Dzemat Braunau
Islamska Zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
28 Dzumade-l-Uhra – 1439.H. / 16 Mart 2018.g.–Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Nemaš vremena za Stvoritelja koji ti je sve podario?
Neka je hvala Allahu Milostivom, koji nam je islam darovao, koji je naša srca u bratskoj ljubavi ujedinio. Donosimo blagoslov i mir, Muhammedu a.s. koji nas je uputio na dobro a opomenuo nas da se klonimo zla. Neka je Allahov mir i blagoslov na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i tabiine, kao i na naše šehide.
Postovane dzematlije,
La ilaheillellah! Subhanallah! Allahu ekber! Bože, koliko je muslimana koji ne klanjaju redovno pet propisanih namaza?! Neki klanjaju samo bajram–namaze, neki džume, a neki nikada, već njima klanjaju drugi, mislim kada umru – dženazu namaz! Najmanje je onih koji klanjaju svih pet namaza, a još manje onih koji svoje namaze nastoje klanjati u džematu, naročito u džamiji.
Zašto? Zato što, kažu, nemaju vremena. Subhanallah, oni nemaju vremena za namaz?! Nemaju vremena za Onoga koji ih je stvorio i sve im podario! Da li je to doista valjano opravdanje? A znamo da je Uzvišeni Allah naredio svakom punoljetnom i pametnom muslimanu da klanja svih pet dnevnih namaza.
Zašto nemaju vremena za namaz? Šta ih sputava da padaju na sedždu svome Stvoritelju i Gospodaru kosmosa? Neke sputava posao, biznis, neke škola, fakultet, druge žena, djeca, kupovina, trgovina, imovina, igra, zabava. Oni zaboravljaju riječi svoga Stvoritelja, a većina i ne zna za njih, koje glase: “O vjernici, neka vas imeci vaši i djeca vaša ne odvraćaju od sjećanja na Allaha! A oni koji to učine, takvi će biti pravi gubitnici!” (El-Munafikun, 9)
Takvi, a i svi mi, uvijek bi trebali imati na umu riječi Allaha dž.š: “Ti reci: ‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rodbina vaša, i imeci vaši koje ste stekli, i trgovina za koju se bojite da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima uživate, draži od Allaha i Njegova Poslanika, i borbe na Putu Njegovu, tada sačekajte dok Allah Svoje naređenje ne donese!’ A Allah neće na Pravi Put uputiti narod griješnički!” (Et-Tevbe, 24)
A u Allahovim kućama – džamijama spominju Njegovo ime, hvale Ga i veličaju jutrom i večerom: “Ljudi koje kupovina i prodaja ne odvraća od sjećanja na Allaha, i obavljanja namaza, i davanja zekata, oni se boje Dana u kojem će srca i pogledi uznemireni biti, da bi ih Allah nagradio lijepom nagradom za ono što su činili a dao im je i više iz Svoje dobrote. A Allah opskrbljuje koga hoće, bez ikakva računa.”(En-Nur, 37-38)
Iz navedenih kur’anskih riječi je posve jasno da ništa ne smije odvratiti čovjeka od namaza i sjećanja na Stvoritelja svoga, ma kakve okolnosti bile. Jer, ako se namaz ne može obaviti onako kako je propisano, u nuždi se može obaviti stojeći, sjedeći, ležeći, mislima, srcem, ali se nikada ne smije izostaviti. Moze se i naklanjati, jer Allah nas ne opterecuje preko nasih mogucnosti, ali ne smije se nikada izostaviti. Nikakvo opravdanje ne vrijedi za ostavljanje namaza.
Naravno, niko nikoga nemože natjerati, jer namaz se ne obavlja silom već razumom, dušom, s ljubavlju i uživanjem u njemu. Naš Poslanik Muhammed s.a.v.s. govorio je: “Namaz je radost moga srca i moja očna zjenica.”
Dakle, i kada se klanja, namaz ne treba doživljavati kao teret i obavezu koju treba skinuti s vrata. Namaz treba doživjeti kao privilegiju stojanja pred Gospodarom svih svjetova. Ko ga tako doživljava, u njemu će i naći radost i uživanje. A iznad svega je najljepši osjećaj da se nalaziš u okrilju Allahove milosti i zaštite, dunjalučke i ahiretske. Nakon ovoga, zar može biti neko ko nema vremena za namaz, za svoga Stvoritelja?!
Inače, jedna od bolesti savremenog doba je da čovjek nema vremena, ili bolje reći nema bereketa u vremenu. Zato nema bereketa ni u novcu, iako ga može imati u izobilju. Pa, otkud pojedincima milijarde a da čeznu za još više milijardi? Neće ih valjda potrošiti? A znamo da je čovjekova nafaka samo u onome što pojede, popije i obuče. Sve drugo pripada i ostaje drugima.
Svakodnevno čujemo pitanje: “Što te nema?” – i odgovor: “Nemam vremena!” Nema se vremena ni za roditelje, ni za rodbinu, ni za prijatelje, ni za komšije, ni za bolesne, ni za one koji su u nevolji, pa ni za namaze!
Najčešće ponavljana riječ danas je “zauzet”! No, eto, ipak se nađe vremena da se ode nekome na dženazu, jer to je ono posljednje što netreba propustiti. Jedna od najdragocjenijih blagodati kojom nas je blagoslovio naš Stvoritelj je vrijeme, i bićemo pitani kako i u što smo potrošili tu blagodat. Zato je danas pravo umijeće znati rasporediti i potrošiti vrijeme.
Zamisli, ako bi neko došao i svaki dan ti dao 240 eura, rekavši: “Evo poklanjam ti 240 eura, bez naknade, bez kamate, nisi dužan da ih vratiš i ništa ne duguješ, potroši ih kako želiš.” I tako svaki dan, deset i više godina ti daje po 240 eura koje mu ne trebaš vratiti! Subhanallah! Takvoga bi smatrao najvećim prijateljem, osim ako ne bi bio krajnje arogantan i, nakon što si navikao na primanje, počeo to smatrati normalnim i čak obaveznim.
I nakon desetak godina ti dođe i kaže: “Evo, od danas nastavljam da ti dajem po 240 eura, ali ćeš mi ti od toga vraćati samo po 10 eura!” Dakle, tebi će opet ostati cijelih 230 eura. Subhanallah, više nego fer! Jer, deset od 240 je zanemarljivo i trivijalno. No, i pored toga što ti je davao 10 ili više godina po 240 eura svaki dan, a ništa ti nije tražio i nisi ništa dugovao, danas se čudiš što od tebe traži i samo tih 10 eura! S čuđenjem mu kažeš: “Izvini, ne mogu ti dati 10 eura jer meni je novac potreban!” On se ne ljuti i opet nastavlja da ti daje svaki dan po 240 eura! Allahu ekber! Kakva plemenitost, darežljivost i dobrota! Subhanallah!
No, ipak od tebe traži svaki dan samo po 10 eura od 240 koliko ti poklanja. Od tebe to traži milom a ne silom. I tako ti on cijelog života nastavlja davati svaki dan po 240 eura, vratio ti njemu 10 eura ili ne. Bože, kakva dobrota i darežljivost. Na to si se već navikao, pa više i ne primjećuješ tu blagodat i ne zahvaljuješ se, pa ni radost ne osjećaš. K’o, normalno je to. Samo strpaš u džep i trošiš kako hoćeš.
Još se usudiš i pomisliš da si to i zaslužio, onako kao što je mislio Karun, pa je Uzvišeni Allah i njega i njegovo bogatstvo utjerao u zemlju. Allahu ekber!
Isto tako nama svima Uzvišeni Allah poklanja svaki dan po 24 sata vremena. Tako nam Allah dž.š. deset godina, ili do punoljetnosti, svaki dan daruje po 24 sata, a kada postanemo punoljetni kaže:
“Eh, i dalje ću ti davati 24 sata, a tvoja obaveza je da samo jedan sat izdvojiš/posvetiš Meni.” Samo sat od 24!! Ti još uvijek imaš na raspolaganju 23 sata.
Subhanallah! Tvoj sabah, podne, ikindija, akšam i jacija namaz, kad sve sabereš trajat će jedan sat i možda još koji minut sa uzimanjem abdesta. Allahuekber! Subhanallah! Uzvišeni Allah ti kaže: “Evo ti 24 sata, a od toga ćeš ti provesti samo jedan sat u namazu. Samo jedan sat za pet dnevnih namaza doista nije puno. A ti kažeš: “E, Bože, ne mogu Ti to dati jer ja sam prezauzet!” Allahu ekber! La ilaheillellah, Muhammedun resulullah. Doista, nema smisla.
Provesti jedan sat u namazu i posvetiti ga svome Stvoritelju, na taj način Mu iskazati zahvalnost na svim blagodatima kojima nas je počastio, ustvari je za našu dunjalučku i ahiretsku korist, a ne što to treba Allahu dž.š. Njemu ne treba ništa. Namaz je potreban nama jer: “Doista namaz odvraća od razvrata i ogavnih djela!” (El-‘Ankebut, 45)
Kada to shvatimo, tada ćemo doista posvetiti pažnju ibadetu i namaze više nikada nećemo propuštati. Tada nam neće biti puno izdvojiti sat ili više, od 24 sata koje nam je podario naš Stvoritelj. Pa, pokajmo se, oprosta zatražimo, okupajmo se, abdest uzmimo i počnimo klanjati svih pet propisanih namaza, jer melek koji dušu uzima je iza nas, a kabur poput krokodila čeka da nas proguta ispred nas. Namaz će nam biti svjetlo u kaburu pa ga ne propuštajmo.
Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, nagradi one koji su je čitali i slušali, podari nam radost u namazu, oprosti nam grijehe i sastavi nas u Džennetu sa Tvojim miljenicima i odabranicima. Amin!
