Svaki mekteb preko 100 polaznika treba imati po dva muallima, udžbenici su preambiciozni, a svo gradivo je nemoguće obraditi.

Kada predviđeno mektepsko vrijeme podijelimo na broj učenika ne dobijemo ni dvije-tri minute po učeniku / Kompletna Islamska zajednica, a posebno Uprava za vjerska pitanja i Uprava za obrazovanje i nauku Rijaseta mora mektebu i mektepskoj nastavi posvetiti više pažnje / Prošlo je vrijeme kada su muallimi zadavali učenicima da kod svojih kuća nauče nešto bez prethodnog uvježbavanja / Potrebno je angažirati nezaposlene svršenice naših fakulteta.

Iako je u Muftiluku zeničkom, kao i u drugim muftilucima, znatan broj muallima/imama koji mogu biti primjer drugima za rad u mektepskoj nastavi, za ovaj broj donosimo mišljenja nekoliko zeničkih muallima koji su duže vrijeme jedni od najuspješnijih i koji sedmično u mektebu provode četiri dana. Ovom prilikom pozivamo i druge muallime da podijele s nama svoja iskustva.

Za kiraet samo dvije ocjene: 1 ili 5

PREPOROD: Vaše mišljenje koje metode su među uspješnijim prilikom podučavanja učenika učenju Kur’ana?

GRABUS: Često upućujem dovu Allahu za svoj mekteb i učenike. Imam jaku volju da što bolje djecu naučim i stalno smišljam metode pomoću kojih to postići. One dolaze sa iskustvom. Na nastavu obavezno idem s abdestom. Trudim se da što ranije dođem na nastavu, kako bih to mogao i od djece tražiti. Djecu ne puštam ni minutu ranije. Ni dana ne izostajem s nastave, jer ako se jednom djeca vrate nikad više neće biti sigurni ima li nastave i muallima. Pristup času i ozbiljnost muallima vrlo je bitan za djecu. Vrlo uspješna metoda je ta da muallim prilikom obrade sura ili ajeta ide riječ po riječ, a učenici ponavljaju. Teže riječi treba ponoviti više puta kako bi ih djeca što bolje zapamtila i izgovorila. Djeca treba da prate izgovor gledajući u muallima, a on to poslije traži od njih da ponove, strogo prateći da li su ispravno ponovili koristeći i geste rukom, usnama itd. Prvo ponove svi u horu, a poslije da bi se uvjerio da su savladali, djeca to moraju pojedinačno izgovoriti i proučiti. Posebne grupe učača formiraju se na osnovu mogućnusti i zalaganja djece. U mom mektebu zajedno u istoj grupi nalaze se učenici drugog i devetog razreda zbog upornosti mlađih učenika, ali i zato što će se oni bolje truditi da uče kao stariji učenici. Oni će za godinu-dvije, boraveći među najboljim učenicima, biti glavna poluga mekteba. Kad nešto teško treba savladati tada ih učim kroz igru i natjecanja između dječaka i curica pa tako kažem: ko ovo prvi nauči ide kući prvi, ili ih nagradim knjigom, novčano… Trudim se da im poklanjam slatkiše, a najbolje učenike pohvaljujem na džumi. Kad savladaju određeno gradivo i sure tada ih uvodim u sufaru. Sufaru puno radim uz ramazan po principu: za jedan dan jedan harf. Do Bajrama uđu u Kur’an. Na raspustu ih pozivam svojoj kući ili ja njima odlazim, ili ih, ipak, pozivam na namaze u džamiju, kada poslije namaza uče i tako postižu dvostruku korist: namaz u džematu i novo gradivo, a ja tako dobivam redovne džematlije Nikakvo tehničko pomagalo ne koristim, sve dok me grlo služi.

Saradnja s roditeljima donosi 40% uspjeha. Ona se odvija putem džume, ostalih namaza, telefona, pisma i sl. Ako djeca ne idu radnim danima u mekteb, tada muallim bude vikendom prebukiran velikim brojem učenika i tada sigurno ne može posao odraditi kvalitetno.

U ovim slučajevima ja koristim dodatne časove npr. svaki namaz dajem mogućnost, da dijete koje klanja u džematu ostane i prouči sure, stranicu Kurana, ilmihal i drugo. Posebno pozivam na namaze djecu po razredima zbog testiranja iz ilmihala. Na nastavi grupe pravim na osnovu napredovanja u učenju, a ne po uzrastu, tako da mlađi učenici nauče veći broj sura, dova, lekcija bez mog velikog truda, a odrasli ponove dosta ranije naučenog slušajući mlađe. Stariji učači Kur’ana pomažu pratiti novim učačima. Za nepraćenja u Kur’anu ostaje se još sahat u mektebu. Ako ne govore dužine ili stalno griješe, onda im zadam da ispišu stranicu tog slova ili dužinu kako bi to savladali i ispravili. Svaki čas zadužim jednog učenika da on popravlja greške učača, a ja samo nagledam prati li se Kur’an. Novim učačima zadajem da pišu po ajet za zadaću na bosansku transkipciju kako bi znao da kod kuće rade dodatno, jer je malo vremena na času s obzirom da u mom mektebu od upisanih 122 preko 100 uči u Kur’anu, svi osim prvog razreda. Za sure imam samo dvije ocjene: 1 ili 5, jer je kiraet uslov namaza. Nemirne zadužujem određenim obavezama tako da oni provedu čas nadgledajući druge i to je bolje nego da ih udaljim sa časa. Kako ću ga naučiti ako ga stalno odstranjujem sa nastave?

Formirati više grupa, sekcije hifza, organizirati takmičenja, dodatne časove…

HUSEJNOVIĆ: Prije svega da bi muallim došao do uspjeha u svom radu neophodno je imati iskren nijet! Prije odlaska u mekteb muallim treba biti svjestan da djeci prenosi emanet dini-islama i podučava ih čitanju Allahove Knjige. U tom radu glavni nam je cilj postizanje Allahovog zadovoljstva.

Prilikom učenja sura koristim grupni i individalni oblik rada. Proučim jedan ajet iz kratke sure, a djeca ponove poslije mene. Nakon toga, pojedinačno ponovi svaki polaznik. Eventalne greške prilikom izgovora ispravljam. Tako učimo sve dok ne proučimo cijelu suru. Ovaj način rada koristim sa polaznicima koji su tek ušli u Kur’an prilikom vježbanja sure Ja-sin i početka sure El-Bekare. Kod starijih polaznika, prvo objasnim tedžvidsko pravilo, a nakon toga tražim od njih da obrađeno pravilo prepoznaju u Kur’anu. Svakako, preporučujem djeci prilikom vježbanja i memorisanja Kur’ana upotrebu kompjutera i ostalih tehničkih pomagala. Djeca koje imaju poteškoće u učenju dodatno posvećujem pažnju. Mislim da je najbitnije razviti želju, ljubav prema Kur’anu i djeca će sigurno savladati predviđeno gradivo. Nadarenoj djeci preporučujem pohađanje sekcije hifza. Imamo znatan broj djece koja znaju džuz ‘Amme, Tebareke… Vrlo je bitno uspostaviti komunikaciju sa roditeljima. Ako su roditelji zainteresirani i imamo želju djece, onda je uspjeh neizostavan.

JUSUFOVIĆ: Ako se moj rad u mektebu može nazvati uspješnim u tom slučaju ključ mog uspjeha sastoji se od tri stvari na kojima radim i na kojima insistiram: saradnja sa roditeljima učenika koji pohađaju mekteb u mom džematu; maksimalo korištenje vremena predviđenog za rad u mektebu; dodatni i dopunski časovi na mektebskoj nastavi za učenike mekteba. S obzirom da neredovnost učenika na mektebskoj nastavi muallimima predstavlja jedan od najvećih problema javlja se potreba dodatnih časova. Da bi se postiglo željeno znanje kod učenika zasigurno su potrebni dodatni časovi za bolje učenike i dopunski časovi za slabije učenike u danima izvan vikenda. Za rješavanje određenih problema u mektebu, prvenstveno neredovnost, muallim mora tražiti pomoć od roditelja svojih učenika. Saradnja s roditeljima učenika koji pohađaju mektebsku nastavu u mom džematu je skoro svakodnevna. Saradnju ostvarujem kroz roditeljske sastanke, kućne posjete, telefonske pozive i povremene planirane ili slučajne susrete sa roditeljima, gdje se sretnemo i vidimo razgovaramo o njihovom djetetu, a mom učeniku. Od roditelja tražim pomoć za redovnost učenika na mektebskoj nastavi, za kontinuiran rad i učenje mektebskog gradiva. Ilmihal i ocjena u ilmihalu je veza između mene i roditelja. Ocjena je nagrada učeniku za naučenu lekciju i roditelju pokazatelj da je njihovo dijete savladao zadatu lekciju, a meni orijentir u radu s učenikom. Moram kazati da većina roditelja daje podršku muallimu u podučavanju i odgajanju njihove djece. Međutim, ako roditelj učenika ne daje podršku u pomenutim stvarima tada nastojim pridobiti i privoliti učenika da dolazi na časove mektebske nastave lijepom riječju, razgovorom, nagovorom ili poklonom. Kada je upitanju obrada stranica Kur’ana, sura i dova na časovima mekteba nekada radim po grupama, frontalno sa svim učenicima, a nekada opet pojedinačno, zavisno od vremena koje imam na raspolaganju. Međutim najbolja metoda je da muallim uči i pokazuje način izgovaranja jedne riječi ponavljajući je više puta, učenik ili učenici istu riječ ponavljaju više puta, a kasnije nakon što učenici uvježbaju svaku riječ pojedinačno uvježbava se i cijeli ajet. Prošlo je vrijeme kada su muallimi zadavali učenicima da kod svojih kuća nauče sureta i dove bez prethodnog uvježbavanja. Dodatni i dopunski časovi na mektepskoj nastavi su itekako potrebni, ako ovu vrstu časova ima škola kao obavezna obrazovna institucija onda ih naravno treba imati i mektebska nastava.

RESIĆ: Da bi neko postao uspješan muallim nema čarobne formule, jer je svaki mekteb specifikum za sebe i ono što možeš primjeniti u jednom mektebu 100% u drugom ne možeš ni 30%, jer je to sve na dobrovoljnoj bazi, bez zakonskih mehanizama. Ono što bih savjetovao svojim kolegama jeste stalna bogobojaznost u svome životu i svijest u ime koga to radiš, neka im vodilja bude kur’anski ajet: “Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet,pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.“ Treba nastojati koliko smo u mogućnosti da uskladimo svoju praksu s onim što govorimo. Ne smijemo biti od onih koji su se «uhljebili» u ovom pozivu nanoseći više štete nego koristi. Važan je stalni kontakt s roditeljima kad god je to moguće, jer su roditelji poslije nas najbitnija karika u ovom procesu. Ne smije nam biti svejedno da li je dijete došlo u mekteb ili ne.

Kur’anske grupe, jer je to najzahtijevniji dio mektebske nastave, formirati po stupnju znanja, jer djeci brzo dosadi ako zajedno sjede uspješni i manje uspješni. Unutar jedne grupe, mogu se formirati manje grupe, gdje se odrede vođe grupa nakon čega se, ako treba, svaki čas pravi međusobno takmičenje uz određeno stimulisanje. U učenju Kur’ana ja sam primjenjivao neposredno vježbanje i međusobno slušanje bez tehničkih pomagala, jer je veća pažnja djece. Kada su u pitanju sure, dobro je primjenjivati i grupni i pojedinačni način učenja, ovisno o uzrastu djeteta.

Muallimi rade četiri dana u sedmici, potrebno je angažirati studente

PREPOROD: Da li muallimi imaju dovoljno vremena za rad s djecom tokom vikenda? Ako ne, na koji način to prebroditi?

GRABUS: Gradivo iz udžbenika ne može se obraditi čak kad bi se samo u mektebu ilmihal ili opće znanje radilo, posebno za devetu godinu, jer je to gradivo za fakulteta. Sve se to može stići ispredavati, ali nikad ispitati i zapamtiti. Stoga, zamolio bih da se muallimu ne stavlja na teret koji je i njima i djeci težak, već da se djeca nauče 33 vjerska šarta, a pojačati kvalitet kiraeta, jer je kiraet uvjet namaza.

Naprimjer, ja sam stupajući na dužnost puno manje vremena na času posvećivao ilmihalu, a puno su ga bolje znali. Danas je obratno i puno ga manje znaju zbog nevažnih pitanja koja za mjesec dana zaborave i kakva korist? Time neka se bavi vjeronauka u školi. Ja imam svoju internu listu “Životna pitanja“, po kojoj spremam djecu, buduće džematlije da budu sposobni ispravno robovati Allahu dž.š. Ostala pitanja radim što moram, ali smatram da bih zato vrijeme mogao više s djecom razgovarati o dolasku u džemat, da slušaju roditelje i budu vrijedne buduće džematlije.

HUSEJNOVIĆ: Muallimi Medžlisa Islamske zajednice Zenica u mektebu rade četiri dana. Ja uz ovih 16 sati sedmično radim dodatno 4 sata s polaznicima sekcije hifza. Svakako kao problem javlja se kvalifikacija učenika. Nastavni plan i program Rijaseta je koncipiran po razrednim grupama. Međutim, određeni broj učenika mlađeg uzrasta odlično uči Kur’an, ali nisu u mogućnosti potpuno shvatiti teme iz akaida ili fikha za stariji uzrast. Taj problem rješavam kroz sekciju hifza gdje djeca isključivo čitaju Kur’an i uče napamet. Smatram da bi trebalo odvojiti grupe za Kur’an i ilmihal. Udžbenici koji se trenutno koriste su preambiciozni. Većina polaznika nisu u mogućnosti savladati predviđeno gradivo, a posebno kada je riječ o memorisanju sura napamet. Treba vidjeti šta većina djece može savladati u toku osnovnog mektepskog obrazovanja, a nadarenim učenicima ponuditi onoliko koliko mogu usvojiti kroz sekciju hifza.

Također, javlja se problem s velikim mektebima gdje jedan muallim ne može kvalitetno izvoditi mektepsku nastavu zbog velikog broja polaznika. Naprimjer, jedno vrijeme sam učio oko 250 polaznika gdje u jednoj grupi dođe preko 45 polaznika. Pola časa prođe u evidenciji učenika. Hvala Allahu, sada u nekim mektebima rade dva muallima. Smatram da svaki mekteb preko 100 polaznika treba imati po dva muallima. Dobro znamo da je po pedagoškim standardima preko 25 učenika u razredu puno. Bilo bi dobro da Islamska zajednica u velikim mektebima angažuje studente i studentice, a posebno preko vikenda. Na taj način pomoglo bi se studentima u studiranju i oni bi stjecali važno iskustvo, a s druge strane to bi bila dobra pomoć za muallime.

JUSUFOVIĆ: Mekteb mora ostati važan faktor u Islamskoj zajednici, ako ne i najvažniji jer kroz mekteb prođe najveći broj naše djece i najveći broj te djece svoje vjersko obrazovanje završi s mektebom. Mislim da kompletna Islamska zajednica, tj. svi nivoi organizicione strukture Islamske zajednice: džemati, medžlisi, muftiluci, a posebno Uprava za vjerska pitanja i Uprava za obrazovanje i nauku Rijaseta mora mektebu i mektepskoj nastavi posvetiti više pažnje. Ono što je potrebno prioritetno uraditi, pored ostalog jeste slijedeće:

– Radi kvaliteta znanja kod polaznika mektebske nastave smanjiti broj učenika po muallimu, u današnjem vremenu postoje mektebi gdje radi jedan mualim sa preko 100 i 200 učenika, a svi znamo da sadašnji pedagoški standardi, dozvoljavaju najviše 31-og učenika po jednom učitelju. Kada predviđeno mektepsko vrijeme podjelimo na broj učenika ne dobijemo ni dvije-tri minute po učeniku. Šta se može uraditi za dvije-tri minute? Naravno da u BiH imamo brojne mektebe i zavidno znanje učenika tih mekteba, međutim, pitanje je koliko će dugo dobri muallimi moći kvalitetno raditi.

– Uposliti muallime, svršenice medresa ili fakulteta, u džemate. Danas je u BiH na stotine muallima koje su završile medresu ili fakultet, a nezaposlene su. Njihov angažman u sadašnjem vremenu u većim džematima bi itekako dobro došao, pogotovu za ženski dio džemat:, predavanja za žene, pouka za odrasle žene, propisi vezani za ibadat i kur’ansko pismo, a njihov angažman posebno bi dobro došao u mektebu, u radu s učenicama koje dolaze na mektebsku nastavu.

RESIĆ: Kada su u pitanju udžbenici oni su velika olakšica, samo ih treba prilagoditi mektebskom sistemu, a ne školskom kao što je sada slučaj po razredima. Mišljenja sam da je mektepsko gradivo preobimno, imajući u vidu dobrovoljnost dolaska, posebno kur’ansko gradivo.

Elvedin Subašić

Biografije

Sakib-ef. Grabus je rođen 1974. godine u Željeznom Polju, Žepče. Zbog odziva u vojsku prekinuo je školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi, ali je kasnije završio Medresu “Osman-ef. Redžović” u Visokom. Imam je džemata Babići. Proglašen je najuspiješnijim mualimom 2008. i 2012. godine na nivou Medžlisa, a njegovi učenici redovno osvajaju prva mjesta na takmičenjima. Dječiju mukabelu vodi već nekoliko godina uz ramazan, ali i omladinsku mukabelu. Omladina uči i godišnju mukabelu subotom poslije jacija-namaza. Organizira učenje Kur’ana na sijelima (druženjima) prilikom posjete džematlijama, posebno u dugim zimskim noćima. Ženska godišnja mukabela se organizira već deset godina petkom prije džume. Dvije mukabele se uče uz ramazan. Sa ženama mukabelu vode učenice medrese, a petkom imam džemata.

Hafiz dr. Safet-ef. Husejnović je rođen 4. 8. 1972. u Šerićima, Zenica. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, Fakultet islamskog prava u Jordanu, magistarski na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, na kojem je krajem prošle godine odbranio i doktorsku tezu. Polaznici mekteba Sejmen u zadnjih nekoliko godina postigli su zapažene rezultate, tako da su od 2010. do 2014. godine osvojili više puta prva mjesta na takmičenjima od onih u medžlisu do Rijaseta, a 2010. i 2014. je proglašavan za najboljeg muallima na području MIZ Zenica. Oblici vjersko odgojno-obrazovnog rada su zastupljeni sa svim uzrastima. Djeca su obuhvaćena mektepskom nastavom. Rad sa omladinom se ogleda kroz druženja i neposredni kontakt sa ovom populacijom. Posebna pažnja se posvećuje radu sa ženama. One imaju posebne halke Kur’ana koje se koriste za upoznavanje sa ostalim problemima specifičnim za ovu populaciju. Osim nabrojanih aktivnosti postoje i druge kao što su: mukabela polaznika mektepske nastave u toku ramazana, halke Kur’ana za muškarce, kurs sufare za odrasle osobe, sekcija hifza, kurs sufare za studente i odrasle i organizovanje prigodnih predavanja, a posebno u toku mjeseca ramazana.

Ismail-ef. Jusufović rođen je 1967. godine u Begovom Hanu, Žepče. Godine 1987. završio je GHM u Sarajevu, nakon završetka medrese zaposlio se u džematu Vranduk 1988., u mjesecu septembru 1996. prelazi u džemat Gnjuse a nakon nepune tri godine odlazi u džemat Pojske u kome ostaje 15 godina. Trenutno je zaposlen u džematu Nemila gdje obavlja imamsko-mualimsku dužnost. U dosadašnjem radu sa učenicima mektebske nastave postizao je izuzetne rezultate, a posebno izdvajamo priznanje MIZ Zenica koje mu je dodijeljeno za kontinuiran rad u periodu 2001 – 2007. godina. Pri medžlisu Zenica proglašen je za najboljeg mualima u mektepskoj 2007 godini. Mekteb i rad na časovima mektepske nastave uvjek su za ovog mualima bili predmet interesovanja tako da je radio na poboljšanju mektebske nastave kako u svom džematu tako i na području Medžlisa Zenica. Napisao je priručnik za izvođenje mektepske nastave ”Pomoć mladim mualimima u izvođenju mektebske nastave” Medžlis Zenica štampao ga je kao interno izdanje. O mektebu i mektebskoj nastavi redovno je pisao brojnim publikacijama.

Zehrid-ef. Resić je rođen u Šerićima 1963. Završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu u posljednjoj generaciji petogodišnjeg školovanja, i IPF Zenici. Od 1983. do 1990. imam u džematu Starina, a od 1990. do 2013. u džematu Šerići, gdje je proveo pune 23 godine najboljeg muallimskog rada kada je u pitanju mekteb. U tom vremenskom periodu proglašavan je nekoliko puta najboljim muallimom na nivou Medžlisa i Muftiluka, a 2003. prilikom otvorenja veleljepne džamije proglašen najboljim muallimom u Bosni i Hercegovini. U tom periodu, nakon otvorenja džamije, njegov mekteb je među prvim opremljen kabinetom za informatiku, gdje su održavani i kursevi engelskog jezika i informatike, te karate sekcija. Nedugo nakon toga pored same džamije sagrađen je i sportski teren.U septembru 2013. prelazi u gradski džemat Lukovo polje.

Objavljeno ponedjeljak, 09 Februar 2015 11:34

karen-armstrong

Teroristički napadi u Parizu učinilu su novu knjigu Karen Armstrong Polja krvi. Religija i historija nasilja (The Fields of Blood. Religion and the History of Violence) iznenađujuće i tragično vrlo neophodnom. Na preko pet stotina stranica Karen Armstrong, bivša kaluđerica i autorica knjiga bestselera, poput Povijesti Boga (The History of God) ili U prilog Bogu (The Case for God), odgovara na pitanje da li je religija glavni uzročnik nasilja. Ono što slijedi je razgovor o islamu i terorizmu, o odgovornosti Zapada i svijetu u kojem živimo.

Razgovarala: Lisette Thooft

Najnovija knjiga Karen Armstrong nije uopće vesela knjiga: metaforično govoreći, krv neometano teče stranicama knjige. Autorica detaljno opisuje neraskidivu vezu između nasilja i razvoja nacionalnih država i kultura. Knjiga je istovremeno i neophodna, knjiga koja nas vraća u stvarnost života. Krajnje je vrijeme da shvatimo u kojoj je mjeri svaka civilizacija ukorijenjena u potčinjavanju i eksploataciji drugih, uključujući i ovu našu. Vrijeme je da čujemo ovaj glas.

Gledam Karen Armstrong kako ulazi u hotelski foaje odlučnim koracima – omalehna, elegantna žena kojoj plavi pramen kose iznova stalno pada na oči. Raspoložena, bez obzira na turobnu temu. Počnimo s milionskim pitanjem.

Postoji li ikakva razlika između Isusa i Muhammeda u pogledu nasilja – ili drugim riječima kazano, kako objašnjavate to da danas terorizam većinsku inspiraciju nalazi u islamu?

Terorizam nema nikakve veze s Muhammedom u mjeri istoj u kojoj križarski ratovi nemaju nikakve veze s Isusom. Nema ničega u islamu što islam čini nasilnijim u odnosu na kršćanstvo. Sve su, ipak, religije bile nasilne, uključujući i kršćanstvo. U islamskome svijetu nije postojalo nešto što se naziva antisemitizmom, to je zasluga modernog doba. To im je došlo od nas. To su im prenijeli misionari. A onda se pojavila država Izrael. Judaizam je postao nasilan u modernom svijetu zahvaljujući nacionalnoj državi.

Šta je onda uzrok muslimanskog terorizma? U knjizi govorite da su se muslimani upoznali s modernošću na jedan neočekivano grub način…

Na jedan nasilan način. Kada su George Bush i Tony Blair otišli u Irak, oni su mislili da će modernost smjesta zavesti demokratiju. To ne mora biti nužno slučaj. Demokratija je kod nas uspjela, jer je bila dobra za industriju. Sloboda, o kojoj mnogo slušamo u ovome trenutku, je bila kao bilo šta drugo, od suštinskog značaja za našu ekonomiju. Jer, ljudi moraju biti slobodni da bi bili inventivni, da bi zemlju održali produktivnom. No, u tim zemljama modernost je došla s kolonijalnim potčinjavanjem. Nije bilo prostora za samoodređenje. Primjerice, samo je u Egiptu u periodu između 1922-1952., održano sedamnaest općih izbora, koje je osvojila Wafd partija, kojoj je samo uz saglasnost Britanaca bilo dozvoljeno da vlada pet puta. Demokratija je loša šala. Sekularizam je zatim zaveden uz pomoć vojnih oficira i to uz veliko nasilje: klericima su oduzimali primanja, ubijali su ih ili mučili do smrti. Šah je upucao stotinu nenaoružanih demonstranata u iranskom svetištu zato što su odbili nositi zapadnu odjeću. Mi na Zapadu smo dosljedno podržavali režime poput Saddama Husseina, koji je svome narodu zabranio bilo koju slobodu izražavanja. Sve je to potpomoglo da se islam gurne u nasilje. Kada ljude napadnete oni postanu ekstremni. Međutim, samo jedan mali broj njih se slaže s terorizmom: 93% ljudi je reklo odrično ‘ne’ u jednom Gallupovom istraživanju o tome da li su napadi 11. septembra bili opravdani. Razlozi koji su ti ljudi naveli bili su u potpunosti religiozni. Ostalih sedam procenata onih koji su rekli ‘da’ naveli su razloge čisto političke prirode. Moja poruka nije da religija nema nikakve veze s nasiljem. Ono je uvijek bilo implicirano u njoj. Pokušavati držati religiju dalje od politike i rata je nerealno isto kao pokušavati vaditi džin iz koktela. To dvoje je neraskidivo povezano. Do 1700. godine, niko nije pomišljao na odvajanje religije koja je prožimala svekoliki život. I nadalje, narodi koji nisu prošli našu modernizaciju misle da je to proizvoljno razlikovanje. Zbog toga što su pravda, nevolje siromaštva i patnja politička pitanja. Ali, to su ujedno pitanja od svetog značaja. Isus ne bi imao vremena za ljude koji bi recitirali svoje molitve, a istovremeno zanemarivali nevolje potrebitih i potlačenih. No mi smo odvojili religiju. To odvajanje je bilo važno za nas i na mnogo načina ono je bilo dobro i za religiju, zato što ju je oslobodilo nasilja od strane države.

Zaključak je po okončanju čitanja knjige: sve civilizacije su ukorijenjenje u nasilju.

Tako je s većim dijelom povijesti civilizacija. Bez ugnjetavanja ljudi od strane aristokracije ne bismo imali znanosti i umjetnosti o kojima ovisimo. Ekonomija je natjerala seljake na rad uzimajući njihov višak dobiti i držeći ih na nivou preživljavanja, ali ih je držala i u stanju potčinjenosti. To je strašna stvar. Mi gledamo na civilizaciju kao na nešto što je počelo u staroj Atini. Partenon jeste sagrađen na leđima jednog grčkog otoka, ali su svi ostali gradovi sagrađeni na nametima. Dakle, neki su bili jednakiji u odnosu na druge. Isto je danas. Nijedna država ne može bez vojske. To se sve i dalje dešava. Ali, uvijek je bilo ljudi koji ustanu i kažu: ‘Ovo nije uredu’. Ovo ustajanje i suprotstavljanje izrabljivanju je bilo dio religije kao i bilo koji križarski rat ili džihad.

Ayaan Hirsi Ali je napisala u jednim novinama da je vrijeme da se kaže jasno da je muslimanski terorizam dio islama. Da li bi ona trebala pročitati Vašu knjigu?

Ne bih trebala misliti da to želi. Ona je udata za jednog strašnog čovjeka koji je bio arhitekta iračkog rata. Kakva je to samo nesreća bila. To je bila velika usluga Al-Qaidi. Ovaj napad na časopis nije čisto bio inspiriran fanatičnom privrženošću Poslaniku. On nije bio čisto religijske naravi: nanovo, politika je od suštinskog značaja. Al-Qaida je u potpunosti politička organizacija. Ovo je bio strateški napad na jedan sveti simbol. Sloboda govora je sveti simbol naše zapadne civilizacije. Toliko svet koliko je njima svet njihov Poslanik. Oni žele da budemo uvrijeđeni. Oni će to jako željeti. Oni bi bili oduševljeni s novim izdanjem Poslanika na naslovnici. Zato što to vodi novim regrutiranjima. Ja ne kažem da je bilo pogrešno da se to karikature objave, ali ovi će to iskoristiti. Sve je ovo politički vrlo organizirano.

Šta se trebalo dogoditi?

Ne znam. Ali mislim da jedna od stvari koju trebamo učiniti, je da oplakujemo i njihove mrtve. Ne tako davno 165 pakistanske djece je pobijeno od strane talibana. Dvije hiljade stanovnika je izmasakrirano od strane nigerijskog Boko Harama. Ali mi nismo marširali zbog njih. Utisak koji odajemo jeste da nas nije briga, da njihovi životi nama nisu vrijedni. Dakle, mi trebamo primijetiti da mi nismo jedini koji smo žrtve ekstremista. Daleko više muslimana umire.

Jesu li teroristi ustvari primarno istraumatizirane osobe?

Neki od njih jesu, neki su očito zli. Osama bin Laden je bio čisti kriminalac. Ali, prisutan je veliki strah i očaj i kod samih njih. Sprovedena su neka istraživanja od strane psihijatara forenzičara nad ljudima osuđenim zbog terorizma nakon 11. septembra. Intervjuirali su stotine ljudi u Guantanamu i drugim zatvorima. Tako je jedan od ovih psihijatara forenzičara, koji je ujedno i službenik CIA-e, a oni u CIA-i nisu mekušci kao ja, ustvrdio je da islam nema nikakve veze s terorizmom. Problem je, naprotiv, u nepoznavanju islama. Da su imali pravilnu edukaciju o islamu ne bi to radili. Samo 20% njih je imalo odgovarajuće pravilno odgajanje. Ostali su preobraćenici – poput napadača koji su nedavno izvršili napad na kanadski parlament; ili su nereligiozni što znači da ne idu u džamiju – poput bombaša na bostonskom maratonu ili su pak samouki. Dvoje mladih ljudi koji su napustili Britaniju da bi se pridružili džihadistima u Siriji naručili su preko Amazona knjigu s naslovom Islam za početnike (Islam for Dummies). To vam sve govori, vidite. Tamo ljudi idu iz osjećaja da ništa nema smisla. Bilo je interesantno slušati Parižane o ovome. Nekoliko njih je reklo: Gledajte, mi smo zapustili te prigradske sredine gdje vlada očaj i beznađe. Imali smo pozive na buđenje kada su se dešavali neredi, no mi nismo ništa činili. Desila se svojevrsna društvena upala. Ljudi se ne osjećaju kao kod kuće u našim društvima. Njihovi životi dobijaju na nekom značenju tek kada odu izvan njih. Nema izlaza vani. Francuska vlada je neprijateljska prema bilo kojem religijskom izražavanju. To ljude čini nervoznim tako da imate osjećaj očajanja. Razgovarala sam prije nekoliko mjeseci s jednim od naših vodećih historičara koji tvrdi da je glavni razlog koji mlade ljude odvodi u rat dokolica, odnosno monotonija. To je nešto što u našim zajednicama moramo shvatiti vrlo ozbiljno kao što shvatamo ozbiljno slobodu govora. Mizerija i beznađe, naročito u vremenu kada ekonomija ide nizbrdo. Trebamo se prisjetiti koliko smo privilegirani. Ja sam to postala zahvaljujući svojim putovanjima i studijama. A to dolazi s odgovornošću. Ako vam se dobro učini, morate to nečim dobrim vratiti.

Čitajući knjigu shvatila sam: kakva samo rijeka krvi i suza teče našom svjetskom povijesti.

Rijeka mizerije i potlačenosti, rijeka nepravde. Velike nepravde, a mi smo još uvijek nepravedni. Zbog toga što govorimo o našem Prosvjetiteljstvu kao da je tobože Mesija sišao… To je bila velika stvar, bilo je to veoma važno za nas. Pogledajte “očeve” utemeljitelje SAD-a, koji rekoše da su svi ljudi stvoreni kao jednaki, no, isti nisu imali problema s posjedovanjem robova. Sloboda je bila oduvijek samo soboda za Evropljane. To je još uvijek tako zbog gramzljivosti za naftom. Mi dajemo veliku podršku Saudijcima, koji opet svome narodu ne daju nikakva ljudska prava.

Imamo slučaj ovog saudijskog blogera Raifa Badawija kome je zaprijećeno bičevanje svakog petka… (U međuvremenu je Badawijev slučaj pod revizijom, pr. ured.)

Mi ne brinemo o njemu sve dok dobijamo našu naftu. Tu je Amnesty International organizacija za zaštitu ljudskih prava, da, ali mi moramo stalno podsjećati ljude. Moramo biti konzistentni.

Zar se niste osjećali obeshrabrenom u pisanju knjige?

Da, ali tu leži i drugi dio. Ljudi poput Konfučija govoreći od ‘zlatnom pravilu’, Isus, ili Pavao koji pokušava da… ljudi stalno pokušavaju. Mi trebamo stvarati taj snažni alternativni glas, koji je istovremeno utemeljen na stvarnosti, ali i na pravdi.

Sada to trebamo učiniti bez religije?

Mislim da možemo… Vaša zemlja je sekularna, ali SAD nisu. Kada držim predavanja i razgovaram s ljudima, odgovor koji dobijam je prilično različit: oni to ne žele činiti bez religije. Za njih se kaže da su druga najreligioznija zemlja poslije Indije. Ali, stvorite sekularnu formu istoga sposobnu da vidi svetost u svakom ljudskom biću. Svako ljudsko stvorenje je dragocjeno, nepovredivo, neko kome se ne smije nanositi šteta. Bez obzira da li to stvara upliv u našu ekonomiju ili nije.

Dakle, Vi kažete da je religija žrtveni jarac?

Mi gomilamo sve nasilje 21. stoljeća na leđa religije, otpravljajući ga daleko, govoreći da nemamo nikakve veze s njime, dok, u stvarnosti, imamo posla s političkom situacijom. Napad na supermarket u Parizu bio je zbog Palestine, zbog ISIS-a. Nije imao nikakve veze s antisemitizmom; mnogi od njih su i sami semiti. Ali, oni okupiraju Palestinu, a mi ne govorimo o tome. Mi smo odveć previše umiješani i ne znamo šta da činimo. Naivno je vjerovati da ćemo ikada imati svijet bez ratova. Međutim, ja sam napisala ovu knjigu zbog jednog osjećaja strahobe u pogledu pravca u kojem smo se zaputili. Napravili smo oružje koje može zbrisati zemlju i prihvaćeno je u međunarodnome pravu da ako je jedna zemlja u opasnosti, da ona može ispaliti nuklearno oružje iako to zapravo znači uništavanje vlastitog naroda. Ovo je jedna samoubilačka smrtna želja. Ovome nalikuje primitivna forma bombaša samoubice koji ide sa znanjen da on ili ona ide u sigurnu smrt. Neće potrajati dugo dok Al Kaida ili neka od ovih organizacija dođe u posjed neke od nuklearnih sprava. Situacija je toliko opasna da od nas zahtijava da dobro otvorimo oči i pogledamo šta se zbiva. A to nema veze s religijom, islamom ili inim.

Ali mnogi ljudi vjeruju da još uvijek ima veze: istomišljenici Geerta Wildersa, Marine le Pen…

Jedan od problema nacionalne države je bila njena nesposobnost da tolerira manjinske zajednice. To je bilo uzrokom najvećih zločina 20. vijeka, Holokausta, primjerice. Zbog naglaska na jeziku i kulturi nacija postaje vrhovna vrijednost. Nacionalizam nam ne pomaže da shvatimo da živimo u globaliziranome svijetu. Danas sebi ne možemo priuštiti samo da mislimo u granicama sopstvene nacije, jer svijet nije više isti. Stvorili smo globalnu ekonomiju i, naprimjer, ukoliko tržište padne u jednom dijelu svijeta, berze padaju širom svijeta već istoga dana.

Da ne govorimo o klimi…

Da, svi dijelimo tu nevolju. Vidimo da ono što se dogodilo u Parizu danas, ima svoje posljedice po Bliski istok i obrnuto. Mi smo politički povezani, a naše historije su isprepletene. Mi Britanci, naročito, snosimo veliku odgovornost za ono što se dogodilo na Bliskome istoku. Ili u Indiji ili Pakistanu. Uzmite samo granice tih zemalja za primjer, pa ćete uvidjeti sav cinizam i oportunizam u njihovim iscrtavanjima. A tek kolikom nasilju je sve to doprinijelo.

Vi, na iznenađenje, pišete o Šerijatu kao impulsu za mir…

Mi demoniziramo Šerijat. Ali, zapitajmo se zašto su oni ponosni na Šerijat u muslimanskim zemljama. To je zbog toga što je Šerijat imao ulogu protuteže tiraniji države. Bio je to Božiji Zakon, ali je on rekao da niko nema pravo drugome reći šta da radi. Zato što je čovjek suveren i odgovoran je samo Bogu. Nijedna vlada nije mogla vladati, osim ako nije priznala da je to Božija Riječ. Oni su, doduše, razvili vlastitu verziju Šerijata. Oduševljenje njime nije samo da bi se njime odsijecale ruke.

Ili zatvorila usta ženama?

Žensko pitanje je problem koji je prisutan diljem svijeta. Jedna od perjanica modernosti bila je emancipacija žene. Kada su ljudi bijesni na modernost i modernizaciju oni se vraćaju prošlosti… Imate to i u kršćanstvu, između ostalog – imate kršćane u južnim državama SAD-a, koji kažu da žene trebaju ostati u kući. Katolička crkva kaže da žene ne mogu biti sveštena lica. S judaizmom je slična stvar. Jedna od stvari karakterističnih za muslimanski svijet je da se tamo vlastodršci neprestano batrgaju, jer nemaju dovoljno narodne podrške. Ako isti posegnu za drakonskim zakonima s ciljem kontroliranja žene, oni time samo zadovoljavaju muškarce. Ali, muslimanske feministkinje će transformirati islam, iznutra.

Preveo: Muhamed Fazlović

(www.preporod.com)

Socijalistički stroj

Kantonalna prosvjetna inspekcija nedavni izbor dekana na FIN-u, na osnovu Vaše žalbe, proglasila je nezakonitim. Zašto?

– Zbog protuzakonitog načina vođenja ovog postupka. Ja sam samo dobio obavijest o rješenju ove inspekcije, ali uprava Fakulteta islamskih nauka, koju čine raniji dekan Ismet Bušatlić i sekretar Emina Muderizović, i od mene i od Nastavno-naučnog vijeća skriva nalaze te inspekcije i mjere koje je ovo državno tijelo naložilo FIN-u. Inspekcija je analizirala ovaj problem samo s pravne strane i samo u jednoj fazi ovog „izbora“.

Javnost ne zna da je socijalistički stroj na ovom fakultetu, u svom zajedničkom zlonamjernom poduhvatu, od mene kao eventualnog kandidata za izbor dekana sakrio prvi konkurs već u julu prošle godine, u vrijeme službenih godišnjih odmora, nakon čega sam poveo pravu detektivsku bitku u kojoj sam razotkrio njihove sramne poteze i opasne namjere ne samo prema meni nego i prema ovom fakultetu. O tome sam već u septembru obavijestio najviša tijela IZ: Rijaset, Sabor, Upravni odbor, ali se nijedno od tih tijela nije oglasilo povodom toga.

Zašto? Znači li to da je Rijaset saučesnik u tom, kako Vi kažete, zlonamjernom poduhvatu?

– Ja u to ni danas ne mogu povjerovati i to ne kažem! Tim prije što sam glavne tačke svog programa – istina, u drugim prilikama – dogovarao s novim reisu-l-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem. Prije će biti da je novi reisu-l-ulema u obruču spomenutog socijalističkog stroja, da se plaši toga stroja i da s njim taktizira. No, to je prvenstveno njegov problem.

Na koga i na šta mislite kada kažete „socijalistički stroj na FIN-u“?

– To su profesori koje je na ovom fakultetu instalirala Komunistička partija i koji ovaj fakultet, ali i vrh IZ, drže u obruču blizu 40 godina. Dvojica od njih (Adnan Silajdžić i Rešid Hafizović) nas, studente iz prve generacije FIN-a, svojim potpisima, svjedočenjem i ukupnom saradnjom s Udbom poslali su na robiju 1983. godine (kada je Hasan Čengić dobio 10, a ja 6,5 godina zatvora!); tu su zatim Enes Karić i Hilmo Neimarlija te Ismet Bušatlić, koji je imao toliko zasluga u bivšem režimu da ga je JNA ili neki sličan faktor JAT-ovim avionom prebacila u Beograd kada se oko Sarajeva stezao potpuni četnički obruč.

Nijedan od njih nije doktor islamskih nauka, već su to filozofi, teozofi, orijentalisti, sociolozi, hispanolozi. Mentor ovog stroja je Hilmo Neimarlija, sociolog s Fakulteta političkih nauka „Veljko Vlahović“, koji je postao docent tek nakon 30 godina predavanja na FIN-u, čovjek s najmanje zasluga, a s najviše ovlasti u IZ – bez ikakva legitimiteta za te ovlasti.

Oni su mene, ovdje sam primoran istaći: jedinog doktora islamskih nauka u zvanju redovnog profesora na FIN-u, (opravdano!) shvatili kao prijetnju svojim nezasluženim pozicijama i svom socijalističkom „islamu“, vjerovatno i svojim dosadašnjim rabotama, i zato po svaku cijenu žele da me eliminišu – u tajnosti, kako muslimanska javnost ništa ne bi saznala o ovom „izboru“, o njima, o meni, a posebno o mom programu.

Bošnjački kontraudar

Koje su glavne tačke Vašeg programa?

– Najvažnije su dvije tačke: internacionalni islamski univerzitet i novi koncept znanja, tzv. ulumu-l-islam, koje bi muslimanima Balkana i Evrope sačuvalo njihove identitete i donijelo moć.

Kako zamišljate ulogu islamskog univerziteta u Evropskoj uniji?

– Ja bih od adekvatnih tijela EU zatražio samo jedan euro za ovaj univerzitet – kao simbolički pristanak ovih zemalja za nj kako bismo mogli – uz sve ostale uvjete – nostrificirati diplome tog univerziteta u svim zemljama Zapada i Istoka, ali i kako bismo mi, bh. i ostali muslimani Balkana i zapadne Evrope, potvrdili naše opredjeljenje o tome da smo mi i naš islam „dio Evrope“, kako je govorio donedavni predsjednik Evropske komisije EU Žoze Manuel Barozo (Jose Manuel Barroso), a ne njezino „strano tijelo“, i da je istinski džihad naše uleme bio i ostao da harmoniziramo odnose između Zapada i svijeta islama, islama i kršćanstva.

Na tom univerzitetu, ako Bog da, predavat će najbolji stručnjaci iz svih naučnih oblasti, kako muslimani tako i nemuslimani, i odgajat će se najdobronamjerniji građani EU u punini svog islamskog i nacionalnog identiteta, koji će svojim znanjem jačati vlastite porodice, zajednice, zemlje i EU, koji će najsnažnije integrisati svoje zemlje na Balkanu kao buduće članice toga „kristjan-judeo-islamskog doma“. To će biti naš najsnažniji bošnjački kontraudar opasnom brejvikovsko-nacističko-komunističkom evropskom elementu i podrška Evropi s humanim licem.

(U sutrašnjem nastavku: O 3.000 studenata FIN-a i dva islamska fakulteta (u Zenici i Bihaću) te učenicima medresa koji nemaju posla, o borbi protiv korupcije i nepotizma u IZ…)
Krivi za svakog iz Bosne koga upecaju „ribari ljudskih duša“

Bili ste predsjednik Organizacionog i Naučnog odbora međunarodne naučne konferencije koja je prošlog ljeta održana u Sarajevu pod naslovom „Ehl-i sunnet ve’l-džema’at – tradicija muslimana Balkana“? Kakvi su dometi te konferencije i šta ste njome željeli postići?

– Nažalost, socijalistički stroj na mom fakultetu najprije je pokušao minirati tu konferenciju, a kada se ona završila, nju je napao Rešid Hafizović u islamskim informativnim novinama „Preporod“ pripisujući njezinim učesnicima ono protiv čega se mi borimo (iako nije bio prisutan na njoj). A mi smo tom konferencijom ustali protiv svih pojava u našoj zemlji i na Balkanu koje narušavaju ehlisunetsko tumačenje: i protiv tendencija potiranja mezheba, posebno hanefijskog (kojem muslimani Balkana tradicionalno pripadaju), i protiv međumezhepske ostrašćenosti, i protiv „vehabijskog“ redukcionizma i ekstremizma, i protiv šiijskog prozelitizma, i protiv mraka muslimanskog modernizma, i protiv heterodoksnog sufizma, a naročito protiv savremenog džahilijeta (neznanja u vjeri).

Smatram svojom obavezom da ustanem protiv heterodoksije ili krivovjerja koje svojim knjigama u našoj društvenoj javnosti širi spomenuti teozof Hafizović, i to ću, ako Bog da, uskoro učiniti – kad neće ili ne smije niko drugi iako ih ima mnogo u IZ koji su obavezniji od mene da to učine.

U isto vrijeme, mi smo revitalizirali neke od osnovnih teorija Imam-i Azama (Ebu Hanife) kakve su: teorija o ehl-i Kibli (da se svakoga ko se u namazu okreće prema Kibli u Meki smatra bratom muslimanom, da se niko ne smije tretirati nevjernikom zbog drukčijeg tumačenja vjere ako on sam ne zaniječe osnovne istine islama itd.), a u svojim izjavama za Vaš list na pitanja o „vehabizmu“ i odlascima naših mladića na bliskoistočna ratišta, na temelju hanefijskog mezheba, već sam objašnjavao da ti mladići, nažalost, ne znaju da se vojni aspekt džihada može provoditi samo ako su prvenstveno u njihovoj zajednici napadnute osnovne vrijednosti koje islam štiti: ljudski životi, vjerovanje, čast, imetak i potomstvo; da pojedinac ne može proglašavati vojni džihad, nego to čini država; da se svaka vlast i politička titula bez pristanka muslimanske zajednice smatraju uzurpacijom; da Šerijat poznaje prioritete, pa, prema tome, iz vjerskih razloga niko iz Bosne ne smije ići u bliskoistočne ili neke druge strane ratne sukobe ili zemlje – zato što njihova ulema i politički, od naroda izabrani predstavnici moraju rješavati svoje lokalne probleme – kao i mi svoje; da se nigdje ne smiju progoniti niti ubijati ni muslimani ni nemuslimani s kojima muslimani žive u miru i koji ne učestvuju u agresiji na muslimane itd.

Mi smo se na konferenciji vodili devizom da IZ, svojim podučavanjem muslimana, mora prvenstveno „isušivati močvaru, a ne proganjati komarce“, tj. da naša ehlisunetska ulema treba prilaziti našim novim generacijama i objašnjavati im ehlisunetski islam, a ne samo izricati osude i tražiti sankcije za njih! Na koncu, to su naša djeca, i mi smo odgovorni za njih! Mi smo krivi za svakog mladića i djevojku iz Bosne ili bošnjačkog naroda koje upecaju aktuelni „ribari ljudskih duša“ i odvedu na stranputicu tuđih, neislamskih ideologija i političkih ciljeva!

Autor: Fadil MANDAL

Objavljeno subota, 03 Januar 2015 17:44

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović za Al Jazeeru govorio je o različitim pitanjima i temama koje se tiču rada Islamske zajednice, učestalim globalističkim pokušajima instrumentalizacije islama u političke i materijalne ciljeve, o opredijeljenosti Islamske zajednice da brani jedinstvo muslimana, o globalnom terorizmu koji se uglavnom pripisuje muslimanima, sektaštvu i ratnim sukobina na Bliskom istoku.

Razgovarala: Snježana Mulić-Softić

Poštovani reisu-l-ulema Kavazoviću, zabrinjava li Vas podizanje optužnice protiv Huseina Bilala Bosnića za radnje koje se povezuju sa međunarodnim terorizmom?

Reisu-l-ulema: Pojam međunarodni terorizam – koji je, nažalost, danas „osiguran“ samo za muslimane – fluidan je i pod njega se podvodi sve i svašta. Ipak, svaki teror i svako zagovaranje terora, bez obzira na to da li dolazi od strane pojedinaca, grupa, političkih organizacija ili država, treba da brine svakog čovjeka odgovornog za porodicu, društvo i državu u kojoj živi. S druge strane, jedno je napisati optužnicu, a drugo dokazati nečiju krivicu.

Podržavam princip da istražni organi rade svoj posao, u skladu sa zakonom, a da optuženici imaju pravo na odbranu. Organizacije koje se bave zaštitom prava i sloboda treba da prate ovaj proces i da alarmiraju javnost ako bi došlo do kršenja ljudskih prava optuženog.

Komisija za ljudska prava Islamske zajednice u BiH ovaj, kao i slučaj Imada al-Husina, ima u svome fokusu rada. Istovremeno, ne možemo a da ne izrazimo zabrinutost zbog zloupotrebe islama i njegovog učenja od nekih pojedinaca i manjih skupina koji vjerom pravdaju isključivost, mržnju i nasilje nad neistomišljenicima i drugima.

Postoji li u BiH opasnost od radikalnih islamskih pokreta ili je ta bojazan prenaglašena i motivirana nekim drugim agendama?

Reisu-l-ulema: Ono što danas vidimo na sceni jeste da se, u eri globalizacije koju smo svi zagovarali, počinju prelamati globalni interesi velikih. Sama globalizacija je nastala na interesu, prije svega, a ne na humanim ciljevima.

Iz povijesti znamo da nikada ništa u potpunosti ne iščezava, pa ni podjela na „dobre i loše momke“, u kojoj je uloga loših momaka unaprijed poznata. Od akcija koje su nastajale na idejama orijentalističke filozofije, koja je razvijana tokom XIX i XX stoljeća, muslimani su bili najveće žrtve. U toj dimnoj zavjesi, koja se i dalje širi, završavaju se poslovi od interesa velikih sila.

Muslimani (Bošnjaci) u Bosni i Hercegovini islam doživljavaju kao unutarnju duhovnu snagu, a ne kao politički program. Naravno, postoje pokušaji da se jedan broj njih instrumentalizira za tuđe ciljeve. U pitanju su novac, obećanja i interesi ili puka manipulacija naivnim koji vjeruju kako ratuju za uzvišene ideale islama, a ne vide da su uvučeni u bratoubilački rat za interese drugih o kojima ništa ne znaju. Na kraju konce povlače veliki, kao što znamo, dok su „obični ljudi“, nažalost najčešće mladi, samo žrtve manipulacije.

Kako službena Islamska zajednica gleda na selefijsku zajednicu u BiH, kojoj pripada i optuženi Bosnić?

Reisu-l-ulema: Islamska zajednica u BiH ne poznaje nikakvu „selefijsku zajednicu“. Zagovaranje postojanja toga oksimorona je pokušaj podjele naših muslimana po istoj recepturi kao što je to urađeno na Bliskom istoku.

Spomenuti Bosnić predstavlja samoga sebe, odgovoran je za svoje postupke pred državom na ovom svijetu (dunjaluku), a na drugom svijetu (ahiretu) će položiti račun pred Stvoriteljem Allahom, dž. š.

Postoje pojedinci koji bi vjeru zloupotrebljavali za vlastite ideološke i političke ciljeve, ali takvi teško da se mogu nazvati selefijama, zasad u BiH oni nisu nikakva zajednica.

Koji su, prema Vašem mišljenju, osnovni uzroci nastanka i razvoja selefijske zajednice u BiH i kako se ona održava? Budući da se selefizmom često manipulira i najčešće se koristi u negativnom kontekstu, imate li objašnjenje zašto je to tako?

Reisu-l-ulema: Selef-i-salih je pojam koji se razvio u islamskoj tradiciji kako bi označio nastojanje da se u islamu ožive vrijednosti prvih generacija muslimana najbiližih vremenu poslanika Muhameda, a. s. To je nastojanje muslimana da se vrate izvornim vrijednostima islama. Kao većina pojmova i on je doživio jednu vrstu konceptualne promjene uzrokovane historijskim okolnostima muslimanskog svijeta.

Nešto kasnije selefizam je tokom XIX i XX stoljeća korišten u procesu razvaljivanja tradicionalnih muslimanskih država: Osmanlijske carevine, Mogulskog carstva, Kadžarske države u Iranu, od strane zapadnih sila i Rusije. Taj proces je iskorišten kao zgodna prilika za unošenje razdora u svijet islama, kako bi se oslabila njegova koheziona snaga koja je povezivala periferiju islamskog svijeta sa centrom islamske države. Oni koji su stvorili selefizam, oni ga i održavaju, koristeći se njime za postizanje svojih ciljeva: vojnih, političkih i ekonomskih.

Sve danas ima svoju upotrebnu vrijednost, pa tako i ova pojava. Selefizam je, prije svega, danas dobio politički karakter, dok s vjerom ima zajedničkog utoliko što omogućava bržu identifikaciju ljudi.

Muslimani u Bosni i Hercegovini (uglavnom Bošnjaci) nisu svoj nacionalni i politički program zasnivali na islamu, ili je njegov udio u tim procesima bio zanemariv. Uglavnom se radilo o narodnom sentimentu: bošnjaštvo, bosanski jezik, Bosna, bosanska tradicija, dok je islam ostvario manji udio, bez obzira na to kako se to predstavlja u našoj javnosti. Selefizam je sve manje oblik tumačenja islama, a sve više politički pokret nastao na prostorima Indije i Bliskog istoka, pod udarima kolonijalizma.

Može li Islamska zajednica pomoći u suzbijanju radikalne interpretacije islama koja, između ostalog, motivira i potiče mlade ljude da odlaze na strana ratišta poput Sirije, ili je to zadatak drugih institucija (porodice, države i društva u širem smislu)?

Reisu-l-ulema: Može onoliko koliko može utjecati na centre stvarne moći u svijetu da prestanu sa zloupotrebom ljudi, da u svakom čovjeku vide Božije biće, jednako u dostojanstvu sa svim drugim ljudima, i na Istoku i na Zapadu. A do toga je dug put, ako ga ima.

Svakog dana kada naši imami, vjeroučitelji i vjernici žive i tumače islam onako kako se on tumačio od vremena posljednjeg Božijeg poslanika, a.s., i od dana kada su Bošnjaci primili islam u svojoj zemlji, oni se suprotstavljaju instrumentalizaciiji vjere u političke ciljeve i svakom drugom obliku njenog profanisanja.

Postoji li dugoročna institucionalna i programska strategija Islamske zajednice za suzbijanje ekstremnih oblika tumačenja islama, koji dovode do radikalizacije mladih ljudi?

Reisu-l-ulema: Sve naše strategije su dugoročne, a programi kratkoročni. Islam je vjera mira. Misija Islamske zajednice je utvrđena na kur’anskoj maksimi „pozivati na dobro, a odvraćati od zla“, i to je ta strategija. To je naše opredjeljenje, neovisno o političkim kretanjima danas ili sutra, ili pak o interesima političkih elita. Prema tome, naše vrijednosti su nepromjenjive.

Vjerujemo da se radikalizam, pa i terorizam, ne može riješiti samo represivnim metodama nego da je nepohodno da se iskorijene problemi i nepravde koji ga rađaju i hrane. Također, mislimo da se onima koji krenu tim putem treba ponuditi svaki oblik pomoći koje društvo i država mogu ponuditi, a ne nuditi im samo zatvor kao jedino rješenje. Dijalog i kontranarativ mržnji i nasilju mora biti glavno oružje. Islamska zajednica je spremna da dâ svoj doprinos i ona to, vjerujte, već radi.

Islamski svijet je u posljednjih nekoliko godina zahvaćen sektaškim sukobima. Postoji li opasnost od sličnih tendencija u BiH, i je li Rijaset zabrinut da bi se to moglo desiti u BiH?

Reisu-l-ulema: Živimo u eri u kojoj se pokušava nametnuti vizija globalnog svijeta i jedan unificiran pogled na njega. Moguća su i predviđanja kakvo se sugerira u vašem pitanju. Zavisi što se želi prometnuti kao vrijednost i koja bi sredstva bila upotrijebljena da se ta vrijednost postigne. Za sada vidimo da se svijet održava na sukobu, koji elitama omogućuje privilegije i lagodan život.

Pluralizam misli, pa i one teološke, među muslimanima nikada nije bio problem i on kao takav ne mora neminovno voditi u sektaštvo. Problem nastaje kada se te razlike među muslimanima počnu instrumentalizirati i koristiti kako bi se stvorile podjele koje zarad različitih političkih interesa moćnika u svijetu i regionu trebaju poslužiti destabilizaciji njihovih država i društava.

Ako želimo sačuvati ovaj bosanski prostor od velikih tragedija, moramo očuvati vlastite tradicije, ne samo kod muslimana već i kod drugih, jer ih najbolje poznajemo i nemamo strahova koji nas uvijek sapliću kada se pojavi nešto daleko i nepoznato.

Kada je riječ o bosanskim muslimanima, postoji određeni paradoks. S jedne strane, na njih se gleda kao na najtolerantnije i najumjerenije muslimane, a ovdašnji islam uzima se kao evropski model islama. S druge strane, pak, postoji određena stigma u vezi s tim, i na bosanske muslimane se u nekim krugovima gleda kao na sigurnosni problem. Kako razriješiti ovu dilemu?

Reisu-l-ulema: Bosanski muslimani žive u svojoj tradiciji već šest stoljeća. Mi se te tradicije mira i suživota nismo odricali ni u najtežim vremenima. Mi smo narod koji je na kraju XX stoljeća doživio genocid od strane naših susjeda i velika razaranja materijalnih i kulturnih dobara. Destrukcija svake vrste kojoj smo bili izloženi od naših susjeda Srbije, Crne Gore i Hrvatske ostavila je duboke ožiljke na duši koju treba liječiti. Veliki su poremećaji i ožiljci i kod drugih na ovom prostoru.

Danas smo suočeni s problemima teškog ekonomskog stanja. Uz to, primjećujemo da se i dalje podgrijava tiho neprijateljstvo prema nama. Na nas se ukazuje kao na skrivenu prijetnju, što ima dvostruku, da tako kažemo, „funkcionalnu vrijednost“: umanjiti i obezvrijediti našu poziciju kao žrtve u protekloj agresiji i, možda će zvučati paranoično, pripremati opravdanja za buduće napade.

Mada zvanične vlasti šalju umirujuće poruke, mi ne smijemo potcijeniti ovaj govor mržnje prema nama. Moramo voditi računa o vlastitoj sigurnosti, a ona nije u zagovaranju radikalizma već u osposobljavanju državnih institucija koje će štititi sve naše građane.

Zbog čega je danas u svijetu toliko prenaglašen ugao iz kojeg se na islam gleda prvenstveno kao na sigurnosno pitanje, a zanemaruju se civilizacijski, kulturni, naučni i drugi doprinosi islama ljudskom društvu?

Reisu-l-ulema: Prijetnje se proizvode, kao i sve drugo. Stanje haosa odgovara onima koji žele doći do resursa na nelegalan način i to koriste kao izgovor. Muslimanske zemlje su u haosu, pod okupacijom. Nekada se na njih gledalo kao na egzotičan svijet, danas kao na svijet važnih strateških sirovina. Pogledajte Irak, Siriju, Libiju, pa onda Egipat, Afganistan, Pakistan, zatim Kavkaz, Palestinu, Somaliju, Sudan i podsaharski plato. U ovim zemljama društva su u potpunosti razorena. Učinile su to velike sile za račun svojih multinacionalnih kompanija, ne pitajući nikoga i ne polažući račun nikome. Posljedice će biti porazne i za njih i za nas, i već jesu.

Međutim, ne bi bilo korektno ni pravedno za sve probleme muslimanskog svijeta kriviti druge. Muslimani moraju naučiti kako da upravljaju svojim razlikama, kako da svoje probleme rješavaju unutarmuslimanskim dijalogom i kako da svoje probleme rješavaju nenasilnim metodama.

Kako gledate na organizaciju koja se naziva Islamska država Irak i Levant (ISIL) i posebno na njeno proglašenje halifata / hilafeta na teritoriji Iraka i Sirije?

Reisu-l-ulema: Vrijeme će pokazati čiji rodni list ta tvorevina nosi. Bojim se da je organizirana kao dodatni motiv agresije na prostore muslimanskog svijeta. Zato apeliram na naše ljude da ne služe đavoljem cilju. Ne postoji niti jedan razlog, vjerski ili neki drugi, kojim se to može opravdati.

Možda je ovo preambiciozno pitanje, ali može li Islamska zajednica u BiH, kao slobodna, autentična i autonomna organizacija muslimana, poslužiti kao model muslimanskim društvima za razrješenje međumuslimanskih sukoba?

Reisu-l-ulema: Muslimanska društva treba da tragaju za autentičnim modalitetima uređenja vjerskog života koji će zadovoljiti potrebe ljudi. Mi imamo ovo iskustvo autonomije u odnosu na državu. Predstavnički sistem koji smo razvili tokom XX stoljeća dozvoljava normalan protok ideja i interesa u zajednici.

Ustav, Sabor, skupštine medžlisa i džemata osiguravaju odgovornost izabranih i imenovanih prvaka pred narodom. To je ono što su željeli naši očevi, a što želimo i mi danas. To se pokazalo kao dobar model, ali svako društvo ima svoje vrijednosti, nasljeđe i mogućnosti.

Izvor: Al Jazeera

Objavljeno četvrtak, 18 Decembar 2014 11:55

muftija-remzija-piticPuno je očekivanja, a malo vlastitog napor, -kaže muftija Pitić navodeći da će veliki broj ljudi ostati u Goraždu i na Drini pod uvjetom gradnje normalnog okruženja u kojem će znanje, rad, poštenje, privatna inicijativa, osobni doprinos, požrtvovanje biti vrijednosti.

Razgovarao: S. SELHANOVIĆ

Poštovani muftija, iako ste relativno kratko na dužnosti muftije goraždanskog kako doživljavate nove obaveze i koji su vam prioriteti u daljnjem radu?

Muftija Pitić: Časnu dužnost muftije goraždanskog preuzeo sam 1. juna ove godine i čini mi se da sam se na izvjestan način „vratio kući“. Bilo je zadovoljstvo i ponos formirati i voditi prvi elektronski medij Islamske zajednice. Sad to još i bolje vidim kada putujem prostorima Muftiluka goraždanskog koje je u cjelosti pokriveno signalom Radija „BIR“. Sada, u ovoj novoj ulozi pokušavam uraditi ono što se od mene očekuje, ono što očekuje naš narod i naša Islamska zajednica. Uradili smo već nekih dobrih stvari. Prvi puta smo imali mukabelu u Foči tokom ramazana, prvi puta je u Foči klanjan noćni namaz, centralna bajramska svečanost za područje muftijstva bila je u Carevoj džamiji u Foči, pokrili smo posljednju džamiju na području Medžlisa Goražde koja je srušena tokom agresije, napravili smo pretpostavke za otvaranje Univerziteta u Goraždu što je iznimno važno za ovaj grad i regiju, i vrlo smo bili posvećeni organiziranju i provedbi izbora u Islamskoj zajednici. Prvi puta se u medžlisima u RS organiziraju izbori i to je za nas velika stvar.

Naši prioriteti biće jačanje kapaciteta Islamske zajednice, njeno bolje funkcioniranje i organiziranje, saradnja sa drugim vjerskim zajednicama, izgradnja preostalih objekata porušenih tokom agresije, ali i novih za koje postoji potreba, edukacija i podizanje kulturne svijesti našeg naroda.

Obišli ste pojedine medžlise i džema’ate na području Vašeg muftijstva. Na osnovu razgovora sa džematlijama –šta je to što ih je najviše interesiralo?

Muftija Pitić: Ovaj je prostor prošao dvostoljetno traumatično razdoblje. Ta pritisnutost traumom zločina, protjerivanja, paljevina i rušenja, ostavila je strašne posljedice na svijest ljudi. To je ključni razlog, ali nije i jedini, zbog kojeg je istočni prostor naše domovine ispražnjen od Bošnjaka.

Drugo, mi još uvijek, i nakon dvadeset godina imamo značajan broj kuća u kojima nema struje. U 21 stoljeću?! Imate sela i naselja do kojih se teško može doći običnim autom. Imate naselja u kojima niko ne živi, a napravili smo im asfaltni put. Sa druge strane imamo naselja u kojima živi značajan broj ljudi, a put do njihovog sela se ne može ni nazvati putem. Ovo su naši doprinosi „povratku“.

Ljude uglavnom interesira kad će oni odozgo doći da ih obiđu, kad će im pomoći da dobiju struju, da urade put, da poprave džamiju i mezarje i sl. Puno je očekivanja, malo vlastitog napora. Neki „mesijanski“ virus se uselio u naš svijet. Kao da će neko odnekud moćan doći i u trenutku riješiti sve probleme. Sa ovim ćemo se problemom morati uhvatiti u koštac kao nacija. Orvelovski rečeno, nerad je vrijednost. To se mora mijenjati, inače nećemo nikamo stići.

Loše komunikacije

Porušeni objekti Islamske zajednice u protekloj agresiji su sada uglavnom obnovljeni, a izgrađeni su i neki novi. No, povratak Bošnjaka na svoja ognjišta je dalekosežnije naravi i zahtijeva kontinuirani rad?

Muftija Pitić: To sam već nekoliko puta kazao na našim skupovima u Podrinju, evo kazaću i za naš cijenjeni list. Povratak je završen. To ne znači da je naš posao završen. To nisu dvije iste stvari. Povratak o kojem smo pričali devedesetih na način kako smo pričali trebalo bi potpuno redefinirati. Ključni problem ove zemlje su loše komunikacije. Mi još uvijek prosipamo hiljade tona asvalta po nekim stazama koje su utabale ilirske, rimske ili čije već kočije koje će tuda prolaziti ili zaprežna kola nekog dede sa Odžaka. Brza cesta Goražde-Sarajevo je zahvaljujući nama, zahvaljujući malim ljudima koji u nama čuče, postala tabu tema. Zašto? Zato što nikad nismo bili ozbiljni u toj priči. Da smo 1996. godine počeli kopati rukama tu cestu do sada bismo je mogli izgraditi. Ne, mi smo čekali da neko dođe i uradi naš posao. Ta cesta bi na dnevnom nivou značila ogromne uštede za sve ljude sa obje strane, a posebno za transport roba uspješnih goraždanskih, ali i drugih privrednika.

Islamska zajednica je veliki dio objekata obnovila. Ostaje nam još nekoliko kapitalnih projekata, od kojih su neki već započeti. Sada nam slijedi „okupljanje“ naše svakolike raštrkanosti.

Naravno, bez angažmana Islamske zajednice gotovo pa da bi bio nezamisliv povratak na Drinu. Kakva je saradnja, odnosno nailazite li na podršku društveno-političkih struktura?

Muftija Pitić: Islamska zajednica je svojim strateškim opredjeljenjem najzaslužnija da unatoč strahovitoj snazi sila „otpora“, proces povratka ipak bude moguć. To je još jedan pokazatelj koliko možemo i moramo pomoći svom narodu i biti uz njega. I, sa druge strane, koliko je povjerenje našeg naroda u svoju Islamsku zajednicu. U ovom trenutku imamo puno bolju atmosferu, normalniju „havu“ da tako kažem. Ovogodišnji projekat Kurbani 2014. na području našeg muftijstva je primjer u kojem smjeru ovaj voz treba voziti dalje.

Sa nosiocima funkcija političkog života regije nisam imao nesuglasica i nerazumijevanja do sada. Nismo nešto puno zajedno ni napravili. Našem bajramskom prijemu su se odazvali i načelnici općina i predstavnici pravoslavne crkve iz regije u punom sastavu. To je bilo prvi puta u Goraždu i time smo svi poslali jednu malo drugačiju poruku iz ove regije. Imamo nekih planova, ali o tome kada i ako do njihove realizacije dođe.

Početkom proljeća počinju značajniji poslovi

Podrška u svakom slučaju ne izostaje (ni) od prijateljskih zemalja. Posebno se izdvaja podrška Republike Turske koja je putem svoje Uprave vakufa prihvatila doniranje obnove Aladža džamije u Foči. Možete li informirati naše čitatelje šta se radi na tom polju i kada možemo očekivati njeno stavljanje u funkciju?

Muftija Pitić: Projekat Aladža džamije je u svim segmentima vrlo kompleksan, a tamo gdje eventualno nije mi ga onda svojom malodušnošću učinimo kompleksnim. Koliko znam Aladžu kao priču je pokrenuo američki ambasador onda kada ju je mogao i pokrenuti samo američki ambasador. Ukratko sve pripremne radnje za izgradnju Aladže su urađene. Kada ovaj broj Preporoda stigne do čitatelja, moći ćemo s Božijom pomoći i dozvolom, govoriti o početku zidanja Aladža džamije. Značajnije poslove treba očekivati „ nekako s proljeća“.

Izgrađen je i nedavno otvoren Islamski kulturno-obrazovni centar „Sultan Mehmed Fatih II“. Šta je sve planirano u sklopu rada ovog centra?

Muftija Pitić: Ništa. Kada je centar građen on je samo građen da bude izgrađen. Mi ćemo za ovu godinu ustupiti dio prostora Internacionalnom Univerzitetu Goražde, a dio prostora osmišljavamo kako bismo ga mi mogli koristiti i imati neke koristi od toga. Znate, ovo je jedino muftijstvo u kome vakuf kao institucija koja donosi materijalnu korist ne postoji. O nekim značajnijim mogućnostima centra u ovom trenutku ne mogu govoriti.

Na mladima svijet ostaje. Kako zadržati mlade da ostanu u Istočnoj Bosni?

Muftija Pitić: Važnije je pitanje šta poduzeti da mladih uopće bude. Ima jedan fenomen kojim se uopće ne bavimo i koji nas ne zanima. Ogroman procenat ljudi apstinira od braka. Pa čak i neki uposlenici Islamske zajednice, a to je sunnet Allahov Poslanika. Kada se budemo počeli baviti ovim problemom, onda će nam biti važno kako to što imamo zadržati. Veliki broj ljudi ćemo zadržati gradnjom normalnog okruženja u kojem će znanje, rad, poštenje, privatna inicijativa, osobni doprinos, požrtvovanje biti vrijednosti. Nakon toga slijedi kvalitetno obrazovanje, radna mjesta, ugodni prostori za življenje, čiste ulice, sklonjeni kontejneri ispred najljepše džamije u Bosni – Kajserija džamije naprimjer. Znači, rad, rad, rad, islamske vrijednosti, vrijednosti, vrijednosti, kultura, znanje, stručnost, poštenje. Ostali stoj.

Iz Goražda dolaze lijepe vijesti

S obzirom na lijepe vijesti koje nam pristižu iz Goražda o sve većem zapošljavanju koliko Goražde može biti poticaj i drugim gradovima u BiH?

Muftija Pitić: Iako možemo biti ponosni i moramo biti zahvalni posebno gosp. Redži Bekti, jednom doista jedinstvenom čovjeku koji je u vrijeme kada je to bilo „suludo“ i nemoguće došao u ovaj grad i dokazao kako je moguće, ipak je to što i Vi navodite malo prenapuhano. U Goraždu radi značajan broj ljudi, ali ima i nezaposlenih. Neki od njih su, naravno izabrali da ne rade, a mogli su raditi. Privrednici Goražda mogu i jesu urnek kako se može jedna sredina dizati iz pepela. Ali, Goražde zaslužuje još i više i treba više. To za zvanično Sarajevo treba i mora biti u sferi strateškoga.

Pošto ste bili direktor Radija Bir i imate iskustva iz medija, da li ste osobno zadovoljni sa medijskim prezentiranjem dešavanja na ovim prostorima?

Muftija Pitić: Ne mislim da sam nešto kompetentan za odgovor na to pitanje. Koliko znam od značajnijih medija ovdje dopisnika imaju samo dvije medijske kuće. Eto, možda je to neka vrsta odgovora.

Vijeće muftija imalo je nedavno svoju konstituirajuću sjednicu. Kakva je organizaciona uloga ovog novog organa u strukturi Islamske zajednice?

Muftija Pitić: Vijeće muftija je novi organ Islamske zajednice proisteklo iz promjena Ustava Islamske zajednice. Nedavno smo imali konstituirajuću sjednicu Vijeća gdje smo usvojili neke važne akte za njegovo funkcioniranje. To je značajan organ Islamske zajednice kojem su date neke kompetencije. Nadam se da ćemo o Vijeću muftija moći govoriti kao o uspješnom organu koji dobro funkcionira i doprinosi ukupnom razvoju naše Zajednice, ali i društva u cjelini.

(Preporod, 15. decembar 2014. godine)

Objavljeno srijeda, 10 Decembar 2014 15:04

Mustafa ef. Klanco navršio je tri decenije imamsko-hatibskog i muallimskog poziva u džematu Kamp-Lintfort u Njemačkoj. Tim povodom za Preporod govori o savjetima koje mu je svojedobno uputio hfz. Ćamil Silajdžić, o prvoj generaciji pečalbara u Njemačkoj i samoinicijativnoj organizaciji džemata. Mustafa ef. ukazuje na nove potrebe i izazove imama i vjernika u dijaspori, poziva na normativno, kadrovsko i institucionalno jačanje Islamske zajednice…

Razgovara: Meho Šljivo

Preporod: Poštovani Mustafa ef.! Ovih dana navršilo se trideset godina Vašeg imamskog rada u džematu Kamp-Linfortu. Čestitamo Vam na ovom impresivnom jubileju i privrženosti imamskom pozivu kojeg ste časno, odgovorno i savjesno obavljali. Šta je za Vas osobno, ali i za muslimane iz BiH koji su se privremeno skrasili u Njemačkoj, predstavljalo osnivanje džemata te daleke 1984. godine? Možete li nas podsjetiti na to vrijeme, na prilike i okolnosti u kojima su živjeli tadašnji Bošnjaci u Kamp-Linfortu. Po čemu pamtite to vrijeme?

mustafa-ef-klancoMustafa ef. Klanco:

Bismillah, El-hamdu lillah we-s-salatu we-s-selamu ‘ala Resulillah… Prije polaska u SR Njemačku primio me je tadašnji reisu-l-ulema u SFRJ rah. Naim ef. Had-žiabdić, te mi uz razgovor dao i nekoliko savjeta. Tražio sam i od tadašnjeg savjetnika reisu-l-uleme rah. Abdurahmana Hukića savjet. Znao sam da je bio vrlo sposoban čovjek, operativac, poliglota, i on mi je tada rekao: Ideš našim radnicima na privremenom radu u Njemačkoj da im pružaš vjerske usluge i učiš djecu. Uzmi pasoš, pa na avion i probaj uspostaviti džemat.

Znao sam da idem na službu koja je bila potpuno drugačija od onoga što sam do tada poznavao, te sam se posavjetovao s „našim“ profesorom rah. hfz. Ćamilom Silajdžićem iz GHB medrese: Dijete drago, ti ideš u svijet koji ne poznaješ i niko te od nas nije pripremio za takvu zadaću. Tamo ćeš susresti muslimane iz arapskog svijeta i Turske. Budi im zahvalan. Arapima, jer Kur’an je na arapskom jeziku, a Turcima jer su donijeli islam na Balkan. Ti ideš u zemlju reda, rada i discipline. Uzmi od toga koliko možeš!…”, riječi su učenog profesora Silajdžića, rah. reisu-l-uleme Hadžiabdića i rah. Hukića čuvao sam kao dragocjenost i nastojao, koliko sam mogao, primijeniti ih u radu.

20. maja 1984. godine, stigavši u Kamp-Lint-fort na podne namaz u mesdžid muslimana iz Turske, zatekao sam dvadesetak muslimana iz SFRJ. Došli da vide novog imama. Prva tri mjeseca mog boravka tu, bio sam „pravi softa“, što je značilo, svaku noć drugi domaćin. Te godine, ramazan se poklapao sa mjesecom junom. Teravih namaz smo klanjali zajedno sa Turcima. Imao sam dva termina za teraviju sedmično kao imam. Pet muškaraca koji su bili na bolovanju i nekoliko žena koje su stanovale u blizinu mesdžida dolazili su na teraviju. Bilo je to vrijeme ljetnih ferija kada su Jugoslaveni porodično putovali u domovinu. Takvo stanje je za mene bilo „šok“ jer sam došao sa područja OIZ-e Sarajevo gdje su već mnoge stvari bili normirane i uređene. U narednih sedam godina, imali smo oko 120 članova domaćinstava, a od tog broja, 119 nosilaca domaćinstva bili su rudari. Prosječna starosna dob je bila trideset pet godina. Njihova zarada je bila halal, vidio sam da u njima dobrotu i donio sam odluku da zajedno sa suprugom i djetetom od godinu dana i po, dođem „privremeno“ i obavljam dužnost imama, hatiba, muallima ali i mnogo drugih nepredviđenih poslova koja je zahtijevao prostor i vrijeme. U Kamp-Lintfortu je djelovao jugoslavenski klub Bratstvo u kojeg je bila uključena većina Bošnjaka i činili su 80 procenata članstva kluba. Klub je brojao tri puta više članova od džemata. Bio sam mlad, pun entuzijazma, nisam pitao koliki je lični dohodak, nego sam srcem i dušom, iskrenim nijjetom, sa-burom, ali s vizijom i planom, korak po korak zajedno sa Bošnjacima i Albancima krčio put i tražio moguća rješenja u nastojanju da sačuvaju islamski identitet i koliko je moguće nadograde znanja o vjeri i običaje koje su ponijeli iz svojih domova. Prva generacija pečalbara, radnika, je samoinicijativno organizirala džemate. Usuđujem se kazati, da su to uradili tako dobro, da se čini da je iza svega stajala institucija. Na sadašnjoj i budućim generacijama je emanet da to čuvaju i nadograđuju.

Preporod: Kada biste saželi rezultate Vaše trodecenijske imamske misije šta biste posebno naglasili i izdvojili?

Mustafa ef. Klanco: Da bi se poziv mogao valjano i koliko-toliko uspješno obavljati, potrebno ga je voljeti. U proteklim decenijama imao sam podršku supruge Fate i naše djece. Supruga je u Sarajevu 1984. godine bila službenica u Republičkom zavodu za statistiku. Napustila je tada atraktivan posao i krenula sa mnom u bijeli svijet i u neizvjesnost. Bez njene podrške i njenog sa-bura teško bi bilo ostvariti ove rezultate. Njeno odustajanje od moguće lične i profesionalne karijere je bilo prvi, ali ne posljednji, važni doprinos uspješnijem obavljanju moga poziva. Za rezultate moje službe u džematu, zaslužan je i njen hizmet. Džematski odbor, sa malim izmjenama, radio je zajedno u istom sastavu četvrt stoljeća. Taj odbor bio je blagonaklon prema razvijanju aktivnosti i planiranju novih projekata i rješenja. Velika je prednost i blago-dat da odbor u aktivnostima podržava imama, da odbor sa imamom napreduje na putu zajedničkog dobra. Uz niz aktivnosti koje smo zajedno provodili, posebno bih istakao vrijeme kupovine objekta 1991. godine, izgradnju mesdžida i munare uz mesdžid 1997. godine, te kupovinu vakufske kuće 2006. godine. Sve to pored redovnog angažmana, morate osmisliti, detaljno isplanirati, pripremiti teren, aktivno u tome sudjelovati, i administrativno pokrivati…

Danas, Bošnjaci i drugi imaju orijentir u Kamp-Lintfortu i vidljivi simbol islama.

Prostor u kojem djelujemo i živimo Zapadna Evropa poznat je, između ostalog, po pojmu „učinak“-Laistung. I naše džematlije očekuju od imama vidljive rezultate i to što prije, ako je moguće odmah. U imamskom pozivu stvarni rezultati vidljivi su za deceniju, dvije… I onda kada vam vaši učenici dovedu svoju djecu u mekteb i kada vam se učenici od četrdeset godina ponovo vraćaju u mekteb da obnove i prošire znanje o vjeri osjetite radost, puninu i ostvarenost. Za imamski poziv potrebno je puno strpljenja, ali ako radite, doći će i učinak.

Preporod : Na jednom seminaru imamima u IZBNJ kazali ste da je svaki imam svojevrsni sluga i hizmećar svome narodu. Sugerirali ste imamima, svojim kolegama po pozivu i misiji, da između ostalog formiraju radne grupe u svojim džematima za rad sa različitim kategorijama i grupama, zatim ste im preporučivali da odrede jedan dan u sedmici za posjetu bolesnicima. Nakon tri decenije kontinuiranog rada šta biste još prepoznali i preporučili kao vlastito iskustvo uspjeha u imamskom pozivu?

Mustafa ef. Klanco: Pored navedenih poslova preporučio bih da se kroz obrazovni sistem Rijaseta IZ u BiH priprema imamski kadar koji se upućuje izvan Bosne i Hercegovine, Mešihata u Srbiji i Rijaseta u Crnoj Gori (ako Rijaset u Crnoj Gori priznaje reisu-l-ulemu u BiH kao duhovnog vjerskog poglavara) jer navedne članice Rijaseta IZ u BiH vrše izobrazbu imamsko-hatibsko-muallimskog kadra. Svaki imam koji se upućuje kroz proceduru u neki džemat u dijaspori pored konkursa treba da ima saglasnost vjerskog poglavara, glavnog imama, krovne organizacije, muftije, zajednice na čije jurisdikciono područje ide. Reisu-l-ulema IZ u BiH trebao bi prije uručenja dekreta da obavi razgovor sa kandidatom u prisustvu muftije i glavnog imama sa čijeg terena dolazi imam i da mu reisu-l-ulema uruči dekret. Jedna komisija sastavljena od imama koji su duži period bili imami u dijaspori mogla bi pomoći pri izboru kandidata. Najvažnije pitanje jeste izbor imamskog kadra koji se upućuje u specifična područja djelovanja. Imam koji danas dolazi u dijasporu mora biti dobar psiholog, menadžer, diplomata, vičan dijalogu. Savjetovao bih mlađim imamima i kandidatima za imame u dijaspori da se široko obrazuju, da uče jezik zemlje u kojoj su nanijjetili da budu imami, jer kad dođu u džemat onda džemat hoće kompletnog imama. Važno je uspostavljati dijalog sa muslimanima na teritoriji džemata, sa crkvama i lokalnom zajednicom, a u pogledu muslimanskih organizacija nastojati biti samostalan i ne priklanjati se nikome posebno, ali zbog upućenosti jednih na druge, biti blizu svima. Emanet treba znati nositi i ostati uspravan.

Preporod: Obavljali ste vrlo značajne funkcije u IZBNJ. Bili ste glavni imam, a potom ste, nakon osnivanja Mešihata islamske zajednice u odgovarajućoj izbornoj proceduri imenovani i za prvog mumiju u IZBNJ. Koji su po vama najveći izazovi sa kojima se suočava IZBNJ u svom institucionalnom djelovanju.

Mustafa ef. Klanco: U Njemačkoj sve muslimanske organizacije od lokalnog, regionalnog do saveznog nivoa, imaju status udruženja građana i nisu vjerske organizacije. U tom okviru djeluje i naša IZ – IZBNJ (IGBD e.V.), a Mešihat/Muf-tijstvo i Sabor su institucije internog karaktera prema matičnoj IZ u BiH i njenim dijelovima -mešihatima. Smatram da odluka o „samogaše-nju“ Mešihata i Sabora nije bila racionalna, te da su razlozi za to gašenje bili pogrešni, jer rezultat toga je da danas u Njemačkoj imamo samo muf-tijstvo i krovnu organizaciju. Mešihat je imao tri uposlenika, a danas ima jednog i nekoliko honorarno. Taj jedan uposlenik blizu pedeset procenata svog radnog vremena servisira akcije Rija-seta, a sa ostalo pedeset procenata servisira čitavu aktivnost IZBNJ.

Nakon što je propao projekat kupovine zemljišta i izgradnje upravne zgrade IZBNJ u Dortmundu, IZBNJ je još uvijek podstanar. Nama je to pitanje na listi prioriteta, i to razumiju oni koji razumiju ambijent u kojem djelujemo. Prijenos nadležnosti i ovlasti sa džemata na IZBNJ je goruće pitanje. Došlo je do zatvaranja u IZBN tako da je nastao i zastoj u dijalogu, koji je ovdje takođe veoma važan. Za ponovno pokretanje ovih aktivnosti trebalo bi okupiti muškarce i žene od iskustva u dijalogu: dr. Bernes Alihodžić, Ishak ef. Alešević, hfz. Benjamin Idriz, dr. Amra Hodžić, dr. Muhamed Baščelić, g-đa. Emina Čorbo, Erzad Mikić, Meho Travljanin…i drugi. Nužno je da dođe do okupljanja ljudi od struke i iskustva. Hvala Bogu te trenutno na čelu IZBNJ, kao predsjednik, stoji gosp. Edin Atlagić, pravnik po struci, koji je prvenstveno dobronamjeran, ali i voljan ući u proces formiranja i zaokruživanja normativnih akata, potrebnih za institucionalizirano uvezivanje džemata sa krovnom organizacijom.

Današnje stanje je takvo, da osim desetak džemata koji su statutarno dio IZBNJ, džema-ti su formalno-pravno potpuno neovisni i samostalni. Dezintegracija na lokalnom nivou je velika opasnost za IZBNJ. Smatram da bi bilo bolje u jednom gradu, džematu, angažirati dva ili tri imama nego formirati dva, tri ili pet džema-ta. Pitanje pomoći oko integracije se mora koordinirati sa nivoa Mešihata/Muftijstva i tu imamima i džematima treba pomoći, i ne dopustiti da budu prepuštani sami sebi, jer to nas uvodi u neke druge procese, od kojih je asimilacija, za koju bih se usudio kazati da je već u toku, naj-nepovoljnija.

Želim kazati i da je, u području medija IZBN takođe u deficitu. Danas, IZBNJ ima samo elektronski mediji web stranicu i facebook stranicu, iako pedeset procenata džematlija koji dolaze na džumu i učestvuju u akcijama ne koristi internet. Ranije je u okviru IZBNJ štampan časopis Selam. Džematlije su to dobivale besplatno i imale uvid u akcije i aktivnosti koje provodimo. Selam smo pokrenuli 1995. godine, a kasnije je inoviran u Novi Selam. Iako smo štampali oko 20. brojeva, oni su svjedok vremena, pisani trag naše kratke povijesti u Njemačkoj na kraju dvadestog i početka 21. stoljeća. Danas toga nema.

Sve ovo i još puno toga traži hitno uozbilje-nje rada u IZBNJ. Zajednica funkcionira zahvaljujući imamima i aktivistima u džematima, koji hoće i ulažu napore da Zajednice i njenog prisustva na terenu ima više, jer postoji potreba za to više i bolje. Primjetni su napori u tom pravcu koje ulaže grupa odgovornih ljudi, prvenstveno muftija Fetić i predsjednik Atlagić, Sulejman ef. Spahić, glavni operativac u sjedištu IZBNJ uz Ishaka ef. Aleševića, glavnog imama na čijoj je regiji i sjedište, te Envera ef. Pašalića, glavnog imama regije Štutgart. Iako su naša očekivanja opravdana, objektivno ne bi bilo pošteno očekivati čuda, niti brza rješenja u situaciji u kojoj su najvažniji akteri ovih procesa ljudi čije obaveze zahtijevaju vožnju na dva kolosijeka. Čas uska-ču u jednu lokomotivu čas u drugu. Tako se ne stiže daleko.

Preporod: Kako ocjenjujete saradnju lokalnih vlasti sa vjerskim zajednicama, konkretno s Islamskom zajednicom Bošnjaka u Njemačkoj? Primjećujete li neke nove inicijative i paradigme u odnosima prema Islamskoj zajednici koje su rezultat sve prisutnije pojave islomofobije u nekim zemljama Zapadne Evrope, ali i činjenice da vjerski esktremizam kompromitira i ometa normalan rad zvaničnih institucija koje okupljaju vjernike?

Mustafa ef. Klanco: Na lokalnom, džematskom, nivou odnos lokalnih vlasti je dobar. Ono što predstoji muslimanima iz Turske i arapskog govornog područja je socijalizacija, bolan proces koji smo mi prošli u vrijeme Austrougarske monarhije nakon aneksije BiH, tako da je nama lakše djelovati, a i mi smo malobrojna skupina u odnosu na Turke…

Svaka slika iz Iraka, Sirije gdje se „U ime Boga“ i sa tekbirom prikazuje odsijecanje glave izaziva zgražavanje, ali i diskusije. Svaki sukob npr. rat u Ukrajini, nedavne demonstracije nacista u Kelnu na neki način obilježava rad manjinskih zajednica. Ekstremizam proizvodi ekstremizam.

Mi smo navikli ovdje na „medijsko pokriva-nje“ islama i muslimana. Ono je intezivirano nakon terorističkih napada na Njujork i Vašington, Madrid… U opticaju su sintagme: islamski terorizam, islamski teroristi, islamski radikalisti, džihadisti. I kao što razborite ljude mora zabrinjavati terorizam , također ih mora zabrinjavati i pripravnost javnosti Zapada da čin terorizma označi islamskim djelom. I kad se javljaju grupe u Siriji i Iraku sa crnim zastavama i koje se u svojim terorističkim aktima pozivaju na islam, ni tada nije dobro i uputno koristiti pojmove „islamski terorizam“ ili slično jer se radi o neodgovornom poopćavanju i uključivanju milijardu i nekoliko stotina miliona muslimana u nešto s čim nemaju i ne žele imati nikakve veze. „Ko tebe kamenom ti njega kruhom!“, kaže se u Evanđelju. Kruhom može uzvratiti onaj koji nije slušao milion ubitačnih kamenih riječi, a većina medija, nažalost, proizvodi kamene riječi. Ima glasova koji se protive toj poopćenoj slici o islamu i muslimanima, ali su u manjini.

Preporod: Jeste li zadovoljni saradnjom i koordinacijom Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj s Rijasetom IZ BiH. Imate li neke prijedloge da se ta komunikacija i saradnja unaprijedi i poboljša?

Mustafa ef. Klanco: Po onome što možemo čuti na seminarima imama i što nam prezentira muftija i predsjednik IZBNJ saradnja između rukovodstva IZBNJ i Rijaseta IZ u BiH je dobra. Svi smo saglasni da odgovornost i obaveze matične Islamske zajednice prema njenim članovima ne prestaju, kada oni promijene mjesto življenja. Takođe, sve dok postoje članovi ovako organizirane Zajednice, bilo doseljenici ili njihovi potomci, ova odgovornost ne prestaje, ali to znači kontinuirano razvijanje Zajednice prema potrebama njenih članova. I danas, prostora za poboljšanja ima i te aktivnosti trebaju biti dvosmjerne, planske, sinhronizirane i principijelne. U matici trebaju znati da sa drugom generacijom još mogu razgovarati i dogovarati, a sa trećom će biti teže. Ono što očekujemo od matice je da iskoristi naše iskustvo i da ono kroz što smo prošli u dijaspori u posljednjih 25. godina dobro kapitalizira. Iskustvo: dr. Ibrahim ef. Džafića, dr. Fikreta ef. Arnauta, Ishaka ef. Aleševića, Halima ef. Alibašića, Kemala ef. Crnac, Džemala ef. Hasandića, Dževada ef. Isakovića, Ahmeda ef. Fetića, Omera ef. Sarajlića, Rasima ef. Žige, Ahmeda ef. Kajoševića i drugih je ogromno. Treba ga sabrati i sistematizirati. Ozbiljne zajednice i organizacije ne odbacuju iskustvo nego ga maksimalno koriste. Ono što je neophodno učiniti, a moguće je na nivou Zapadne Evrope je formiranje jednog operativnog tijela koje bi djelovalo preventivno i medi-jatorski, kako bi bila ostvarena veća unutrašnja kontrola i kojim bi se isključivala samovolja koja dovodi do dezintegracije IZ kako na lokalnom tako i na nivou krovnih organizacija. Smatram da te poslove nije moguće na pravi način obavljati iz Sarajeva. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, morala bi naći modus koji bi zadovoljio naše potrebe i očekivanja. Vidljiva je želja sadašnjeg rukovodstva IZ za boljim, prvenstveno, razumijevanjem naše pozicije. Za to razumijevanje, ali i principijelno djelovanje na način da mi jesmo dio IZ u BIH, ponavljam, moraju se uvažiti i kapitalizirati naša iskustva u radu. IZ u BiH, od koje svi puno očekujemo, za našu stabilnost trebala bi uložiti maksimalan napor za što kvalitetnije organiziranje Zajednice na svim nivoima, a paralelno iznaći način da se zaštiti od pojava koje su primjetne u našim državnim bh. institucijama i javnim preduzećima kao što su npr. nepotizam i prevelika birokratija.

Preporod: Da li je naša bosanskohercegovačka javnost dovoljno upoznata sa ogromnim humanitarnim doprinosom u BIH koji IZBNJ realizira kroz sve svoje organe, od džemata do Mešihata i muftije na čijem je čelu Pašo ef. Fetić?

Mustafa ef. Klanco: Mi smo muslimani i nastojimo se ponašati u skladu s islamskim principima, prema kojima pomoć nije vid reklame, iako bi bilo svrsishodnije, pravednije i poštenije od medijskih kuća da korektno isprate vijest o podijeli pedeset hiljada eura učenicima i studentima, jer to jeste dobra vijest i dobra poruka. I ne samo zbog onih koji su aktivno dali iz svog imetka, nego zbog svih nas, u ovom teškom vremenu. Dobra poruka kojom se pokazuje da beznađe u ljudskost nije obrazac, da ljudi još vjeruju ljudima, da ih vole i da su spremni pomagati jedni drugima. Naravno, ovaj dio naših aktivnosti trebao bi biti predmetom analize, jer i humanitarnim radom bavimo se preko dvadeset godina. Od 2000. godine dobar dio humanitarnih aktivnosti provodili smo kroz Fond Gazi Husrev-beg koji sa velikom brigom i odgovornošću vodi Omer ef. Sarajlić. IZBNJ na čelu sa predsjednikom i muftijom koordinira ove aktivnosti jer je humanitarni rad jedan od segmenata rada IZBNJ. U današnjem svijetu je teško biti skroman. Ako iznosite u javnost šta ste uradili, kažu hvale se. Ako hoćete da se ponašate da „vam ljevica ne zna šta je dala desnica“ onda kažu ne rade ništa! Očito nedostaje nam sistemskih rješenja kada je u pitanju humanitarni rad kao i rad na nekim drugim poljima na kojima bi morali biti prisutni kao IZ kako u matici tako i van matice.

Preporod: Nakon svečane akademije u Kamp-Lintfortu neke Vaše kolege su Vam predložile da se kandidirate na sljedećim izborima u IZBNJ. Da li ćete poslušati njihov prijedlog?

Mustafa ef. Klanco: Tridesetgodišnje iskustvo imama u dijaspori, trinaestgodišnje iskustvo glavnog imama u Njemačkoj, četverogodišnje iskustvo muftije i predsjednika Mešihata u Njemačkoj sam stavio na raspolaganje Rijasetu IZ u BiH, odnosno reisu-l-ulemi, kao i muftiji IZB-a u Njemačkoj. Ako zatrebam IZB-a u Njemačkoj na narednim izborima, tu sam. Inače stojim na odluci od prije četiri godine.

Preporod: I za kraj intervjua, šta biste poručili našim čitaocima u domovini i dijaspori?

Mustafa ef. Klanco: Čuvajmo domovinu BiH, širimo istinu o genocidu nad Bošnjacima 1992-1995. godina, i radimo svoj posao savjesno i odgovorno. Omladini savjetujem da se prihvati prvog Božijeg imperativa „Uči“. Mladi muslimani i muslimanke treba da uzmu knjige u ruke i pohađaju studije, da se grade lično i profesionalno, da ne nasjedaju na pozive onih koji pozivaju u džihad, a zapravo „džihadom“ se bore protiv islama i muslimana. I da ne odustaju od naše zajedničke nade, u bolje sutra.

(Preporod, 01. decembar 2014. godine)

Objavljeno ponedjeljak, 01 Decembar 2014 11:12

„Uspravljanje Ferhadije jača ponos bošnjačkih povratnika“, poruka je muftije dr. Osman-ef. Kozlića koji ovaj put govori o šeher Banjoj Luci; o skorom dovršenju radova na obnovi Ferhadije; o neuvođenju grupe nacionalnih predmeta za bošnjačku djecu u Osnovnoj školi u Vrbanjcima kod Kotor Varoši; o budućem islamskom školskom centru u Banjoj Luci; o socijalnoj strukturi povratnika…

Uvaženi muftija, nedavno ste inaugurirani na funkciju muftije banjalučkog. I suviše je malo vremena otkad obnašate ovu časnu i odgovornu dužnost da bismo pravili osvrt na prijeđenu dionicu. Međutim, Bošnjaci Banje Luke obradovani su činjenicom da ste i s porodicom prešli u ovaj grad. Tako Vaša djeca i školu pohađaju u gradu na Vrbasu. Hoće li Vaš primjer utjecati i na ostale Bošnjake koji obnašaju odgovorne funkcije u društveno-političkom životu u RS da i žive u gradovima u kojima predstavljaju svoj narod?

muftija-osman-ef-kozlicMuftija dr. Osman ef. Kozlić: Prije svega, želim iskoristiti ovu priliku da poselamim cijenjene čitatelje našeg Preporoda. Drago mi je što su Bošnjaci Banje Luke, kao i mnogi Bošnjaci širom BiH, obradovani činjenicom da sam s porodicom prešao u grad na Vrbasu. Moram priznati da ja o drugoj opciji nisam ni razmišljao. Samo mi je bilo važno da dobijem podršku supruge i moje djece. To mi je bila najveća briga, jer nisam mogao zamisliti varijantu u kojoj bi bili razdvojeni. Hvala Bogu, našli smo zajedničku riječ i sada smo u Banje Luci. Hoće li moj primjer pozitivno utjecati na neke Bošnjake koji obnašaju odgovorne funkcije u društveno-političkom životu u RS? O tome nisam razmišljao. Ako je suditi po reakcijama ljudi u oba entiteta, mislim da će to pozitivno utjecati na naše predstavnike. Treba imati na umu da u Banjoj Luci ima Bošnjaka koji rade u raznim državnim institucijama. Ne treba zamjeriti onima koji dolaze na posao iz nekog grada u Federaciji ili ovdje provedu radnu sedmicu.

Kako Vam se dopada Banja Luka i je li bilo teško članovima Vaše porodice da se poslije Tuzle, gdje ste do sada živjeli, naviknu na ovaj grad u sevdalinkama toliko puta opjevan?

Muftija dr. Osman ef. Kozlić: Moram priznati da mi se Banja Luka svidjela: rijeka Vrbas, zelenilo, miris lipe, prijatni ljudi. Naravno, još je rano govoriti da li smo se navikli, rano je iznositi ocjene. Tuzla nam je ostala u srcu, tamo imamo puno prijatelja i uvijek ćemo tamo rado navraćati. Najvažnije nam je da su djeca nastavila pohađati školu. Malo jeste neobično u odnosu na situaciju u Tuzli, ali mislim da će ovo za sve nas biti jedno značajno iskustvo. Treba naglasiti da je Banja Luka grad koji pruža mnogo mogućnosti, da je to poslije Sarajeva najveći grad u BiH, grad u koji mnogi rado navraćaju. Ono što je najvažnije, sva građanska prava regularno ostvarujemo, bez ikakvih problema.

Danas, 17. 10. 2014., dok sam sjedio u prostorijama Medžlisa Islamske zajednice Banja Luka, došao je aktivista jednog gradskog džemata i prijavio razbijanje prozora na tamošnjoj džamiji. Nažalost, i 19 godina poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma pojedinci ili grupe razbijaju džamijske prozore, uništavaju nišane na mezarjima, devastiraju imovinu IZ. Najčešći epilog tih nemilih događaja svede se na izvještaje: istraga u toku, počinioci u bjekstvu, a kad se uhvate i privedu „dijagnosticiraju“ im se razne vrste ludila, neuračunljivosti. Šta učiniti da takvih nedjela više ne bude, te, ako ih bude, da ona budu adekvatno sankcionirana?

Muftija dr. Osman ef. Kozlić: Od svih pitanja koje mi novinari postavljaju ovo mi izgleda najteže. Tačno je da takvih pojava, nažalost, ima još uvijek. Međutim, valja istaći da su ovo sporadični slučajevi i da posljednjih godina, hvala Allahu, gotovo da i nema incidenata ovog tipa u Banjoj Luci, Prnjavoru, Bosanskoj Gradišci, Bosanskoj Dubici. Najčešće su izgrednici huligani koji slave neku pobjedu ili oplakuju poraz nakon utakmica. Oni tu svoju euforiju iskale na prozorskim staklima džamija ili zgrade medžlisa. Žao mi je što se na taj način devastira imovina IZ, što se skrnave mezarja ili groblja, ali mi je, isto tako, žao što su neki neodgojeni do te mjere da nasrću na svetinje i sakralne objekte. Naravno, veoma često nismo zadovoljni sa činjenicom da organi reda ovakve scene ne preveniraju. Ključ je u razgovoru i saradnji koje moramo poduprijediti. Građani jedne lokalne zajednice moraju aktivnije sarađivati sa policijom, općinskim organima vlasti, a pod time mislim i na organe IZ na lokalnoj razini koji u tome moraju imati značajnije učešće. Mislim da se tako mogu prevenirati nemili događaji, ali i unaprijediti vlastita organizacija. Ako vi poduzmete sve mjere predostrožnosti u cilju zaštite objekta i imovine, pomoći ćete sami sebi, ali i policiji kojoj ćete pomoći da evidentira i procesuira moguće počinioce. Treba, dakle, prvo svezati devu pa se tek onda pouzdati u Allaha. Želim ovdje spomenuti veoma konstruktivnu ulogu Međureligijskog vijeća u BiH, Emira Kovačevića i njegovu ekipu. Oni se veoma brzo oglase i nađu na licu mjesta. Kad pravoslavni sveštenik i imam u Banjoj Luci zajedno osude incident, to je za svaku pohvalu. Ukratko, očekujem uskoro, ako Bog da, da će ovakvih vijesti biti sve manje, a više onih lijepih i pozitivnih.

Iduće godine očekujemo otvorenje Ferhadije

U toku su završni radovi na obnovi Ferhadije. Njeno ponovno uspravljanje ojačalo je ustrajnost bošnjačkog naroda da o(p)stane u Banjoj Luci. Dokle se stiglo sa radovima na Ferhadiji i kad bi se moglo očekivati njeno zvanično otvorenje?

Muftija dr. Osman ef. Kozlić: Kada sam govorio o ljepoti Banje Luke namjerno nisam spomenuo Ferhadiju jer sam znao da će jedno pitanje biti vezano za nju. Banja Luka sigurno ne bi bila tako lijepa da je ne krasi jedna od najljepših džamija na Balkanu. S koje god strane je pogledate, zapahne vas njena ljepota. Ona je toliko lijepa i značajna da razmišljamo o podnošenju zahtjeva za njeno uvrštavanje na UNESCO listu svjetske baštine. Za to će biti potrebni dodatni napori i sredstva, ali mislim da vrijedi pokušati. Što se radova tiče, do kraja građevinske sezone očekujemo završetak radova. Tako su nam rekli predstavnici Turske razvojne agencije (TIKA) i izvođača radova, firme Neimar iz Sarajeva. Želim ovom prilikom da se zahvalim narodu Turske i predstavnicima TIKE koji nesebično pružaju finansijsku pomoć u obnovi naših džamija. Prije nekoliko dana u Ferhadiji smo imali sastanak stručne ekipe koja je trebala odrediti model unutrašnjeg oslikavanja i kaligrafiskih natpisa. Nastojimo koliko god je moguće očuvati njen autentičan izgled. Uporedo se rade turbeta i šadrvan, odnosno vanjsko uređenje. Ukratko, očekujemo, ako Bog da, da ćemo naredne teravije i bajrame klanjati u Ferhat-pašinoj džamiji. Očekujemo njeno svečano otvorenje iduće godine, ako Bog da.

Ni u tekućoj školskoj godini Ministarstvo prosvjete bh entiteta Republika Srpska nije uvelo nacionalnu grupu predmeta u školama u Vrbanjcima i Konjević-Polju. Budući da su Vrbanjci na području Muftijstva banjalučkog, kakva je trenutna situacija sa bošnjačkom djecom koja su pohađala školu u Vrbanjcima?

Muftija dr. Osman ef. Kozlić: Žalosno je da se u 21.stoljeću postavljaju pitanja vezana za prava djece, da se kod nas ne poštuje ni Konvencija o pravima djece Generalne skupštine UN. Svakom djetetu se moraju obezbijediti osnovna prava, a učenje maternjeg jezika i nacionalne historije ne smije biti upitno. Ja sam apelirao u mojim javnim istupima, razgovarao sa ministrom obrazovanja u vladi RS, razgovarao sa roditeljima djece da se iznađe neko prelazno rješenje, da se postigne kompromis. Rekao sam ministru da mi trebamo prestati praviti probleme tamo gdje ih nema i da vlasti trebaju početi rješavati konkretna životna pitanja građana. Nažalost, nije bilo spremnosti da se ovaj problem riješi. Nezgoda je i u tome što je bilo vrijeme prije izbora, tako da su u Vladi gospođe Cvijanović vjerovatno smatrali da to pitanje treba odložiti. Roditelji su odlučili da ustraju u svojim zahtjevima, da se i za njihovu djecu u Vrbanjcima, po uzoru na Konjević Polje, organizira instruktivna nastava. U međuvremenu su pravdu potražili na Okružnom sudu u Banjoj Luci, a ovaj Sud je uvažio njihovu žalbu i slučaj vratio Opštinskom sudu u Kotor Varošu na ponovno razmatranje. Spomenuti predstavnici vlasti u RS su jasno naznačili da će poštovati odluke sudskih organa. Treba istaći i to da je reisul-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović upriličio posjetu Vrbanjcima, gdje je predvodio džumu namaz i razgovarao s roditeljima. On je jasno istakao da će Islamska Zajednica u BiH pružiti potrebnu podršku, ali da je ovo samo privremeno rješenje njihovih problema. Očekujemo da će se ova pitanja uskoro naći na dnevnom redu i da će političari smoći snage da na njih konačno stave tačku.

Vaš prethodnik muftija Edhem ef. Čamdžić pokrenuo je aktivnosti oko otvaranja medrese u Banjoj Luci. Za bh medije muftija Čamdžić tada je kazao: „Posebno je važno otvaranje medrese. Ona bi bila moderna islamska gimnazija. Mi danas imamo preko 50 učenika u raznim medresama, a Muftiluk banjalučki nema svoje medrese.“ Doista, dokle se stiglo s pričom o budućoj banjalučkoj medresi koja bi bila nasljednica Ferhad-pašine i drugih medresa koje su nekada postojale u Banjoj Luci?

Muftija dr. Osman ef. Kozlić: Muftija Edhem ef. Čamdžić pokrenuo je veliki broj aktivnosti i uradio mnogo na povratku naših imama i džematlija na području Muftijstva banjalučkog. Slično bi se moglo reći i za naše ostale muftije koji su puno uradili na područjima svoga djelovanja, a kada je ovo muftijstvo u pitanju, ne bih zaobišao ni muftiju Nusret ef. Abdibegovića. Drago mi je da je Islamska zajednica u BiH strateški opredjeljenja za izgradnju islamskog školskog centra u Banjoj Luci. Mi moramo sve učiniti da Banja Luka bude jedan od naših centara u kojem će biti, ako Bog da, pored Ferhat-pašine džamije, još dvije institucije od posebnog značaja za islam i muslimane, a to su Ferhat-pašina biblioteka i islamski školski centar. Još ne znamo kako će se on zvati, a najvjerovatnije, shodno našim strateškim smjernicama kada je obrazovanje u pitanju, to neće biti medresa. Regulacioni plan grada Banje Luke je usvojen bez ikakvih primjedbi u vezi našeg idejnog rješenja, a uskoro očekujemo da će se steći uslovi za izradu projekta i podnošenja zahtjeva za izdavanje urbanističke i građevinske dozvole. Prema našim saznanjima i očekivanjima, mi bismo na proljeće, uz Allahovu pomoć, mogli započeti radove na objektu. Inicijalna sredstva za ovu početnu fazu obezbjeđena su od strane Kuvajta i Rijaseta IZ u BiH. S obzirom na značaj takve odgojno-obrazovne institucije za muslimane u ovim krajevima, ne sumnjam da će se donatori javiti da nam pomognu da taj hajirli posao okončamo na vrijeme.

Kakva je kadrovska struktura na području Muftijstva?

Muftija dr. Osman ef. Kozlić: Mislim da je, s obzirom na okolnosti, kadrovska struktura na području Muftijstva banjalučkog zadovoljavajuća. Međutim, u poređenju sa ostalim našim muftijstvima ona je ponajslabija. Ovo pitanje se, čini se, nadovezuje na Vaše prethodno pitanje. Razlika je kada na području jednog muftijstva imate medresu, islamsku/bošnjačku gimnaziju ili koledž, ali i fakultet. Mislim da će se situacija promijeniti kada krenemo u realizaciju spomenutih projekata. Još jedno želim sasvim otvoreno istaći. Sa kapacitetima kojim trenutno raspolažemo, mi u dogledno vrijeme ne možemo načiniti značajne pomake. Time želim reći da bi Zajednica trebala više pažnje posvetiti Banjoj Luci, Mostaru i Goraždu, ali i Bijeljini i Podrinju. Naravno, ovo je i poziv svim našim ljudima širom svijeta da uzmu učešća i daju svoj doprinos. Svako može doprinijeti i bojati se Allaha, makar učešće vrijedilo pola hurme, kako kaže naš poslanik Muhammed, a.s. Nedavno me nazvao naš uvaženi prof. dr. Hilmo Neimarlija i obavijestio me da je, zajedno sa jednim svojim prijateljem, spremio i odabrao 160 naslova vrijednih knjiga za Ferhat-pašinu biblioteku u Banjoj Luci. Ovom prilikom mu se želim zahvaliti i pozvati i druge da slijede njegov primjer, da uvakufe dio svoga truda, vremena i sredstava za opće dobro.

Naši izabrani predstavnici moraju biti s narodom

Iza nas su još jedni izbori, ovaj put – opći. Na njih je izašlo nešto više od polovine građana koji su mogli birati predložene kandidate iz mnoštva bh stranaka, koalicija, nezavisnih kandidata. Imate li informacije koliko su se Bošnjaci sa područja Muftijstva banjalučkog odazvali na ovu građansku dužnost i jesu li na putu da tim svojim glasovima poprave mizernu brojku bošnjačkih predstavnika u organima vlasti RS?

Muftija dr. Osman ef. Kozlić: Još uvijek nemamo precizne podatke o broju Bošnjaka koji su glasali u RS. Međutim, dvije stvari su eividentne. Bošnjaci su odlučili da ne rasipaju glasove, nego da udruže snage i poprave, kako ste kazali, mizernu brojku svojih predstavnika u Narodnoj skupštini RS. Drugo, ovi izbori su nam pokazali da sa malo truda i pameti možemo načiniti značajne pomake. Ja sam u svojim javnim istupima otvorenu kazao banjalučkim medijima da ćemo mi posebno raditi na tome da u Narodnoj skupštini imamo svoje autentične predstavnike. Do sada smo imali uglavnom one koje izaberu stranke sa srpskim predznakom, ljude koji su izgubljeni u prostoru i vremenu, ljude koje mi Bošnjaci gotovo da i ne viđamo. Nadam se da je ovo samo početak onoga što bismo trebali raditi u narednom periodu. Već sada treba početi pripreme za naredne lokalne izbore, jer je tu stanje takvo da tamo gdje smo imali trećinu svojih predstavnika sada nemamo nijednog. To se mora promijeniti ukoliko želimo da nas neko ozbiljno shvati. Naš narod mora postati politički narod, naši izabrani predstavnici moraju biti s narodom, moraju slušati šta narod govori, konkretno mu pomagati da živi od svog rada. Ovdje želim spomenuti našu brojnu dijasporu koja ima srce, ali je raspamećena jer im mnogi lažni dušebrižnici jeftino prodaju priču. I njima se mora prići na jedan ljudski način, sa njima razgovarati. Oni su voljni da u ovome učestvuju i da organizaciono i finansijski pomažu svoju zemlju i svoj narod. U svakom slučaju, nadamo se da će naši predstavnici iz Koalicije Domovina uzeti učešća u novoj vladi RS, jer bi upravo oni mogli biti prevaga između dva politička bloka okupljena oko SNSD i SDS. Drago nam je što je kandidat Koalicije Domovina, gospodin Ramiz Salkić osvojio najviše glasova za potpredsjednika RS iz reda Bošnjaka. On i ministar Adil Osmanović su mi najviše pomogli da pristupim rekonstrukciji i obnovi zgrade Muftijstva u Banjoj Luci.

Živimo u teškim vremenima. Puno je osiromašenog naroda. Mnogi ljudi nemaju posla niti drugih mogućnosti da imaju kakva – takva novčana primanja. Jedva preživljavaju. Kakva je socijalna struktura stanovništva u tamošnjim džematima?

Muftija dr. Osman ef. Kozlić: Život našeg običnog čovjeka je težak, a kad se tome doda još i povratnika, onda je stvar potpuno jasna. Već smo kazali da je kadrovska struktura jedva zadovoljavajuća, a socijalna struktura stanovništva je poprilično loša.Ovdje je teže dobiti posao, školovati se. Mnogi naši mladi i obrazovani ljudi otišli su trbuhom za kruhom. Moraćemo se puno više angažirati da pomognemo našim ljudima da žive od svog rada. Ima tu raznih mogućnosti. Neki od onih koji su otišli sada nam se javljaju i nude svoju stručnu i finanijsku pomoć. Trebamo znati to iskorstiti. Nadamo se, uz Božiju pomoć, da ćemo umjeti povezati naše ljude, vladin i nevladin sektor i popraviti ovo trenutačno stanje.

Narod hoće posao, hoće da plasira ono što proizvede na svojoj njivi

Bosna i Hercegovina suočava se i sa ozbiljnim problemima demografske prirode. Sve je manje djece u našim porodicama, a velik je broj mladića koji se ne odlučuju za zasnivanje bračne zajednice. Ekonomska situacija izazvala je eroziju naših sela. Sve je više polupraznih i praznih kuća. U tim sredinama škole, nažalost, ostaju bez učenika. Šta nam je činiti da se zaustavi negativni demografski trend bh društva?

Muftija dr. Osman ef. Kozlić: Mislim da je ključ problema u promjeni političko-ekonomskog ambijenta. Ovi što žele da se bave politikom moraju shvatiti da retorika navodnog domoljublja, puna usta Bosne i Hercegovine ili ona tipa ne damo Srpsku, spasimo Srpsku, više ne pije vode kod običnog svijeta. Narod hoće da se urede korita rijeka Bosne, Vrbasa, Une, Save i Drine. Tu mislim na sve narode i građane ove zemlje. Narod hoće posao, hoće da plasira ono što proizvede na svojoj njivi. Tu nema razlike između Srba, Bošnjaka, Hrvata i ostalih. Naš narod voli svoje selo, on želi tu da živi. Oni kojima je narod ukazao povjerenje na ovim izborima trebali bi znati da, ukoliko žele preživjeti na političkoj sceni, moraju se posvetiti ovim pitanjima. Ne smije se desiti da je kod nas teže zatvoriti, nego otvoriti firmu, da su nam doprinosi na platu 70%, dok su u Evropi 18 ili 20%, jer time se stimulira crno tržište i korupcija. Drugo, naša politika treba hitno ispraviti nepravdu i međuentitetsku diskriminaciju. Naši povratnici, Bošnjaci koji su se nakon preživjelih trauma vratili na svoja ognjišta ne smiju biti diskriminirani na način da određena svoja prava mogu ostvariti jedino ako prijave boravak u Federaciji. Tek kada ispravimo nepravdu možemo očekivati afirmaciju sela, početak obrađivanja 70% naše neobrađene zemlje, kao i poboljšanje demografske slike stanovništva i više djece u školskim klupama.

Kakvi su odnosi Islamske zajednice sa Pravoslavnom crkvom i Katoličkom crkvom u Banjoj Luci i RS u cjelini? Je li zaživio međureligijski dijalog?

Muftija dr. Osman ef. Kozlić: Ovdje ću biti kratak i koncizan. Ja sam ovdje svega tri mjeseca i rano je govoriti o tome. Ja sam optimista i očekujem uskoro susrete sa mojim kolegama iz Pravoslavne i Katoličke crkve. Mi naše odnose moramo unaprijediti. U ovim prvim mjesecima ja sam bio okupiran nekim drugim pitanjima, mojim statusom, onim o čemu sam govorio na početku ovog razgovora. Ne sumnjam da će do susreta na najvišem nivou između predstavnika vjerskih zajednica uskoro doći. Međureligijski dijalog nema alternativu. On je preduslov bilo kakvog mira i suživota na ovim prostorima, baš kao što kaže njemački teolog Hans Küng: ‘Nema mira među narodima, bez mira među religijama’.

Jeste li zadovoljni medijskim praćenjem rada Muftijstva, pogotovo od strane medija Islamske zajednice?

Muftija dr. Osman ef. Kozlić: Naravno da sam zadovoljan. Zahvalan sam svim medijima za korektnost u praćenju i interesiraju za rad Banjalučkog muftijstva. Naš odnos prema medijima mora biti korektan i profesionalan. Naravno da me posebno raduje kada se to odnosi na Rijasetov portal, Preporod ili Radio Bir.

(Preporod, 01. decembar 2014)

Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, u povodu Kurban-bajrama, dao je intervju za islamske informativne novine Preporod. U razgovoru s urednikom Mehom Šljivom, Reisu-l-ulema je govorio a hadžu i kurbanu, radu Islamske zajednice, pomoći stanovništvu pogođenom poplavama i sukobima koji se odvijaju na Bliskom istoku.

Govoreći o Kurban-bajramu, Reisu-l-ulema je kazao da je klanje kurbana najljepši i najpotpuniji izraz zahvalnosti u danima Bajrama, jer „prinoseći kurban muslimani će skrušeno izvršiti jednu važnu vjersku obavezu i praktično slijediti sunnet (praksu) Ibrahima i Muhammeda, a.s.“

reis-intervju-1

Također je poručio: „Neka obredi hadža u kojima će zajedno učestvovati muslimani sa svih strana svijeta budu primjer današnjim muslimanima da je jedinstvo čvrsto ugrađeno u temelje našeg dina. Muslimani moraju biti jedinstveni u dobru na svakom mjestu i u svakom vremenu, kao što su ovih dana ujedinjeni u ibadetu i dobročinstvu kod Časnog hrama u Mekki i na brdu Arefat odakle je potekla ljudska civilizacija i odakle je poslanik Muhammed, a.s., uputio svoju posljednju poruku ashabima savjetujući ih da se klone svega što je ružno i zabranjeno.“

Na pitanje o mogućnosti da prije dolaska zime ne bude osiguran smještaj porodicama pogođenim poplavama, Reisu-l-ulema je kazao da nije zadovoljan intenzitetom obnove stradalih područja. „Posebno nas zabrinjava mogućnost da građani koji su ostali bez svojih domova dočekaju zimu bez krova nad glavom. To bi bilo neoprostivo za sve nas, a posebno za bosanskohercegovačke strukture vlasti na svim nivoima. Mi u Islamskoj zajednici trudili smo se da učinimo što više. Naše džematlije, džemati, medžlisi, imami i muftije učinili su značajne napore da stradalim u poplavama i klizištima pomognu na svaki način na koji su to mogli učiniti.“

Reisu-l-ulema je pozvao muslimane da učestvuju u izbornom procesu u Islamskoj zajednici i obnove svoju legitimnu volju dajući legitimitet onima koji predstavljaju Islamsku zajednicu. „Islamska zajednica učestvuje u veoma važnim društvenim procesima u našem društvu. Prilika je da naše muslimane pozovem da se uključe u izbore u Islamskoj zajednici i daju svoj doprinos u njenoj izgradnji na temeljima islamskih principa. Islamska zajednica je zajednica svih muslimana i otvorena je za sve one koji žive po islamskim normama. Islamsku zajednicu možemo razvijati i očuvati samo ako uzmemo učešća i pokažemo brigu za njeno ustrojstvo“, kazao je, između ostalog, Reisu-l-ulema.

Osvrćući se na sukobe na Bliskom istoku i zloupotrebu vjere u tim sukobima, Reisu-l-ulema je kazao „Ulema mora svugdje i uvijek, i mi to u Islamskoj zajednici činimo, bezuvjetno osuditi svaki oblik nasilja i terorizma. Nasilje u ime vjere u konačnici je nasilje nad vjerom. Terorizam u ime islama najstrašnije je podrivanje islama.“ Uvjeren je da muslimanskoj ulemi nedostaje ideja i vjerodostojnosti te da „ulema mora smoći hrabrosti prvo da postavi prava pitanja u odnosu na stanje muslimanskog svijeta danas“, naglasivši kako se ne plaši za islam od „naših dušmana, plašim se nas samih, našeg nemara i džehaleta, jer: „Sve što nije pravda, milost, pošten odnos, ljubav, iskrena i blaga riječ svoje korijene ne može imati u Allahovoj vjeri“, kazao je, između ostalog, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović.

Kompletan intervju dostupan je u novom broju Preporoda.

Objavljeno ponedjeljak, 29 Septembar 2014 10:10

U povodu sve izraženijih posljedica koje je uzrokovao novi Zakon o premjeru i katastru u Republici Srpskoj, prema kojemu se Bošnjaci postavljaju u neravnopravan položaj i mogućnost gubitka svog vlasništva na imovinu, porazgovarali smo sa g. Mujom Hadžiomerovićem. Imajući u vidu scenariji koji su Bošnjaci doživjeli u ranijem periodu kada im je beskrupulozno raznoraznim reformama oduzimana zemlja g. Hadžiomerovića, predsjednika kluba Bošnjaka u Vijeću naroda RS, upitali smo kolika je opasnost da se to ponovi?

-To je gotovo realno. Znano je šta se prije dešavalo i kako su Bošnjaci prolazili. Znamo i šta su Radovan Karadžić i Srbi uradili 1992. godine proganjanjima, pljačkanjima i ubijanjem. U svemu je bila namjera oduzimanja imovine. Sadašnjost nam kazuje da je Zakon o katastru donesen 2011.godine, a na inicijativu Kluba Bošnjaka pokretanjem pitanja od vitalnog nacionalnog interesa na apelacionom sudu osporen. Nakon toga on je u jednoj mjeri poboljšan, pa se nazvao Zakon o premjeru i katastru RS. Kao takav on je danas na snazi. Međutim, kao i druge oblasti ne uređuje se samo jedan zakon, nego uređuje se više, set zakona. Trenutno mi u Vijeću naroda razmatramo i imamo na dnevnom redu Zakon o porezima na nepokretnost.

Otežavanje povratka imovine

O čemu se radi?

-To je jedna završna faza i mi smo 2011.godine, kada je na snazi bio Zakon o katastru, očekivali da će i drugi zakoni biti usmjereni i ići u tom pravcu. Naime, nadali smo se da će se voditi računa o imovini sugrađana Bošnjaka koji su se u velikoj mjeri našli u dijaspori. Ovo tim prije, ako imamo u vidu porodice koje su kompletno pobijene, kao i one porodice koje se nisu u širem smislu pokrenule i preuzele imovinu i eventualnu obavezu plaćanja poreza. Jednostavno, ovaj doneseni zakon je, zaista, iskomplikovan tako da ostavlja mogućnost da se lahko i vrlo jeftino dođe do grunta kojeg drže Bošnjaci. Ponajviše se to tiče neplaćanja poreskih računa. Dakle, ostavlja se mogućnost poreskoj upravi da prinudno naplati, odnosno imovinu stavi na dražbu. A, znamo kako to rade. Da bi nešto prodali oni moraju to jako pojeftiniti ili bi eventualno na neki mali simbolični iznos stavljali hipoteku kako vlasnik ne bi mogao raspolagati svojom imovinom. Osim toga, otvara se i mogućnost da oni koji do sada nisu prijavili imovinu dobiju kazne- fizičko lice od 500 do 1.500KM, čime se samo još više stavlja u nepovoljan položaj. Ako se vlasnik odluči sutra izmiriti taj iznos on bi mu uveliko mogao biti uvećan, pa bi možda došao u situaciju da kaže: „ne vrijedi ta zemlja i imovina baš toliko, eto vam je“. Svi načine se koriste da se Bošnjacima oteža povratak imovine. Trenutno je na snazi Zakon o premjeru i katastru na implementaciji. Svjetska banka odobrila je sredstva sa namjerom da taj zakon bude human za sve građane, ali on to neće biti zato što je komisija za izlaganje trebala biti mulitietična. To znači da bi u njoj trebao biti i jedan Bošnjak. No, u ove tri općine gdje se izvršilo izlaganje uvjerili smo se da nema Bošnjaka. Komisiju samo sačinjavaju Srbi, od geometara do pravnika. Na našu primjedbu, oni odgovaraju kako Bošnjaci se nisu prijavili. A, kada je i gdje bio raspisan konkurs to se ne zna. Sve je praktički jedna vrsta zloupotrebe donesenih zakonskih rješenja. To nam govori i ukazuje njihovu pravu namjeru šta, ustvari, žele sa tom imovinom.

Namjera je u svakom slučaju oduzeti imovinu Bošnjaka. Ukoliko na poziv imenovane komisije vlasnik grunta ne dođe, imovina bi mogla biti trajno oduzeta i data onome ko je trenutno koristi?

-Da. Pošto ovaj zakon o premjeru i katastru vrši objedinjavanje gruntovnice i katastra. Evidencija će se ubuduće voditi samo u katastru. Oni sada gruntovne vlasnike, što je za naše građane uvijek bilo važnije od katastarskih, – pokušavaju tako izmanipulirati ostavivši im malo roka da se odazovu. Recimo, osam dana ljudima koji žive u dijaspori. Naravno, ako su daleko onda će im teško biti brzo se organizirati i doći na izlaganje. S druge strane, imao sam zapisnik sa izlaganja u Han Pijesku, gdje na kraju zapisnika stoji jedna rečenica – da za sve koji se nisu odazvali smatra se da su saglasni sa onim što komisija odredi. Nema sumnje- kako bi se ta komisija odredila. Po toj osnovi ljudi već imaju problema. Problemi se nadalje usložnjavaju, jer obuhvataju veliku oblast. Sve ovo čini jedan set zakona u kome se i pravnici teže snalaze, a kamoli građani koji nisu pravovremeno informirani. Još kada dođu i odazovu se, zbog tog odnosa, siguno, će imati problema.

Zloupotreba i opstrukcije

Šta se može preduzeti?

-Naravno, koristićemo kao Klub Bošnjaka sve mehanizme, imajući u vidu da su sredstva Svjetske banke angažirana za implementaciju ovog projekta. Mi smo već obavili razgovore i s obzirom na ove probleme u općinama Prijedor i Han Pijesak zahti9jevaćemo da se zaustavi implementacija. Jer, namjera onog ko je dao novac bila je upravo iz razloga da se sve to radi transparentno, i da se zaštititi imovina građana. Međutim, ona se zloupotrebljava i prave se opstrukcije.

Koliko je ovaj Zakon u skladu sa Evropskom komisijom? Ovo tim prije što je Ustavni sud ocijenio da je on primjeren?

-Evropske komisije uglavnom daju ocjenu da su zakoni u RS neprimjenjivi, i da nisu u skladu sa konvencijom. Međutim, Ustavni sud s obzirom na ono kako radi i da je produžena ruka aktuelne vlasti, ističe da su ti zakoni ispravni. No, takav sud je daleko od onoga šta bi sud trebao biti. Ako kažem da ustavni sud RS radi po neustavnom poslovniku, kao najveća pravna institucija RS možete misliti kakve se sve nepravilnosti dešavaju. Za nas Bošnjake možemo slobodno reći da ono što Ustavni sud donese nije ustavno. Jer, samim tim poslovnik nije usklađen. U njemu stoji da je dovoljno da dvojica sudija po Ustavu iz jednog naroda mogu spriječiti odluku povrjede od nacionalnog interesa, a oni su dodali da pet sudija treba da kažu ukoliko ima takvih povrjeda. Sve to govori o režimu i onome što čujemo od vlasti u RS da Bošnjaci žele unitarnu Bosnu i Hercegovinu, što nije tačno. Oni sami time vrše zamjenu teza. Oni, naprosto, prave unitarnu RS u kojoj su Bošnjaci i Hrvati tek građani drugog, trećeg i entog reda. Dakle, oni osnovna ljudska prava, kao ona na zaposlenje i imovinu nastoje obezličiti i negirati. Čak, i zakon koji govori da to obavezno trebaju uraditi- oni ne poštuju.

U suštini, sva ta nastojanja kroz zakone idu u prilog tezi otcjepljenja RS?

-Naravno, oni su to shvatili i to procijenili. Mnogo je više grunta u RS, nego samih Bošnjaka. S obzirom na ono što se dešavalo 1992., progoni i ubijanja, ljudi su se raselili širom svijeta, to je ostala njihova imovina. To je onaj stub koji oni sada tešu, tanje ga u skladu sa onim koliko je ljudi na terenu. Ono jeste da nemaju pravo, ali traži se prostor. Poenta je u svemu zakon o restituciji. Da podsjetim, dok je predsjedavajući Vijeća bio Adnan Terzić formirana je Komisija za denacionalizaciju, odnosno restituciju. Tu je bilo velikih problema. Nije se mogao utvrditi datum, dali treba uzeti 1918.g. ili 1941.g., da bi se prihvatila 1945.godina. Međutim, kada su ovi uvidjeli kolika je količina grunta koju treba vratiti ranijim vlasnicima Srbi su odustali od dogovora. U međuvremnu, pravili su takva zakonska rješenja i takve okvire da to još malo što je ostalo zaokruže. Ujedno, stalno su slali poruke tipa – šta ćete vi ovdje, idite sa ovih prostora i sl. Mi to sebi ne smijemo dozvoliti. Mi kao Bošnjaci nemamo rezervnu državu i za svaki pedalj ove zemlje moramo se boriti. BiH je naša jedina država. Mi se moramo boriti za grunt i, ujedno, raditi na tome da u budućnosti dođe do implementacije Zakona o denacionalizaciji. Nećemo prelaziti Drinu. Mada je i tamo dosta imovine ostalo.

Srpska posla

Zakoni iz Srbije uveliko služe kao urnek Zakonu o premjeru i katastru RS-a?

-I, ne samo taj zakon, nego i svi drugi. Oni nastoje harmonizirati i uskladiti svoje zakone sa zakonima iz Srbije, a ne sa Federacijom BiH, što bi bilo logično, jer se radi o jednoj državi. Sve to govori o njihovim krajnjim namjerama- namjera je zasada što više otežati Bošnjacima. To se tiče mnogih zakona. Pogledajte samo zakone u posljednjih četiri godine. Recimo, takvi su zakoni o katastru, zakon o grobljima, zakon o unutarnjem dugu, gdje logoraši ne mogu mogu ostvariti naknadu za vrijeme provedeno u logorima ili to već mogu ostvariti ali za nekih 13 godina. A ko će biti živ, a ko mrtav za taj period manje je bitno. Na Skupštini i dnevnom redu kada je takav zakon donesen- druga tačka je bila RS se zadužuje sa 20 miliona KM za izgradnju stanova za svoje borce. Dakle, oni koji su bili žrtve i dalje će biti žrtve dok oni koji su sve to radili trebaju biti nagrađeni. Uz to, treba reći, svi Bošnjaci će vraćati te silne dugove. Njima u ovom momentu Bošnjaci trebaju samo da izmiruju svoje obaveze, da plaćaju razne prinadležnosti i takse. Kada je u pitanju povrat iz budžeta, evo, vidimo za obrazovanje kako prolaze naša djeca u Konjevič Polju, Kotor Varoši, Modriči, Vukosavlju i mnogim općinama. Oni svoj zakon kad je u pitanju obrazovanje selektivno primjenjuju. U Srebrenici se može izučavati nacionalna grupa predmeta, a u Bratuncu ne može. Možete misliti šta će 140-ero djece u Vrbanjcima, koja su izgubila jednu godinu školovanja, reći o pravdi i vlasti. Ali, eto, uz podršku iz Federacije pokušaćemo ove stvari isproblematizirati i riješiti na višem nivou.

Nailazite li na podršku Islamske zajednice i Vakufske direkcije?

-U stalnom smo kontaktu. Sve što radimo- radimo koordinirano. Islamska zajednica je zainteresirana zbog vakufske imovine. Pokušavamo iznaći najbolja rješenja. Kada je u pitanju privatna i imovina Islamska zajednica, njena infrastruktura je na raspolaganju kako bi ljudi na vrijeme bili informirani i upućeni na ono što se dešava. To činimo i ovim putem. Ono jeste da smo se ranije prema imovini odnosili nemarno. Bošnjaci su u administrativnom smislu bili neuredni. Ako su u proteklom ratu šehidi dali živote za ovu grudu zemlje, za teritoriju, braneći svoj narod, onda sada kada smo opstali nužno je angažirati se i očuvati ono za šta su se naši šehidi borili. Na nama je sada u miru da se izborimo za tu teritoriju.

Odista, koliko su naši Bošnjaci upoznati i svjesni značaja ovog Zakona i namjera zakonodavca?

-Što se tiče toga mogu reći da sam sretan. Do sada su Bošnjaci u povratku uglavnom se borili za obnovu svojih kuća, stambenih objekata, izgradnju infrastrukture, nabavku traktora i multikultivatora. Evo, konačno, došlo je vrijeme, hvala Bogu, da su počeli prepoznavati i zakonska rješenja. Prvi put sam doživio u svom radu, kao i ostali delegati , da dobijemo podršku kroz uključivanje roditelja na Zakon o obrazovanju. No, moramo shvatiti da to nije jedini zakon u RS koji određuje te društvene odnose. Imaju i drugi zakoni, kao zakon o katastru, zakon o grobljima, zakon o prebivalištu, državljanstvu i dr. Ja sam u zakonu o porezima na nepokretnost reagirao prema komisiji Narodne skupštine i predsjedniku Radojičiću. Naime, oni su kao zakonodavac, zapravo, imali priliku da sačine jedan registar naše dijaspore kroz državljanstvo i odluku o prebivalištu. Ali ne, oni su suprotno radili. Gledali su da otežaju. Tako su od 6 ranijih uvjeta o stjecanju prava u državljanstvo naše djece sada uveli dotanih šest i podigli ljestvicu na 12 uvjeta. Otežali su svjesno kako nebi imali registar naših građana jer bi se i druga zakonska rješenja onda morala kreirati i praviti u odnosu na njih. I, dalje se tako radi i traže modusi ne bismo li odustali i vratili se u Federaciju.

Šta onda preporučujete?

-Još jednom pozivam Bošnjake širom svijeta neka se samo sjete kako su njihovi djedovi i roditelji borili se za ovaj grunt na kome su othranjeni i iškolovani. I, naša djeca to ne treba da zaborave. Upravo, iz obzira prema roditeljima, uz malo napora i dobre volje moraju se pokrenuti i svoj grunt sačuvati. Jer, biće on zlata vrijedan.

Islamske informativne novine Preporod

Razgovarao:

Selman Selhanović

Objavljeno petak, 25 Juli 2014 14:45

zehra-alispahic

Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu proteklog mjeseca kandidatkinja mr. Zehra Alispahić odbranila je doktorsku tezu na temu Arapski prijedlozi i semantika glagola u Kur‘anu . Time je dala značajan doprinos tefsirskoj nauci u ovoj oblasti i, ujedno, ušla u historiju ovog Fakulteta kao prva žena koja je na njemu stekla zvanje doktora nauka…

Redakcija našeg lista Vam čestita stjecanje zvanja doktora nauka. To je, zaista i naša radost, jer Preporod je bio i ostao dio Vašeg radnog hoda u služenju islamu.

Hvala redakciji Preporoda što mi pruža priliku da podijelimo ovu zajedničku radost za mene osobno i za moju Zajednicu. U Preporodu sam prije agresije na BiH pravila svoje prve novinarske korake i moja konekcija sa ovim najpopularnijim medijem IZ je ostala trajna.

Vaš doktorat ima jednu posebnu, historijsku dimenziju – prva ste žena koja je doktorirala na Fakultetu islamskih nauka. Ne čini li Vam se da je to ostalo gotovo nezapaženo?

Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu koji je nastao kao rezultat planskih aktivnosti IZ u BiH u sferi odgoja i obrazovanja godine 1977. do sada je upisano više od 3.500 studenata, njegovu diplomu su ponijela 883 diplomanta od kojih su jedna četvrtina diplomantice. Na postdiplomskom studiju Fakulteta od akademske1995./96. ukupno su magistrirala 64 kandidata. Među njima je bilo 11 žena. Zvanje doktora islamskih nauka u različitim oblastima ponijelo je 26 kandidata. Ovaj dvadeset i šesti je pripao ženi. Ne mogu skrivati zadovoljstvo da sam to baš ja. Ovaj čin je u nekim medijima okarakteriziran kao historijski za IZ ovih prostora i to je sigurno tačno. Ali ja se ne mogu oteti jednoj stalnoj zapitanosti zašto se to nije desilo prije?! Fascinantna statistika svršenica GHM od 1978. god. do danas i drugih medresa koje imaju svoja ženska odjeljenja već je odavno prešla hiljadu. Morala je u ovoj dugoj plejadi obrazovanih Bošnjakinja i prije mene biti jedna sa titulom doktora islamskih nauka. Jer, našoj Zajednici je odavno trebala ova titula. A da li je ovaj čin ostao nezapažen? Mi Bošnjaci potvrđujemo pravilo da se ne znamo na pravi način i u pravom trenutku radovati pojedinačnim rezultatima koji bi nam trebali biti na ponos. Valoriziranje dođe nekad poslije kada to više i nije bitno, barem u ovosvjetskim okvirima. Ipak, puno je čestitki, onih usmenih, elektronskih, sms, od mojih prijatelja, poznanika, posebno od mojih učenika i učenica, studenata i studentica, imama širom BiH i dijaspore. Želim istaći podršku koju sam u ovom hodu imala od NNV FIN-a na čelu sa dekanom prof.dr. Ismetom Bušatlićem, i bivšim dekanom prof.dr. Enesom Karićem, mojim mentorom prof.dr. Mehmedom Kicom, podršku kolektiva Gazi Husrev-begove medrese. Stigla je i jedna lijepa čestitka ispred GO Udruženja Ilmijje IZ u BiH. Ja se nadam da će ovaj čin biti motivacija i putokaz mlađim kolegicama, mojim studenticama, našim Bošnjakinjama da strijeme visokim ljudskim i humanim ciljevima na putu dobra, u ime Boga i u skladu sa Poslanikovom tradicijom koja nas uči da je traženje nauke obaveza svakog muslimana i muslimanke.

Doktorat kao doprinos tefsirskoj nauci

Tema Vaše doktorske disertacije bila je Arapski prijedlozi i semantika glagola u Kur’anu. Ona je novina u našoj znanstvenoj javnosti kojom ste dali značajan doprinos tefsirskoj nauci. Kako se Komisija u sastavu prof.dr. Enes Karić, prof.dr. Mehmed Kico, prof. emeritus Jusuf Ramić, vanredni prof. dr. Mejra Softić, doc. dr. Amrudin Hajrić odredila prema Vašem istraživanju?

U najkraćem uvaženi članovi Komisije ovu doktorsku disertaciju okarakterizirali su kao ozbiljnu i sistematičnu studiju koja kroz sagledavanje uloge prijedloga u kontekstu njihovog vezivanja za glagole na korpusu teksta Kur’ani-Kerima predstavlja novinu na ovim našim prostorima. S postignutim rezultatatima i u dosegnutoj formi, ovaj rad će pokušati popuniti prazninu kakva se u našoj jezičkoj nauci ogleda u nedovoljnom broju akademskih radova koji detaljno istražuju semantiku prijedloga. Ova disertacija, prema mišljenju članova Komisije predstavlja doprinos i domaćoj tefsirskoj nauci, jer kod nas nema osvrta na arapske prijedloge poglavito iz ugla semantike Kur’ana. Među brojnim zaključcima i smjernicama koje smo ponudili ističemo da: prijedlozi utiču na suštinsko i strukturalno određenje rečenice, u našem slučaju kur›anskih ajeta; da i pored morfoloških, sintaksičkih i leksičkih obilježja prijedloga, koja nalazimo u brojnim gramatikama koje su bile predmet naše pažnje i koje upućuju na prijedloge kao drugostepene ili sekundarne dijelove rečenice, njihova suštinska uloga je suprotstavljena tome, jer prijedlozi predstavljaju živi dio jezika i aktivno utječu na bogaćenje jezičkog potencijala; da prijedlozi imaju značajan udio u produkciji novih značenja što govori da oni nisu do kraja lišeni svojih semantičkih potencijala. U kontekstu promatrane teme prijedlog glagolu „udahnjuje život“, raskriva njegove skrivene potencijale.

Budući da je Kur’an nadnaravan u svakome aspektu, bogatstvo prijedloga i semantička dinamika glagola imaju svoj neupitan udio u utemeljenju njegove nadnaravnosti. Imajući u vidu stav brojnih filologa i mufessira da su često cjelokupne rasprave o jeziku Kur’ana posvećene rasvjetljavanju odbrani višeznačnosti Kur’ana, nadamo se da će i ova rasprava o prijedlozima i njihovom utjecaju na semantiku glagola moći služiti toj zajedničkoj svrsi.

Pored vašeg redovnog posla na Fakultetu islamskih nauka uspijevate svojom angažiranošću kao intelektualka muslimanka dati golem doprinos u medijima. Aktivni ste učesnik naučnih skupova, okruglih stolova, voditeljica visokih skupova, značajnih promocija, organizator raznih manifestacija, humanitarnih akcija… Otkrijte nam tajnu, kako sve to stignete? Otkud tolika energija?

Energija dolazi sa iskrenim nijetom da želite „bit’ na korist okolini, rodu svom…“, da želite svoje kapacitete, znanje, kompetencije podijeliti sa drugima i pomoći da se neka dešavanja u našoj Zajednici realiziraju na zasluženom i zavidnom nivou. Kada su u pitanju posao i brojne aktivnosti ja ih temeljito, precizno i sa puno ljubavi analiziram, savjetujem se sa svojim prijateljima i onda planiram. U svemu tome imam širok dijapazon poznanika i prijatelja koji su otvoreni za saradnju i ja njihovu dobru volju, znanje i iskustvo obilato koristim na putu promicanja općeg dobra.

Sabor IZ bi mogao raditi dinamičnije

Jedna ste od rijetkih žena članica Sabora IZ BiH. Kako izlazite nakraj sa brojno nadmoćnom muškom većinom?

Da, jedna od četiri žene u još uvijek aktualnom sazivu Sabora IZ u BiH. Nadam se da će u narednom sazivu biti barem jedna četvrtina žena. Mogu kazati da, iako sam u protekle četiri godine imala dinamične i poticajne nastupe za govornicom Sabora IZ, osjećala sam da svih 79 sabornika i sabornica gaje poštovanja i respekt prema stvarima koje sam problematizirala. Iskreno mislim da bi Sabor IZ mogao raditi dinamičnije, da bi trebao biti otvoreniji prema brojnim izazovima svakodnevice i najosjetljivijih slojeva društva, ali i da u svojim redovima mora imati predstavnike koji su više involvirani u aktivnosti i prioritete Zajednice. Drago mi je da je prihvaćen moj prijedlog o uvođenju hutbe za gluha i nagluha lica na području većih medžlisa. Žao mi je što u ovoj važnoj povijesnoj fazi u radu IZ kada su se usvajali amandmani na postojeći Ustav IZ i pored brojnih argumenata naša IZ nije napravila jedan povijesni iskorak u kontekstu priče o valoriziranju ženskih potencijala i kompetencija u Zajednici. Tražili smo jedan opći član u kome bi stajalo da “Islamska zajednica bude opredijeljena za aktivno učešće žena u radu organa i institucija Islamske zajednice u skladu sa Kur’ani-Kerimom, Sunnetom Muhammeda, a.s., islamskom tradicijom Bošnjaka i zahtjevima vremena”. Na taj zahtjev dodatno nas je potakao tekst iz preambule Ustava IZ u BiH koji govori o zajednici muslimana koju je uspostavio Muhammed, s.a.v.s., sa mu’minima i mu’minkama u Medini. Iako je značajan broj sabornika na različite načine podržavao ovaj prijedlog ili imao slične, neki drugi, manjinski interesi su prevagnuli.

Uozbiljenje saradnje između medija i službi Rijaseta IZ je imperativ

Kako vrjednujete odnos Islamske zajednice u BiH prema izazovima organiziranja novih oblika komuniciranja s vjernicima, u ramazanu naročito?

Kada su u pitanju novi oblici komuniciranja koji su kompatibilni sa izazovima savremenog trenutka koji živimo, u IZ ovih prostora postoji raspoloženje, ali su konkretni rezultati još uvijek sporadični. Već odavno ističem da hutbe i vazovi nisu ili više ne mogu biti jedini oblik komunikacije sa vjernicima, odnosno pripadnicima islama. Nedavno sam u jednom razgovoru istakla da naša Zajednica još uvijek nije postigla adekvatnu medijsku valorizaciju svojih brojnih i nemalih aktivnosti. Pogledajte posljednja dešavanja oko poplava. Dok su državni organi vijećali o tome je li vrijeme za alarm dotle su imami na terenu, muftije, studenti i drugi službenici IZ radili velike stvari. A gdje smo prezentirali sve te poduhvate osim u medijima u okviru Zajednice?! Ili kakva je konekcija značajnog broja imama sa sve zahtjevnijom i heterogenom strukturom naših džemata? Džemat nisu samo muškarci i žene koji dolaze u džamiju, džemat je puno kompleksnije pitanje. Sve dok imami ne budu do kraja umreženi sa svojim džematlijama, ne budu znali sa kakvim ljudskim resursima raspolažu i kako ih mogu iskoristiti, te kakve potrebe njihove džematlije imaju, uradit će to „neko drugi“. A tek konekcija Zajednice sa mladima!

Kako gledate na odnos medija prema muslimanima u vrijeme ramazana danas i kako vrjednujete ramazanske programe koje imamo prilike gledati tokom ovog ramazana? Ranije ste ukazivali da analiza ramazanskog programa na javnim emiterima i neovisnim medijima pokazuje nužnost ozbiljnije saradnje između medija i službi Rijaseta IZBiH. Čini se da nema pomaka na tom polju?!

Ja sam o tome često pisala. U najkraćem i dalje mislim da je imperativ uozbiljenje saradnje između medija i službi Rijaseta IZ u BiH jer nema pomaka na planu prezentiranja ramazanskih sadržaja, ali i islama uopće. Štaviše, neka vrsta renesanse koju smo imali s početka devedesetih polahko jenjava. Koliko znam, formirano je jedna komisija sa zadatkom da za ovogodišnji ramazan osmisli kvalitetne sadržaje koje će IZ ponuditi javnim emiterima i drugim zainteresiranim medijima kao svoj projekat. Očito je da taj projekat još nije ugledao svjetlo dana i mi u medijima imamo to što imamo ili nemamo. Nastojanja brojnih novinara da u svojim medijskim kućama prezentiraju mjesec ramazan bez ozbiljne, promišljene i selektivne podrške IZ, evo vidimo to i čujemo godinama, ne polučuje adekvatne rezultate. Naša Zajednica sa svojim službama i odgovornim licima bi morala postaviti jasne standarde, ali i dati adekvatnu pomoć u procesu njihove realizacije. Ili ćemo ponuditi vlastite sadržaje i odabrati ljude koji nas mogu na najbolji mogući način predstaviti ili ćemo zainteresirane medije ostaviti da sami kako (ne)znaju produciraju program koji ćemo kasnije kritizirati i odbacivati, a naše radio i tv prijemnike najčešće gasiti. I sam radio IZ “Bir” posljednje dvije godine bilježi nedopustivu stagnaciju u osmišljavanju i realizaciji svojih sadržaja, posebice vjerskih i ramazanskih.

Vaši medijski prilozi o ramazanu uvijek su s radošću dočekivani kod publike. Za naše čitaoce kažite nešto o ulozi žene muslimanke u mjesecu ramazanu.

Drago mi je kada čujem da je neki moj medijski nastup bio poticajan za gledaoce i slušaoce. Povezanost muslimanke i mjeseca ramazana je višestruka i višedimenzionalna. Moguće je govoriti o historijskoj, religijskoj, sociološkoj, kulturološkoj i brojnim drugim povezanostima. I široka je lepeza aktivnosti koje se vezuju za ženu u ovom mubarek mjesecu: od onih koje se vezuju za njezin duhovni habitus do onih fizičkih koje se vezuju za pripremanje i čišćenje kuće, pripremanje hrane, doček gostiju. One se od podneblja do podneblja razlikuju, ali sve imaju jedan zajednički imenitelj koji nam kazuje da je žena neodvojivi dio ramazanske atmosfere i da ona ovom mubarek mjesecu daje posebnu notu bivajući njegov kohezioni faktor na svakom mjestu i kroz različita historijska razdoblja.

Naša žena kao baštinik temeljnih vrijednosti

Kako Vi vidite ulogu i mjesto žene muslimanke u bosanskohercegovačkom društvu danas?

Ozbiljne sociološke i društvene analize su pokazale da je baš ovdašnja muslimanka, uz sve nedaće koje je živjela, bila, ustvari baštinik temeljnih vrijednosti koje su na ovim prostorima osigurale opstanak zajednice muslimana, da je ona bila čuvar vjere, kuće, obraza, dostojanstva, autentične bosanske tradicije, ali i orijentalno-islamske tradicije, gledano iz današnje perspektive, temeljnih islamskih vrijednosti. Tu je njezin najveći doprinos. Ona se danas obrazuje i stječe važne akademske graduse i samo je sporadično angažirana na pozicijama gdje se kreira i odlučuje u cjelokupnom bh. društvu. A, kako nas na sebi svojstven način podsjeća jedan od najvećih živućih reformističkih glasova islama, Tariq Ramadan, iz razloga koji imaju veze sa bićem i savješću, ali jednostavno i zbog psihologije, žene se na sasvim specifičan način odnose prema životu, angažmanu, djeci i obrazovanju. Nikad našem društvu nije trebao više taj ženski doprinos u pristupu određenim pitanjima, koja su uistinu daleko više od „ženskih pitanja“. Glavni doprinos žena možda i nije u otporu diskriminaciji i otuđenju kojima su direktno pogođene, već u specifičnom pristupu društvenoj krizi koja se tiče svih nas. Mi smo već dugo vremena u krizi.

Posljednjih godina ste često u vašoj rodnoj Rogatici, naročito za ramazan.

To je posebna radost. Grupe Rogatičana svake subote u mjesecu ramazanu u Šudžauddinovoj džamiji u Rogatici organiziraju iftare za povratnike u Rogaticu i okolinu kao i za prijatelje iz drugih gradova. To je jedno posebno vrijeme za evociranje starih uspomena, za razgovor sa tim hrabrim ljudima koji su se vratili, kao i pokušaj očuvanja konekcije sa svojim zavičajem, džematom, medžlisom i dakako podrška našem vrijednom imamu Amel ef. Kozliću. Ti odlasci me dodatno motiviraju i inspiriraju.

(www.preporod.com)