Dzemat Braunau
Islamska zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
– 29. Saffer 1434.H. / 11. Januar 2013.g. – Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Licemjerstvo – Nifak 1. dio
Hvala Allahu! Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo! Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela svojih!
Onoga koga Allah na pravi put uputi – niko u zabludu ne može odvesti, a onoga koga On u zabludi ostavi – niko na pravi put ne može uputiti!
Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik, koga je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene, prije nego što nastupi Sudnji čas!
Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom poslaniku na pravom je putu, a onaj ko se – Njemu i Njegovom poslaniku – ne pokorava, u velikoj je zabludi!
Draga braćo, cijenjene džamatlije,
Kada iščitavamo Kur’ani Kerim naći ćemo da Allah govoreći o ljudima dijeli ih na tri skupine: Prva skupina su mumini-vjernici, druga skupina kafiri-nevjernici i treća skupina licemjeri-munafici. Što se tiče prve i druge grupe njihov status je jasan, i oni se lahko prepoznaju. Onaj ko je vjernik njegova djela o tome najbolje svjedoče. Za njegov iman zna Allah, ali znaju i ostali jer vjernikova djela ne ostaju skrivena. Ako klanja vidi se da klanja. Ako posti zna se da u njegovoj kući ima sehura i iftara. Ako uči Kur’an, vidi se i čuje se. Ako ide na hadž, vidi se, i vidi se da to sve radi u ime Allaha, a ne zarad ljudi, da ljudi o tome govore itd.
Isto tako i kafir, njegova djela su nam vidljiva i poznata. Kafir se deklariše kao takav putem riječi negiranja Allaha ili putem djela kojima negira i poriče svoga Stvoritelja Allaha dz.s.
Međutim, najveća misterija i tajna jeste treća grupa, a to su licemjeri ili munafici. Zbog njihove prevrtljivosti i zbog oprečnosti između djela i riječi veoma ih je teško ocjeniti i svrstati u jednu ili drugu kategoriju. Pojedini munafici su po svojim riječima najveći mumini, ali po svojim djelima izlaze iz imana – vjerovanja.
Allah subhanehu ve teala ih je opisao u Kur’ani Kerimu tako detaljnim opisima da ih možemo u svakom vremenu i svakom prostoru prepoznati. A zašto? Iz razloga što su oni najopasniji za islam i muslimane a isto tako oni su najveća opasnost za bilo koju zajednicu ili dzemat ili selo ili grad ili drzavu u kojoj se nađu.
Kompletna jedna sura nosi naziv El-Munafikun u kojoj Allah razotkriva njihov odnos spram Allaha, spram Poslanika i spram vjernika. Danas i u narednoj hutbi, ako Bog da, ćemo kroz ovu suru govoriti o svojstvima munafika kako bi ih upoznali i kako bi se od njih i njihovog zla sačuvali.
Allah započinje ovu suru sljedećim riječima:
إِذَا جَاءَكَ الْمُنَافِقُونَ قَالُوا نَشْهَدُ إِنَّكَ لَرَسُولُ اللَّهِ وَاللَّهُ يَعْلَمُ إِنَّكَ لَرَسُولُهُ وَاللَّهُ يَشْهَدُ إِنَّ الْمُنَافِقِينَ لَكَاذِبُونَ
„Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: “Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!” – I Allah zna da si ti, zaista, Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi lašci.”
Munafika nije bilo u Mekki, tek nakon dolaska muslimana u Medinu počeli su se pojavljivati oni koji nisu iz srca primili islam nego iz straha za svoj položaj, privilegije i ugled koji su uživali. Takvi bi dolazili Allahovu Poslaniku s.a.v.s., te mu se zaklinjali svjedočeći da je on Allahov Poslanik. Oni su ovim zakletvama htjeli da uvjere Poslanika ili bolje rečeno da ga prevare kako su oni dobri vjernici. Allah zna dobro ko je Njegov poslanik i Allah lično sobom svjedoči da su muanfici lažljivci.
Ovdje dolazimo do prvog opisa, prvog svojstva munafika a to je sklonost ka laganju. Zamislimo tu sliku, munafici koji dolaze Allahovu Poslaniku, i zaklinju mu se da su vjernici, a Poslanik dobro zna da nisu. Zar može biti veće laži od ove.
Allah, dž.š., je u Kur’anu rekao:
„One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovom i na onom svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate“. (En-Nur, 19.)
“Pitali su Božijeg Poslanika: -Može li vjernik biti kukavica?
– Da! – odgovori.
– Može li vjernik biti škrtica?
– Može! – odgovori Poslanik
– A može li vjernik biti lažac?
– Ne može!… – odgovori.” (Malik)
Iskrenost je osobina koja nabolje opisuje vjernike a laž je osobina koja najbolje opisuje munafike – dvoličnjake.
Ljudi mogu izmišljati laži iz više razloga. Neki izmišljaju laži da bi opravdali ili, pak, prikrili neki svoj postupak, drugi lažu da bi nekome napakostili, treći lažu da bi bili zanimljiviji, četvrti lažu onako, ne znajući zašto lažu… Teško je nabrojati sve razloge zbog kojih ljudi izmišljaju laži.
Laže se, uglavnom, drugim ljudima, a nekada se pokušava lagati i Sveznajućem Bogu.
Iako laž ima kratke noge, moguće je, ipak, da lažac, bar na izvjesno vrijeme, uspije obmanuti druge.
Međutim, laganje Sveznajućem Bogu je unaprijed osuđeno na nauspjeh. Kako slagati Bogu kad On zna svaku ljudsku misao, namjeru i motiv?! Bog zna razlog našeg stajanja na namaz, zna razlog pomaganja drugima, zna razlog svake naše riječi… Zbog toga se naša djela i vrjednuju prema našoj namjeri.
Neki ljudi ne samo da pokušavaju lagati Bogu, nego znaju i izmišljati laži o Njemu Sveznajućem. Govoriti o Bogu ono što mu nije prilično, tj. pripisivati Bogu osobine, djela i riječi koje On nije spomenuo o Sebi u Kur’anu, ili koje nije spominjao Božiji poslanik, a.s, je laganje na Boga. Kur’an iznošenje laži o Bogu zove velikom nepravdom.
„Ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži ili ne priznaje dokaze Njegove? Nepravedni zaista neće uspjeti! (El-En’am, 21)
Kur’an nas, također, uči da su ljudi tokom vremena izmišljali laži i o Božijim Poslanicima, pa i o Muhammedu, a.s., – najodabranijem Božijem poslaniku.
„Ako te oni u laž utjeruju, pa – i prije tebe su poslanike u laž utjerivali; a Allahu će se sve vratiti“. (Fatir, 4)
Ako postoje ljudi koji su spremni izmišljati laži o Bogu i izmišljati laži o Njegovim odabranim poslanicima, onda ne čudi što postoje ljudi koji su spremni o drugim običnim ljudima izmišljati laži.
Laganje o nekome da bi mu se nanijela šteta naziva se, jednom riječju, potvaranje.
Potvaranje je praksa koja je prisutna svugdje pa i među nama muslimanima. Iznošenje u javnost ružnih priča o nekome, pa makar bile i istinite, je veliki grijeh, a svjesno izmišljanje i konstruisanje ružne slike o nekome, da bi mu se ukaljao ugled i čast, je neuporedivo veći grijeh.
Danas je tako lahko potvoriti poštena čovjeka ili ženu. Ljudi su spremni, bez trunke grižnje savjesti izmisliti i pripisati sramotu ili neki ružan čin onome ko im smeta u ostvarivanju nekih njihovih interesa. Sjednu, izmisle priču, puste je u javnost ili medije i šteta je već napravljena onome kome je namijenjena. Čak i kad bi se i dokazalo da je priča neosnovana ostaje doza sumnje koja do kraja života prati onoga ko je potvoren. Potvaranja ima u porodicama, komšiluku, radnim mjestima, na političkoj i društvenoj sceni. Jedni se potvaraju za krađu, drugi za bračnu prevaru, treći za korupciju… Potvaranje je postalo uobičajeno sredstvo eliminiranja neistomišljenika. Uskoro će se pošten čovjek sa zebnjom i strahom buditi, očekujući da mu je neko preko noći priredio neugodno iznenađenje.
Ovo definitivno nije poziv da se šutke gleda širenja zla u društvu, ako ga ima. Svi mi smo dužni da, prema Poslanikovom, a.s., hadisu, shodno svojoj mogućnosti, suzbijamo širenje zla ili rukom ili riječju ili srcem. Kamo sreće da svi radimo na tome da se otkriju oni koji zaista šire nered rade i koji nanose štetu društvu.
Ali, kakvu kompenzaciju imaju oni koji su nepravedno potvoreni ili optuženi? Kako se može nadoknaditi nepravedno potvorenoj osobi trenutni gubitak obraza i ugleda, ili posla, ili porodice? Teško. Takvoj osobi jedino preostaje da očekuje Sudnji dan i nada se nagradi na ahiretu zbog nepravde koja joj je nanesena na ovom svijetu.
Čemu se, s druge strane, mogu nadati oni koji su pravili smutnju, a smutnja je gora od ubistva, kako kaže Kur’an? Čemu se mogu nadati oni koji izmišljaju i šire bestidne glasine o drugima?
„Njima pripada teška kazna i na ovom i na onom svijetu…“ (En-Nur, 19.)
Neka ne misle oni koji zbog potvaranja drugih uživaju nekakvu koristi da je to trajna korist. Njima Bog obećava kaznu još na ovom svijetu – kratko će uživati u naslađivanju tuđim mukama. Nije džaba rečeno da onaj ko drugom jamu kopa sam u nju upada.
Poštovani džema’ate!
Na nama je obaveza da širenjem ružnih priča ne podržavamo one koji takvim pričama potvaraju druge. Vodimo računa o sebi i postupajmo po preporuci Božijeg poslanika, a.s., koji kaže da onaj “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori ono što je dobro ili neka šuti. (Buhari).
Zatim Allah munafike dalje opisuje, te kaže:
„Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvraćaju. Ružno je, doista, kako postupaju!”
Tj. štite se od ljudi lažnim zakletvama kako bi im bila potvrđena istinitost onoga što govore i na taj način budu obmanuti oni koji ne poznaju njihovo stvarno stanje pa povjeruje da su muslimani.
Zašto su munafici takvi kakvi jesu? Koji je razlog njihovom takvom ponašanju?
Odgovor na ovo pitanje nam daje Allah Uzvišeni gdje kaže:
„To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici postali, i onda su im srca zapečaćena, pa ne shvaćaju.”
Samim izjavljivanjem šehadeta oni su postali vjernici, ali su nažalost taj šehadet zanijekali i vratili se u nevjerstvo te im je Allah za kaznu zapečatio njihova srca tako da ne mogu da shvate istinu koja im dolazi od Allaha putem poslanika Muhammeda a.s. Živjeli su u poslanikovom vremenu. Gledali su Poslanika svojim očima. Slušali su njegove riječi. Slušali su Kur’an koji mu se objavljuje.
Čak su i klanjali sa ostalim muslimanima, ali na njihovim srcima su katanci i pečati tako da istina nije mogla da dopre do njihovih srca. Kada ih Poslanik nije mogao ubjediti, kada im nije mogao pravi put pokazati i dokazati, kako ce obicni efendija ili onaj koji iskreno siri dobro svojim iskrenim znanjem to uspjeti. Allah upucuje a ne Poslanik, niti efendija.
Jesu li munafici ljudi ružnog izgleda, niskog položaja, neugledni u svom narodu ili je možda obrnuto? Munafici u doba Allahova Poslanika su bili ljudi koji su uživali ugled, bili su lijepog izgleda i bili su veoma rječiti.
Allah ih opisuje sljedećim rječima:
„Kad ih pogledaš, njihov izgled te ushićuje; a kad progovore, ti slušaš riječi njihove, međutim, oni su kao šuplji naslonjeni balvani, i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pričuvaj! Allah ih ubio, kuda se odmeću?!”
Oni su uvijek dolazili Poslaniku u lijepoj odjeći vjerovatno kako bi ga zavarali svojim izgledom. Bili su slatkorječivi kad-kada što je i dan danas odlika munafika. Lijepo pričaju, riječi su im slatke, zavodljive, ali sve ostaje samo na riječima, jer kada se riječi trebaju u praksu pretočiti oni nalaze na stotine opravdanja kako ne bi uradili ono što su govorili. Pored ovoga oni su veoma plašljivi, jer kako Allah kaže misle da je svaki povik prema njima usmjeren, jer znaju da se pretvaraju i boje se da se njihov slučaj ne obejani. I na kraju ovog ajeta Allah kaže: „Oni su neprijatelji, pa ih se pričuvaj, Allah ih ubio, kuda se odmeću.”
Ove Allahove rijeci „…Allah ih ubio…“ su gore, teze i vece od Alohovog prokletstva na Ebu Leheba rijecima „Tebbet jeda Ebi Lehebin ve tebb.“ – Proklet neka je Ebu Leheb.
Subhanellah. Allah Uzviseni, Gospodar sviju nas kaze. Allah ih ubio. Koja je to mraka ljudi kada ih Allah kune ovakvom kletvom. ???
Imam Ahmed prenosi od Ebu Hurejre r.a., da je Allahov Poslanik s.a.v.s., rekao: „Licemjeri imaju prepoznatljive osobine: kada pozdravljaju-proklinju, otimačinom se hrane, od plijena najviše vole ono što su utajili, džamije izbjegavaju, namaz obavljaju na isteku njegovog vremena, ohole se, ne vole, niti su voljeni, noću su poput crvotočnih stabala (spavaju i ne klanjaju), a danju su izuzetno bučni.”
Ovo su bili samo neka svojstva munafika o kojima ćemo ako Bog da govoriti dalje na sljedećoj hutbi.
Molim Allaha da mene licno i nas sviju sačuva vlastitog kao i tuđeg licemjerstva, zlih ljudi i njihovog zla. Amin.
Molimo Allaha da ih iskorjeni iz naseg drustva i zajednice, da ne budu blizu nas. Amin.
Molimo Allaha da ne budemo od onih na koje se odnose rijeci Uzvisenog Gospodara – „Allah ih ubio“, Boze sacuvaj nas tvoje srdzbe i prokletstva nad ovim ljudima. Amin
Molim Boga da nam omrzne sve što je ružno i između nas uspostavi razumijevanje i slogu. AMIN
