Dzemat Braunau
Hidžra je nasa svakodnevnica (Predavanje povodom nove h. 1435 god.)
Riječ hidžra, jezički znači otići ili napustiti mjesto boravka, preseliti se iz jednog u drugo mjesto. U historijskom kontekstu hidžra označava događaj iz 622. godine, događaj preseljenja ashaba i Poslanika iz Mekke u Medinu. Veceras obiljezavamo novu 1435 hidzretsku godinu koja je nastupila u nedelju u aksamsko vrijeme, odnosno ponedeljak 01.Muharrema.
Poslanik i ashabi se nisu radovali tom odlasku, na njega su bili prisiljeni. Odupirali su mu se koliko god su mogli, a kad je postalo nemoguće nastaviti živjeti Islam u Mekki, otišli su. Svo vrijeme svog izgnanstva sanjali su o povratku u Meku. Tako i mi danas u svojoj hidzri moramo sanjati nasem povratku u domovinu, ako nista time sto cemo zadrzati vlastito imanje, izlaziti na izbore i izaci na popis koji smo skoro imali, dakle u jednom – svoje gradjanske duznosti izvrsavati prema domovini, i naravno otici s vremena na vrijeme.
U pećinu Hira Poslanik je išao tragajući za istinom. U pećinu Sevr sklonio se da bi istinu zaštitio i sačuvao. Između Hire i Sevra proteklo je trinaest godina. Svih tih godina Poslanik je neumorno radio da istina u Mekki bude prihvaćena. “Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj, radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – Allah mnogo prašta i milostiv je”. Ne trebamo bolji dokaz Allahove milosti – Velicanstvenosti itd. Zar mi sami svi nismo svjedoci ovog ajeta, zar mi kao muhadziri danas i ovdje nismo svjedoci da ono sto Allah obeca i ispunjava.
Oni koji su Poslanika u Mekki slijedili nisu imali problem ostaviti sva dunjalučka dobra i zarad zaštite istine otići. Suhejb er-Rumi bio je u zarobljeništvu kod Bizantijaca a potom kao rob prodat u Mekku. Robstva se oslobodio i kad se htio iseliti u Medinu, Kurejšije su mu rekli: „Došao si kod nas kao prosjak. Ovdje si se skućio i obogatio, a sad bi htio da odeš i odneseš imetak. Bogami, tako neće moći“. Suhejb im reče: „A šta mislite ako bi vam ostavio sav svoj imetak, hoćete li me onda pustiti da idem svojim putem“? „Da“, odgovoriše, a on im reče: „Ostavljam vam imetak“. Kad je ta vijest dospjela do Poslanika, on je rekao : „Suhejb je na dobitku. Suhejb je na dobitku“. (Zapečaćeni džennetski napitak, str. 139/40)
Ovaj događaj bio je povod objave 207 ajeta sure Bekare: „Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili, a Allah je milostiv robovima svojim“. Istini je stremio Suhejb i svi koji su se na putu hidžre žrtvovali. Hidžra je istini let. Trinaest godina su za taj let pripremani i onda su hidžrom i onim što je slijedilo svjedočili da bez žrtve nema uspjeha, da bez borbe nema pobjede. Dokazali su, da žive oni koji su spremni za ideal umrijeti. Pobijedili su jer su smrt voljeli jednako koliko njihovi neprijatelji život. Hidžra je donijela Bedr i druge bitke a one su tražile žrtvu a žrtve su donijele pobjedu.
Da bi bili spremni prihvatiti ljude koji ovakve ideale žive i da bi im dostojni suborci i sugrađani bili, Poslanik traži od stanovnika Jesriba-Medine da se obavežu, da i sami snažno istini polete i svojim angažmanom budu dio hidžre.
Ubadet ibn Samit bio je učesnik drugog skupa na Akabi gdje su se on i drugovi mu Poslaniku obavezali na poslušnost i bezpogovorno izvršavanje Poslanikovih naredbi i u muci i rahatluku, i u miru i u ratu.
„Kada Allah i Poslanik nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahodjenju postupe. A ko Allaha i Poslanika ne posluša taj je sigurno skrenuo s pravog puta“.(Ahzab,36.)
Upravo će ti ljudi, na Akabi Poslaniku na vjernost obavezani, u bedranskoj noći reći: „Ako bi ti od nas tražio da na more nagazimo, mi ćemo za tobom nagaziti“.
Duh hidžre treba biti izvor naše snage i ne dati nam da u san padnemo i da nas zaborav obuzme pa se opasnosti izložimo. Istini poletimo, tako što ćemo putem vlastite hidžre odricati se svega što nas u okove grijeha i nazadnosti okiva. Žrtvujmo san za namaz, fejsbuk za knjigu, otuđenost za džemat…Poslanik od nas traži marljivost, traži da musliman muslimanu bude na pomoći, da jedni drugima ne okrećemo leđa, da ne radimo jedni protiv drugih, a kad Poslanik nešto traži, niko nema pravo po svom nahođenju postupiti.
Na Akabi, veli Ubadet ibn Samit, zarekli smo se na nesebičnost i da nećemo ničije pravo uzurpirati. Muhadžiri su nesebično žrtvovali sve na putu svog leta istini, na putu svoje hidžre. Ensarije su njihov primjer slijedili jer su se tako Poslaniku zakleli i na taj način put ka Mekki učinili izvjesnijim.
Oživimo duh hidžre u nama jer u njoj je izvor naše snage. Ona je naše duhovno buđenje. Nisu oni koji su sa Poslanikom hidžru učinili ili je pomogli, ničije pravo uzurpirali, ali se jesu za svoje svesrdno borili. Nije uzrpacija ničijeg prava kad naša djeca i njihovi roditelji boravkom u šatoru i bore da svoj jezik uče i svoje nacionalne predmete izučavaju. Oni se bore da istinom opet bude okupan Zvornik, Prnjavor, Prijedor…, zato smo obavezni, nošeni duhom hidžre pomoći i podržati njihov let istini.
Tu na Akabi, zakleli smo se Poslaniku da ćemo svugdje i uvijek govoriti istinu i da se ničijeg prijekora zbog naše borbe na Božijem putu nećemo plašiti. Od kada je došla istina, a došla je u pećinu Hira, mnogo je znoja i krvi proliveno da se istina sačuva i proširi, da se na druge prenese. Njih dvojica, Poslanik i Ebu Bekr, koji Mekku napuštaju posljedni u pećinu Sevr se sklanjaju kako bi istinu štitili. Iz Mekke su otišli svi ashabi štiteći istinu i sa snažnom željom i odlučnošću da istinu u Mekku vrate.
Danas, naše društvo, ummet u cjelini žudi za istinom koju sami sebi trebamo reći. Kad nam je drugi govore mislimo da nam ne žele dobro i da nam to nedobronamjerno zbore. Hidžra je istini let a mi smo u obavezi svugdje i uvijek istinu govoriti. Istina je da musliman ne može biti nepismen. Istina je da musliman ne može biti neuredan. Istina je da musliman ne može biti korumpiran. Istina je da musliman ne može biti lijen. Istina je da musliman ne može biti nepovjerljiv i nepouzdan. Istina je da musliman ne može biti s muslimanom u sukobu. Istina je da musliman ne može biti nemaran prema porodici i odgoju djece.
Istina je da musliman ne može biti roditeljima neposlušan. Istina je da musliman ne može zatvarati oči pred patnjom i neimaštinom sugrađana svojih. Istinu uvijek trebamo govoriti i evo ovih dana iskopanu najvecu i najmasnovniju gobnicu Tomasica kod Prijedora da nikada ne zaboravimo i da svojoj djeci prenesemo, grobnicu pred kojoj ti se tijelo zaledi, pred kojom ostajes i bez rijeci i suza.
Omer r.a. je nakon što je islam prihvatio, Poslanika upitao: „Je li ovo što mi živimo istina, a ono što žive mušrici laž“? Poslanik je rekao: „Da“. Omer r.a. reče: „Zašto se onda mi krijemo“? Je li istina ono čemu vodi hidžra? Jeste! Pa zašto onda oklijevamo i putem naše hidžre ne krenemo? Čijeg se to prijekora imamo plašiti? Čijeg se prijekora i prigovora plašio Omer r.a. kad je želio i drugima kod Kabe reći istinu? Ničijeg. Težio je Allahovom zadovoljstvu i postigao ga je. Hidžra je istini let, a tim putem krenuti znači u Omerovo r.a. društvo ukoračiti.
Poslanik nas je podučio da su svi poslije njegove i hidžre ashaba, muhadžiri oni koji grijeh ostavljaju. Tewba, pokajanje jezički znači povratak. Čovjek se tewbom vraća stanju čistoće. Hidžra kao događaj kojeg se ovih dana prisjećamo i kojeg obilježavamo, snažan je poticaj na tewbu, na pokajanje, na promjene u životu, jer je i sam taj događaj značio snažnu i temeljnu promjenu u životu muslimana i njihove zajednice.
Ensarije su podijelile svoje imetke i kuće sa muhadžirima, nesebično i bili su sretni što to čine. Nisu osjećali teškoću što svoje daju drugom. Mi smo, braćo i sestre, zaljubljeni u dunjaluk i ta ljubav prema prolaznom, prevelika ljubav, rezultira grijehom, i to takvim grijehom koji dobra djela uništava. Od nas se ne traži da napustimo kuće, da leđa okrenemo zavičaju, da ostavimo porodice, da se poput ensarija odreknemo pola kuće ili pola njive. Od nas se traži da dunjaluk živimo tako što znamo da smo mu samo prolazni korisnici ili kako Poslanik pojašnjava kao putnici koji se u sjeni drveta kratko odmaraju.
Potaknuti događajem hidžre, pokajmo se i učinimo hidžru vlastitu, a naša hidžra nije odlazak već povratak. Povratak na stanje bez grijeha. Pokajmo se za mržnju, za zavidnost, za ružnu riječ, za zluradost iskazanu prema bratu.
Muhammed, a.s, se sa muslimanima vratio u svoju rodnu Mekku, 8. godine po Hidžri , izgovarajući:”Nema drugog gospodara mimo Allaha! Ispunio je Svoje obećanje! Pomogao je Svoga roba! Uzvisio je njegovu vojsku i porazio je neprijateljske skupine, On sam!” Tako je završena Poslanikova, a.s, hidžra, u kojoj nije bilo osvete, što ostaje sunnetom do Sudnjeg dana.
Neka vam je svima mubarek Nova 1435. Hidžretska godina!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, pomozi nam da se vratimo tamo odakle smo protjerani, ponizi one koji ponižavaju Tvoje robove, oprosti našim roditeljima i našim dobrim predhodnicima, uputi i učvrsti naše potomke i oprosti nam grijehe Uzvišeni Bože, molimo Te da nam daš snagu da krenemo putem naše hidžre i vratimo se putem tewbe Tvome zadovoljstvu. Amin!
