Objavljeno ponedjeljak, 23 Septembar 2013 09:22
U četvrtak, 19. septembra 2013.godine, u Goraždu je u organizaciji Centra za dijalog – Vesatijja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Muftijstva goraždanskog i Medžlisa Islamske zajednice Goražde održan seminar za imame i vjeroučitelje sa prostora Muftijstva goraždanskog. O temama Islamsko misionarstvo (da’wa) i Srednji put islama (wesatiyya) govorio je ugledni sirijski profesor dr. Muhammed Abdullāh Ebu-l-Feth El-Bejānūnī.

Profesor El-Bejānūnī, govoreći o da’wi, prvo je podsjetio da onaj ko poziva islamu treba voditi računa o više stvari. Poruku koju prenosi, kako je rekao, treba prenositi vjerodostojno, nepatvoreno od Poslanika, a.s., trudeći se da ista bude oslobođena ograničenja subjektivnosti ličnosti prenosioca. Treba voditi računa o tome da mu riječi i djela ne budu suprotstavljeni, to jest treba da nastoji postignuti što veći stepen slijeđenja Poslanika, a.s. Oni koji pozivaju islamu trebaju voljeti i poštovati jedni druge, doživljavati jedni druge kao kolege a nikako konkurenciju. Oni koji samo sebe vide na polju da’we, kako je rekao, treba da ispitaju svoj vid ili promjene dioptriju, a oni koji se ne raduju uspjehu drugih daija morali bi ispitati svoj nijjet. Podsjetio je i na pravo i obavezu savjetovanja jednih s drugima, na potrebu ukazivanja na pozitivne i negativne pojave i pristupe u da’wi, te potrebu usaglašavanja oko najvažnijih stajališta. Za daiju je rekao da treba uspostaviti ravnotežu između vlastite prirode i daijskog poziva, da treba biti bogobojazan, iskren i ustrajan u pozivu, svjestan da, i pored svog truda kojeg ulaže na polju da’we, rezultat daje Allah, dž.š.

Govoreći o srednjem putu islama (wesatiyya), profesor El-Bejānūnī rekao je da je to pojam kojeg u prvom redu treba shvatiti kao način života. Musliman koji živi ovu umjerenost i uravnoteženost ostvaruje odgovarajuću vezu sa svojim Gospodarom, sa samim sobom i sa drugim ljudima. Prva obaveza, kako je rekao, podrazumijeva ravnotežu koju ostvaruje sam pojedinac, ali i predstavlja i preporučuje drugima. Druga obaveza bila bi analiziranje i preispitivanje različitih pravaca i programa vremena u kojem živimo, uzimanje pozitivnog i odustajanje od negativnog koje se nađe pri tim pravcima i programima. Treća bi obaveza bila analiziranje i preispitivanje pravaca i programa naših prethodnika, sve do generacije ashaba Poslanika, a.s., odnosno uključujući i tu generaciju.

Na kraju svojih izlaganja profesor El-Bejānūnī podsjetio je na potrebu ujedinjavanja u nastajanju da se stvari učine boljim.

Prisutnim imamima i vjeroučiteljima o dosadašnjem radu Centra za dijalog – Vesatijja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini govorio je sekretar Centra Mohamed-Suleyman Tadefi.

Dženan Imamović

„Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, upustvo je svima koji se budu Allaha bojali“. (Kur’an, 2:2)
„U mjesecu Ramazanu 610. godine počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanja dobra od zla.“ (Kur’an, 2:185).

Mehmed Meša DELIĆ: Kur’an je Allahova posljednja objava čovječanstvu i istovremeno vječita mud’džiza. Kur’an je nadnaravna mud’džiza, knjiga objavljena kao kontinuitet prijašnjih objava, knjiga koja svojom unutarnjom snagom plijeni srca miliona ljudi muslimana širom svijeta.
Od njegove objave pa do danas ni jedno slovo nije doživjelo promjenu, niti je i jedan dio izgubljen kao što je bio slučaj s objavama prije. Muslimani se razlikuju po rasama, jezicima, običajima, načinu javnog i privatnog života, osjećaju za umjetnost, muziku i sl., međutim, kada je u pitanju Kur’an duhovna nit koja spaja milione muslimana od sjevera do juga, od istoka do zapada i svojom privlačnošću objedinjuje ih bez obzira gdje, kako i kojim načinom života egzistirali i živjeli. Otkako postoji svijet, nije bilo niti će biti bolje i vrednije knjige.
Kur’an je Božija riječ i Božija misao koju je Džebrail prenio Muhammede, a.s., a on kao posrednik prenio ljudima Božiju istinu od istog Stvoritelja, Tvorca i zakonodavca koji je prije Kur’ana uputio ljudima poruke i upute kroz Psalme, Tevrat, i Indžil. Dokaz da je Kur’an Božija živa riječ je to što je upućena nepismenom čovjeku. Osim toga Muhammed a.s. osim arapskog jezika nije znao drugi jezik. Zato je Kur’an objava koja je objavljena svim ljudima i svjetovima do Sudnjeg dana, objavljen je na jasnom i čistom arapskom jeziku, jeziku koji pripada grupi semitskih jezika, a u koji su i hebrejski i aramejski i neki manji jezici.
Kur’an i arapski jezik danas su dva osnovna faktora, koji donekle ujedinjuju siromašni arapski svijet, tako heterogen kulturno, ekonomski i politički i toliko geografski rasprostranjen. Zato nije nikakvo čudo što se u Evropi Kur’an nikada nije prevodio više nego sada, što se nikada o njemu i islamu nije toliko pisalo kao posljednjih godina, i što nikada nije bilo toliko instituta za izučavanje arapskog svijeta i islamskih nauka kao danas kada je arapski svijet krenuo krupnim koracima putem svoje renesanse.
Nažalost, sa „krvavim proljećima“, jer su diktatori i tirani postavili tenkove na ulice, a nebom kruže avioni koji bacaju bombe i ubijaju i još više siromaše narode kojima i sami diktatori i tirani pripadaju.
Mnogi dijelovi islamskog tijela trpe bol. Da li je na pomolu raspadanje tog tijela ili će, ipak, iman nadvladati naše muslimanske interese, te ćemo se, osloniti jedan na drugoga, pomoći jedan drugom u ovim zamagljenim vremenima i saosjećati sa svakim našim bratom makar on i ne razmišljao kao mi – ostaje da se vidi?!
Do sada je Kur’an preveden sa arapskog na više od 40 jezika. U novije vrijeme u Evropi se skoro svake godine pojavljuje po neki novi prijevod. Autentičnost Kur’ana prihvaćena je kao nepobitna činjenica i na Istoku i na Zapadu. Od početka objave Kur’ana do danas ni muslimani ni nemuslimani, ni najveći znanstvenici ni mudraci, umjetnici ni filozofi u Kur’anu nisu pronašli ni jednu proturječnost, neistinu ili pak tvrdnju koju bi vrijeme nadišlo i demantiralo. Sve što je čovječanstvo uspjelo postići na polju intelektualnog ili naučnog Kur’an je mnogo prije dotakao ili otkrio.
Zato Kur’an pita ljude: „A zašto oni ne razmisle o Kur’anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti“. (En-Nisa, 82).
Nastojanja da se pronađe identičnost Kur’ana i Starog Zavjeta ostala su uglavnom bezuspješna.
Kur’an ima 30 džuzova (dijelova) podijeljen je nas 114 poglavlja (sureta) ili 6 666 ajeta (rečenica). Sve je sabrano u jednu zbirku koja se zove – Mushaf.
Pošto nije znao čitati ni pisati, Muhammed a.s. je imao svoje pisare, koji su pisali Božiju objavu koju im je Muhammed a.s. diktirao. U vrijeme Muhammeda a.s. puno se praktikovalo učenje napamet, prije svega Kur’ana, zatim hadisa i drugi tekstova, što je imalo snažnog uticaja na kasniji razvoj tefsirske, hadiske i historijske nauke.
U jednom krvavom okršaju poginulo je oko sedamdeset hafiza Kur’ana. To je bio povod h. Omeru da predloži halifi Ebu Bekru da se Kur’an sabere u jednu zbirku – Mushaf, s obzirom da se Kur’an do tada nalazio napisan na komadima kože, kamenim pločicama i palminom lišću, kostima deva i sl.
Halifa je prihvatio ovaj prijedlog, a Zejd ibn Sabita, pisar Objave i hafiz Kur’ana sabra u jednu zbirku – Mushaf.
Nakon h. Omerove smrti, h. Osman postaje halifa i on ima velike zasluge što je u njegovo vrijeme došlo do umnožavanja primjeraka Mushafa. Razlog je bio da su muslimani iz raznih strana islamske države razilazili u načinu izgovora pojedinih kur’anskih riječi. Da se to nebi i dalje dešavalo formirana je posebna komisija, pod čijim je nadzorom izvršeno umnožavanje Mushafa. Umnožene primjerke Mushafa halifa je poslao u Mekku, Basru, Kufu i Damask. Na temelju ovih primjeraka, prepisivani su kasnije i drugi primjerci Mushafa.
Allah dž.š. u Kur’anu kaže: „Mi smo objavili Kur’an i mi ćemo ga čuvati“ (El-Hidžr, 9).
Ovo se Allahovo obećanje ispunilo. Zaslugom prvih muslimana – hafiza i prvih halifa, Kur’an a.š. predstavlja potpuno sačuvanu Božiju objavu.
Objava je trajala 23 godine i to 13 godina u Mekki i 10 godina u Medini.
Sureta objavljena u Mekki zbog potrebe da se učvrsti i proširi islam uglavnom su vjerskog i moralnog sadržaja.
Prelaskom Muhammeda a.s. u Medinu 622. godine i tamo objavljena sureta sadrže osnove vjerskih dužnosti kao što su: dužnosti klanjanja, mjesec dana posta, hodočašće i obavezno davanje zekata.
Kur’an se ovdje javlja kao tvorac pravnih normi koje regulišu pitanje braka, razvoda, nasljedstva i tako postavlja osnovne principe prava.
Nešto kasnije sa pojavom arapske države sureta sadrže i političke norme i pravila o međusobnim odnosima vjernika.
Kur’an je Allahova posljednja objava čovječanstvu i istovremeno vječita mud’džiza. Kur’an je nadnaravna mud’džiza, knjiga objavljena kao kontinuitet prijašnjih objava, knjiga koja svojom unutarnjom snagom plijeni srca miliona ljudi muslimana širom svijeta.
Od njegove objave pa do danas ni jedno slovo nije doživjelo promjenu, niti je i jedan dio izgubljen kao što je bio slučaj s objavama prije. Muslimani se razlikuju po rasama, jezicima, običajima, načinu javnog i privatnog života, osjećaju za umjetnost, muziku i sl., međutim, kada je u pitanju Kur’an duhovna nit koja spaja milione muslimana od sjevera do juga, od istoka do zapada i svojom privlačnošću objedinjuje ih bez obzira gdje, kako i kojim načinom života egzistirali i živjeli. Otkako postoji svijet, nije bilo niti će biti bolje i vrednije knjige.
Prva i najvrednija tačka u Kur’anu je vjerovanje u Božije jedinstvo i Muhammedovo a.s. poslanstvo.
Kur’an nalaže vjerovanje u Allaha, potpuno predanje Allahovoj volji, pokornost Allahovim zapovijedima, dobročinstvo, poštenje, umjerenost, toleranciju i poštovanje onih koji poginu za vjeru itd.
Kur’an je izvor islamskog odgoja. Muslimani koji žele naći svjetlo života, pravi put, proučavanja Kur’ana. Od nazad 14 vijekova, Kur’an neprestano djeluje na srca i duše miliona muslimana. Kur’an je skup propisa.
On je osnovni, glavni izvor islamskog učenja. U njemu su sadržani osnovni principi vjere, morala i prava.
Kur’an uređuje sve poslove od vjerskih dužnosti pa do dnevnih poslova, od spasa duše do zdravlja tijela. Sve dogme koje je Muhammed a.s. prenio čovječanstvu čiste su sumnje i dvoličnosti. Kur’an je najčasniji spomenik jednoboštva. Kur’an spominje i priznaje sve prijašnje poslanike. Božija objava upućivala je ljude od Adema a.s. pa dok Kur’an nije potpuno objavljen, a Muhammed a.s. je učio da treba i ranije poslanike poštovati.
Kur’an osuđuje nemoral, razvrat, svakovrsno pretjerivanje, kamatu, niskost, oholost, laž, potvaranje, zavist, licimjerstvo i pohlepu, trčanje za ovozemaljskim stvarima, a zahtijeva poštovanje, milostinja, poštovanje roditelja, zahvalnost Allahu, stalnost na riječi, iskrenost, smilovanje sirotama, pravednost, stid, strpljivost, izdržljivost, dobroželjivost, krijepost, praštanje i to da se sve ovo radi samo za Allahovu volju ne čekajući da se uzvrati.
Prema tome, Kur’an nije samo vjerska knjiga, već i građansko pravo za pripadnike i poštovaoce Kur’ana.
Mada je prošlo više od 14 vijekova ipak se često postavlja pitanje: Koliko učimo i koliko poznajemo sadržaj Kur’ana?
Istraživanja su pokazala da prosječan čovjek ima veoma malo spoznaje o Kur’anu, zadnjoj Božijoj objavi čovječanstvu. Malo je onih koji znaju šta sadrži Kur’an i kome su namijenjene njegove blagodati. Ljudski rod ostao je kroz mnoga stoljeća bez opsežnog pojma o Stvoritelju i Njegovim stvaranjima: o svemiru, o životu čovjeka i o čovječanstvu.
Mada su prošla i stoljeća ostala su pitanja: Koliko znamo o Kur’anu? Učimo li ga? Proučavamo li ga? Koliko se bavimo prijevodom Kur’ana? Koliko uživamo u učenju Kur’ana i dr.
Poneki musliman ozbiljno odluči da uči Kur’an, ali najčešće odustane nakon nekoliko prvih džuzova. Budući da ne nalaze ništa što bi ih privuklo ili im je jednostavno dosadan i nepoznat riječnik. Najveći broj kur’anskih ajeta potpuno su jasni i dostupni svakom čovjeku, ali ima jedan broj ajeta koji su manje jasni. Svaki kur’anski ajet posjeduje svoje vanjsko i unutarnje tumačenje. Zato se u historijskoj praksi često pojavljivalo različito, suprotno pa i tendenciozno tumačenje pojedinih kur’anskih poglavlja, a sve u cilju potvrživanja svog vjerskog, intelktualnog ili političkog uvjerenja. Politički pokreti ranije, ali i u kasnijim historijskom periodu, činili su nerjetko potpuno suprotne aktivnosti, a i jedni i drugi su se pozivali na Kur’an i njegove pravne norme. Zato Kur’an i njegove ajete neće nikada shvatiti onaj koji u nauku o Kur’anu (tefsir, hadis, izreke ashaba, generacija kasnijih tabi’ina, tabitabi’ina) nije dovoljno upućen. Danas tumačenje Kur’ana treba prepustiti onima koji to zaslužuju i koji su na polju islamskog intelektualizma dokazali svoje umijeće i nadarenost, kao i onima čija djela dokazuju njihovu vjeru, a ne onima koji Kur’anom mašu ili ga po ulicama Zapada besplatno dijele.
Kur’anski ajeti, ili propisi, nisu svrstani u pojedinim surama prema srodnoj materiji, nego su rastureni po raznim surama, zbog čega je teško dobiti jasan pojam o šeriatskom pravu iz samog Kur’ana, tim prije što njegovi propisi postavljaju opće principe i načela. Zato ga mnogi često ostavljaju da krasi stalaže regala, odnosno smjeste ga na mjesto izvan domašaja ruku članova porodice, kao neku svetinju koju ne treba prihvatiti.
Tačno je da postoje na hiljadama Kur’ana koji leže po regalima muslimanskih kuća i stanova, neotvorenih i neučenih i služi im najčešće kao „čuvarkuća“, osim možda nekome prilikom nekih posebnih prilika kao: rođenje, vjenčanje ili smrt, kada se prouči neko ašare ili sure Jasin.
Kroz četrnaest vijekova dokazano je koliko Kur’an sadrži istina, on je uputa čovječanstvu koje ukazuje na pravi put i spas svih onih koji se žele pridržavati njegovih uputa. Mnogi od poznatih i velikih ljudi, alima kroz historiju crpili su unutrašnju snagu sa stranica Kur’ana. Uvijek i iznova Kur’an je prikazivao da ima tajnu, Božansku moć da izmjeni život, oplemeni dušu, obogati um, proširi spoznaju, usmjeri nakolnost i preobrazi želje. Veliki su alimi potvrdili da je to neiumjerna riznica, a za istraživače neiscrpni rudnik ideja, Božije istine. Državnici, učitelji, razni naučnici nikada nisu prestali crpiti njegovo neizmjerno blago.
Svi oni znaju da Kur’an nije samo vjerozakonik. On je savršeni zbornik moralnih propisa, izvor prava i historije prošlih naroda i Božijih poslanika. Kur’an zahvata i opću povijest, astronomiju, arhelogiju, medecinu, biologiju, fiziku, matematiku i druge znanosti. Zbog takve širine i sadržaja, Kur’an zanima naučnike, mnogih profila znanosti.
Mnogi imaju pogrešno mišljenje o svrhi objavi Kur’ana. Neki misle da je Kur’an sredstvo pomoću koga se umrlim obezbjeđuje sretan i ugodan život na ahiretu. A, ako se neko nije molio i obraćao Allahu na ovom svijetu, ne pomažu ni tuđa molitve nakon smrti, pogotovo ako ih uče oni koji to učenje dobro naplate. Nažalost, ima i takvih učača i hodža koji to učenje dobro naplaćiju. Kao Allahova objava Kur’an se ne može ni kupovati, ni prodavati ni bilo čim zamjenjivati. Ni jedan čovjek ni zemaljska institucija nisu njegovi vlasnici i čuvari, već je to isključivo Allah dž.š. oni koji na zemlji budu pravili zidove i zastore između Kur’ana i ljudi, koji svjesno i namjerno taje, kriju ili mijenjaju Allahove ajete, znamenja i dokaze takvi će biti prokleti od Allaha, meleka i svih ljudi vjernika.
Neki pak misle da je Kur’an zbirka dova pomoću kojih se na lahak način, bez vršenja dobrih djela, postiže sreća na obadva svijeta.
Mnogi, međutim, (ne) znaju da je Gospodar svjetova stvorio čovjeka i dao mu takve tjelesne i duhovne kvalitete, kakvim drugim živim bićima nije dao. No i pored toga, čovjekovo stvaranje ne bi bilo potpuno, da mu njegov Stvoritelj nije dao svoju najveću i potpunu blagodat, a to je Njegova Objava – Kur’an.
U vezi s tim Muhammed a.s. je rekao: „Zaista Allah sa Kur’anom uzdiže jedne narode, a ponižava druge“. Zatim je rekao: „Ko prouči jedan harf – slovo iz Kur’ana, imat će nagradu, a nagrada se deseterostruko uvećava…“
Božija objava temelji se na Božijem sveznanju i upućena je cijelom čovječanstvu da mu posluži kao luča i svijetli kroz njegov ovozemni život. Ljudski razum nije dovoljno jak, a njegova tvorevina u vidu raznih ideologija i vjera, ne priznaje mu dovoljnu garanciju za sretan materijalni i duhovni život. Zato je nužno da onaj koji je stvorio čovjeka, učinio ga vlasnikom svih dobara na zemlji, podvrgavši njegovim potrebama sve u Svemiru, da mu taj njegov Stvoritelj pokaže pravi put. Pravim putem mnogi idu, ali je više onih koji koriste bespuća.
On mu je pokazao pravi put kojim će koračati kroz život. Taj pravi put je sadržan u uzvišenoj Božijoj Objavi – Kur’anu, koji je kao milost i svijetlost Božija, pratila ljudski rod od pojave prvog čovjeka na zemlji, danas ga prati i pratiće ga sve do njegova iščeznuća sa zemljine površine.
Božija Objava mu garantuje potpuni životni uspjeh i u materijalnom i u duhovnom pogledu, ukoliko načela sadržana u uzvišenoj Objavi bude aktivno primjenjivao u svom svakodnevnom životu.
Upravo pred svima je čudan paradoks. Preko 14 vijekova imamo pred sobom Knjigu za koju svako priznaje da je najbolja, najčasnija, najčudnija i najkorisnija od svih drugih knjiga koje postoje, knjiga trajnija od bilo koje druge, knjiga koja je učinila više dobra od bilo koje druge, a ipak knjiga koja se danas od strane muslimana manje uči i izučava od svih drugih do danas izdatih knjiga.
U vezi sa ovim Muhammed a.s. je rekao: „Onaj u čijim grudima nema ništa iz Kur’ana (koji ništa nije upamtio iz Kur’ana) je kao razvaljena i napuštena kuća“. (Tirmizi hasen – sahih).
Šta učiniti da bi se ovakvo stanje promijenilo? Kako je moguće pozivati muslimane, pokrenuti i nagovoriti ljude koji imaju Kur’an da ga otvore, uče i izučavaju, te sami za sebe otkriju dragocjene blagodati pohranjene na njegovim stranicama?
Pitanja koja su stara koliko i muslimani, a odgovor mogu dati i odgovorni, ( pogotovo oni u arapskom svijetu), koji ne ulažu u školovanje i obrazovanje mladih. Odavno je poznato da je neznanje najveće siromašstvo kod ljudi. To zlo, siromašstvo najviše pogođa i uništava (po)najviše muslimane, a oni trebaju i moraju Kur’an – knjigu univerzalnog plana, učiti, istraživati, proučavati, jer univerzalini plan važi do Sudnjeg dana, a musliman živi kratko.
Kur’an je omogućio da se novoiskrsla pitanja regulišu prema potrebama i razvitku islamskog svijeta, a ne vraćanje u prošlost, zbog neznanja da je Kur’an dozvolio ići sa vremenom poštujući njegove propise. Kur’an donosi opće pravne principe, ne ulazeći u detalje pojedinih pravnih ustanova.
Najefikasnije oružje protiv neznanja (siromašstva) je znanje koje neposredno djeluje, bez tuđe pomoći, apsolutno je savršen izraz volje jedinstvenog stvaranja koje je uzorno u svim svojim sastavima i besprijekorno u svojoj prirodnosti, svojoj organiziranosti i svom upravljanju, a ne biti vođen tuđom pameti. Ta tuđa pamet često vodi i skreće u zabludu iskrivljujući pojmove vjerovanja i tako mnogi ostaju u neznanju (siromašstvu).
Kur’an treba učiti (čitati) pravilno, a to znači, da bi veliki broj muslimana trebao da krenu s mrtve tačke, jer (ne) znaju ni čitati ni pisati , a uz to treba znati arapsko pismo, kako bi mogli samostalno učiti Kur’an. Ima i onih upornih vjernika koji su (ne)pismeni, ali su slušajući druge, učene ljude Kur’an upisali u svojim srcima i mogu obavljati namaze.
Na veliku sreću danas se može nabaviti prijevod Kur’ana na svom jeziku i da taj prijevod mnogi trebaju redovno izučavati, kako bi uživali u ljepoti kur’anskih misli, savjeta i opmena. Kur’an je preveden na više svjetskih jezika zato će biti nemoguće kod Allaha opravdanje tražiti zbog nepoznavanja Allhove Objave – Kur’ana.
Trebalo bi, da jedinstvo muslimana bude naš, muslimanski imperativ, ali nije tako, jer Objavu – Kur’an ne primjenjujemo. Među muslimanima koji uče i ne uče Kur’an razilaženje je primjećeno već u ranom periodu, čim su lični interese prevladali nad zajedničkim.
To se ponavlja u većoj ili manjoj mjeri u čitavom islamskom svijetu. To se ponavlja, nažalost, i u našoj bošnjačkoj zajednici na Balkanu. To se pokazalo i u društvenim sistemima bez obzira kako su se oni predstavljali, zato su sistemi i (pro)padali.
Muhammed a.s je rekao: „Vjernik je s vjernikom povezan kao građevina čiji su elementi jedni s drugim čvrsto spojeni“. (Prenosi Buhari).
Trebalo bi da bude tako, ali nažalost nije, da jedni druge osjećaju, pomažu: pismeni nepismene, bogati siromahe, zdravi bolesne, djeca roditelje…
A to se može staviti u jednu rečenicu: Da muslimani trebaju biti složni, jer Kur’an i Sunet su strogo osudili neslogu i razilaženje među muslimanima bilo gdje da žive.
U Kur’anu postoji i niz odredbi koje se odnose između ostalog i na regulisanju društvenog života, odnosno između bogatih i siromašnih. Nažalost, kada je u pitanju bogatstvo onda mnogi bogataši zaboravljaju na sirotinju, na Boga i na kur’anske odredbe.
Uzvišeni Stvaralac Svih Svjetova najbolje je upoznat sa suštinom čovjeka kao bića koje zaboravlja i nema kontinuitet ni u historijskom ni u praktičnom, a još manje u humanističkom smislu, a da se ne govori o njegovom odnosu prema Allahu, zbog čega je, ustvari i stvoren, i kao takvom je upućena milost njegova Stvoritelja.
U Kur’anu – knjizi univerzalnog plana, ili knjizi sudbine, u kojoj je sadržano sve što je bilo i što će biti, bilo je jasno da i boravak prvog para čovjeka i žene u edenskom vrtu neće biti vječan ali što je najvažnije i čemu nas uče sve mudre knjige – bio je to ljudski izbor koji ističe ono što je takođe kontinuitet – izbor između dobra i zla je lični čin čovjeka. Tako je u ljudskom životu, koji u mirnim vremenima traje između 60 i 70 godina, a onda selidba na ahiret bili bogati ili siromasi.
Ovdje se niko ne može vaditi na nepoznavanje Principa Ugovora, dolazile su objave koje su trebalo da povrate historijsko pamćenje i čovjeku daju šansu da se vrati na pravi put ostvarivanja svoje uloge – onog koji je stvoren isključivo i samo zbog toga da obožava svoga Stvoritelja i ponaša se u skladu sa univerzalnim principima dobra i koogzistencije sa drugim stvorenim svjetovima. To je ona mjera preko koje ljudski rod srlja u neprirodno stanje.
Za razliku od religija koje su stvorile čitav sistem kojim se opravdavaju neprirodna stanja, a koja proizvode bolesti tijela, duše i društvenih poremećaja, nečega što se svodi u praktičnim relacijama na odomaćenju pojmova kao „rat“, „ekološki poremećaj“, „neizlečive virusne bolesti“, „brakovi istih polova“, „polne bolesti“ (Aids, Sida, Hiv).
Islam se obraća pojedinačnim ljudima i stavlja ih u prvu i početnu funkciju – da kao pojedinac, svako za sebe, ima odgovornost za ispunjavanje početnog emaneta – preuzetog obećanja i obaveze namjesnika na zemlji sa bilo kakvim društvenim položajem. Naravno, sa povećanim položajem samo su i odgovornosti i iskušenja veća. Islam se obraća jedinki i mnoštvu (čovjeku i čovječanstvu) i u filozofskom smislu predstavlja jedinstvo, jer je princip i stvaranje čovjeka i čovječanstva (ljudi) isti. Zato je islam pronalaženje prirodnog stanja, postojanosti početnih zahtjeva i „savremenog razvoja čovječanstva“. Islam je život sam, odnosno riječ „nauka“ bi se trebala preimenovati u riječ islam, baš kao riječ kultura u njenom izvornom smislu. Islam priznaje kontinuitet objava i poslanika koja su se u različitim historijskim etapama razvoja čovječanstva pojavljivala prvo ljudskim grupacijama, zatim narodima i na kraju kroz posljednju Objavu – čovječanstvu.
Islam je kroz Objavu Muhammeda a.s. dokinuo pojmove kao što su „narodi“, „nacije“, „države“, „politički sistemi“, „filozofski pravci“, „društveno – ekonomske formacije“…
Zato, treba potpuno novi stav i pristup prema Kur’anu, njegovoj uputi i zakonima, treba ih izučavati ne samo formalno, nego i suštinski. Muslimani moraju znati da se Kur’an ne može odvojiti od života, pogotovo ne može biti „nešto privatno“, kako je to predstavljeno zadnjih decenija, Kur’an je čitav sistem pravnih normi koje regulišu život.
Neka nam Svemogući podari veću moć i snagu da čitamo i proučavamo poruke Kur’ana, a njegova naređenja dosljedno sprovodimo u naš život.

(Bosnjaci.net)

“To vam je samo šejtan (koji je) plašio pristalice svoje, pa ih se ne bojte, nego se Mene bojte, ako ste vjernici!” (Ali Imran, 175).

Tj. plašio vas je svojim štićenicima: sihribazima, vračarima, gatarima i ostalim sljedbenicima predstavljajući vam da oni imaju snagu i moć. Allah Uzvišeni kaže:

“…pa ne bojte ih se, nego se Mene bojte ako ste vjernici!”, jer Ja sam vam dovoljan i Ja ću vam pomoći ako budete istinski vjernici. Uzvišeni Allah, obraćajući se Iblisu, kaže:

‘’Ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim! A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!’’ (El-Isra, 65.)

Uzvišeni Allah obavještava nas o pomoći koju će pružiti Svojim iskrenim robovima – vjernicima. Šejtanu nije dao nikakvu vlast nad Svojim robovima, jer su oni pod Njegovom zaštitom, tj. On je Njihov Čuvar, Branilac i Pomagač.

Dragi brate i cijenjena sestro, ti koji želiš da se sačuvaš ili izliječiš od sihra i njegovih vrsta, evo nekoliko savjeta.

Ispravno vjerovanje

Budi iskren u svom robovanju Uzvišenom i Veličanstvenom Allahu. Nastoj da ostvariš ispravno vjerovanje (tevhid) u svim njegovim segmentima. Svoje srce veži za Moćnog, Snažnog, Velikog Allaha, tebareke ve te‘ala. Čvrsto vjeruj da šejtan, proklet bio, nema nikakve moći, niti vlasti nad onim Allahovim robom koji je spoznao Veličanstvenog Allaha, iskreno Ga obožavajući. Onog roba koji je ostvario ispravno vjerovanje, čije je srce prepuno ljubavi prema Uzvišenom Allahu i koje se samo Allaha plaši i od Njega strahuje, onoga čije srce zna da korist i šteta isključivo dolaze od strane Moćnog Allaha, srce koje vjeruje da mu niko ne može nanijeti štetu, a ni pribaviti korist bez Allahove univerzalne volje.

Veličanje i slavljenje Uzvišenog Allaha

Nastoj da što više činiš zikr, slaviš i veličaš svog Plemenitog Stvoritelja, jer spominjanje Allaha slabi i udaljava šejtana, a čini zadovoljnim Gospodra. Zikr ulijeva sigurnost i svjetlo imana u srca Allahovih robova. Spominjanje Allaha daje sjaj i nur na lica vjernika. Uzvišeni Allah rekao je:

“A Allahovo spominjanje vas veće je od vašeg spominjanja Njega” (El-Ankebut, 45), tj. sve ono čime rob spomene Allaha Uzvišenog u namazu, uz skrušenost, iskren nijjet i namjeru, popraćeno je Allahovim spominjanjem Njegovog roba među “visokim društvom” (mele‘ul-e‘ala), kao što je Uzvišeni rekao: “Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti!”. Nema sumnje da je sjećanje i spominjanje Uzvišenog Allaha, u svakom govoru i poslu, povod da Uzvišeni Allah spomene Svoga roba, što je veličanstvenije od toga da rob spomene Njega. Znači, On ga nagradi za njegovo djelo više i veličanstvenije, pa kada rob spomene svoga Gospodara, Gospodar spomene Svoga roba.

“One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!” (Er-Ra‘d, 28.)

Najbolji zikr su riječi la ilahe illallah, nema drugog istinskog boga osim Allaha, zatim i svi drugi oblici zikra, poput: subhanallah, elhamdulillah, Allahu ekber, subhanallahi ve bihamdihi, la ilahe illallahu vahdehu la šerike lehu, lehul mulku ve lehul-hamdu ve huve ala kulli šej’in kadir, učenje Kur’ana, donošenje salavata na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sl.

Zirk, slavljenje i veličanje Uzvišenog Allaha, oživljava naša srca, jer je zikr hrana za srce i dušu.

Učenje sure El-Bekare

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ne pravite od svojih kuća kabure. Šejtan bježi iz kuće u kojoj se uči sura El-Bekare.” (Muslim)

Od Ebu Umame el-Bahilija prenosi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Učite Kur’an, jer će on na Sudnjem danu doći kao zagovornik onima koji ga budu učili. Učite Zahravejn (El-Bekare i Ali Imran), jer će one na Sudnjem danu doći kao dva oblaka ili kao dvije ptice koje štite svoga učača. Učite suru El-Bekare, jer je njeno učenje bereket (blagoslov), a njeno zapostavljanje gubitak. Protiv nje sihirbazi ništa ne mogu.’” (Muslim)

Prenosi se od Sehla ibn Sa‘da, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Sve ima svoj vrhunac, a vrhunac Kur’ana je sura El-Bekare. Ko je prouči u svojoj kući noću, šejtan u tu kuću neće ulaziti tri noći, a ko je prouči danju, šejtan u nju neće ulaziti tri dana.” (Ibn Hibban, hadis sahihu li gajrihi; Albani Sahihu Tergib ve terhib,)

Učenje Ajetul-Kursijje

Od Ubejja ibn Ka‘ba, radijallahu anhu, prenosi se da mu je otac kazivao da su imali jedan vrt u kojem su uzgajali datule.

Otac je to redovno obilazio, pa je primijetio da datule nestaju. Te noći je ostao da ih čuva, kad se pojavi životinja u liku odraslog mladića. Otac mu nazva selam, a ovaj mu odvrati. On ga upita: “Šta si ti, džinn ili čovjek?” “Džin”, odgovori mu. “Daj da ti vidim ruku?”, rekoh mu. Kad ono pseća šapa i pseće dlake. Rekao sam sebi: “Ovo je džinsko stvorenje.” Džinn reče: “Džinni znaju da među njima ima onih koji su jači od mene.” “Šta te je navelo da uradiš to što si uradio?”, upitah ga. “Čuo sam da voliš dijeliti sadaku, pa sam poželio da i ja nešto dobijem od tvoje hrane”, odgovori on. Ja ga upitah: “Šta nas može zaštititi od vas”, a on odgovori: “Ajetul-kursijja – Allahu la illahe illa Huvel-Hajjul-Kajjum… ko je prouči kada omrkne bit će sačuvan od nas sve dok ne osvane, a ko je prouči kada osvane, bit će sačuvan od nas sve dok ne omrkne.” “Nakon toga”, kazuje prenosilac, “ja sam otišao, a otac je sutradan otišao kod Poslanika i o tome ga obavijestio. Na to mu je Poslanik, rekao: ‘Istinu ti je rekao pokvarenjak.’” (Ed-Dimjati, Ibn Hibban, Medžme‘uz-zeva’id, šejh Albani smatra ga vjerodostojnim)

Učiti dva posljednja ajeta sure El-Bekare

Od Ibn Mes‘uda,radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Ko navečer prouči dva posljednja ajeta iz sure El-Bekare, to mu je dovoljno.” (Buharija, Muslim) Tj. dovoljni su mu kao zaštita protiv džinna i šejtana.

Učenje sura El-Ihlas, El-Felek i En-Nas

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tražio je utočište od džinskog i od ljudskog uroka, sve dok nisu objavljene sure El-Felek i En-Nas. Kada su objavljene, učio je samo njih.” (Bilježi ga Et-Tirmizi)

Prenosi se od Abdullaha ibn Habiba, radijallahu anhu, da je rekao: “Rekao mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Kada osvaneš i kada omrkneš po tri puta uči Kul-huvallahu ehad, Kul e’uzu bi rabbil-felek i Kul e’uzu bi rabbin-nas, to će te sačuvati od svega.’” (Ebu Davud, Et-Tirmizi, a šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

Prenosi se od hazreti Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Svake noći kada bi legao u postelju, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sastavljao bi šake, puhnuo u njih i učio suru Ihlas, Felek i Nas, a potom bi rukama potrao svoje tijelo, koliko god je mogao, počevši od glave i lica.” (Hadis je sahih – vjerodostojan)

Izgovoriti stotinu puta sljedeću dovu

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko u jednom danu stotinu puta kaže: ‘La ilahe illallah vahdehu la šerike leh; lehul-mulku ve lehul-hamdu ve huve ‘ala kulli šej’in kadir’ – kao da je deset robova oslobodio, bit će mu upisano stotinu dobrih djela, a izbrisano stotinu loših, a bit će i tog dana zaštićen od šejtana sve dok noć ne nastupi. Niko ne može bolju stvar uraditi izuzev onoga ko više puta izgovori ove riječi!” (Buharija, Muslim)

Pojesti sedam datula svako jutro

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko pojede sedam medinskih datula (adžva) ujutro, taj dan mu neće naštetiti ni otrov ni sihr.” (Buharija)

Neki učenjaci su kazali da u nedostatku medinske datule (adžva), to mogu zamijeniti bilo koje druge datule, inšallah.

Naša zadnja dova je: Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!

(mimber.ba)

Pričao nam je Se’id b. Mensur, pričao nam je Ebu Mu’avija, pričao nam je Dža’afer b. Burkan, od Jezid b. Ebi Nušbeh od Enes b. Malika r.a., koji kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’, ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel). Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“ (Sunen Ebu Davud, br.2532., da’if; Musned Ebu Ja’ala, br.4311., da’if.; el-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.18947.; Sunen, Se’id b. Mensur, br.2367.)

Imam el-Menavi rhm., (umro 1031.h.g.), u komenatru ovog hadisa kaže: „Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – naravno sa riječima Muhammedun Resulullah; ko izgovori šehadet obaveza je ustegnuti se od njega i njegovog imetka, i u vanjštini će se smatrati vjernikom! „ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel)“ – tj. zbog nedjela kojeg čini, pa makar bio u pitanju i veliki grijeh. Takva osoba će biti pod Allahovom dž.š., voljom na Sudnjemu Danu – za razliku od Haridžija koji smatraju/vjeruju, drugačije.

„Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom – tačnije poslije hidžre, i to sljedećim redoslijedom: prvo mu je bilo dozvoljeno da upozori (inzar), bez borbe, onda mu je bilo dozvoljeno da se fizički brani ako ga nevjernici napadnu, zatim mu je bilo dozvoljeno da im prvi objavi rat mimo svetih mjeseci, te na kraju mu je bilo dozvoljeno da im objavi rat kad god hoće.

„pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala“ – jer će nakon toga džihad prestati što znači da je on glavni cilj džihada i borbe na Allahovom dž.š., putu. Nakon njega slijedi pojava Je’džudža i Me’džudža, s kojima se neće moći nositi, nakon čije propasti više neće biti nevjernika. „i džihad neće obustaviti nepravda silnika“ – tj. propisanost i obaveznost džihada se ne obustavlja zbog zuluma i nepravde imama/vlasti, njegovih grijeha, niti se imam/vlast, uklanja zbog nasilja, grijeha ili razrješenja.

„niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar)“ – tj. Allah dž.š., je u praiskonu procjenio sve, unaprijed znajući šta će se dešavati u tačno određenom vremenskom periodu, i na tačno određen način, pa se na taj način sve dešava u Njegovom kaderu. Sekta Kaderija (negatori Božijeg kadera-određenja), smatraju drugačije tj. da Allah dž.š., nešto zna tek kada se ono desi, ne prije toga!?

U djelu el-Metamih stoji: „Ovaj hadis je jedna od temeljnih osnova naše vjere, koja između ostaloga stavlja akcenat na vjerovanje u Allahov kader, te vjerovanje Poslaniku s.a.w.s., u svemu onome o čemu nas je obavijestio od Gajba i nevidljivog svijeta. Muhammed s.a.w.s., govori u ime Allaha dž.š., bivši pomognut Njime.“

Jezid b. Ebi Nušbeh – od njega ne bilježi hadise niko osim imama Ebu Davuda, i on je medžhul-nepoznat, kako tvrdi imam el-Mizzi i ostali. (Pogledaj: Fejdul-Kadir šerhul-Džami’ el-Sagir, 3/386.)

* * * * *

Imam Ebul-Tajjib el-Azim el-Abadi rhm., kaže: „Tri stvari – svojstva – su od osnove vjere/imana – baza i temelj:

-Ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – uz Muhammedun Resulullah s.a.w.s., pa ko izgovori šehadet obaveza je ustegnuti se od njegovog života i imetka; ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb) – tekfir ili ikfar je pripisivanje pojedinca nevjerstvu – i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel) – pa makar bio i veliki grijeh u pitanju izuzev djela nevjerstva za razliku od Mu’utezila koji za velikog griješnika smatraju da je „menzila bejnel-menziletejn“ tj. da je negdje između dženneta i džehennema.

-Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan – u praksi je, ne staje i ne prestaje – od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom – od vremena primanja Objave – pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta – Isa a.s., ili imam Mehdi – boriti protivu Dedždžala – koji će biti ubijen, nakon kojeg džihad neće biti aktivan.

Što se Je’džudža i Me’džudža tiče s njima se neće imati snage za borbu, pa zbog toga borba protivu njih neće biti ni obavezna shodno ajetu iz sure el-Enfal. Kada ih Allah dž.š., uništi, na zemlji neće ostati nijedan nevjernik sve dok Isa a.s., bude živ na zemlji, a što se tiče muslimana koji će otići u nevjerstvo nakon Isa a.s., ni za njih to neće važiti, jer će muslimani ubrzo zatim pomrijeti zbog blagog vjetra koji će im duše uzeti, dok će ostatak nevjernika ostati da čeka nastup Sudnjega Dana. I džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika tj. džihad se neće obustavljati zbog toga što će imam/vlast, biti zulumćarska, silnička, nepravedna ili pravedna.

-Te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar) – sve što se događa u svijetu biva s Božijom voljom i određenjem, i to je treće svojstvo. Imam el-Munziri rhm., se nije izjasnio povodom ovog hadisa.“ (Pogledaj: ‘Avnul-Ma’abud, 7/205.)

* * * * *

Šejh Abdul-Muhsin el-‘Abbad, u komentaru ovog hadisa (pogledaj: šerhu Sunen, Ebu Davud, 13/446.), kaže:

„Ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – kada dođe do borbe sa nevjernicima može se desiti da neko od njih (u toku borbe), izgovori riječi ‘la ilahe illallah’ – pa ako se to desi, dotična osoba se neće ubiti i od toga ćemo se ustegnuti i čuvati, jer je u pitanju izgovoreno šehade, a ljudi ne mogu znati što je u srcu čovjeka, i da li je to bilo iskreno ili neiskreno. U svakom slučaju, ustegnućemo se od takvog čovjeka, a od Allahovog Poslanika s.a.w.s., se bilježi da je žestoko negodovao na čin ubojstva čovjeka koji je na taj način izgovorio ‘la ilahe illallah’, rekavši: „Zar si ubio čovjeka nakon što je rekao ‘la ilahe illallah’!?“

„ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb)“ – ko bude rekao ‘la ilahe illallah’, neće se proglašavati nevjernikom zbog grijeha kojeg čini izuzev ako ga bude ohalalio i dozvolio. Grijeh čija je zabranjenost opšte poznata da je od vjere – ko ga ohalali uznevjerovao je, poput ohalaljivanja zinaluka, pijenja alkohola ili bude u pitanje negiranje propisa i obaveze koja je opšte poznata da je od vjere islama; „i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel)“ – pa makar bio u pitanju i neki od velikih grijeha ako ga nije ohalalio, i ova rečenica je slična u značenju prethodnoj rečenici: „ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb)“

Dakle, nema tekfira zbog učinjenog grijeha izuzev ako ga je njegov izvršitelj ohalalio, zbog čega će postati nevjernikom, izuzev onoga što se veže za pitanje obavljanja namaza – ako čovjek namjerno ostavi namaz, poričući njegovu obaveznost, takva osoba je nevjernik po opštoj saglasnosti svih muslimana, ali ako je u pitanju neobavljanje namaza iz nemara i lijenosti – po ovom pitanju se islamski učenjaci razilaze, mada se od ashaba bilježi da je takav čin djelo nevjerstva, kako se to bilježi od Abdullaha b. Šekika el-Ukajlija, koji kaže: „Sreo sam tridesetak ashaba Allahovog Poslanika s.a.w.s., za koje izostavljanje bilo kojeg čina nije bilo nevjerstvo izuzev izostavljanja namaza!“

„Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala“ – tj. od kako mu je data dozvola za borbu na Allahovom dž.š., putu, što se desilo tek nakon poslanikove s.a.w.s., hidžre u Medinu. „i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika“ – i ovo je detalj koji služi za dokaz tj. džihad i borba na Allahovom dž.š., putu će se voditi kako pod vođstvom dobrih/poštenih, ljudi tako i pod vođstvom loših/nepoštenih ljudi.

„te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“ – tj. vjerovanje u Božije određenje (el-imanu bil-kader), je jedna od šest temeljnih istina i osnova imana/vjere, koje su nam spomenute u čuvenom džibrilovom hadisu: „Da vjeruješ u Allaha, meleke, knjige, poslanike, Sudnji Dan, i Kader – Božije određenje, dobro ili zlo bilo.

Hadis je da’if/slab, jer u njegovom lancu ima medžhul-nepoznata osoba. Se’id b. Mensur je opštepoznat; Ebu Mu’avija Muhammed b. Hazim el-Darir el-Kufi, sika-pouzdana osoba, od kojeg hadise bilježe autori 6 djela; Dža’afer b. Burkan je saduk-istinoljubiv, od njega prenosi hadise imam Buharija u djelu el-Edeb el-Mufred, imam Muslim i autori Sunena. Jezid b. Ebi Nušbeh – on je medžhul/nepoznat, od kojeg hadise bilježi imam Ebu Davud. Od Enes b. Malika r.a., od Poslanika s.a.w.s..

* * * * *

U poglavlju o obavljanju namaza i vođenju borbe sa imamom/vlašću, makar bila i pokvarena, šejh Abdurrahman b. Salih el-Mahmud kaže: „Obavljati džumu namaz za njima je džaiz-dozvoljeno. Mezheb Ehli Sunneta vel-Džemata jeste taj da je obavljanje džume namaza za griješnim imamom/vlašću, džaiz/dozvoljena, pa makar se i znalo da taj imam odgađe namaz ili da pije alkohol – dozvoljeno je obaviti namaz za njim što nam je potvrđeno i u nekoliko poslanikovih s.a.w.s., hadisa, poput:

„Tri stvari su od osnove vjere/imana: ustegnuti se od onoga ko izgovori ‘la ilahe illallah’ – neudarati na život i imetak takvog čovjeka, sve dok ispoljava iman i vjeru s njime ćemo se ophoditi prema njegovoj vanjštini, pa ako mu je nutrina poput vanjštine elhamdulillah, a ako ne bude tako – naše je da sudimo po ljudskoj vanjštini, a Allah dž.š., će da sudi ljudskim nutrinama, izuzev ako nam neko ispolji neki drugi grijeh – nevjerstvo ili otpadništvo, zbog čega je obaveza sprovesti određenu kaznu za taj čin. Ne proglašavajući ga nevjernikom zbog grijeha (zenb), i ne izvodeći ga iz islama zbog nekog čina (‘amel). Džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika, te iman/vjerovanje, u Allahova određenja (el-akdar).“

Ovaj hadis prenosi imam Ebu Davud, ali u pitanju je hadis koji je da’if/slab, zbog prenosioca Jezida b. Ebi Nušbeh, kojeg učenjaci smatraju slabim ravijom. Ono što se u hadisu spominje od imana i vjerovanja u Božija određenja, konstantnosti i neprekidnosti džihada, i toga da ne proglašavamo muslimana nevjernikom – sve je to tačno i potvrđeno drugim dokazima i hadisima Allahovog Poslanika s.a.w.s..“ (Pogledaj: Šerhu Lum’atil-I’itikad, 12/27.)

* * * * *

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: „Ako se nađe savršena osoba koja bi nas predvodila u borbi na Allahovom dž.š., putu – pa to je vrhunac Allahovog zadovoljstva, pomaganja Njegove riječi, uspostave Njegove vjere te pokornosti Njegovom Poslaniku s.a.w.s., ali ako se ne nađe takva osoba već neko ko ima pri sebi nemorala/grijeha, i pokvarenog nijjeta koji se bori samo radi prestiža i vođstva, ili je nekada i nepravedan u određenim pitanjima – dok je šteta obustavljanja borbe gora po vjeru od štete nastavljanja borbe pod takvim vođstvom – obaveza nam je onda nastaviti borbu pod takvim vođstvom radi otklanjanja veće štete i većeg zla, pa makar se morala počiniti manja šteta. Ovakav stav i razmišljanje spada u osnove islama, kojem se mora pridavati stroga pažnja!

Od osnova vjerovanja Ehli Sunneta vel-Džema’ata jeste i to da će se voditi borba na Allahovom dž.š., putu pod vođstvom bilo dobrog ili lošeg čovjeka. Allah dž.š., pomaže ovu vjeru i sa griješnim čovjekom, i sa ljudima bez ahlaka i morala, kako nas je o tome obavijestio Allahov Poslanik s.a.w.s.. Ako se borba ne može voditi osim pod vođstvom pokvarenih glavešina (el-umera’ el-fudždžar), ili sa vojskom punom nemorala i grijeha – jedno od dvoje se mora desiti: ili ne voditi borbu sa njima – što može rezultirati time da neko drugi dobije vlast i ovlada, koji su mnogo gori po din/vjeru, i dunjaluk, od ovih prvih, ili voditi borbu pod vođstvom manje-lošeg vođe, s čime se može odagnati veća pokvarenjaština, i putem čega se može uspostaviti više islamskog šeri’ata, ako se već ne može uspostaviti kompletan Šeri’at! Ovako postupati nam je obaveza, kako u ovom slučaju tako i u svim ostalim slučajevima sličnim ovome! Većina borbi koje su muslimani vodili, nakon perioda pravovjernih halifa (Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije r.a.), nisu se dešavale osim po navedenom principu!

Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Dobro i napredak je okačeno na grivama konja, sve do Sudnjega Dana – nagrada i ratni plijen!“ Ovaj sahih hadis nam ukazuje i na značenja hadisa kojeg prenosi imam Ebu Davud rhm., u svom Sunenu, u kojem Allahov Poslanik s.a.w.s., kaže: „…džihad – borba na Allahovom dž.š., putu, je konstantan i stalan od kako me je Allah dž.š., učinio poslanikom pa sve do momenta kada će se zadnji iz moga ummeta boriti protivu Dedždžala, i džihad neće obustaviti nepravda silnika niti pravda pravednika…“; ili: „U mom ummetu će uvjek postojati skupina ljudi, koji će vidno biti na istini, i kojima neće škoditi oni koji im kontriraju, sve do Sudnjega Dana!“ – kao i brojne druge predaje , na kojima su svi ehli-sunnetski pravci i skupine složne da se po njima postupa kada je u pitanju džihad i vođenje borbe na Allahovom dž.š., putu, sa dobrim ili lošim vođstvom, za razliku od Rafidija i Haridžija – koji su otpali od Sunneta i Džema’ata.

Allahov Poslanik s.a.w.s., je također rekao: „Na vlast će vam dolaziti silničke, izdajničke i pokvarenjačke glavešine. Ko bude vjerovao njihovim lažima i ko ih bude pomagao u tome – nije od mene, niti sam ja od njega, niti ćemo se sresti na vrelu Havd. A ko ne bude vjerovao njihovim lažama i ne bude ih pomagao u njihovoj nepravdi – taj je od mene, i ja sam od njega, i piće sa moga vrela Havd!“ (Sahih. Sunen, Tirmizi, br.614-2259.; Sunen, Nesa’i, br.4207-4208.)

Ako čovjek bude dobro razumio ono što je Poslanik s.a.w.s., naredio kada je u pitanju vođenje borbe na Allahovom putu, koju predvode glavešine muslimana, sve do Sudnjega Dana, kao i ono što je Poslanik s.a.w.s., zabranio kada je u pitanju pomaganje silnika u njihovom siledžijstvu-zulumu-nasilju-nepravdi – spoznaće da je umjereni i jedino ispravni pravac, koji je čisti islam, da se vodi borba protivu onih koji to zaslužuju sa svakim emirom-vođom ili skupinom koja je preča islama od drugih – ako se nije u mogućnosti na drugi način se protivu takvih boriti, uz maksimalno čuvanje od toga da se skupina, sa kojom se borimo, pomaže u nečemu od nepokornosti prema Allahu dž.š.. Pokoravaće im se u onome u čemu su Allahu dž.š., pokorni, a neće im se pokoravati u onome u čemu su Allahu dž.š., nepokorni, jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti stvoritelju.

Ovo je put odabranika islamskog ummeta, kako ranije tako i danas, i ovo je obaveza svakog razumnog i punoljetnog muslimana, i ovo je sredina između puta Harurija-Haridžija i njima sličnim ljudi – koji se drže puta pokvarene bogobojaznosti iznikle iz neukosti i slaboga znanja, te puta Murdžija i njima sličnim ljudi koji se drže puta apsolutne i slijepe pokornosti vođama/vlastima, pa makar i ne bili u pitanju dobri i pošteni ljudi. Molimo Allaha dž.š., da nas pomogne, i našu braću muslimane, u onome što On voli i s čime je zadovoljan, od riječi i djela, a Allah dž.š., najbolje zna. Sallallahu ve selleme ‘ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve sellem!“ (Pogledaj: Medžmu’ul-Fetava, 28/506-508.)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Imam „Sultanija“ džamije, Plav, Sandžak, CG

(Mimber.ba)

Dua-Bittgebete / Dove u raznim prilikama
1. Vor 1.Vor dem Essen / prije jela
اللهم بارك لنا فيما رزقتنا و قنا عذاب النار باسم الله /Allahumme barik lena fima rezaktena ve kina azaben-nar, bismillahi.
Oh Allah, segne(Rahma) uns mit dem was du uns gegeben hast und schließe uns vom Höllenfeuer aus und im namen Allah’s / Bože, podari nam blagoslov u onome čime si nas opskrbio i sačuvaj nas džehennemske vatre, u ime Allaha.
2. Nach dem Essen / poslije jela
الحمد لله الذي اطعمنا و سقانا و كفانا و اوانا / El Hamdu lillahillezi at’amena ve sekana ve kefana ve avana.
Alles Lob gehört Allah, der uns Essen, Zufriedenheit und Schutz zur Verfügung stellt. / Hvala Allahu, koji nas je nahranio, napojio, zadovoljio i zaštitio.
3. Wenn man aufgeregt oder sauer ist / u srdžbi ili ljutnji
اعوذ بالله من الشيطان الرجيم / Euzu billahi mineš-šejtanir-radžim
Ich nehme Zuflucht bei Allah vor dem verfluchten Teufel. / Tražim zaštitu kod Allaha od prokletog šejtana.
4. Für Erfolg / za uspjeh
ربنا ءاتنا في الدنيا حسنة و في الاخرة حسنة وقنا عذاب النار / Rabbena atina fid-dunja haseneten ve fil ahireti haseneten ve kina azaben-nar.
Oh Allah, gewähre uns gutes auf dieser Welt und in dem kommenden Leben und bewahre uns vor den Qualen des Feuers. / Bože, podaj nam dobro ovoga svijeta i budućeg svijeta, i sačuvaj nas džehennemske vatre.
5. Den Erfolg steigern / za povećanje uspjeha
رب زدني علما و ارزقني فهما / Rabbi zidni ilmen verzukni fehmen. Oh Allah, segne mich mit mehr Wissen und richtigem Verständnis./Bože, povećaj mi znanje i razum.
6. Wenn man an Allah denkt / pri sjećanju Allaha
لا اله الا الله / La ilahe illellahu Es gibt keine Gottheit außer Allah. / Nema drugog božanstva osim Allaha.
7. Bevor man schlafen geht / prije odlaska na spavanje
باسمك اللهم اموت و احيا / Bismikellahumme emutu ve ahja ahja In Deinem Namen, oh Allah, sterbe ich und lebe ich./ Bože, sa Tvojim imenom umirem i živim.
8. Morgens nach dem Aufstehen / nakon buđenja ujutro
الحمد لله الذي احيانا بعذ اماتنا و اليه النشور / El hamdu lillahillezi ahjana ba’de ma ematena ve ilejhin-nušur. Dank an Allah der uns weckte nach unserem Tod und er ist der Einzige, der uns wieder zum Leben erwecken kann. / Hvala Allahu koji nas je oživio nakon što nas je usmrtio i On će nas proživjeti ponovo.
9. Bei dem Verlassen des Hauses / Prilikom izlaska iz kuće
اللهم اني اعوذ بك ان اضل او ازل او اظلم او اظلم او اجهل او يجهل علي / Allahumme inni euzubike en edille ev uzille, ev azlemu ev uzlime ev edžhelu ev jedžhelu alejje. Oh Allah, ich nehme Zuflucht bei dir, damit ich nicht mich irreleite oder irregeleitet werde, abrutsche oder festsitze oder beklemmt, oder leichtsinnig, oder dumm behandelt werde./ Bože, sačuvaj me da ne zalutam i ne budem odveden u zabludu, da ne učinim nasilje ili da meni bude učinjeno nasilje, da ne učinim nešto loše iz neznanja ili da bude meni učinjeno.
10. Bei dem nach Hause kommen / pri dolasku kući
باسم الله و لجنا و بسم الله خرجنا و علي ربنا توكلنا / Bismillahi velidžna ve bismillahi haredžna ve ala rabbina tevekkelna. Im namen Allah’s betreten wir und im namen Allah’s verlassen wir und unser Vertrauen setzten wir auf Ihn. / Sa Allahovim imenom ulazimo i izlazimo i u Našeg Gospodara se oslanjamo.
11. Sich von Sünden fernhalten / za čuvanje od grijeha
اللهم اني اعوذ بك من شر ما عملت و من شر ما لم اعمل بعد/ Allahumme inni euzubike min šerri ma amiltu ve min šerri ma lem eamelu ba’de. Oh Allah, ich nehme Zuflucht bei dir von dem teuflischen was ich getan habe und was ich [noch] nicht getan habe. / Bože, zaštiti me od zla za kojeg znam da sam učinio i od zla kojega još ne znam.
12. Bei dem Eintreten in ein Masjid(Moschee)/ pri ulasku u džamiju
اللهم اغفر لي ذنوبي و افتح لي ابواب رحمتك / Allahummagfirli zunubi veftah li ebvabe rahmetike. Oh Allah, verzeihe mir all meine Sünden und öffne mir die Türen zu deinem Segen(Rahma). / Bože, oprosti mi moje grijehe i otvori mi vrata Tvoje milosti.
13. Wenn man sich anzieht / Prilikom oblačenja odjeće
الحمد لله الذي كساني هذا و رزقنيه من غير حول مني و لا قوة / El Hamdu lillahillezi kesani haza ve rezekanihi min gajri havlin minni ve la kuvvetin. Gepriesen sei Allah, der mich mit diesem Kleidungsstück bekleided und mich damit ausgestattet hat, mit keiner Kraft oder Macht meinerseits./ Hvala Allahu koji me odjenuo ovom odjećom i opskrbio bez moje moći i snage.
14. Wenn man etwas neues anzieht / prilikom oblačenja nove odjeće
اللهم لك الحمد انت كسوتنيه اسالك من خيره و خير ما صنع له, و اعوذ بك من شره و شر ما صنع له / Allahumme lekel hamdu ente kesevtenihi, eseluke min hajrihi ve hajri ma sanea lehu, ve euzubike min šerrihi ve šerri ma sanea lehu. Oh Allah, Dir gebührt alles Lob. Du hast mir dies zu tragen gegeben (d.h. dieses Kleidungsstück), ich bitte Dich um Gutes darin und das Gute, woraus es gemacht ist, und ich nehme Zuflucht bei Dir vor dem Schlechten und vor dem Schlechten, woraus es gemacht ist. / Bože, Tebi hvala, Ti si me ovim odjenuo, molim Te za dobro u ovome i dobro učinjeno sa ovim, a zaštiti me od zla u ovome i zla učinjenog sa ovim.
15. Bei dem Toilettengang / prilikom odlaska u toalet
بسم الله اللهم اني اعوذ بك من الخبث و الخبائث / Bismillahi, Allahumme inni euzubike minel hubsi vel habaisi. Im Namen Allah’s, Oh Allah, ich suche Schutz bei Dir vor allem Schlechten und vor allem, was Schaden bringt. Sa imenom Allaha, Bože, tražim zaštitu kod Tebe od svega lošeg i štetnog.
16. Beim Verlassen der Toilette / prilikom izlaska iz toaleta
غفرانك / Gufraneke. Ich bitte Dich (Allah) um Vergebung. / Bože, molim Te za oprost.
18. Um Vergebung bitten / Traženje oprosta
استغفر الله الذي لا اله الا هو الحي القيوم و اتوب اليه / Estagfirullahellezi la ilahe illa huvel hajjul kajjumu ve etubu ilejhi. Ich bitte Allah um Vergebung, es gibt keinen anderen Gott, außer Ihm, dem Lebendigen, dem Beständigen, und ich wende mich Ihm reumütig zu. / Molim Allaha za oprost, nema drugog boga osim Njega, Živog i Moćnog i Njemu se kajem.
19. Wenn man einkaufen geht / prilikom odlaska u kupovinu
لا اله الا الله و حده لا شريك له, له الملك و له الحمد يحيي و يميت وهو حي لا يموت بيده الخير وهو على كل شيء قدير / La ilahe illellahu vahdehu la šerike leh. Lehul mulku ve lehul hamdu juhji ve jumitu ve huve hajjun la jemutu bi jedihil hajru ve huve ala kulli šej’in kadir. Es gibt keinen Gott außer Allah, allein ohne Teilhaber. Ihm gehört die Herrschaft und gebührt das Lob. Er gibt Leben und läßt sterben. Er ist lebendig und stirbt nicht. In seinen Händen ist alles Gute und Er hat zu allem die Macht. / Samo je Allah Bog, On nema druga, Njemu pripada moć i hvala, On oživljava i daje smrt. On je Živi i ne umire. On posjeduje svako dobro i svu moć.
20. Erinnerung an Allah / sjećanje na Allaha
سبحان الله وبحمده / Subhanellahi ve bi hamdihi. Preis und Lob sei Allah./ Slavljen neka je Allah i Njemu Hvala
21. Bevor man die Gebetswaschung vornimmt (” wudu’ “) / Prije uzimanja abdesta
بسم الله الرحمان الرحيم Im Namen von Allah, des Allerbarmers, des Allbarmherzigen. U ime Allaha, Milsotivog, Samilosnog
22. Nach der Gebetswaschung(” wudu’ “) / Nakon uzimanja abdesta
اشهد ان لا اله الا الله وحده لا شريكله, و اشهد ان محمدا عبده و رسوله , اللهم اجعلني من التو ابين , و اجعلني من المتطهرين , سبحانك اللهم و بحمدك , اشهد ان لا اله الا انت استغفرك و اتوب اليك, / Ešhedu en la ilahe illellahu vahdehu la šerike lehu, ve ešhedu enne muhammeden abduhu ve resuluhu. Allahummedž’alni minet-tevvabine , vedž’alni minel mutetahhirine. Subhanekellahumme ve bi hamdike. Ešhedu en la ilahe illa ente, estagfiruke ve etubu ilejke. / Ich bezeuge, dass es keinen Gott außer Allah gibt, Er ist allein und ohne Partner, und ich bezeuge, das Muhammad Sein Diener und Gesandter ist. Oh Allah, mache mich von denen, die bereuen, und mache mich von denen, die rein sind. Wie perfekt Du bist oh Allah, und ich lobpreise Dich, ich bezeuge, dass es keinen Gott gibt außer Dir. Ich bitte Dich um Vergebung und wende mich in Reue zu Dir. / Svjedočim da je samo Allah Bog, Jedan i Jedini i svjedočim da je Muhammed Njegov sluga i poslanik. Bože, učini me od onih koji se kaju i koji se čiste. Neka Si slavljen Ti Bože i neka Ti je hvala. Svjedočim da nema drugog Boga osim Tebe, tražim od Tebe oprost i Tebi se kajem.
23. Während des Gebetsrufs(“Azan”)/ prilikom slušanja ezana
يقول السامع مثل قول المؤذن الا في حي على الصلاة و حي على الفلاح فيقول
لاحول و لا قوة الا باالله . Der Höhrende wiederholt das gleiche wie der Muezin, außer wenn er ruft “haya alassala” und “haya alalfalah”. Statt dessen sagt er: “la hawla wa la kuvata ila billah”. / Slušalac ezana ponavlja riječi muezina, osim riječi hajje alessalah i hajeje alelfelah reći će „nema snage i moći osim Allaha.

24. Nach dem Gebetsruf (“Azan”) / Nakon ezana (dova)
اللهم رب هذ الدعوة التامة , و الصلاة القائمة , ات محمدا الوسيلة و الفضيلة , ابعثه مقاما محمودا الذي و عد ته O Allah, Herr dieses perfekten Rufes und des ewigen Gebetes, gib Muhammad al-Wasielah und al-Fadielah und erhebe ihn zu dem gepriesenen Platz, den Du ihm versprochen hast. / O Allahu, Gospodaru savršenog poziva i stalnog namaza, podari Muhammedu Vesilu i fedilu (moć zauzimanja i zagovaranja) i podari mu mjesto hvale vrijedno koje Si mu obećao.
25. Wenn man das Gebet beginnt (nach dem man Allahu akbar sagt) /nakon počinjanja namaza
سبحانك اللهم و بحمدك و تبارك اسمك و تعالى جدك و لا اله غيرك Preis sei Dir, oh Allah, und Dir gebührt alles Lob. Gesegnet ist Dein Name und Hocherhaben ist Deine Position und es gibt keinen Gott, außer Dir./Da si slavljen samo Ti, moj Bože, i Tebi hvala. Tvoje je ime blagoslovljeno. Tvoje je veličanstvo uzvišeno. Nema drugog boga osim Tebe.

Abdulah ef. Cajlakovic

Drugi su se zadovoljili pozivajući ga na istikamet – ustrajnost i povećanje nafila ne naređujući mu pritom nadoknađivanje propuštenih namaza.

Njegovo pitanje me podsjetilo na govor koji sam slušao od pojedinih uvaženih učenjaka kako se onaj koji izostavi samo jedan namaz u njegovom vremenu smatra nevjernikom koji je time izašao iz milleta, i kao takav se neće gasuliti, niti u ćefine spremiti, takvome se ne klanja dženaza niti se ukopava u muslimansko mezarje, već će se baciti u divljini poput kakve lešine, a možda će se prekriti zemljom kako ga ne bi rastrgli kakvi psi!

Donošenje ovakvog propisa i izricanje mišljenja o nevjerstvu pojedinca koji ostavlja namaz predstavlja mišljenje sastavljeno od skupine odabranih stavova. Otuda ne vjerujem da mišljenje formulirano na ovaj način može biti utemeljeno na stavu nekog poznatog ashaba ili imama iz reda ispravnih prethodnika. Također, nije zabilježeno da je iko od muslimana, čiji se govor uvažava a djela slijede, postupao po ovom mišljenju. Oni koji zastupaju ovakvo mišljenje zasnovali su ga prije svega na strožijem stavu, a to je da je ostavljač namaza nevjernik, što je jedno od dva mišljenja po ovom vjerskom pitanju.

Većina učenjaka zastupa mišljenje da je ostavljač namaza počinilac velikog grijeha i da ostavljanjem namaza čini ogromni prijestup, međutim takvu osobu ne smatraju nevjernikom koji izlazi iz milleta – vjere. Ovo je pravac Malika, Šafije, Ebu Hanife kao i rivajet od imama Ahmeda, a En-Nevevi spominje da je ovo pravac većine učenjaka iz reda prethodnika i potonjih generacija. Ovaj stav se podupire brojnim dokazima, a od njih i hadisima o ”nadi”, poput: ”Onaj koji kaže da nema drugog božanstva mimo Allaha, iskreno iz srca, ući će u Džennet.” Ovo je poznati i široko rasprostranjeni hadis koji se nalazi u zbirkama ”Sahiha” i ”Musnedima”.

Jedan od tih hadisa jeste i Poslanikov, alejhis-selam, hadis u kojem govori o Abdullahu ibn Džud’anu i kako mu djela neće biti prihvaćena jer ”on nikada nije rekao: ‘Gospodaru! Oprosti grijeh moj na Danu zasluge!’“, ne spomenuvši pritom ništa mimo navedenog.

Također, ovaj stav podupire da je osnova čovjeka ostajanje na onome na čemu jeste, (u ovom slučaju da je musliman) kao i da iz toga ne izlazi osim jasnim jekinom (ubjeđenjem) u kojem nema primjese bilo kakve sumnje.

Drugo mišljenje po ovom pitanju je općepoznati stav, koji je ujedno i vjerodostojno predanje od imama Ahmeda, koje još zagovaraju Ishak, Ibnul-Mubarek i drugi, dokazujući to vjerodostojnim dokazima, od kojih je i hadis: ”Ugovor koji je između nas i njih je namaz. Ko ga ostavi, počinio je nevjerstvo“, kao i hadis: ”Zaista je između čovjeka i između širka i nevjerstva ostavljanje namaza.“ Neki su ovo mišljenje pripisali svim ashabima po konsenzusu (jednoglasan stav, op. prev.), međutim to pripisivanje je problematično, jer su imami koji zagovaraju mišljenje da to nije nevjerstvo svakako učeniji po pitanju konsenzusa ashaba – Poslanikovih drugova, od ostalih. Stoga, kada bi po ovom vjerskom pitanju postojao konsenzus ashaba, niko od njih ne bi se usudio suprotstaviti i zauzeti stav suprotan tom konsenzusu.

A dobro je poznato da su prilikom prenošenja konsenzusa zastupljene kojekakve vjerovatnoće, stoga je imam Ahmed rekao: ”Onaj koji zagovara konsenzus je lažac, jer su se možda razišli a da zagovarač to ne zna.” Ovim se ukazuje na vjerovatnoću da onaj koji prenosi konsenzus ne poznaje razilaženje u vjerskom pitanju, uz mogućnost postojanja istog bez njegovog saznanja o tome.

Konsenzus po ovom pitanju uzet je iz predaje Abdullaha ibn Šekika koji je rekao: ”Muhammedovi, sallallahu alejhi ve sellem, drugovi nisu smatrali da je ostavljanje bilo kojeg djela nevjerstvo osim namaza.“

Razilaženje po ovom pitanju je općepoznato i prošireno još od vremena prvih prethodnika i nema mogućnosti za dopunjavanje ili odbacivanje istog.

Imam Ez-Zuhri, koji je riznica znanja Poslanikove prakse i govora ashaba, a koji je ujedno i preči od drugih po ovom pitanju, nije zastupao stav o nevjerstvu ostavljača namaza niti stav o ubijanju ostavljača namaza, već je smatrao da će se kazniti (t’azirom) zatvaranjem ili drugom kaznenom mjerom sve dok ne počne klanjati. (Pogledati: El-Begavi, ”Šerhus-sunne”, 2/180)

Bez obzira da li ćemo reći da su imami koji su postupali suprotno spomenutom konsenzusu to radili iz svog ubjeđenja da konsenzus nije pritvrđen ili su ga pak smatrali nesigurnim (zanni) konsenzusom, ili su protumačili da se njime aludira na ”malo nevjerstvo” koje počinioca ne izvodi iz vjerskih okvira, kao što je istim izrazom spomenuto u mnoštvu drugih vjerskih pitanja…, činjenica je da je razilaženje poznato još kod prethodnika, kao i da imami, učenjaci poput ovih ne mogu a da ne poznaju konsenzus po pitanju jednog velikog vjerskog pitanja kao što je pitanje ostavljanja namaza i da nije moguće prebacivati ovo vjersko pitanje sa razine ”sporednosti i pitanja u kojem ima razilaženja” na stepen ”osnovnog i ideološko-akidetskog” pitanja.

Ovaj tekst nije naučno istraživanje, niti elaboracija, a ni mjesto navođenja dokaza, nego se ovim tekstom želi utvrditi da je ovo vjersko pitanje u kojem postoji vidljivo razilaženje, kao i da većina od četverice imama koji se slijede ne zastupaju stav o nevjerstvu ostavljača namaza, kojim bi dotični izašao iz okvira vjere. Prema tome, onaj koji je naveo govor koji smo spomenuli na početku teksta uzeo je strožije mišljenje i izabrao je mišljenje o nevjerstvu, međutim nije se time zadovoljio već je na to dodao još jedan strožiji izbor, što ćemo studiozno obrazložiti u sljedećem tekstu.

Šejh Selman el-‘Aude, 12. rebi’u-l-evvel 1433. / 4. februar 2012.

Prijevod: Miralem Misini, student na Islamskom univerzitetu u Medini

(Minber.ba)