nepomirljivo polarizovana na ‘poštene građane’ i na ‘opake zločince’. Da je ovakva podjela substancijalna, dakle da je zasnovana na konkretnim postupcima i ponašanju svih koji su uključeni u jednu ili u drugu kategoriju, u ovakvoj polarizaciji ne bi bilo ništa sporno. Problem je, međutim u tome, što je ovakva konfrontirajuća kategorizacija ljudi utemeljena na simboličkom a ne na predmetnom nivou, pri čemu se za ‘opake zločince’ proglašava preko milijardu i po ljudi: oni na koje se odnosi etiketa “muslimani“! ‘Pošteni građani’, kao u svim sličnim prilikama kroz istoriju, prepoznaju se po tome što jednostavno nemaju nikakvu etiketu! U tu kategoriju, poslije prvih dana slučaja “Charlie Hebdon“, spadaju svi oni koji nisu muslimani. Dovoljan razlog za podozrivost i pooštrene mjere kontrole muslimana jeste to što su muslimani: dovoljan razlog da se od takve kontrole izuzmu svi koji nisu muslimani, jednostavno je taj što su nemuslimani!

Da nije riječ o paušalnoj ocjeni bez pokrića, lako će se uvjeriti svako ko uporedi reakcije političkih lidera, duhovnih poglavara i ogromne većine javnosti u slučajevima u kojima počinitelji zločina nisu bili muslimani, ili ako slijedimo logiku etiketiranja i neetiketiranja, u kojima su počinitelji bili oni neobilježeni, dakle nemuslimani.

Podsjetimo se, na primjer, da li je nakon masakra u kom je Norvežanin Breivik svojom rukom na okidaču ubio 77 mladih ljudi, jednog po jednog i to samo iz ideološke mržnje prema muslimanima, (svakako najmalignijeg i najmasovnijeg zločina izvršenog u moderno doba od pojedinca), na svjetskoj političkoj sceni, u javnosti i medijima bila pokrenuta hajka protiv Norvežana!? Nije! Da li je bilo koji Norvežanin bio izložen posebnoj provjeri dokumenata, pretresu, šikaniranju od strane pograničnih vlasti samo zato što je Norvežanin!? Nije! Jesu li se Norvežani morali plašiti za svoju bezbjednost u muslimanskim zemljama, jesu li bili izloženi iracionalnom gnjevu i slijepoj mržnji lokalnog muslimanskog stanovništva? Nisu! Budući da je sam Breivik potencirao da je kršteni kršćanin (Baptized Christian), da li su crkveni velikodostojnici osudili javno njegov čin kao nekršćanski!? Nisu! Nakon genocida u Srebrenici, koji je izvršila srpska armija nad više od 8.000 civila Bošnjaka samo zato što su bili muslimani, jesu li pooštrene mjere kontrole građana Srba na bilo kojoj granici u svijetu? Nisu! I je li se oglasila Srpska pravoslavna crkva, ili bilo koja druga kršćanska crkva u svijetu, da osudi taj najveći zločin na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata kao čin suprotan duhu kršćanskog milosrđa? Nije!

I logično je i pravedno je što ni jedan Norvežanin nije imao potrebe da se pravda za djelo koje je počinio njihov sunarodnik, onaj kršteni kršćanin, pripadnik iste religije! I jednako tako je pravedno i logično što građani Srbi nisu bili šikanirani i što se ni Srpska pravoslavna crkva nije oglasila sa svojom osudom genocida; jer šta sa tim imaju oni ostali Srbi koji u tom genocidu nisu učestvovali a od kojih se, sasvim neopravdano, očekuje dokazivanje nevinosti!? I slijedeći istu misao, šta sa genocidom nad muslimanima u Srebrenici imaju gotovo dvije milijarde kršćana koji za taj zločin ne snose nikakvu odgovornost i od kojih zato niko nema pravo da zahtijeva ili očekuje pravdanje, još manje legitimisanje njihove nevinosti!?

Žaljenje zbog nevinih žrtava i solidarnost sa tugom i stradanjem njihovih najbližih – to svakako da, to je ljudski! Ali pravo da bilo ko proziva nekoga za nešto što nije učinio – to nikako ne, jer to bi bilo nasilje!

Tako i treba: neka svako odgovara za ono što je učinio! Ne pokušavajte mi natovariti kompleks krivice, ni breme odgovornosti za nešto što nisam učinio! To je pravilo. To je norma. Apsolutno niko nema pravo da zahtjeva od bilo koga da se pravda za nešto što nije učinio. Kao što se pošten i razuman čovjek neće hvaliti podvizima drugih ljudi, tako se neće ni sramiti zbog zločina koje su počinili drugi! I neka niko ne bude predmet osude za nešto što su učinili drugi, makar bili pripadnici njegove nacije ili religije. Po čemu su pošten čovjek i zlikovac jednaki, da bi simbolička oznaka kao što su vjera ili nacija, opravdala jednak odnos prema njima!? Ni otac, koji je nevin, ne može biti opravdano maltretiran za kriminal koji počini njegov rođeni sin! Ni sin ne može biti predmet osude za prestup što je počinio njegov otac! I tako treba, jer je tako i pravedno!

Pitanje pred kojim u ovom trenutku stoji savremeni svijet glasi: Zašto ono što što je pravedno i što sasvim normalno važi za sve ljude, samo za muslimane ne važi!? Zločin u slučaju “Charlie Hebdo“ izvršila su dva muslimana. Na osnovu čega se smatra opravdanim da se proziva preko milijardu muslimana, koji sa tim zločinom nemaju apsolutno nikakve veze!? Jer to što su muslimani, da se odmah razumijemo, ni za jednog razumnog i pravednog čovjeka, ne može biti apsolutno nikakav argument! A ipak, milioni razumnih i pravednih ljudi očekuju i čak zahtijevaju upravo to od milijardu i po ljudi za koje sasvim pouzdano znaju da sa zločinom u Parizu nemaju nikakve veze!?

Eto zbog čega je pitanje o motivima sistematske prakse etiketiranja i stigmatiziranja muslimana kao kolektivnih zločinaca, terorista, ekstremista, najvažnije pitanje koje savremeni svijet mora već danas sebi postaviti ozbiljno i temeljito; ukoliko uistinu priznaje jednaka prava svim ljudima bez obzira na rasu, religiju, etničku pripadnost ili kulturni background! I ukoliko iskreno nastoji da izbjegne još jedan strašan čin krvave drame ispisane destruktivnom energijom instinkta unutar-rodovske agresivnosti!

Iako ima direktne i krajnje opasne političke i bezbjednosne implikacije, samo pitanje je zapravo predmet društvenih nauka, prije svega socijalne psihologije, sociologije i kulturalne antropologije. U kontekstu kulturalne antropologije, registrovano je nekoliko paradigmatičnih slučajeva koji se u dlaku poklapaju sa socijalno-psihološkom pozadinom u slučaju “Charlie Hebdo“ i koji su, u ovom kontekstu, izuzetno instruktivni za izbjegavanje sličnih incidenata u budućnosti. Kao takvi, oni predstavljaju locus classicus u tehnologiji rješavanja kulturalnih nesporazuma sa potencijalno konfliktim nabojem.

Navešću jedan tipičan primjer iz kulturalno antropološke prakse, koji je dobio svoje socijalno psihološko objašnjenje i time utvrdio konture generalnog metoda izbjegavanja svih budućih konfliktnih situacija koje nastaju na sličnoj osnovi. Zbog vrijednosti autentičnog kulturalno psihološkog doživljaja i pozitivnog ishoda, analiziraću i jedan primjer iz sopstvenog iskustva koji spada u istu kategoriju potencijalno destruktivnih nesporazuma.

Početkom ’70 godina, naglo je porastao broj individualnih turističkih posjeta građana SAD u Meksiko. Na žalost, paralelno je konstatovan i određen broj tragičnih žrtava naizgled potpuno nemotiviranog nasilja. Detaljna istraga dala je rezultate tek kada su uključeni i socijalni antropolozi. U većini slučajeva, ubistvima su prethodile verbalne rasprave nakon banalnih saobraćajnih incidenata. Utvrđeno je da meksikanska kulturna tradicija ima veoma nizak prag tolerancije psovke i verbalne grubosti, znatno niži od onog uobičajenog u SAD. Psovka na javnom mjestu se tretira kao uvreda časti koja se može oprati samo izvinjenjem. U svim slučajevima sa tragičnim ishodom, žrtve su kategorički odbile da to učine i čak su radikalizirale nivo uvredljivosti govora. Nakon što su vlasti SAD štampale listiće sa upozorenjem svojim građanima da eventualne konflikte u Meksiku rješavaju bez uvreda i psovki, tragični incidenti zbog razlika u kulturnoj toleranciji verbalnog nasilja, više se nisu ponovili.

Da su turisti iz SAD ostali gluhi na upozorenja kulturologa i socijalnih psihologa, broj žrtava ovog nesporazuma produžio bi da raste. Do trenutka u kom bi ozbiljan konflikt sa trajnim posljedicama po odnose dvije susjedne države, postao neizbježan. Jer bi, u svakom novom incidentu, meksički građani smatrali da je riječ o ignorisanju standarda ponašanja uobičajenog za jednu kulturu, odnosno o namjernom nepoštovanju i provokaciji. Građani SAD bi u ovoj nesrazmjernoj upotrebi nasilja, vidjeli mržnju i primitivizam. Ignorisanje razlike u kulturnim standardima socijalnog ponašanja uvijek vodi ozbiljnim problemima, a često i tragičnom ishodu! Ono što je za jedne benigna verbalna konfrontacija, takoreći jezička vježba, za druge je flagrantan čin provokacije i ‘govora mržnje’.

Primjenivši ovaj primjer na tragični incident “Charlie Hebdon“ u Parizu, jasno vidimo da je hipoteza o kulturološkom nesporazumu, dovoljno plauzibilna da se provjeri u praksi. Ako je za kulturnu matricu islama nedopustivo i krajnje uvredljivo svako javno izrugivanje i karikiranje sa simbolima i vrijednostima koje u tom sistemu imaju status svetih sadržaja, onda će ignorisanje te činjenice za pripadnike takvog kulturnog modela, predstavljati klasičan primjer namjerne provokacije i ‘govora mržnje’, a ne potvrdu ‘slobode govora’. Odreći se od slobode govora nije jednostavno, složićemo se. Ali u svijetu u kom je ta sloboda odavno sasvim legalno limitirana odredbom o zabrani ‘govora mržnje’, kao i o sankcionisanju širenja rasne, vjerske i nacionalne netrpeljivosti, to zapravo ne bi ni bilo nikakvo odricanje od slobode govora nego samo čin uključivanja islama i muslimana u već postojeći sistem ograničenja te slobode.

Muslimani bi u tom slučaju, dobili samo ono isto pravo koje već važi za sve ostale kulturne i religijske zajednice, dok bi pozitivni efekti predstavljali višestruko vrijedan kapital. Ukoliko bi i tada neki muslimani napadali medije i ugrožavali živote novinara, ne bi se više mogli pozivati na alibi da reaguju na provokacije uvredljivog ‘govora mržnje’, i u očima svih muslimana bili bi legitimirani kao obični kriminalci. Ako bi, sa prekidom objavljivanja pogrdnih karikatura i tekstova na račun islama i muslimana, napadi sasvim prestali i bezbjednost novinara postala neupitna, to bi bio ogroman korak ublažavanju kulturološke polarizacije, smanjenju tenzija i smirivanju destruktivnih strasti!

Da je ova hipoteza visoko relevantna, potvrđuje i prethodno najavljeni slučaj iz personalnog iskustva samog autora. Kao sasvim mladog momka, za svoj stol me ljubazno pozvao jedan ugledni književnik. Kada sam prišao, pozdravio me s pitanjem ‘kako si’, propraćenim psovkom. Dok sam, duboko uvrijeđen, bez riječi ustajao, sa smiješkom mi je objasnio da u njegovom krugu psovka izražava intimnost i prijateljstvo – način da srdačna neposrednost zamijeni formalnu uštogljenost.

– U mom krugu psovka je psovka. Ja ne psujem i ne tolerišem ni da me psuju!

– Hajde, ne vrijeđaj se. Rekao je i opet završio sa istom psovkom.

– Rekao sam da ja to ne tolerišem. Nemojte to više nikada ponoviti! Psujte se sa svojim prijateljima, mene nećete!

– Inače?

– Inače ću Vas na licu mjesta nokautirati!

Trenutak je oklijevao, ali se uzdržao. Zatim mi je uputio riječi izvinjenja. Nikada više me nije opsovao, a znam da me je poslije toga poštovao. Da li bih ga udario? Tada, sasvim sigurno. Sada – ne znam. Ali znam da bi u mojim očima izgubio svako poštovanje i da više nikada sa njim ne bih razgovarao. Kulturološki nesporazum je otklonjen time što smo shvatili razliku u našim kulturnim matricama, i jedan drugom priznali pravo na poštovanje tih razlika!

Kada bismo to isto pravo svi poštovali, mnoge stvari bi se promijenile. Ako se i ne bi odmah opametili do statusa mudro mudrih, ljudi bi ipak opravdali barem prvi stepen svog imena iz naučne taksonomije kao homo sapiens! I što je najvažnije, opasnost od iracionalne konfrontacije ljudskih bića pod uticajem nagona, bila bi znatno smanjena, a šanse da u svakom čovjeku prepoznamo i priznamo ravnopravno ljudsko biće, znatno bi porasle!

Konačno, dužni smo provjeriti ovu hipotezu, čak ako bi ovakav ozbiljan pokušaj poštovanja razlika u kulturološkim standardima komuniciranja, pomogao da se spasi makar jedan jedini ljudski život, i kada bi se barem dva čovjeka više poštovali ne kroz prizmu svoje kolektivne pripadnosti, nego kao ravnopravna ljudska bića!

P.S. Upravo smo čuli da će slijedeći broj revije “Charlie Hebdo“ biti štampan u 3 miliona primjeraka. Sa karikaturom za koju ovi zluradi idolopoklonici vjeruju da predstavlja poslanika Muhammeda a.s. ! Tako su definitivno razočarali sve kršćane vjernike i sve razumne ljude kojima su na srcu tolerancija i mir. Pokazali su da je Charlie od samog početka zloupotrijebljen. Da nije riječ o kulturnom nesporazumu nego o otvorenom i namjernom činu provokacije upotrebom govora mržnje (hate speech). Pokazali su da se nisu uzdigli ni do pojma istinske religije – ni kršćanstva ni islama. Umjesto da praštaju, oni traže odmazdu; umjesto da šire ljubav, oni propagiraju mržnju. Ostali su na nivou idolopoklonstva. Još vjeruju u svoje crteže kao u idole. Misle da su napravili karikaturu poslanika Muhammeda a.s. a napravili su sopstvenu karikaturu. Muslimani koji su od prvog dana napustili vjerovanje u idole, na tom crtežu jasno vide ružno lice onih koji stoje iza ovoga.

Pljunuli su ti u lice, Charlie! Pljunuli su sami sebi u lice. Tri miliona puta.

(Bosnjaci.net)

Objavljeno petak, 17 Januar 2014 14:35

Stara drvena džamija izgrađena 1735. godine u Priluku kod Živinica, u novembru prošle godine proglašena je nacionalnim i zaštićenim spomenikom BiH. Sagradili su je dva šejha Hasan i Mustafa. Džamija svojim ukupnim nacionalno-vjerskim vrijednostima i kao kulturno-historijski spomenik predstavlja i veliki turistički resurs, ne samo za općinu Živinice, već i državu.

Prema riječima doktora nauka Suadina Straševića, koji priprema i knjigu, u narednom periodu slijede nove aktivnosti kako kako bi se Stara džamija i ukupan kulturno-historisjki kompleks na adekvatan način zaštitio za buduće generacije.

– Podaci o izgradnji džamije stoje u natpisu koji je urezan na zidu mihraba. Džamija je sagrađena od drveta, hrastovih talbi. Prema našim saznanjima prva veća rekonstrukcija je obavljena 1927. godine. Šindra na krovu je zamijenjena crijepom, ali je zbog autentičnosti zadržan isti izgled kao i 1735. godine. Džamija je bila u funkciji sve do 1998. godine- kazao je Strašević, te dodaje da sada slijedi i rekonstrukcija.

– Džamija zajedno sa nišanima i stoljetnom šumom su prirodno graditeljska cjelina. Nadam se da će cijeli kompleks biti zaštićen na dekvatan način. Sada slijedi rekonstrukcija, adaptacija i konevrzacija džamije kako bi se ovom spomeniku dala naučna valorizacija. Osim toga, u planu je da se organizuje i škola kaligrafije koja bi se održavala jednom godišnje-kazao je Strašević.

Veći dio harema džamije čine mezarja sa starim nišanima. Nišani koji potiči iz 15. vijeka su različitih oblika, ukrasa, a pojedini imaju natpise i simbole. Komisija koju su činili arhitekta Mirzah Fočo i stručnjak za islamsku epigrafiku Hazim Numanagić ustanovili su da džamija i nišani odgovaraju godina koliko je stara i džamija.

– Zahvaljujući, prije svega, džematlijama Priluka koji su čuvali strau džamiju tri stoljeća, ona je danas veliki resurs. Komisija je vršila praćenje i analizu te ustanovila da nišani i natpisi u haremu džamije potiču iz 15. vijeka, a ima nišana koji po svom obliku i natpisu ukazuju na to da bi mogli biti i stariji. Cijeli ovaj kompleks predstavlja identitet Bošnjaka koji su živjeli na ovim područjima. Nišani su, prema naučnoj ekspertizi, od kamena i dominiraju dva-tri osnovna tipa, s čatal-turbanima, muški i ženski nišani. Također, zanimljivi su natpisi i simobli, kao što su mač, ključ, derviška trobica, što kazuje o jakoj sufijskoj tradiciji-objašnjava doktor nauka.

Prema nezvaničnim saznanjima doktora Suadina Straševića, veliko interesovanje za pomoć u adaptaciji Stare drvene džamije pokazali su eskperti iz skandinavskih zemalja, tačnije Norveške, koji su među najboljim poznavaocima drveta u svijetu koji bi pomogli rekonstrukciju džamije. Pokrenuta je i akcija da se džamija zaštiti video nadzorom i alarmnim sistemom.

– Želimo nastaviti sa aktivnostima oko očuvanja džamije. Ovom prilikom želim se zahvaliti Zavodu za zaštitu i korištenje kulturno-histroijskog naslijeđa TK i gospodinu Benjaminu Bajrektareviću što je džamija proglašena nacionalnim dobrom, te zahvala za nemjerljiv doprinos da se Stara džamija u Priluku proglasi nacionalnim spomenikom, imaju džematlije, imam Amir ef. Memić, glavni imam MIZ-a Živinice Sedin ef. Karić, Islamska zajednica u BiH i Muftijstvo tuzlansko na čelu s Vahid ef. Fazlovićem.

S. Mumić

„Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, upustvo je svima koji se budu Allaha bojali“. (Kur’an, 2:2)
„U mjesecu Ramazanu 610. godine počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla.“ (Kur’an, 2:185).

Mehmed Meša DELIĆ: Kur’an je Allahova posljednja objava čovječanstvu i istovremeno vječita mud’džiza. Kur’an je nadnaravna mud’džiza, knjiga objavljena kao kontinuitet prijašnjih objava, knjiga koja svojom unutarnjom snagom plijeni srca miliona ljudi muslimana širom svijeta.
Od njegove objave pa do danas ni jedno slovo nije doživjelo promjenu, niti je i jedan dio izgubljen kao što je bio slučaj s objavama prije. Muslimani se razlikuju po rasama, jezicima, običajima, načinu javnog i privatnog života, osjećaju za umjetnost, muziku i sl., međutim, kada je u pitanju Kur’an duhovna nit koja spaja milione muslimana od sjevera do juga, od istoka do zapada i svojom privlačnošću objedinjuje ih bez obzira gdje, kako i kojim načinom života egzistirali i živjeli. Otkako postoji svijet, nije bilo niti će biti bolje i vrednije knjige.
Kur’an je Božija riječ i Božija misao koju je Džebrail prenio Muhammede, a.s., a on kao posrednik prenio ljudima Božiju istinu od istog Stvoritelja, Tvorca i zakonodavca koji je prije Kur’ana uputio ljudima poruke i upute kroz Psalme, Tevrat, i Indžil. Dokaz da je Kur’an Božija živa riječ je to što je upućena nepismenom čovjeku. Osim toga Muhammed a.s. osim arapskog jezika nije znao drugi jezik. Zato je Kur’an objava koja je objavljena svim ljudima i svjetovima do Sudnjeg dana, objavljen je na jasnom i čistom arapskom jeziku, jeziku koji pripada grupi semitskih jezika, a u koji su i hebrejski i aramejski i neki manji jezici.
Kur’an i arapski jezik danas su dva osnovna faktora, koji donekle ujedinjuju siromašni arapski svijet, tako heterogen kulturno, ekonomski i politički i toliko geografski rasprostranjen. Zato nije nikakvo čudo što se u Evropi Kur’an nikada nije prevodio više nego sada, što se nikada o njemu i islamu nije toliko pisalo kao posljednjih godina, i što nikada nije bilo toliko instituta za izučavanje arapskog svijeta i islamskih nauka kao danas kada je arapski svijet krenuo krupnim koracima putem svoje renesanse.
Nažalost, sa „krvavim proljećima“, jer su diktatori i tirani postavili tenkove na ulice, a nebom kruže avioni koji bacaju bombe i ubijaju i još više siromaše narode kojima i sami diktatori i tirani pripadaju.
Mnogi dijelovi islamskog tijela trpe bol. Da li je na pomolu raspadanje tog tijela ili će, ipak, iman nadvladati naše muslimanske interese, te ćemo se, osloniti jedan na drugoga, pomoći jedan drugom u ovim zamagljenim vremenima i saosjećati sa svakim našim bratom makar on i ne razmišljao kao mi – ostaje da se vidi?!
Do sada je Kur’an preveden sa arapskog na više od 40 jezika. U novije vrijeme u Evropi se skoro svake godine pojavljuje po neki novi prijevod. Autentičnost Kur’ana prihvaćena je kao nepobitna činjenica i na Istoku i na Zapadu. Od početka objave Kur’ana do danas ni muslimani ni nemuslimani, ni najveći znanstvenici ni mudraci, umjetnici ni filozofi u Kur’anu nisu pronašli ni jednu proturječnost, neistinu ili pak tvrdnju koju bi vrijeme nadišlo i demantiralo. Sve što je čovječanstvo uspjelo postići na polju intelektualnog ili naučnog Kur’an je mnogo prije dotakao ili otkrio.
Zato Kur’an pita ljude: „A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti“. (En-Nisa, 82).
Nastojanja da se pronađe identičnost Kur’ana i Starog Zavjeta ostala su uglavnom bezuspješna.
Kur’an ima 30 džuzova (dijelova) podijeljen je nas 114 poglavlja (sureta) ili 6 666 ajeta (rečenica). Sve je sabrano u jednu zbirku koja se zove – Mushaf.
Pošto nije znao čitati ni pisati, Muhammed a.s. je imao svoje pisare, koji su pisali Božiju objavu koju im je Muhammed a.s. diktirao. U vrijeme Muhammeda a.s. puno se praktikovalo učenje napamet, prije svega Kur’ana, zatim hadisa i drugi tekstova, što je imalo snažnog uticaja na kasniji razvoj tefsirske, hadiske i historijske nauke.
U jednom krvavom okršaju poginulo je oko sedamdeset hafiza Kur’ana. To je bio povod h. Omeru da predloži halifi Ebu Bekru da se Kur’an sabere u jednu zbirku – Mushaf, s obzirom da se Kur’an do tada nalazio napisan na komadima kože, kamenim pločicama i palminom lišću, kostima deva i sl.
Halifa je prihvatio ovaj prijedlog, a Zejd ibn Sabita, pisar Objave i hafiz Kur’ana sabra u jednu zbirku – Mushaf.
Nakon h. Omerove smrti, h. Osman postaje halifa i on ima velike zasluge što je u njegovo vrijeme došlo do umnožavanja primjeraka Mushafa. Razlog je bio da su muslimani iz raznih strana islamske države razilazili u načinu izgovora pojedinih kur’anskih riječi. Da se to nebi i dalje dešavalo formirana je posebna komisija, pod čijim je nadzorom izvršeno umnožavanje Mushafa. Umnožene primjerke Mushafa halifa je poslao u Mekku, Basru, Kufu i Damask. Na temelju ovih primjeraka, prepisivani su kasnije i drugi primjerci Mushafa.
Allah dž.š. u Kur’anu kaže: „Mi smo objavili Kur’an i mi ćemo ga čuvati“ (El-Hidžr, 9).
Ovo se Allahovo obećanje ispunilo. Zaslugom prvih muslimana – hafiza i prvih halifa, Kur’an a.š. predstavlja potpuno sačuvanu Božiju objavu.
Objava je trajala 23 godine i to 13 godina u Mekki i 10 godina u Medini.
Sureta objavljena u Mekki zbog potrebe da se učvrsti i proširi islam uglavnom su vjerskog i moralnog sadržaja.
Prelaskom Muhammeda a.s. u Medinu 622. godine i tamo objavljena sureta sadrže osnove vjerskih dužnosti kao što su: dužnosti klanjanja, mjesec dana posta, hodočašće i obavezno davanje zekata.
Kur’an se ovdje javlja kao tvorac pravnih normi koje regulišu pitanje braka, razvoda, nasljedstva i tako postavlja osnovne principe prava.
Nešto kasnije sa pojavom arapske države sureta sadrže i političke norme i pravila o međusobnim odnosima vjernika.
Kur’an je Allahova posljednja objava čovječanstvu i istovremeno vječita mud’džiza. Kur’an je nadnaravna mud’džiza, knjiga objavljena kao kontinuitet prijašnjih objava, knjiga koja svojom unutarnjom snagom plijeni srca miliona ljudi muslimana širom svijeta.
Od njegove objave pa do danas ni jedno slovo nije doživjelo promjenu, niti je i jedan dio izgubljen kao što je bio slučaj s objavama prije. Muslimani se razlikuju po rasama, jezicima, običajima, načinu javnog i privatnog života, osjećaju za umjetnost, muziku i sl., međutim, kada je u pitanju Kur’an duhovna nit koja spaja milione muslimana od sjevera do juga, od istoka do zapada i svojom privlačnošću objedinjuje ih bez obzira gdje, kako i kojim načinom života egzistirali i živjeli. Otkako postoji svijet, nije bilo niti će biti bolje i vrednije knjige.
Prva i najvrednija tačka u Kur’anu je vjerovanje u Božije jedinstvo i Muhammedovo a.s. poslanstvo.
Kur’an nalaže vjerovanje u Allaha, potpuno predanje Allahovoj volji, pokornost Allahovim zapovijedima, dobročinstvo, poštenje, umjerenost, toleranciju i poštovanje onih koji poginu za vjeru itd.
Kur’an je izvor islamskog odgoja. Muslimani koji žele naći svjetlo života, pravi put, proučavanja Kur’ana. Od nazad 14 vijekova, Kur’an neprestano djeluje na srca i duše miliona muslimana. Kur’an je skup propisa.
On je osnovni, glavni izvor islamskog učenja. U njemu su sadržani osnovni principi vjere, morala i prava.
Kur’an uređuje sve poslove od vjerskih dužnosti pa do dnevnih poslova, od spasa duše do zdravlja tijela. Sve dogme koje je Muhammed a.s. prenio čovječanstvu čiste su sumnje i dvoličnosti. Kur’an je najčasniji spomenik jednoboštva. Kur’an spominje i priznaje sve prijašnje poslanike. Božija objava upućivala je ljude od Adema a.s. pa dok Kur’an nije potpuno objavljen, a Muhammed a.s. je učio da treba i ranije poslanike poštovati.
Kur’an osuđuje nemoral, razvrat, svakovrsno pretjerivanje, kamatu, niskost, oholost, laž, potvaranje, zavist, licimjerstvo i pohlepu, trčanje za ovozemaljskim stvarima, a zahtijeva poštovanje, milostinja, poštovanje roditelja, zahvalnost Allahu, stalnost na riječi, iskrenost, smilovanje sirotama, pravednost, stid, strpljivost, izdržljivost, dobroželjivost, krijepost, praštanje i to da se sve ovo radi samo za Allahovu volju ne čekajući da se uzvrati.
Prema tome, Kur’an nije samo vjerska knjiga, već i građansko pravo za pripadnike i poštovaoce Kur’ana.
Mada je prošlo više od 14 vijekova ipak se često postavlja pitanje: Koliko učimo i koliko poznajemo sadržaj Kur’ana?
Istraživanja su pokazala da prosječan čovjek ima veoma malo spoznaje o Kur’anu, zadnjoj Božijoj objavi čovječanstvu. Malo je onih koji znaju šta sadrži Kur’an i kome su namijenjene njegove blagodati. Ljudski rod ostao je kroz mnoga stoljeća bez opsežnog pojma o Stvoritelju i Njegovim stvaranjima: o svemiru, o životu čovjeka i o čovječanstvu.
Mada su prošla i stoljeća ostala su pitanja: Koliko znamo o Kur’anu? Učimo li ga? Proučavamo li ga? Koliko se bavimo prijevodom Kur’ana? Koliko uživamo u učenju Kur’ana i dr.
Poneki musliman ozbiljno odluči da uči Kur’an, ali najčešće odustane nakon nekoliko prvih džuzova. Budući da ne nalaze ništa što bi ih privuklo ili im je jednostavno dosadan i nepoznat riječnik. Najveći broj kur’anskih ajeta potpuno su jasni i dostupni svakom čovjeku, ali ima jedan broj ajeta koji su manje jasni. Svaki kur’anski ajet posjeduje svoje vanjsko i unutarnje tumačenje. Zato se u historijskoj praksi često pojavljivalo različito, suprotno pa i tendenciozno tumačenje pojedinih kur’anskih poglavlja, a sve u cilju potvrživanja svog vjerskog, intelktualnog ili političkog uvjerenja. Politički pokreti ranije, ali i u kasnijim historijskom periodu, činili su nerjetko potpuno suprotne aktivnosti, a i jedni i drugi su se pozivali na Kur’an i njegove pravne norme. Zato Kur’an i njegove ajete neće nikada shvatiti onaj koji u nauku o Kur’anu (tefsir, hadis, izreke ashaba, generacija kasnijih tabi’ina, tabitabi’ina) nije dovoljno upućen. Danas tumačenje Kur’ana treba prepustiti onima koji to zaslužuju i koji su na polju islamskog intelektualizma dokazali svoje umijeće i nadarenost, kao i onima čija djela dokazuju njihovu vjeru, a ne onima koji Kur’anom mašu ili ga po ulicama Zapada besplatno dijele.
Kur’anski ajeti, ili propisi, nisu svrstani u pojedinim surama prema srodnoj materiji, nego su rastureni po raznim surama, zbog čega je teško dobiti jasan pojam o šeriatskom pravu iz samog Kur’ana, tim prije što njegovi propisi postavljaju opće principe i načela. Zato ga mnogi često ostavljaju da krasi stalaže regala, odnosno smjeste ga na mjesto izvan domašaja ruku članova porodice, kao neku svetinju koju ne treba prihvatiti.
Tačno je da postoje na hiljadama Kur’ana koji leže po regalima muslimanskih kuća i stanova, neotvorenih i neučenih i služi im najčešće kao „čuvarkuća“, osim možda nekome prilikom nekih posebnih prilika kao: rođenje, vjenčanje ili smrt, kada se prouči neko ašare ili sure Jasin.
Kroz četrnaest vijekova dokazano je koliko Kur’an sadrži istina, on je uputa čovječanstvu koje ukazuje na pravi put i spas svih onih koji se žele pridržavati njegovih uputa. Mnogi od poznatih i velikih ljudi, alima kroz historiju crpili su unutrašnju snagu sa stranica Kur’ana. Uvijek i iznova Kur’an je prikazivao da ima tajnu, Božansku moć da izmjeni život, oplemeni dušu, obogati um, proširi spoznaju, usmjeri nakolnost i preobrazi želje. Veliki su alimi potvrdili da je to neiumjerna riznica, a za istraživače neiscrpni rudnik ideja, Božije istine. Državnici, učitelji, razni naučnici nikada nisu prestali crpiti njegovo neizmjerno blago.
Svi oni znaju da Kur’an nije samo vjerozakonik. On je savršeni zbornik moralnih propisa, izvor prava i historije prošlih naroda i Božijih poslanika. Kur’an zahvata i opću povijest, astronomiju, arhelogiju, medecinu, biologiju, fiziku, matematiku i druge znanosti. Zbog takve širine i sadržaja, Kur’an zanima naučnike, mnogih profila znanosti.
Mnogi imaju pogrešno mišljenje o svrhi objavi Kur’ana. Neki misle da je Kur’an sredstvo pomoću koga se umrlim obezbjeđuje sretan i ugodan život na ahiretu. A, ako se neko nije molio i obraćao Allahu na ovom svijetu, ne pomažu ni tuđa molitve nakon smrti, pogotovo ako ih uče oni koji to učenje dobro naplate. Nažalost, ima i takvih učača i hodža koji to učenje dobro naplaćiju. Kao Allahova objava Kur’an se ne može ni kupovati, ni prodavati ni bilo čim zamjenjivati. Ni jedan čovjek ni zemaljska institucija nisu njegovi vlasnici i čuvari, već je to isključivo Allah dž.š. oni koji na zemlji budu pravili zidove i zastore između Kur’ana i ljudi, koji svjesno i namjerno taje, kriju ili mijenjaju Allahove ajete, znamenja i dokaze takvi će biti prokleti od Allaha, meleka i svih ljudi vjernika.
Neki pak misle da je Kur’an zbirka dova pomoću kojih se na lahak način, bez vršenja dobrih djela, postiže sreća na obadva svijeta.
Mnogi, međutim, (ne) znaju da je Gospodar svjetova stvorio čovjeka i dao mu takve tjelesne i duhovne kvalitete, kakvim drugim živim bićima nije dao. No i pored toga, čovjekovo stvaranje ne bi bilo potpuno, da mu njegov Stvoritelj nije dao svoju najveću i potpunu blagodat, a to je Njegova Objava – Kur’an.
U vezi s tim Muhammed a.s. je rekao: „Zaista Allah sa Kur’anom uzdiže jedne narode, a ponižava druge“. Zatim je rekao: „Ko prouči jedan harf – slovo iz Kur’ana, imat će nagradu, a nagrada se deseterostruko uvećava…“
Božija objava temelji se na Božijem sveznanju i upućena je cijelom čovječanstvu da mu posluži kao luča i svijetli kroz njegov ovozemni život. Ljudski razum nije dovoljno jak, a njegova tvorevina u vidu raznih ideologija i vjera, ne priznaje mu dovoljnu garanciju za sretan materijalni i duhovni život. Zato je nužno da onaj koji je stvorio čovjeka, učinio ga vlasnikom svih dobara na zemlji, podvrgavši njegovim potrebama sve u Svemiru, da mu taj njegov Stvoritelj pokaže pravi put. Pravim putem mnogi idu, ali je više onih koji koriste bespuća.
On mu je pokazao pravi put kojim će koračati kroz život. Taj pravi put je sadržan u uzvišenoj Božijoj Objavi – Kur’anu, koji je kao milost i svijetlost Božija, pratila ljudski rod od pojave prvog čovjeka na zemlji, danas ga prati i pratiće ga sve do njegova iščeznuća sa zemljine površine.
Božija Objava mu garantuje potpuni životni uspjeh i u materijalnom i u duhovnom pogledu, ukoliko načela sadržana u uzvišenoj Objavi bude aktivno primjenjivao u svom svakodnevnom životu.
Upravo pred svima je čudan paradoks. Preko 14 vijekova imamo pred sobom Knjigu za koju svako priznaje da je najbolja, najčasnija, najčudnija i najkorisnija od svih drugih knjiga koje postoje, knjiga trajnija od bilo koje druge, knjiga koja je učinila više dobra od bilo koje druge, a ipak knjiga koja se danas od strane muslimana manje uči i izučava od svih drugih do danas izdatih knjiga.
U vezi sa ovim Muhammed a.s. je rekao: „Onaj u čijim grudima nema ništa iz Kur’ana (koji ništa nije upamtio iz Kur’ana) je kao razvaljena i napuštena kuća“. (Tirmizi hasen – sahih).
Šta učiniti da bi se ovakvo stanje promijenilo? Kako je moguće pozivati muslimane, pokrenuti i nagovoriti ljude koji imaju Kur’an da ga otvore, uče i izučavaju, te sami za sebe otkriju dragocjene blagodati pohranjene na njegovim stranicama?
Pitanja koja su stara koliko i muslimani, a odgovor mogu dati i odgovorni, ( pogotovo oni u arapskom svijetu), koji ne ulažu u školovanje i obrazovanje mladih. Odavno je poznato da je neznanje najveće siromašstvo kod ljudi. To zlo, siromašstvo najviše pogođa i uništava (po)najviše muslimane, a oni trebaju i moraju Kur’an – knjigu univerzalnog plana, učiti, istraživati, proučavati, jer univerzalini plan važi do Sudnjeg dana, a musliman živi kratko.
Kur’an je omogućio da se novoiskrsla pitanja regulišu prema potrebama i razvitku islamskog svijeta, a ne vraćanje u prošlost, zbog neznanja da je Kur’an dozvolio ići sa vremenom poštujući njegove propise. Kur’an donosi opće pravne principe, ne ulazeći u detalje pojedinih pravnih ustanova.
Najefikasnije oružje protiv neznanja (siromašstva) je znanje koje neposredno djeluje, bez tuđe pomoći, apsolutno je savršen izraz volje jedinstvenog stvaranja koje je uzorno u svim svojim sastavima i besprijekorno u svojoj prirodnosti, svojoj organiziranosti i svom upravljanju, a ne biti vođen tuđom pameti. Ta tuđa pamet često vodi i skreće u zabludu iskrivljujući pojmove vjerovanja i tako mnogi ostaju u neznanju (siromašstvu).
Kur’an treba učiti (čitati) pravilno, a to znači, da bi veliki broj muslimana trebao da krenu s mrtve tačke, jer (ne) znaju ni čitati ni pisati , a uz to treba znati arapsko pismo, kako bi mogli samostalno učiti Kur’an. Ima i onih upornih vjernika koji su (ne)pismeni, ali su slušajući druge, učene ljude Kur’an upisali u svojim srcima i mogu obavljati namaze.
Na veliku sreću danas se može nabaviti prijevod Kur’ana na svom jeziku i da taj prijevod mnogi trebaju redovno izučavati, kako bi uživali u ljepoti kur’anskih misli, savjeta i opmena. Kur’an je preveden na više svjetskih jezika zato će biti nemoguće kod Allaha opravdanje tražiti zbog nepoznavanja Allhove Objave – Kur’ana.
Trebalo bi, da jedinstvo muslimana bude naš, muslimanski imperativ, ali nije tako, jer Objavu – Kur’an ne primjenjujemo. Među muslimanima koji uče i ne uče Kur’an razilaženje je primjećeno već u ranom periodu, čim su lični interese prevladali nad zajedničkim.
To se ponavlja u većoj ili manjoj mjeri u čitavom islamskom svijetu. To se ponavlja, nažalost, i u našoj bošnjačkoj zajednici na Balkanu. To se pokazalo i u društvenim sistemima bez obzira kako su se oni predstavljali, zato su sistemi i (pro)padali.
Muhammed a.s je rekao: „Vjernik je s vjernikom povezan kao građevina čiji su elementi jedni s drugim čvrsto spojeni“. (Prenosi Buhari).
Trebalo bi da bude tako, ali nažalost nije, da jedni druge osjećaju, pomažu: pismeni nepismene, bogati siromahe, zdravi bolesne, djeca roditelje…
A to se može staviti u jednu rečenicu: Da muslimani trebaju biti složni, jer Kur’an i Sunet su strogo osudili neslogu i razilaženje među muslimanima bilo gdje da žive.
U Kur’anu postoji i niz odredbi koje se odnose između ostalog i na regulisanju društvenog života, odnosno između bogatih i siromašnih. Nažalost, kada je u pitanju bogatstvo onda mnogi bogataši zaboravljaju na sirotinju, na Boga i na kur’anske odredbe.
Uzvišeni Stvaralac Svih Svjetova najbolje je upoznat sa suštinom čovjeka kao bića koje zaboravlja i nema kontinuitet ni u historijskom ni u praktičnom, a još manje u humanističkom smislu, a da se ne govori o njegovom odnosu prema Allahu, zbog čega je, ustvari i stvoren, i kao takvom je upućena milost njegova Stvoritelja.
U Kur’anu – knjizi univerzalnog plana, ili knjizi sudbine, u kojoj je sadržano sve što je bilo i što će biti, bilo je jasno da i boravak prvog para čovjeka i žene u edenskom vrtu neće biti vječan ali što je najvažnije i čemu nas uče sve mudre knjige – bio je to ljudski izbor koji ističe ono što je takođe kontinuitet – izbor između dobra i zla je lični čin čovjeka. Tako je u ljudskom životu, koji u mirnim vremenima traje između 60 i 70 godina, a onda selidba na ahiret bili bogati ili siromasi.
Ovdje se niko ne može vaditi na nepoznavanje Principa Ugovora, dolazile su objave koje su trebalo da povrate historijsko pamćenje i čovjeku daju šansu da se vrati na pravi put ostvarivanja svoje uloge – onog koji je stvoren isključivo i samo zbog toga da obožava svoga Stvoritelja i ponaša se u skladu sa univerzalnim principima dobra i koogzistencije sa drugim stvorenim svjetovima. To je ona mjera preko koje ljudski rod srlja u neprirodno stanje.
Za razliku od religija koje su stvorile čitav sistem kojim se opravdavaju neprirodna stanja, a koja proizvode bolesti tijela, duše i društvenih poremećaja, nečega što se svodi u praktičnim relacijama na odomaćenju pojmova kao „rat“, „ekološki poremećaj“, „neizlečive virusne bolesti“, „brakovi istih polova“, „polne bolesti“ (Aids, Sida, Hiv).
Islam se obraća pojedinačnim ljudima i stavlja ih u prvu i početnu funkciju – da kao pojedinac, svako za sebe, ima odgovornost za ispunjavanje početnog emaneta – preuzetog obećanja i obaveze namjesnika na zemlji sa bilo kakvim društvenim položajem. Naravno, sa povećanim položajem samo su i odgovornosti i iskušenja veća. Islam se obraća jedinki i mnoštvu (čovjeku i čovječanstvu) i u filozofskom smislu predstavlja jedinstvo, jer je princip i stvaranje čovjeka i čovječanstva (ljudi) isti. Zato je islam pronalaženje prirodnog stanja, postojanosti početnih zahtjeva i „savremenog razvoja čovječanstva“. Islam je život sam, odnosno riječ „nauka“ bi se trebala preimenovati u riječ islam, baš kao riječ kultura u njenom izvornom smislu. Islam priznaje kontinuitet objava i poslanika koja su se u različitim historijskim etapama razvoja čovječanstva pojavljivala prvo ljudskim grupacijama, zatim narodima i na kraju kroz posljednju Objavu – čovječanstvu.
Islam je kroz Objavu Muhammeda a.s. dokinuo pojmove kao što su „narodi“, „nacije“, „države“, „politički sistemi“, „filozofski pravci“, „društveno – ekonomske formacije“…
Zato, treba potpuno novi stav i pristup prema Kur’anu, njegovoj uputi i zakonima, treba ih izučavati ne samo formalno, nego i suštinski. Muslimani moraju znati da se Kur’an ne može odvojiti od života, pogotovo ne može biti „nešto privatno“, kako je to predstavljeno zadnjih decenija, Kur’an je čitav sistem pravnih normi koje regulišu život.
Neka nam Svemogući podari veću moć i snagu da čitamo i proučavamo poruke Kur’ana, a njegova naređenja dosljedno sprovodimo u naš život.

(Bosnjaci.net)

reis-obr-muhamed-salkic-01-2013-1

بسم الله الرحمن الرحيم

كُلُّ نَفْسٍ ذَائِقَةُ الْمَوْتِ ثُمَّ إِلَيْنَا تُرْجَعُونَ { العنكبوت 57}

Svako živo biće će smrt okusiti, i Nama ćete se poslije vratiti. (el-‘Ankebut, 57 )

يَغْفِرْ لَكُم مِّن ذُنُوبِكُمْ وَيُؤَخِّرْكُمْ إِلَى أَجَلٍ مُّسَمًّى إِنَّ أَجَلَ اللَّهِ إِذَا جَاءَ لاَ يُؤَخَّرُ لَوْ كُنتُمْ تَعْلَمُونَ { نوح 4}

On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kad Allahov određeni čas dođe, zaista se neće, neka znate, odgoditi. (Nuh, 4)

Dragi naš Muhamed efendija!

Sa prevelikim bolom smo dobili vijest o tvome preseljenju na Ahiret. Zato smo se danas okupili na ovom tužnom mjestu, na tvojoj dženazi, kako bi izvršili svoju dužnost prema tebi i, posljednji put, u tvome prisustvu, izrazili ti naše poštovanje i iskrenu zahvalnost na svemu onome što si učinio za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini tokom tvoga plodonosnog života i rada od 1971. do 14. januara 2013. godine.

Muhamed ef. Salkić počeo je sa radom na dužnosti imama u Gazanfer-begovoj džamiji u Višegradu 01. februara 1971. godine, a zatim i glavnog imama Odbora Islamske zajednice u Višegradu. Iza toga je obavljao pravne poslove u Odboru Islamske zajednice Sarajevo, da bi nakon nekoliko godina prešao na dužnost rukovodioca Pravne službe u Starješinstvu Islamske zajednice za BiH, Hrvatsku i Sloveniju, a od 1994. godine imenovan je na odgovornu dužnost Generalnog sekretara Rijaseta Islamske zajednice u BiH koju je čestito obavljao sve do svoje smrti.

Iznenadno preseljenja na bolji Svijet Muhameda ef. Salkića zateklo nas je nespremne da to prihvatimo kao nešto očekivano i svakidašnje za ljude, mada znamo da je “sve neznatno u poređenju sa smrću” i da je njen dolazak neumoljiv i neodgodiv svakome. Putovanje svakog čovjeka počinje sa njegovim rođenjem a završava se sa neumoljivim odlaskom sa dunjaluka. Svakog od nas smiruje neznanje o mjestu i trenutku njegove smrti. To je samo u Allahovom znanju i volji. Gorčina smrti je ono najteže što će se dogoditi u životu ljudi i nešto najlakše u odnosu na ono što dolazi poslije.

Čovjek se boji smrti, prezire je i plaši se razgovora o njoj iako mu je ona najbolji savjetnik. To je tako kod mnogih ljudi zato, što izgrađuju ovaj svijet na račun Ahireta, pa zbog toga mrze da sele iz izgrađenog u neizvjesno.

Muhamed ef. je, međutim, često spominjao ovu sudbinsku temu i podsjećao na odgovornost pred Bogom za svoj rad i odnos naspram ljudi. Potpuno je bio svjestan da je „smrt čaša koju će svako ispiti“ i da je to sudbinski određeno, pa je razmišljao i o svome ovosvjetskom završetku i odgovornosti u vječnosti. Ta razmišljanja su mu bila valjan korektiv u obavljanju njegovih odgovornih poslova i činilo ga odlučnim i discipliniranim u službi koju je obnašao, pa mu je i zbog toga iskazivana dužna pažnja i poštovanje od saradnika i ljudi sa kojima je komunicirao. Uvijek je imao stav, zastupao je istinu i do kraja čuvao interes Islamske zajednice kao svoj najveći emanet. Ostat će upamćen kao osoba koja je čuvala kontinuitet rada i normativnosti u Islamskoj zajednici. Njemu se kao pojedincu može pripisati najveća zasluga što je danas Islamska zajednica normativno vrlo uređena i stabilna.

Vjerujem da ga je takav stav prema životu i emanetu opredjeljivao da u ovosvjetskoj bašći bude ustaoc od izlaska do zalaska sunca, što je učinio i posljednji dan svoga života vrativši se kući u akšamsko vrijeme kada mu je, po neposrednom susretu sa porodicom došao Melek od Gospodara svjetova i ponudio mu smrtnu čašu koju je on, nakon Šehadeta, pokorno ispio i vratio se svome Gospodaru nadajući se bezgraničnoj Njegovoj milosti i oprostu.

Nakon što smo u ponedeljak razgovarali, otišao je da nastavi svoje radne obaveze. Nije bilo kraja poslovima koje je preuzimao i odgovorno izvršavao sa svojim najbližim saradnicima. Imao je mudrost i energiju da vrši službene zadatke na dobro Islamske zajednice.

Govorili su mudri ljudi da “nije važno kako čovjek umre, nego kako je živio.” Muhamed ef. je u svome relativno kratkome životu bio primjer mnogima u svemu onome što je radio i to svjedočimo ovdje pred ovim dostojanstvenim džematom koji je došao da ga isprati u vječnost. Islamska zajednica mu na tome iskazuje svoju iskrenu zahvalnost.

Svi smo svjesni da će breme koje je Muhamed ef. dugi niz godina nosio na svojim plećima biti teško prenijeti na drugoga, a njegovom nasljedniku još teže raditi na način kako je on to znao i htio. „Naša mudrost dolazi iz našeg iskustva“ a ono je kod Muhammeda ef. bilo ogromno. Toga smo svjesni već sada, a kasnije će to biti još izraženije.

Gledajući rezonom ovoga svijeta, smrt je kraj i više nema ništa što bi umrlog čovjeka moglo držati važnim za čovječanstvo. Međutim, nije tako! „Čovjek umre tek kada ga svi zaborave.“ Nismo stvoreni zbog nestanka, već zbog vječnosti i ostanka. Prelazimo iz kuće prolaznosti u vječnost. Muhamed ef. Salkić sada je na tome putu sa koga se nikad niko neće vratiti.

Na žalost, mi Bošnjaci smo mnoge svoje velikane zaboravili i rijetko ih ko po nečemu dobrom spominje. Taj odnos prema našim zaslužnim ljudima moramo mijenjati. Ako oni budu živjeli u našim srcima i sjećanju, ako budemo promovirali i koristili njihovu zaostavštinu, ako nam njihovo djelo bude podsticaj za dalja pregnuća, tada smo uspostavili ispravan odnos naspram njih i kao nasljednici ćemo od toga imati nemjerljivu korist. Jedan od tih zaslužnih ljudi je svakako i Muhamed ef. Salkić čiji rad i doprinos treba valjano valorizirati kako bi on ostao u našem trajnom sjećanju i dovama.

Prenosi se da je Muhammed, a.s., prošao pored dženaze, pa je rekao: “Onaj koji se odmorio! (…)” Prisutni ashabi su upitali: “Allahov Poslaniče, ko je taj koji se odmorio (…)?” Odgovorio im je: “Kad umre vjernik, on se odmori od svih dunjalučkih iskušenja i vraća se u okrilje Allahove milosti (…).” (Buhari i Muslim)

Nadamo se da je Muhammed ef. od tih sretnika i činimo dovu da mu se Allah smiluje i grijehe oprosti, a njegovoj porodici, prijateljima i cijeloj Islamskoj zajednici podari sabur.

Rahmetullahi ‘alejhi rahmeten vasiah! Amin!

(Rijaset.ba)

Reisu-l-ulema (1993-2012) dr. Mustafa Cerić se zahvalio reisu-l-ulemi Husein ef. Kavazoviću, a potom je u svom obraćanju iskazao zahvalnost Muhamed ef. Salkiću. Prenosimo pismeni sadržaj obraćanja reisu-l-uleme (1993-2012) dr. Mustafe Cerića:

mus-cer-obr-dzen-muh-sal-01-2013-1

قال الله تعالي: إنَّا للهِ وَ إنَّا إليهِ راجشعُونَ

Vijest o iznenadnom preseljenu na Ahiret hadži Muhameda ef. Salkića, el-Emīna, u ponedjeljak 02. rebiu-l-evvela, 1434/14. januara, 2013. god zatekla me je u Ammanu, Jordan, dok sam kod prijatelja Aftaba Ahmeda većerao. Telefon je zazvonio i uplakani glas je progovorio. “Reis-efendija moj babo . . . je preselio”! “Čiji babo …” “Moj babo . . . Muhamed . . . Salkić. Ja sam Sadžida”. “Kako . . . kada . . . nije moguće”. “Reis-efendija . . . ja vas molim da dođete . . . ako ikako možete . . . “Kad se to dogodilo?” “Danas nakon posla . . . kod kuće . . . pogodio ga infarkt”. “Sadžida dušo, kako ti je mama?” “Dobro je . . . ali ne može govoriti”. “Sadžida, dolazim, ako Bog da”. “Hvala . . .”

Sadžidina vijest o smrti njezinog babe i mog brata i životnog saborca Muhameda Salkića me snažno potresla. Nije prvi puta da me pogodi vijest o smrti nekog od meni dragih osoba, ali smrt hadži Muhameda Salkića, el-Emīna, me zaista udarila kao grom iz vedra neba.

Sve do ovog trenutka nisam bio ni svjestan koliko se može voljeti neko ko ti nije rođeni brat, ali ti je brat po vjeri, po životnom i poslovnom putu, po sudbinskom i nesebičnom povjerenju. I sve do ovog trenutka nisam znao koliko će mi nedostajati moj Muhamed, moj brat, moj prijatelj, moj el-Emīn – Povjerljivi. Muhamed koji nije znao izdati. Nije znao krivo govoriti. Nije znao biti ni pakostan ni zlovoljan.

Jer, hadži Muhamed ef. Salkić je, zaista, bio čovjek od vjere i povjerenja. Bio je iskren i otvoren s ljudima i odan i pošten u poslovima. Hadži Muhammed ef. Salkić, el-Emīn, je bio Allahov dar za Islamsku zajednicu. Stručan i pouzdan, odmjeren i skroman, jasan i odlučan, brižan i pravedan, požrtvovan i dosljedan – hadži Muhamed ef. Salkić, el-Emīn, je čuvao i branio čast i ugled Islamske zajednice na najbolji mogući način. Dvodecenijski zajednički rad u izgradnji normativnih akata, ustanova i institucija Islamske zajednice uvjerio me je u Muhamedovu stručnost, sposobnost i poštenje. To je moje svjedočenje o hadži Muhamedu ef. Salkiću, el-Emīnu, na ovom i na budućem svijetu.

Sa ponosom i punom iskrenošću hoću da kažem da je moj uspjeh u gotovo dvodecenijskom obnašanju dužnosti reisu-l-uleme i vrhovnog muftije u Bošnjaka uveliko zasluga hadži Muhameda ef. Salkića, el-Emīna, sa kojim sam dijelio sve svoje brige, nade, strahove, planove, dileme, uspone i padove, poraze i pobjede.

Moj Muhamed je najbolje znao kako da me upozori da ne prelazim granicu svojih ovlaštenja, ali i da me podrži da širim granice rada i djelovanja Islamske zajednice za dobrobit islama, muslimana i svih ljudi dobre volje.

Radeći sa hadži Muhamedom ef. Salkićem, el-Emīnom, shvatio sam staru mudrost da je bolje imati strogog, ali pravednog saradnika, nego blagog, ali neumješnog podanika. Muhamed je bio upravo takav strog, ali pravedan prema sebi i prema drugima. Živio je u islamu i za islam. Radio je za muslimane i za Islamsku zajednicu cijelim svojim bićem.

Hadži Muhamed ef. Salkić, el-Emīn, je cijeli svoj život posvetio Islamskoj zajednici, kao imam, hatib, muallim, pravnik i generalni sekretar Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, gdje je, tako reći, na radnom mjestu teslimio dušu Stvoritelju. Mnogo je važnije da čovjek bude u prvom redu u srcima ljudi, nego u prvom redu po protokolu.

Hadži Muhamed ef. Salkić, el-Emīn, je bio i tako će i ostati u prvom redu u srcima svih radnika u Rijasetu, u srcima svih džematlija, koji dobro pamte da ih nije nikad ostavio bez stručne i ljudske pomoći.

Džematlije Ključa i Bosanske Dubice će se zauvijek sjećati da ih je hadži Muhamed ef. Salkić, el-Emīn, posjetio prije nekoliko dana. To je bila njegova zadnja posjeta džematima koji se obnavljaju nakon genocida i koji se bore da tamo ostanu u svojoj vjeri i na svojoj zemlji.

Hadži Muhamed ef. Salkić, el-Emīn, ostaje trajno u prvom redu moga srca. On je bio i ostao moja čast i moj ponos. Dužan sam mu za sve dane i godine mojeg obnašanja dužnosti reisu-l-uleme.

Hvala Sadžidi što me je na vrijeme obavijestila da s vama danas budem na dženazi našem hadži Muhamedu ef. Salkiću, el-Emīnu, el-Siddiqu i el-Farūqu. Zahvalan sam Akademiji Al Al-Bejt u Jordanu što mi je omogućila da tek nakon dva dana od početka mog studijsko-profesorskog angažmana dođem na dženazu svom bratu i podijelim žalost sa njegovom rodbinom, našim prijateljima i mojim narodom.

Smrt hadži Muhameda ef. Salkića, el-Emīna, je veliki gubitak za Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i Srbiji, Hravatskoj i Sloveniji, te bošnjačkoj dijaspori u Europi, Sjevernoj Americi i Australiji, naročito zbog toga što mu se nije dalo da završi započete važne poslove za još jaču uvezanost Islamske zajednice. Njegova smrt ostavlja veliku prazninu u duši njegovih prijatelja i veliku tugu u duši i srcu njegove porodice i rodbine.

No, kao što nam se kaže u Kur’anu Časnom: – Svi smo mi Allahovi i svi se Allahu vraćamo! Pa tako se i naš Muhamed vraća svom Gospodaru sa našom dovom da mu se otvore džennetska vrata sa riječima Milostivog:

– O smirena dušo, vrati se svom Gospodaru zadovoljna i On s tobom zadovoljan. Vrati se među Moje pobožnike! Vrati se u Moj Džennet!

Neka Allah podari našem Muhamedu Džennet, njegovoj Hafi, Fejlemu, Selmi i Sadžidi sabur, njegovom unuku Rejhanu, snahi Elmi i zetu Admiru, njegovoj bližoj i daljnoj rodbini utjehu te njegovim prijateljima i poznanicima pouku i poruku da je ovaj život prolazan pa, stoga, stalno treba biti spreman na iznenadni poziv da se ide na put za Drugi svijet.

Allahu Svemogući, osnaži nas na putu istine i pravde!

Allahu Sveznajući, puči nas da se volimo ljubavlju rođene braće i da se poštujemo poštenjem istinskog bratstva!

Allahu Milostivi, omili nam život na zemlji u Tvom itaatu i Tvom rizaluku! Amin!

Draga braćo, ako ima kakvih hakkova hadži Muhamed ef. Salkić, tražim halala za njega! Hoćete li mu halaliti? Ja mu halalim! Halal olsun!

(Rijaset.ba)

Među zakonima fizike postoji popularno načelo poznato kao antropički princip. Prije Galileja naučnici su svemir poimali zemljocentričnim, tj planeta Zemlja smještali su u središte univerzuma. Zatim su shvatili da se Zemlja okreće oko Sunca što je dovelo do korigovanja ranijih uvjerenja da Zemlja, odnosno čovjek na njoj, imaju privilegovan položaj u svemiru. S dvadesetim stoljećem uspostavljaju se nove realnosti, pojavljuju se nove ideje prema kojima čovječanstvo ponovo zauzima središnje mjesto u univerzumu. Prema antropičkom principu, čovjek postoji, jer da nije njega ne bi se imao ko diviti ljepotama univerzuma, što je učenje veoma blisko onome što islam zagovara od vremena Allahovog Poslanika, a.s. Međutim, postoji značajna razlika između ova dva koncepta. S obzirom da su zapadni učenjaci obećali kako će Boga držati izvan znanstvene arene oni su formulisali ateističku definiciju antropičkog principa poznatu kao trivijalni, slabi i jaki antropički princip. Prema islamskoj verziji antropičkog principa (nazvao sam ga istinski antropički princip), čovjek je stvoren da se divi ljepotama univerzuma kako bi prepoznao njegovog Stvoritelja i potčinio se Njegovoj volji. Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: „Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih; tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kad budu u vatri!“ (Sura Sād, 27.) „Džine i ljude sam stvorio samo da Mi se klanjaju.“ (Sura, Ez-Zarijat, 56.) Za antropički princip čovjeka je poželjni proizvod kreacije; za istinski antropički princip Muhammed, a.s., je završni produkt kreacije, a Kur’an finalni Dokument poslan da poželjne produkte kreacije (čovječanstvo) uputi na Pravi put. Dozvolite mi da u nastavku ovo objasnim. Allah, dž.š., stvorio je univerzum i u njemu uspostavio zakone fizike. Svaka čestica u bilo kojem kutku univerzuma potčinjena je, od Boga uspostavljenim, zakonima fizike. Jednostavno, fizička tijela su nemoćna da djeluju drugačije. Stvarajući fizički svijet Allah, dž.š., je namjeravao stvoriti biće, čovjeka, koje se neće pokoravati Bogu samo zbog toga što ne može drukčije djelovati, već će imati mogućnost izbora, pa čak i mogućnost da odbije poslušnost Bogu. Naravno, prihvatanje Božijeg zakona od strane ovog bića, ili njegovo odbijanje imaju svoju težinu. Veća nagrada, ako dobrovoljno prihvati pokornost Bogu, ili teža kazna, ako odbije poslušnost, očekuju čovjeka, nego da mu je pokornost urođena. Da bi stvorio ovo biće Allah, dž.š., je prvo stvorio biološke zakone, a zatim duhovne. Kada je čovjek stvoren i kada se počeo razmnožavati nastali su društveni zakoni koji su, u skladu sa stupnjem društvenog razvoja, unapređivani. Čovječanstvo kao cjelina je najbolji produkt stvaranja, jer je u mogućnosti da se divi ljepotama svemira, analizira principe na kojima on počiva i koristi ih za svoje potrebe. Ali, najbolji od najboljih bili bi oni koji su u stanju prepoznati najveću istinu univerzuma – da ga je stvorilo i njime vlada Uzvišeno Biće. To bi trebali biti Njegovi namjesnici na Zemlji. Božiji poslanici, a.s., su dolazili s Uputom utirući put za dolazak konačnog proizvoda kreacije – Muhammeda, a.s., – koji će započeti proces uvođenja cjelokupnog ljudskog roda u konačni Božiji sistem. Muhammed, a.s., je došao i pokazao čovječanstvu Put, potvrđujući Istinu objavljenu prije njega i pozivajući sve ljude finalnoj verziji Istine. Božijim jedinstvom cilja se na jedinstvo ljudskog roda. Ako čovječanstvo ne uspije da se ujedini u Jedan Sistem, islam, krajnji cilj njegovog postojanja neće biti ostvaren. Čovjek je dužan da se trudi, a ako ne uspije smatrat će se odgovornim. Allah, dž.š., slanjem smjernica i idealnih uzora, pomaže čovjeku da ispuni svoju obavezu. Ako je Muhammed, a.s., uistinu, konačni produkt kreacije, on je istinska Milost svim svjetovima, svjetovima koji ne bi postali da nije bilo suđeno da će se pojavi njihov najbolji proizvod.

Osjećam sažaljenje prema onima koji raspravljaju o značaju Muhammeda, a.s., u današnjem svijetu. To je, po mom mišljenju, ozbiljna degradacija njegovog statusa. Kada govoriomo o značaju Muhammeda, a.s., mi ga, ustvari, ocjenjujemo na osnovu stanja u današnjem svijetu. Istina je, međutim, da je Muhammed, a.s., najbolji proizvod kreacije i najljepši uzor za svijet, a stanje u svijetu trebalo bi se ocjenjivati na osnovu konačnih kriterija: Muhammeda, a.s., i Knjige koju je donio. Umjesto rasprave o značaju Muhammeda, a.s., u današnjem svijetu, trebalo bi govoriti o stanju u današnjem svijetu u svijetlu sire – Vjerovjesnikovog, a.s., životopisa. Kada promatramo moderni svijet kroz prizmu Poslanikovog, a.s., životopisa, vidjet ćemo koliko je beznačajan. Ciljevi savremenog svijeta različiti su od Poslanikovih, a.s., ciljeva; pravila ponašanja savremenog svijeta predstavljaju očito kršenje pravila ponašanja Božijeg Poslanika, a.s.; a institucije savremenog svijeta služe za izigravanje pravde, čistoće i jednakosti, kategorija koje je Božiji Poslanik, a.s., doveo do savršenstva. Savremeni svijet, na žalost, nije Božiji raj na Zemlji, već „Đavolja opsjena“, privlačna i primamljiva za oči iz daljine, razbuktala vatra za dušu i tijelo kada se uđe u nju.

Cilj Muhammeda, a.s., kako je to objašnjeno u Kur’anu i Sunnetu, jeste uspostava Prirodnog svjetskog poretka, dok je cilj savremenog svijeta uspostava Novog svjetskog poretka (New world order). Istina je, međutim, da je Novi svjetski poredak čak i po svom nazivu nestabilan, jer ono što je novo danas, sutra će biti staro. Novi poredak donio je čovječanstvu samo haos i nered na svim nivoima. Danas živimo u svijetu gdje vlada nemoral i razvrat. Gdje je lakše biti loš, nego dobar. Gdje je nošenje marame zabranjeno, a otkrivanje tijela poželjno. Gdje se brak i skladan porodični život smatraju zastarjelim, a bračna nevjera i uskakanje iz kreveta u krevet modernim. Gdje pobožnost izazova potsmjeh, a bestidnost veliča. Živimo u svijetu gdje se vrše ubistva nerođene djece (abortus) u ime prava žena. Gdje su ubice i silovatelji zaštičeni u ime prava na žvot. Gdje su kriminalcima date sve pogodnosti za život u ime ljudskih prava. Gdje seksualni perverznjaci imaju sve simpatije i pažnju. Gdje se oni koji pozivaju na pravednost i poštenje podrugljivo nazivaju „prokleti moralisti“. Gdje mediji čine sve da utiču na izbor ljudi, a kada se pojavi neko ko poziva na moralnu i društvenu reformu isti ti mediji proglašavaju ga nazadnom osobom koja nema prava da ljudima dijeli lekcije o dobrom ponašanju. Alkohol, pušenje duhana, kockanje i nesputano seksualno ponašanje smatraju se najmarkantnijim simbolima „slobode“, a bordeli, plaže, barovi i kazina su hramovi te „slobode“ i njena sveta mjesta. Jedna trećina ukupnog stanovništva na Zemlji puši duhan, milioni koriste razne vrste drogā, milioni piju alkohol i kockaju, značajan procenat od ukupnog stanovništva na svijetu upušta se u razne oblike nezdravog seksualnog ponašanja, uključujući promiskuitet, homoseksualnost, kupovinu seksualnih usluga, itd. Ukratko, mi smo stanovnici svijeta u kojem je najveća vrijednost otvoreno činjenje zla; a najveći grijeh pozivanje na krepost, čast, poštenje i pravednost. Globus Novog svjetskog poretka užurbano hita ka haosu i neredu. Ne čudi, stoga, što svake godine:

više od milion ljudi bude ubijeno (Više od 240 miliona ubijeno je u ratovima vođenim u prošlom stoljeću.);

više od 2 miliona počini samoubistvo;

više od 5 miliona umre od spolnih bolesti (Više od 20 miliona umrlo je od AIDS-a ove godine);

više od 100 miliona pati od neke od spolno prenosivih bolesti (42 milijuna pati od AIDS-a);

više od 2.2 miliona umre od problema izazvanim konzumiranjem alkohola;

više od 100 miliona pati od bolesti prouzrokovanih konzumiranjem alkohola;

više od 5 miliona umre od bolesti povezanih s pušenjm duhana;

više od dvije milijarde puši duhan;

stotine miliona upušta se u kockanje;

500 miliona koristi internet za kockanje; u SAD-u 20 milion ima simptome zavisnosti o kockanju; uzrok razvoda braka za 2 miliona bračnih parova bilo je kockanje;

desetine miliona žena bavi se prostitucijom i drugim sa seksom povezanim poslovima; više od milion Amerikanaca se bavilo prostitucijom:

više od 1.2 miliona djece godišnje bude izloženo prostituciji i drugim seksualnim perverzijama;

više od 800 miliona gleda pornografiju

nekoliko miliona domova se razruši;

nekoliko miliona žena bude silovano; stotine miliona žena bilo je barem jednom u životu silovano;

seksualno zlostavljanje djece u stalnom je porastu širom svijeta; u zapadnim državama gotovo jedna trećina ukupnog stanovništva bila je seksualno zlostavljanja tokom djetinjstva;

ovisnost o drogama također je u porastu; desetine miliona ovisno je o nekoj vrsti droge;

građanski ratovi, pobune i lokalni sukobi ne pokazjuju tendenciju opadanja, odnoseći svake godine desetine hiljada života;

ekonomske razlike među stanovnicima različitih država, i među stanovnicima iste države konstantno se povećavaju; siromaštvo je možda u padu, ali je relativno siromaštvo u porastu.

Neophodno je, stoga, da islam, u formi kakvu je uspostavio Muhammed, a.s., odigra svoju ulogu. Cjelokupni društveni, pravni, ekonomski, administrativni, znanstveni, zdravstveni i obrazovni sistemi širom svijeta temelje se na neislamskim premisama. Sve što Kur’an izričito zabranjuje svugdje u svijetu uništava društveno tkivo. Međunarodne organizacije, uključujući i UN (Ujedinjene nacije), WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) WTO (Svjetska trgovačka organizacija) i Amnesty International (Organizacija za zaštitu ljudskih prava) igraju kako muzika globalizacije svira, gazeći pri tom fizičko, mentalno i duhovno zdravlje pojedinca, porodičnu harmoniju i društveni poredak.

Protiv takvog Novog svjetskog poretka nužno je boriti se i raditi na uspostavi Prirodnog svjetskog poretka na načelima objavljenim u Božijoj Knjizi, oživotvorenim u Praksi Allahovog Poslanika, a.s. Specifičnost misije Muhammeda, a.s., je u njenoj cjelokupnosti, cjelovitosti, univerzalnosti i savrenštvu. Da bi se promijenio svijet na bolje, u skladu sa islamom i Poslanikovim, a.s., poslanjem, potrebno je pronaći najbolje metode primjene pouka Muhammedove, a.s., misije u savremenom dobu. Muhammedova, a.s., revolucija nije obična revolucija, već ideološka, intelektualna, društvena, ekonomska, politička, moralna i duhovna revolucija uobličena u jedinstven sistem temeljen na jedinstvu ljudskog roda i vjeri u Jednog i Jedinog Boga. Gledano iz ljudske perspektive Muhammed, a.s., je bio genijalac bez premca u povijesti čovječanstva. Međutim, on je bio više od toga. On je Odabrani kojeg nisu odabrali ljudi, već Stvoritelj Bog. On je savršeno biće na vrhuncu razvoja svjesnih stvorenja. Na žalost, postoje neki učenjaci koji pokušavaju plemenitog Poslanika, a.s., pretvoriti u poštara. Ne može biti gori komentar njegove misije od tog. Muhammed, a.s., nije bio poštar koji je samo prenio Božiju poruku ljudima; on je bio istinski ambasador i izaslanik Božiji koji je upućivao pojedince, potom ih uobličio u zajednicu, pa ih vodio kroz razvijeni društveni sistem, a zatim islam učinio svjetskom religijom.

Što prije stanovnici svijeta uzmu Muhammeda, a.s., za uzora, bit će bolje za njih, individualno i kolektivno.

Preveo:

Elvir Duranović

(Rijaset.ba)

Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Mudra riječ je izgubljena stvar vjernika. Gdje kod da je pronađe, on je najpreči da je i uzme.” [1]

Nakon govora Uzvišenog Allaha i govora Njegovih poslanika na čelu s Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, sigurno je da niko nikada nije govorio mudrije, pametnije i pronicljivije od ashaba, radijallahu anhum. Njihove mudre izreke koje bi izgovorili u trenu, prvo bi bile upamćene, a zatim i zabilježene i prenesene, da bi nadolazeće generacije vjernika o njima razmišljale i iz njih pouke uzimale. Jedan iz plejade naših svijetlih uzora koje svim srcem volimo i nastojimo koračati njihovim stopama, a koji su svojim mudrostima i veličanstvenim mislima ispunili tradicionalnu islamsku literaturu, svakako je i Alija, radijallahu anhu. O vrlinama i vrijednostima ovog plemenitog ashaba može se govoriti mnogo. Jedne prilike Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obratio mu se riječima:

”O Alija, zar nisi zadovoljan da mi budeš ono što je Harun bio Musau, alejhis-selam, osim što nakon mene nema poslanika?”[2], a u drugom hadisu Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, javno je posvjedočio da Alija, radijallahu anhu, voli Allaha i Njegovog Poslanika, a i da Allah i Njegov Poslanik vole njega.[3] Samo ova dva hadisa i više su nego dovoljna da potvrde visoko mjesto koje je ovaj ashab zauzeo kod Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pored toga, u vjerodostojnom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je njemu i još devetorici ashaba zagarantirao Džennet.[4]

Jedna od mnogobrojnih mudrosti koje je izgovorio ovaj velikan i heroj ummeta, a koja nosi velike pouke i poruke, jesu i njegove sljedeće riječi: ”Ovaj svijet putuje odlazeći, a ahiret se kreće dolazeći, a i jedan i drugi imaju svoje sinove. Vi budite sinovi ahireta i nemojte biti sinovi svijeta ovoga, jer danas su samo djela za koja se račun ne polaže, a sutra je obračun bez mogućnosti da se čine djela.” [5]

Dunjaluk odlazi, a ahiret dolazi

Svako od nas na različite načine može razmišljati o prolaznosti vlastitog života pa i o prolaznosti svega čime je okružen. Između ostalog, svoj život možemo posmatrati i kao pješčani sat. Zrnca pijeska u gornjem dijelu sata predstavljaju sate, dane, mjesece i godine koje polahko ali sigurno nepovratno istječu u donji dio sata koji možemo nazvati i grobljem naše prošlosti na kojem su zauvijek pokopani dani i godine naših prohujalih života. Kao što svaki pješčani sat radi na isti način, prelaskom pijeska s gornjeg u donji dio, isto tako i životni vijek svakog čovjeka po istom principu nezaustavljivo prolazi i zauvijek nestaje. Tehnički gledano, razlika je samo u količini pijeska koja je stavljena u pješčani sat, odnosno u dužini života koju nam je podario Uzvišeni Stvoritelj, a koja je svakome od nas apsolutna nepoznanica. Svako zrnce pijeska predstavlja dio nas, odnosno našeg tijela i duše koja se osipa i gubi. Onog trenutka kada i zadnje zrnce istekne, naš život se gasi i duša napušta tijelo. Kao što svaka nova sekunda znači udaljavanje od ovosvjetskog života, isto tako svaki novi trenutak neminovno znači da smo bliži našoj smrti, a samim time i budućem svijetu, tj. ahiretu. O prolaznosti dunjaluka i približavanju ahireta možemo razmišljati i na još jedan nesvakidašnji način. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”…Melek Džibril je dubinu moga srca nadahnuo, da niko od vas neće umrijeti sve dok u potpunosti ne iscrpi (ne pojede) svoju nafaku…” [6]

Zamislimo naš život kao određenu količinu hrane koja stoji pred nama. Naša zadaća je da je za neko vrijeme pojedemo do posljednjeg zalogaja. Melek smrti nijednom čovjeku neće uzeti dušu sve dok ne pojede i zadnju mrvicu hrane sa svoje hrpe, a kao i kod primjera pješčanog sata, veličina te hrpe razlikuje se od čovjeka do čovjeka, i niko od ljudi ne zna kolika je ona u stvarnosti. U ovim trenucima neko guta svoje posljednje mrvice i zalogaje, a nečija hrpa je još uvijek pozamašna. Ali opet, jedno je neminovno – sa svakim pojedenim zalogajem bliži smo svome dunjalučkom kraju, a prvi zalogaj hrane koji smo pojeli, kao i prvi gutljaj vode koji smo popili nakon dolaska na ovaj svijet, nisu bili ništa drugo do početak našeg sumornog putovanja ka nestanku.

Sinovi dunjaluka i sinovi ahireta

Neki muslimani su kroz historiju islama pogrešno razumijevali preporuku da budu sinovi ahireta, a da ne budu sinovi dunjaluka. Smatrali su da to podrazumijeva odricanje od svih ovosvjetskih ukrasa i uživanja, te su se zbog svoje pogrešne interpretacije šerijatskih tekstova koji govore o skromnosti i asketizmu odricali svega što je na ovom svijetu ugodno i lijepo, namjerno se izlažući siromaštvu ili vrlo oskudnom životu, što ih je često dovodilo u jako nezahvalne, pa čak i ponižavajuće situacije. Recimo, nisu željeli imati nikakav imetak pa su prosili od ljudi, oblačili vrlo mizernu i grubu odjeću itd., sve s ciljem da pokažu kako im dunjaluk ne znači ništa, te da su njihove ambicije i težnje usmjerene ka ahiretu. Ovakvo razmišljanje svakako je pogrešno. U kontekstu nošenja lijepe i ugodne odjeće, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Uistinu Allah voli da se tragovi Njegove blagodati vide na Njegovom robu.”[7]

Isto tako, imam Šafija je o lijepoj odjeći u stihovima rekao:

Na odjeću svoju pazi, jer je odjeća

Ponos, čast i ukras svakog čovjeka

Iz ”skromnosti” nemoj dronjke nositi

Jer Allah dobro zna sve što kriješ u sebi

Tebi škoditi neće nova odjeća

Ako se Allaha bojiš i kloniš se zabrana

A pohabana odjeća, ti neće povećati

Ugled kod Allaha, grješnik vel’ki budeš li.[8]

A ko su onda ”sinovi dunjaluka”? Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Uistinu Allah mrzi svakog umišljenog i oholog čovjeka, koji se hvališe, šepuri i koji mnogo galami na pijaci. Preko noći je lešina, a preko dana magarac. Vrlo dobro poznaje sve što je vezano za ovaj svijet – dunjaluk, a potpuni je neznalica kada se radi o nečemu što je vezano za budući svijet – ahiret.” [9]

Ovaj hadis možda bolje od svih drugih demistificira notorne dunjalučare, odnosno vrstu ljudi za koje se može reći da su istinski sinovi dunjaluka. Vodeći se parametrima spomenutim u ovom hadisu, s lahkoćom ćemo među našim poznanicima, komšijama, kolegama, ili čak pripadnicima naše uže ili šire rodbine, a nažalost ponekad i u sebi samima, locirati i prepoznati one koji u potpunosti zaslužuju da se nazovu sinovima dunjaluka. Te osobe su ohole i uobražene, sklone su samohvali i bezgraničnom egoizmu, a galama im je glavno oružje u situacijama kada ostanu bez argumenata prilikom opravdavanja svoga spornog ponašanja ili pogrešnog vjerovanja. Za ostvarivanje ovosvjetskih koristi ne žale ni truda ni vremena, niti mnogo vode brigu o tome da li je imetak koji stječu halal ili haram porijekla. U bjesomučnoj utrci za materijalnim dobrima spremni su i na maksimalno samoizrabljivanje, koje je često potpuno bespotrebno i suvišno. Iako mnogi od njih imaju uredna mjesečna primanja i dovoljno imetka da ostatak života žive i više nego solidno, to ih ne sprečava da preko dana rade ”k’o magarci”, a nakon silnog umora navečer spavaju ”k’o zaklani”. Magarci – jer po danu stalno vuku, tegle i bespoštedno rade, a lešina – jer preko noći od silnoga umora, uz hropac i hrkanje, spavaju tako čvrsto da izgledaju poput mrtvaca. Novi dan za njih znači i novu potragu za bogatstvom i imetkom, i tako sve do kraja života. Ovakav životni tempo udaljava ih i od Allaha i od vlastite porodice, te gube i obitelj i prijatelje. O stvarima dunjaluka znaju gotovo sve, a o vjeri gotovo ništa. O njima je Uzvišeni Allah u prijevodu značenja rekao:

”Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.”[10]

Opisujući sinove dunjaluka, Hasan el-Basri, rahimehullah, rekao je:

”Tako mi Allaha, neki od njih (zaljubljenika u ovaj svijet) su u pogledu dunjaluka postali toliko profesionalni da će na svome noktu prevrnuti srebrenjak i odmah ti reći koliko je težak, međutim, u isto vrijeme taj isti čovjek ni namaz ne zna obaviti.” [11]

Ovakvi u svako doba dana i noći vrlo dobro znaju kako zaraditi novu marku, ili kako sačuvati onu već zarađenu, međutim, ako ih upitamo zašto u njihovim životima nema mjesta barem za farzove – stroge islamske dužnosti koje je obavezan izvršavati svaki musliman, sleći će ramenima i stereotipno zaključiti ”kako nemaju vremena” ili kako ”neko mora i raditi, i kako se ne mogu svi samo moliti Bogu”. Kako onda razlikovati sinove dunjaluka od sinova ahireta? Iako odgovor na ovo pitanje može biti opširan i detaljan, isto tako se na njega može dati veoma kratak odgovor. Naime, svako onaj ko zbog dunjaluka i imetka bude zapostavljao svoje obaveze prema Allahu i uz to bude činio ono što je Uzvišeni Allah strogo zabranio, takav bez sumnje spada u sinove dunjaluka. S druge strane, svako onaj ko se maksimalno bude trudio da izvršava ono što mu je Allah stavio u obavezu, a uz to se također bude trudio da se kloni Njegovih zabrana, bude se kajao zbog počinjenih grijeha i stalno od Allaha tražio oprosta, takav je uz Allahovu pomoć od sinova ahireta, bez obzira što uživa u mnogim ovosvjetskim ukrasima koje šerijat nije zabranio. Takvom neće škoditi imetak ni materijalna dobra koja posjeduje jer su mu ona samo sredstvo kojim se služi da na ovome svijetu živi lijepo i ugodno, te da njima pomaže Allahovu vjeru i siromašne. O takvome je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

”Divan li je lijep (halal) imetak u rukama dobrog čovjeka.” [12]

Danas djela bez obračuna, a sutra obračun bez djela

U kontekstu trećeg dijela mudrosti koju nam je ostavio Alija, radijallahu anhu, navodimo dva hadisa. Prvi se odnosi na činjenicu da ljudi na ovom svijetu mogu činiti šta im je volja, i da na dunjaluku ne mogu istinski biti niti nagrađeni niti kažnjeni zbog (ne)djela koja su učinili, već je konačni obračun uz nagradu ili kaznu za učinjeno rezerviran za ahiret. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:

”Došao je Džibril i rekao mi: Muhammede… i radi šta hoćeš, a prema onome što si radio bit ćeš nagrađen ili kažnjen…” [13]

A što se tiče činjenice da nakon smrti čovjeka očekuje samo obračun bez mogućnosti da učii ijedno dobro djelo, korisno je spomenuti sljedeći hadis: Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike prošao pored jednog kabura i upitao ko je u njemu pokopan. Kada su mu odgovorili o kome se radi, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ”Dva rekata namaza bila bi mu draža od ostatka dunjaluka na kojem živite.” [14]

Biserje mudrosti koje nam u naslijeđe ostaviše naši ispravni prethodnici razasuto je svuda oko nas. Ono se uglavnom nalazi u klasičnoj islamskoj literaturi, a nalazimo ga i na jeziku naših uvaženih i cijenjenih učenjaka i daija koji nam ga besplatno nude. Ono ne košta ništa i jedva čeka da ga neko od nas pokupi. Ali to biserje nije dovoljno samo uzeti i onda ga pohraniti negdje duboko u seharu naših sjećanja, i svaki put kada ga nanovo čujemo zaključiti kako smo ga čuli stotinu puta. Tim biserjem treba se i okititi, te praktično u život sprovoditi ono što su nam preporučili i savjetovali oni koji su nas pretekli u dobru i bogobojaznosti. Tek tada će ono zablistati svojim punim sjajem i bez daha ostavljati sve one koji ga gledaju. U suprotnom, mudre izreke i savjeti koje smo negdje pokupili, sličiti će na skupocjenu bisernu ogrlicu bačenu na dno okeana, koju nikada niko iz mulja neće izvaditi, niti će ikada iko imati priliku diviti se njenoj izvanrednoj ljepoti, sjaju i zasljepljujućem blještavilu koje u nju svojom vještinom ugradiše njeni kreatori i nenadmašni majstori svog plemenitog i časnog zanata.

Iz knjige: ”Biseri sunneta u mozaiku vremena”.

(Rijaset.ba)

Politička dezorijentiranost, socijalna nestabilnost, inflacija, nezaposlenost i stalna opasnost od sukoba. Ovo su samo neke od misli koje naviru kada pomislim na svoj narod. Mi smo na kritičkom raskršću. Živimo u trenutku kada mali propust može da nas odvede u budućnost punu neizvjesnosti.

Mi smo jedan dobar, plemenit, radin i pošten narod. Mogao bih o pozitivnim karakteristikama našeg naroda nadugo pisati, ali to neće pomoći da popravimo one, srećom, malobrojnije loše karakteristike na koje treba ukazati kako bismo ih popravljali i tako postali, s Božijom pomoći, još bolji.

1. Uspjeh drugog ne vidimo kao uspjeh dijela vlastitoga tijela!!!

Kod nas se je nažalost pojavila krilatica da ti naš čovjek može sve oprostiti osim uspjeh – tvoj uspjeh ti neće oprostiti. Pokušaće da ti to ospori, minimizira, omalovaži. Dok god ne budemo vidjeli i vlastiti uspjeh u uspjehu našeg brata muslimana, mi nećemo moći naprijed kao kolektiv, kao zajednica. Jer, kada se sve sabere, uspjesi pojedinaca doprinose uspjehu i snazi zajednice. A bez zajednice, mi smo kao riba bez vode. Osuđeni na postepeno nestajanje. Nije li Vjerovjesnik a.s. Zajednicu muslimana usporedio sa jednim tijelom i nije li tako tražio da na uspjeh drugoga u Zajednici gledamo kao na uspjeh dijela vlastitoga tijela?

2. Sve tuđe nam je slađe, ljepše, bolje!!!

Pod ovim mislim da sebe ne uvažavamo u dovoljnoj mjeri, da nemamo samopoštovanja i da ova osobina vodi gubljenju samopouzdanja. Za nas je svaki drugi musliman, pa makar bio i objektivno gori, ako nije iz našeg naroda, nekako, bolji. Mi uvijek sami sebe stavljamo na dno ljestvice. Hafiz iz druge, pakistanske ili arapske džamije je automatski bolji od našeg, imam iz drugoga džemata je učeniji od našeg imama ,itd. Na polju sporta npr. važnije nam je kako je igrao neki strani nogometni tim od naših domaćih. Na polju muzike, naša omladina više voli ‘pevati pesme’ koje dolaze iz drugih sredina, kultura i sl. Pogledajmo samo kolika se borba vodi da se djeda mraz (Sv. Nikola), koji nema nikakve veze sa nama, zaštiti i da mu se dadne ne samo politički azil, već i bh. državljanstvo.

3. Djeci pomogli samo ako su u naslijeđe dobila materijalna bogatstva!!!

Naš čovjek svoj roditeljski uspjeh često mjeri po tome koliko je djeci ostavio u nasljeđe materijalnih dobara: novca, nekretnina, automobila, zlata i sl. Statistike pokazaju da su najuspješnija ona djeca, koja od svojih roditelja nisu nasljeđivala samo materijalna dobra, jer (nezarađen) novac kvari djecu. Umjesto novca, uspješni roditelji su svojoj djeci omogućili da se školuju, ali prije svega, naučili su ih da budu dobri vjernici, radini ljudi, skromni, ambiciozni i da pravi uspjeh dolazi od vlastitog rada, samoodricanja, požrtvovanosti i oslanjanja na Onog bez čije pomoći je nemoguće zamisliti pravi uspjeh. Nije li Poslanik a.s. isticao da roditelj svom djetetu ne može u naslijeđe ostaviti ništa bolje od lijepog odgoja i da je najbolji vjernik onaj koji je najljepšeg odgoja?

4. Za svaki neuspjeh kriv nam je neko drugi!!!

Umjesto da se suočimo sa pravim uzrocima svoga zaostajanja, nama je najlakše da za svaki neuspjeh okrivimo drugog. Nekada su to kršćani, Srbi i Hrvati, a nerijetko i jevreji. Nekada je to Evropa, pa i čitav svijet. Ponekad je to čak i Turska. A dežurni krivac je Amerika. Umjesto da analizom dođemo do odgovora kako da iziđemo iz krize, trošimo vrijeme raspravljajući o teorijama zavjera protiv muslimana u cjelini, a protiv nas posebno. To nas neće nigdje odvesti. To je samo bezizlazno bježanje od vlastite odgovornosti za vlastito stanje i realnost.

5. Ne uvažavamo na pravi način i u dovoljnoj mjeri svoje predstavnike, lidere, vođe!!!

Činjenica je da mi nikada nismo mogli na duže vrijeme imati, pogotovo ne u miru, lidere, premda smo narod koji je najviše bio zlostavljan, narod koji je strašno patio zbog svog backgrounda. Čim se i ovaj posljednji u nizu ratova protiv nas završio, mi smo gotovo svim svojim liderima, koji u ratu nisu poginuli, okrenuli leđa. I ne samo to, do te mjere smo većinu njih optuživali za vlastite neuspjehe da su jedva čekali da se povuku iz politike i javnog života i da se više nikada tamo ne vrate. Zato mi u političkom smislu nemamo niti možemo imati nacionalno vođstvo i nacionalnog lidera. Naš bi čovjek morao prestati misliti kako je pozicija lidera nešto što tom lideru omogućava samo popularnost, lijep i lagodan život. Biti lider, prije svega, znači prihvatiti se odgovornosti činjenja hizmeta svom narodu, a pravu nagradu očekivati tek na Drugom svijetu.

6. A kvazi-lideri se ponašaju kao da su nepogrešivi i nedodirljivi!!!

Većina naših samonametnutih pa i ‘izabranih’ predstavnika i vođa svaku kritiku dočeka na nož. Učili su nas da je kritika respektovanje vrijednosti i da se kritika upućuje za ono što vrijedi – da bude još bolje. Naši su izabranici suviše osjetljivi na bilo koji vid pokušaja da se podsjete da nešto u svom radu mijenjaju pa da nešto, ako je dobro, bude još bolje. Na takve postupke oni gledaju kao na pokušaj da ih se povrijedi i ponizi i umjesto da kažu ‘hvala’ oni se ljute. Usto, kod nas je prava rijetkost da nam lideri rade u duhu kooperativnosti, prijateljstva i uvažavanja.

7. Više volimo da govorimo nego da slušamo!!!

Kao da zaboravljamo da nam je Stvoritelj dao dva uha i jedan jezik – da dva puta više slušamo nego što govorimo. Kod nas je u najmanju ruku obrnuto. Naši imami npr. na sijelima nerijetko ne mogu doći do riječi od pojedinih džematlija koji pričaju kao navijeni. Umjesto da se okoristimo od prisustva onog od koga možemo nešto naučiti, mi kao da takvom želimo pokazati koliko smo mi pametni. Da ovo nije samo karakteristika našeg naroda i vremena pokazuje i ova izreka Ebu Dželde r.a.: Upamtio sam ljude koji su imali znanje, ali nisu pričali. Danas ljudi ne znaju, a mnogo pričaju”! May Sarton je upozorila da “Most people have to talk so they won’t hear.” Pritom, naš čovjek priča o svemu. I o onom što ga se tiče kao i onom što ga se ne tiče, i o onom o čemu nešto zna, kao i o onom o čemu pojma nema. Poslanik a.s. nas je učio da je jedna od odlika lijepog odgoja da se klonemo onog što nas se ne tiče, tj. da znamo koliko smo intelektualno i duhovno teški i da se u skladu s tim ponašamo kada je u pitanju upotreba jezika.

8.Jedenje svinjskog mesa nam je veći haram od pijenja alkohola i zinaluka (preljube)!!!

Haram je, fikhski gledano, jednako haram i kada pijemo alkohol i kada jedemo svinjsko meso, i kada se čini zinaluk i kada lažemo i sl. Mi smo vrlo skloni da neke harame proglašavamo manje haramom. Još je opasnije proglašavati haram dozvoljenim tj. halaliti ono što je Stvoritelj jasno obznanio kao haram. Naš Bošnjo još uvijek drži da pivo nije haram, iako je Poslanik a.s. jasno rekao da ono što opija u velikoj količini i jačini zabranjeno je konzumirati i u maloj količini i jačini. Imami u mektebima uče djecu da je alkohol strogo zabranjen, a onda ta djeca uhvate roditelja kako, i ne tako krišom, serbez, piju pivo. Nije li Poslanik a.s. rekao da je najbolji muhadžir (emigrant) onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio. Doda li se ovom i činjenica da smo vrlo neosjetljivi na jedenje mesa koje nije halal, onda se mora zaključiti da nam kultura ishrane definitivno nije u potpunom skladu s Vjerom.

9. Petak nam je kao i svaki drugi dan!!!

Petak nam je kao i svaki drugi dan – a loše li je to! Nipošto nije tako i ne smije biti tako!!! Ako petak ne bude petkom, neće nas biti kao muslimana. Gospodar nas upozorava da je jevreje prokleo zbog nepoštivanja subote. Ako Bošnjaci ne budu vodili računa o džuma-namazu koji je propisan kao farz-namaz, koji se ne može bez velikog razloga propuštati, onda će nas to odvesti u tiho i potpuno nestajanje kao muslimana, gdje god živjeli. Islam se ne može živjeti bez džemata, a glavna džematska obaveza je, bez sumnje, zajednički namaz u džamiji, ako ne pet puta dnevno, onda petkom džumu-namaz muškarcu je neizostavno obaviti. Ukoliko se naša porodica ne navikne pojaviti u džamiju barem jednom sedmično, onda nije teško predvidjeti šta će se sa nama dogoditi za kratko vrijeme. Kršćani i jevreji se u Americi ‘održavaju’ preko subote i nedjelje. Gdje smo mi u odnosu na petak? A nema nas u dovoljnoj mjeri ni subotom i nedjeljom u džamiji da barem tada poslušamo predavanje o vjeri i da se na taj način motiviramo i inspiriramo za rad za vjeru do slijedećeg vikenda. Da bi se petku povratilo ono značenje koje mu naš Gosdpodar propisuje, nužno je da se već sada pokrene i u BiH i u zemljama Zapadne Evrope, Amerike i Australije inicijativa za izjednačavanjem muslimana u pravima sa jevrejima i kršćanima tako što bi se i petak proglasio za neradni dan u sedmici. To mora biti strateški interes muslimana.

10. Omladinu neopravdano držimo podalje od rukovodnih funkcija!!!

Distanciranjem mladeži od upravljačkih pozicija u našim organizacijama, činimo najmanje trostruki grijeh:

A. Stariji će biti pitani što upravljačke pozicije nisu povjerili mlađim i sposobnijim.

B. Omladina će nas optuživati što ih izbjegavamo, što sumnjamo u njihove sposobnosti i zato što u njih nemamo povjerenja.

C. Dezintegriramo zajednicu i dovodimo u pitanje svoju i budućnost vlastite djece.

“We must view young people not as empty bottles to be filled but as candles to be lit.” — Robert Shaffer

Naš je problem sada već postao akutan. U gotovo svim našim organizacijama u dijaspori npr. sjede zaslužni pojedinci, ali pojedinci koji nisu u stanju zainteresirati i motivirati omladinu da preuzima pozicije vođenja i odlučivanja. Tako je npr. naša najstarija organizacija u Americi praktično ostala bez nastavljača svoje tradicije, a utemeljena je davne 1906. u Čikagu. Bojimo se da će nam i druge naše organizacije doživjeti istu sudbinu, ne budemo li umjeli blagovremeno uvoditi omladinu u njihov rad.

(Rijaset.ba)