Moral_1

Islamska zajednica Bosnjaka u Austriji – Dzemat Braunau – džamija Mauerkirchen –
– 01. Saffer 1434.H. / 14. Decembar 2012.g. – Imam/Hatib: Abdulah ef. Cajlakovic
Hvala Allahu! Njemu se zahvaljujemo, od Njega pomoć i oprost tražimo! Njemu se utječemo od poroka i ružnih djela svojih!
Onoga koga Allah na pravi put uputi – niko u zabludu ne može odvesti, a onoga koga On u zabludi ostavi – niko na pravi put ne može uputiti!

Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik, koga je On uistinu poslao da radosnu vijest donese i da opomene, prije nego što nastupi Sudnji čas!

Onaj ko se pokorava Allahu i Njegovom poslaniku na pravom je putu, a onaj ko se – Njemu i Njegovom poslaniku – ne pokorava, u velikoj je zabludi!
Postovani dzemate,
Danas je vec 01. Saffer, drugi mjesec po hidzretskom kalendaru. Skoro, ne tako davno, smo obavili hadž i kurban, a zatim obilježili početak nove hidžretske godine i Dan ašure. Neki od ovih događaja i ibadeta su Allahovo znamenje (šeairullah). Vjernici se prema njima upravljaju i po njima uređuju svoje živote. Oni se, pomoću njih, pokoravaju Allahu i izvršavaju obaveze. Vjernici hoće, ispunjavanjem svojih dužnosti, dostići najveći stepen morala do kojeg se može uspeti jedan musliman. Zato danas i u narednoj, ako Bog da, hutbi govorimo o moralu – ponasanju – ahlaku – etici.

Vjera vjernika je i dug, i dužnost, i obaveza. Vjernik je dužan i obavezan prema svome Stvoritelju, prema svojima bližnjim, prema svojim komsijama, prema ljudima u dzematu – zajednici i prema ljudima općenito.

Još je od sinova Israilovih uzet zavjet, da će vjernici: Allahu služiti, dobročinstvo činiti, lijepe riječi govoriti, namaz obavljati i zekat davati. Baš ovim riječima Allah nas na ovaj zavjet podsjeća u Časnom Kur’anu:
„I kada smo od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete se jedino Allahu klanjati, i roditeljima, i bližnjima, i siročadi, i siromasima dobročinstvo činiti, a ljudima lijepe riječi govoriti i molitvu obavljati i zekat davati, vi ste se poslije, izuzev vas malo, izopačili i zavjet iznevjerili“. (Al-Baqara, 83.)
Riječi našeg Gospodara o ovome zavjetu neka nas stalno podsjećaju na zaduženja koja smo primili i obećanja koja smo dali. Ona nas prate tokom naših života. Islam nas uči da su ljudi zaduženi (mukellefi). Naše svakodnevno činjenje po tome zaduženju najviši je moralni cilj kojeg jedan čovjek može postići. Naše polazište u tome jeste naše čisto vjerovanje (iman). S tog vrela se stoljećima napaja ljudski rod. Ono svojom čistotom pred nas postavlja najviši etički cilj – zahtjev da se obaveze izvršavaju.

Moral muslimana ovisi od ispunjavanja obaveza, jer nije moralan samo onaj koji pokazuje samilost i sažaljenje, već onaj koji izvršava svoje obaveze. Islamska etika nije samo u tome da vjerujemo u Allaha i Sudnji dan, obavljamo namaz, post, zekat i hadž, a da ogovaramo, prenosimo tudje rijeci, da se stalno oholimo, da zavidimo, a sve to ujedno cini moral odnosno nemoral jedne licnosti ili pojedinca ili individu.

Naš moral nije u tome da samo volimo roditelje, već nam valja i ispunjavati obaveze prema njima, kako bismo bili moralni. Nije moral u tome da sažalijevamo siromašne, iznemogle, napuštenu i ostavljenu djecu, već i u našoj konkretnoj pomoći njima.
Tako su postupali poslanici, neka je na njih Allahov mir i blagoslov, i tako su postupale generacije plemenitih muslimana. Tako i danas postupaju naša braća koji znaju cjelinu našega morala.
Savjetujući svoga sina, mudri Lukman je naglasio upravo izvršavanje obaveze, ili postupanje po dužnosti, kao čovjekov najviši moralni cilj:
يا بني اقم الصلاة وامر بالمعروف وانه عن المنكر واصبر علي ما اصابك ان ذالك من عزم الامور.
„O sinko moj, obavljaj namaz i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti“. (Lukman, 17.)
Moralno postupa onaj musliman koji to čini iz osjećaja dužnosti i odgovornosti. Musliman koji izvršava preuzete obaveze u svoj život unosi viši etički princip, kojim oplemenjuje sebe i svijet oko sebe. On tako mijenja sebe i prilike u kojima živi. Bez postupanja po dužnosti i bez ispunjavanja obaveza, nije moguće to postići.

Draga braco!
Sjetimo se primjera odabranih Allahovih poslanika, od prvog do posljednjeg. Oni su kao najviši moralni princip postavili izvršenje preuzetih obaveza i povjerenih dužnosti. U našem pamćenju i našim knjigama su primjeri: Nuha, a.s., Ibrahima, a.s., Musaa, a.s. i Muhammeda, s.a.v.s. Neka nam oni budu podsticajni u našem postupanju! Nije li Nuh, a.s., sagradio lađu, a Ibrahim, a.s., prvi blagoslovljeni hram Kabu? Nije li Musa, a.s., preveo Benu Israil preko Crvenog mora, a Muhammed, a.s., obnovio tevhid, okupio zajednicu, učinio hidžru, izmirio Medinu i vratio se s muhadžirima u Meku, kako je i obećao?!

To su bile njihove misije, njihove agende. Svaki od njih, kao i njihovi sljedbenici, izvršavali su ih čvrsto, odlučno i snažno, ulažući u to sebe i sve svoje mogućnosti koje im je Svemogući dao. Bili su odlučni da prebrišu liniju koja se kod svakoga u svakom času povlači: liniju između vjerovanja i nevjerovanja, imana i džahilijeta, ispunjenja obaveza i njihova zanemarivanja.
Kur’anska rečenica: „Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe“, golema je i jasna opomena: oni koji ne ispunjavaju svoje obaveze i ne mare za dužnosti, ne mogu mijenjati sebe ni svijet oko sebe.

Draga braco,
Glavna misija Poslanika Muhameda a.s. je sadrzana u njegovom hadisu: „Poslan sam da usavrsim ljudsku ćud – moral – etiku – ponasanje ili ahlak.“ A Allah dz.s. kaze: „A tebe smo kao milost svjetovima poslali.“ – Ve ma erselnake illa rahmet-l-lil alemin.
Poznata je izreka: Bolji je grijesnik finog ahlaka – ponasanja, nego poboznjak loseg ponasanja – ahlaka. Zar nije Poslanik rekao za onu zenu sto je stalno postila i po noci klanjala a komsije bihuzurila. „Nema kod nje dobra, ona je stanovnik vatre.“ Ili za one koji nisu dobre komsije tri puta je ponovio: Tako mi Allaha, ne vjeruju.“
Zato nema razdvajanja ahlaka od ibadeta. Najgori ljudi na Sudnjem danu ce biti oni koji su druge izbjegavali zbog njihovog zla – koje su ogovarali i njih se odricali, valjda kontajuci uvijek iz svoje oholosti da su oni bolji od njih.
Iman nije samo klanjanje: „Covjekov iman se djeli na 70 i nekoliko djelova. Najvisi dio je reci i srcem vjerovati – Nema Boga osim Allaha, a najnizi dio je ukloniti sa puta ono sto smeta prolazniku.
Kaze Poslanik: „Najpotpunijeg imana je onaj koji ima najljepsi ahlak – ponasanje – moral.“
A u drugom hadisu se kaze: „Najcesci razlog ulaska u dzennet ce biti bogobojaznost – dakle strahovanje od Allaha dz.s. i lijepo ponasanje – I nema ničeg težeg na mizanu vjernika na Danu suđenja od lijepog ahlaka.

Ibn Mubarek opisao je lijep ahlak riječima: ‘To je vedrina i osmjehnutost lica, činjenje dobra i suzdržavanje od uznemiravanja i činjenja zla i neugodnosti drugima.
Poslanik kaze: “Zaista su mi među najdražim od vas i najbližih meni po mjestu gdje će sjediti na Sudnjem danu oni koji su najljepšeg ahlaka, a zaista su mi najmrži od vas i najudaljeniji od mene po mjestu gdje će sjediti na Sudnjem danu brbljivci, koji ogovaraju, oholi govornici i samodopadni naratori”.

Draga braco!
Moramo učiniti korjenitu promjenu našeg morala i etičkog odnosa prema prije svega zajednici u kojoj zivimo, dakle dzematu a zatim prema svijetu u kome živimo. Poslanik, a.s., otpočeo je preobražaj mekanskog i medinskog društva od ovih kur´anskih postulata: zašto govorite ono što ne radite; zar da od ljudi zahtijevate dobro (izvršavanje obaveza), a sami to ne činite; preuzete obaveze izvršavajte; s ljudima lijepo postupajte; strpljivo podnosite teškoće i nedaće na koje nailazite itd.

Mi cesto puno govorimo a malo radimo. I to otkriva naš nemoral, naš neetički odnos prema onome na što smo se obavezali.
Naglasimo još jednom: najveći nemoral, definiran učenjem islama, jeste neispunjavanje preuzetih obaveza, bez opravdana i jakog razloga. Cesto ljudi pokusavaju nebitne i nevazne cinjenice predstaviti kao bitne i jako vazne, vjerovatno zbog toga sto su lahke, oni ih poznaju pa zele time pokazati svoju pamet a cesto neznaju sustinu. Poslušajmo Allahove riječi:
„Nije čestitost (moral) u tome hoćete li prema istoku ili prema zapadu okrenuti lice svoje, već je čestit (moralan) onaj koji u Allaha vjeruje, u Dan posljednji i u meleke, u Knjigu i vjerovjesnike; ko imovinu daje – iako draga mu je – rodbini i siročadi, ubogima i putnicima, prosjacima i u otkup za robove; onaj ko obavlja namaz i zekat daje; ko izvršava preuzete obaveze, ko je trpeljiv u vrijeme bijede i nevolje, te u boju ljutome – to su oni što su od Istine i upravo oni čine bogobojazne“! (Kur´an, II 177.)

„Ispunjavajte obaveze u odnosu na Allaha preuzete, i ne prekršite zakletve čvrsto položene, tako što Allaha za jamca svoga uzimate, jer Allah dobro zna šta činite“. (Kur´an, XVI 91.)

Nisu li ovi ajeti dovoljni kao upitnici za nas u ovome našem vemenu? Opominju li nas i ne pokazuju li, vrlo jasno, pravac kojim moramo odmah poći? Nije li već davno bilo vrijeme da se svojski trudimo da sebe, svoje porodice, al prvo to dvoje, a onda i naše društvo, pokušamo približiti, što više, islamskom moralnom principu ispunjavanja preuzetih obaveza, kako onih prema sebi i svojima najbližim, tako i zajednici-dzematu bez kojeg ne možemo? Hoćemo li i dalje živjeti u džahilijetu, u kojem je nekima dobro zato što je ostalima loše? Hoćemo li zanemariti borbu za uspostavljanje pravde, kao temelja našega svijeta? Ako je ne budemo osigurali za sve, ako budemo zanemarivali preuzete obaveze, zadesit će nas nevolja kojom neće biti pogođeni samo neki među nama!

Allahu naš, ojačaj našu volju da se mijenjamo, kako bismo mogli promijeniti nabolje stanje svih nas i u kucama nasim i u dzematu nasem i u drzavi nasoj!
Obdari nas snagom da obaveze koje imamo ne zanemarujemo, da se dužnosti držimo, da svoj posao kako treba i posteno obavljamo, da se borimo da pravdu uspostavljamo i da pravedni budemo!
Osnaži naše slabe, uzdigni pravedne i dobrima se smiluj Svojom milošću! Daj da nas njihova snaga potakne da Ti se približimo i smjerno služimo!
Amin, ja Rabbe-l- alemin!